Druga mjesta ili heterotopi u romanu “Grad u zrcalu” Mirka Kovača

Amela BALIĆ, studentica prve godine master studija na Odsjeku za književnosti naroda BiH. Piše svašta, ali ne objavljuje ništa.

Ključne riječi: prostor, vrijeme, hronotop, heterotop, druga mjesta, jukstapozicija, grad, hronika.

Sažetak: Rad se prvenstveno bavi prostorom romana Grad u zrcalu, te načinom na koji taj prostor korespondira s vremenom. U razmatranje je uključeno nekoliko specifičnih prostora koji se u romanu spominju, a koje Fuko, između ostalih, definira kao heterotope, odnosno „druga mjesta“. Također se nastoji ustanoviti kako su ta „druga mjesta“ povezana sa likovima romana, njihovim sudbinama i međusobnim odnosima.

Svatko od nas zavoli ili zamrzi neki grad često i ne znajući zašto, bilo da smo se u njemu našli prvi put, bilo da smo boravili kraće ili dulje vrijeme. Neko loše ili dobro iskustvo može utjecati na naše osjećaje prema određenom gradu. S gradovima je kao i s osobama; mogu vam biti drage, simpatične, odbojne; možete se zaljubiti na prvi pogled ili ostvariti trajno prijateljstvo. Grad je živo biće u kojemu pulsira skup svih svojstava njegovih žitelja, svih razlika kulturoloških, povijesnih, antropoloških, klasnih i dr. U nj se sažima sve ono što vam daje pravo da bez susprezanja rabite termin da je grad nekoga prihvatio, prognao, proslavio, odužio mu se, ubio ga, itd., jer smo ga uzdigli do osobe i poistovijetili sa životom.

Ovo razmatranje prostora u romanu Grad u zrcalu najbolje je započeti upravo riječima autora ovog romana, Mirka Kovača. Riječ je o romanu koji ispisujući jednu porodičnu hroniku umnogome više ispisuje prostor nego vrijeme, i upravo ovdje možemo pratiti pomalo drukčije uloge ovih dvaju dimenzija, te davanje prednosti jedne nad drugom. Kovač je u ovom romanu na određeni način oprostorio vrijeme o kojem pripovijeda, jer ko će bolje posvjedočiti o vremenu nego onaj prostor koji je to vrijeme oblikovalo. Grad u ovom romanu ima višestruku ulogu, kasnije će biti go-vora o tome koji je to grad i kakvu simboliku i specifičnu povijest sa sobom donosi, kao i o drugom dijelu naslova — zrcalu koje nam omogućava da vidimo sebe na nekom drugom mjestu, a to viđenje sebe opet ima veoma značajnu ulogu.

Mirko Kovač rođen je 26. decembra 1938. u Petrovićima, umro je 19. augusta 2013. u Rovinju, studirao je dramaturgiju na Akademiji za pozorište, film i televiziju u Beogradu. Autor je nekoliko romana: Gubilište (1962), Moja sestra Elida (1965), Malvina (1971), Ruganje s dušom (1976), Vrata od utrobe (1978), Uvod u drugi život (1983), Kristalne rešetke (1995), Grad u zrcalu (2007). Objavio jezbirke pripovjedaka Rane Luke Meštrevića (1971) i Nebeski zaručnici (1987). Autor je i nekoliko zbirki eseja, kao i scenarija za nekoliko filmova. Dobitnik je mnogih književnih nagrada, među kojima su: NIN-ova nagrada (1978, 1986), Andrićeva nagrada (1980), Tucholsky Prize (1993), Herderova nagrada (1995), nagrada Bosanski stećak (2003) i nagrada Vilenica (2003). A za roman Grad u zrcalu dobio je nagradu Meša Selimović 2007. godine.

Kovač (uz Kiša i Pekića) spada u onu grupu pisaca koji od umjetnika traže konkretan angažman i reagiranje na stanje u društvu u kojem stvaraju. Zbog svojih stavova često je bio napadan, i čak su mu oduzimane i već dobijene nagrade. To je pisac koji smatra da je pisac ili intelektualac dužan zna-ti koja je prava strana. To biranje „prave strane“ za Kovača je značilo sretno nepripadanje nijednojod nacionalnih književnosti južnoslavenskog prostora, i omogućilo mu da sa margine ima sasvim drugačiju perspektivu koja umjetniku daje potpuniji uvid u stanje stvari oko njega.

Roman

Roman Grad u zrcalu prilično zanemaruje vrijeme o kojem konkretno govori, više je zbir isprepletenih sjećanja autora/pisca i predstavlja rezime Kovačevih ranijih romana, odnosno poro-dičnih hronika. Sam Kovač o ovom romanu kaže sljedeće: Želio sam napisati knjigu o onome čega nema, pa i o vlastitom dijelu života koji je prošao. „Grad u zrcalu“ jest zrcalo mojih prijašnjih knjiga, njihov posljednji odraz u tom zrcalu, a istodobno i „pogreb jednog svijeta“.

Roman Grad u zrcalu, podnaslova Obiteljski nokturno, donosi jednu porodičnu hroniku sa autobiografskim elementima, pričajući o zavičaju veoma lirski s jednom posebnom dozom melanholije. A melanholija je naročito prisutna u opisu grada Dubrovnika, grada s posebnim statusom, koji mu donosi njegova povijest, ali svakako i pozicija koju ima u romanu i u piščevom/autorovom životu. Ovakvo raspoloženje naglašeno je i u opisu autorovog odnosa sa pojedinim članovima svoje porodice, prvenstveno s ocem, kao i s drugima koji su umnogome utjecali na oblikovanje njegove ličnosti. Očevi odlasci i dolasci veoma su lirski intonirani, svako njegovo bježanje od stvarnosti i njegova potreba za samozaboravom, stvarala je ogromnu prazninu unutar porodice. To je porodica u teškim društveno-političkim okolnostima, ratom u prvom planu, bez pater familiasa koji bi bio čvrst oslonac svim njenim članovima, zaštitnik i vođa. Ovakva očeva figura, netipična za kulturološke prilike o kojima pripovijeda ovaj roman, bitno je redefinirala uloge unutar same porodice. Majka/žena u ovakvim okolnostima dobija na značaju, njena tiha snaga, snalažljivost i nepredavanje barem donekle čine podnošljivim porodično rasulo uzrokovano ponajviše vanjskim faktorima. Ljudska egzistencija u ovom romanu predstavljena je kao sistem promjena koje se ucrtavaju na određenom prostoru, u ovom slučaju radi se o prostoru Istočne Hercegovine, konkretnije od Trebinja do Dubrovnika, grada u zrcalu čiju su slavu nastojali sebi pripisati mnogi poznati ljudi sa ovih prostora, pa tako i jedan od likova romana, stric Blago.

Važan značenjski aspekt pamćenja jest upravo autobiografsko pamćenje, koje se prepoznaje i kao temelj osobnoga identiteta, ali i kao izvor nastanka autobiografskih tekstova. Pojavu velikog broja au-tobiografskih tekstova hrvatskih književnika na književnom tržištu unazad petnaestak godina možemo tumačiti upravo turbulentnim vremenima u kojima su nastajali. Krešimir Nemec u prvom poglavlju knjige „Čitanje grada“ zapisuje kako je rat svojom destrukcijom pokrenuo proizvodnju tekstova koji se bave upravo duhovnom dimenzijom pripadnosti gradu, pamćenjem prostora, prisutnošću grada u autobiografijama i osobnim pričama pojedinaca.2

Na osnovu Nemecovih pisanja o gradu, dolazimo do zaključka da je destrukcija uvjetovala potrebu pisanja i doživljavanja grada kao jednog specifičnog prostora, zapravo kao jednog bitnog mjesta pamćenja. Kako se u ovom radu navodi, Kovač vrši historizaciju intime, ali istovremeno i intimizaciju povijesti i različitih ideologija koje naziremo na rubu teksta. A njegov Dubrovnik ov-dje poprima pomalo mistične dimenzije i okarakteriziran je kao čista heterotopija.

Grad u romanu Mirka Kovača u funkciji je mitskoga prostora, onoga mjesta kojemu se on utje-če i iz kojega se (ne) bježi tijekom života triju generacija o kojima autor piše svoj obiteljski nokturno. Dubrovnik se tako javlja kao književnim tekstom oblikovana heterotopija: drugi prostor, protuprostor, mjesto koje predstavlja nešto drugo u odnosu na sve rasporede koje odražava i o kojima govori. (Fuko) Preplitanjem vidljivog i nevidljivog, jave i sna, na svojevrsnom zrcalnom semantičkom „klizištu“, Kovač kreira svoju sliku uzvišenog (imaginarnog) grada.3

Piščevo upoznavanje tog uzvišenog grada, njegov prvi susret s njim, dokazao je svu njegovu posebnost i veličinu, ali i označio početak jednog posebnog odnosa koji čovjek može uspostaviti s određenim prostorom. Ono čime se roman također umnogome bavi jeste odnos glavnog lika i njegovog oca. Očeva ličnost veoma je kompleksna, a autor u potrazi za svojim ocem, za konačnim sastankom s njim, polahko otkriva sve slojeve te specifične ličnosti. Između ostalih, veoma je interesantno očevo promišljanje o vremenu i prostoru s početka romana, na autorovo prigovaranje o besmislenosti očevog ucrtavanja određenih znakova ili simbola na mjestima kojima je prolazio, on odgovara: Znam ja to. Ali ja na svome satu mjerim vrijeme. Ondje sam već bio, tuda sam prošao, to je moja filozofija prolaznosti.4 Ovakva filozofija prolaznosti na neki se način proteže krozčitavo djelo, imamo prostor koji u sebe upisuje vrijeme, specifična mjesta koja su odraz vremena kakvo je nekad bilo, i kakvo je u općem rasulu, u raspadu jednoga vremena, na koncu postalo. I možda najupečatljivija slika, najposebniji prostor ovoga romana, jeste ona koju pisac zatiče kada posljednji put posjećuje svoje rodno mjesto, u želji da vidi Selimove nišane, nadgrobne spomenike od kojih je svaki vjerodostojno pričao priču o pokojniku koji je pod njim ležao. Selim je bolestan i nemoćan, a njegovi nišani, njegove umjetnine su pod vodom usljed izgradnje brane, i proglašeni su bezvrijednima. Naravno, ne i za starog Selima, koji je umio pričati sa mrtvima i koji kaže: Da sam želje mrtvih bahato odbio i radio po svome, danas bi to bila baština, a ja slavan, a ne ovakav, zaboravljen i nakazan, kažnjen u ruke, u ono jedino što je valjalo na meni i u mom životu. Kamo sreće da sam bio gluh, a sad me jedino tješi što će moji radovi pod vodom dobijati na vrijednosti. Uvijek ispadne bolje i vrednije ono što otkrijemo i otkopamo, od onoga što svakodnevno viđamo.5

Uprkos nasilnim promjenama koje su učinile da se čak i ono sakralno potpuno obezvrijedi, Selim ne sumnja da će njegov prostor, koji je on godinama umjetnički oblikovao, sačuvati svoju vrijednost, da će se ta vrijednost vremenom čak i povećavati.

Prostor u romanu

Povezanost prostora i vremena za Bahtina je neizostavna, jedinstvo ovih dvaju dimenzija objedinjuje pojmom hronotop (vremeprostor), te definira vrijeme kao četvrtu dimenziju prostora.6 U književno-umetničkom hronotopu slivena su prostorna i vremenska obeležja u osmišljenu i kon-kretnu celinu. Vreme se ovde zgušnjava, steže, postaje umetnički vidljivo; prostor se napinje, uvlači se u kretanje vremena, sižea, istorije. Obeležja vremena razotkrivaju se u prostoru, a prostor se osmišljava i

meri vremenom. Umetnički hronotop odlikuje se tim presecanjem nizova i slivanjem obeležja.7

Pojam hronotopa u različitim periodima i različitim žanrovima dobija određene dodatne karakteristike, a ovo je njegova osnovna, općenita definicija. Međutim, Fuko bitno redefinira ovaj pojam, prije svega neraskidivu povezanost dvaju osnovnih dimenzija ljudskog postojanja, a to re-definiranje uvjetovano je društvenim promjenama, koje su dovele do drukčijeg poimanja povijesti općenito, a posebno umnogome izmijenjenog poimanja vremena. Pa tako Fuko na početku eseja O drugim prostorima navodi sljedeće:

Sadašnja bi epoha možda više bila epoha prostora. U epohi smo simultanog, u epohi smo su-postavljanja (juxtaposition), u epohi smo bliskog i dalekog, susjednog, raspršenog. Nalazimo se u mo-mentu u kojemu je, vjerujem, svijet na kušnji, ne toliko kao jedan veliki život što se razvija tijekom vre-mena, nego kao mreža što povezuje točke i ukršta svoje klupko.8 Najvjerovatnije da je postmoderno poimanje vremena, između ostaloga, dovelo do drugačijeg odnosa vremena i prostora. Ustanovili smo da ljudski duh vremenom ne napreduje, da je čovjekov razum vječito na istoj razini, a ono što se vremenom usavršava uglavnom je dehumanizirajuće. Promjene koje su se desile također su revidirale i pojam prostora. Ukinute su razlike između npr. svetih i nekih općih mjesta. To je onaj pojam jukstapozicije koji Fuko spominje, pojam su-postav-ljanja, koji podrazumijeva rušenje hijerarhija i dovođenje stvari u horizontalu, dakle u istu ravan, i u isti vrjednosni okvir. Tako da, vodeći se time, prostor romana Grad u zrcalu možemo posma-trati kao zbir različitih jukstaponiranih odnosno su-postavljenih lokacija raspršenih u vremenu i sjećanju glavnog lika/autora. Ovaj izmijenjeni odnos vremena i prostora Fuko objašnjava na slje-deći način: … vrijeme nam se vjerojatno predočuje jedino još kao jedna od igara mogućih rasporedaelemenata raštrkanih u prostoru.

Bitno je razlikovati unutarnji i vanjski prostor. Fuko se bavi vanjskim prostorom, prostorom koji opisuje kao onaj: u kojemu se odvija erozija naših života, našeg vremena i naše povijesti.10 Dakle, povijest, bilo ona individualna, ili općenita, kao i vrijeme ucrtavaju se u prostor, smještaju se u njega. Fuko vanjske prostore dijeli na dva osnovna tipa, na utopije i heterotopije, i ova dva tipa međusobno su povezana na takav način da je jedan realna prostorna realizacija drugog. Utopije definira kao: smještanja bez realnog mjesta11, dok su heterotopije: utopije uprostorene posredstvom realnih smještanja12, te mjesta koja su izvan svih mjesta, no čiji se položaj ipak može realno odrediti.13 Heterotopije poredi sa zrcalom, jer ono je također mjesto bez mjesta. U njemu se vidim tamo gdje nisam, u nerealnom prostoru koji se potencijalno otvara iza površine, tamo sam gdje me nema, kao neka sjena koja meni samome daje moju vlastitu vidljivost, koja mi dopušta vidjeti se tamo gdje sam odsutan: utopija zrcala.14

Ovakvu, utopijsku sliku zrcala nalazimo i u samom romanu. Interesantno je da je zrcalo sa svojim pomalo mističkim moćima povezano sa dvjema, za glavnog lika romana, veoma važnim osobama, osobama za koje je bio posebno povezan i koje su izvršile snažan utjecaj na njega; radi se o njegovoj učiteljici i o njegovom djedu.

Fuko o zrcalu kao jednoj vrsti heterotopije navodi sljedeće: Počevši od tog pogleda koji mi se u stanovitoj mjeri vraća, iz dubina toga virtualnog prostora s druge strane zrcala, okrećem se sebi, polako svraćajući pogled na sebe, rekonstruirajući se na mjestu na kojem se nahodim; zrcalo funkcionira kao heterotopija budući da, kad god se pogledam u njemu, mjesto koje zauzimljem biva i sasvim realnim – ono je zapravo u svezi s cjelokupnim okolnim prostorima – i sasvim nerealno, jer, da bi bilo zamijećeno, ono nužno mora proći kroz tu virtualnu točku koja se nalazi ondje, u zrcalu.15

Posmatrajući se u zrcalu ne samo da vidimo sebe, svoju vanjštinu, već skrećemo taj pogled u sebe, pred nama se zrcali stanje naše svijesti, neki vid samospoznaje i samokritike, odraz naše unu-trašnjosti. Jedno od dva mistična zrcala koja se spominju u djelu nalazilo se u djedovoj kući i oko njega su se plele različite priče. Jedna od njih bila je ta da se u predvečerje, u jednom trenutku, u njemu može vidjeti odraz Dubrovnika, i tu se za ogledalo kaže da ono: pamti sve ono što se u njemu zrcali, a samo „duševnom oku“ katkad ponudi malo od toga obilja. Ono je golema zbirka zatočenih odraza.16 I upravo to mistično zrcalo, bit će svjedok djedove smrti. Ukoliko se na zrcalu ne pojavipara, znači da je djedov život ugašen, a zrcalo sa mnoštvom svojih priča u sebe upija još jednu, ovaj put, u mnoštvu odraza, u njemu je zatočena i priča o smrti i prolaznosti. Drugo mistično ogledalo čuva učiteljica u svojoj sobi i ono je pokriveno, kako se ne bi naglo suočila sa svojim likom17, plašila se suočenja sa vlastitim nepoznatim likom. Ono što je vidjela u zrcalunije bila ona sama, ono što je vidjela nazivala je mnogolikom kompozicijom duše18, kako je pročitala u jednoj knjizi. I kako ona kaže: Zrcalo je idealno mjesto za susret s drugim.19 I upravo zbog te njegove specifičnosti i mnogostrukosti, Fuko ga smatra jednom od heterotopija, jednim od bitnih drugih mjesta, mogućom prostornom realizacijom neke utopije.

Treba navesti još jednu bitnu razliku među heterotopijama različitog tipa, postoje hetero-topije krize i heterotopije otklona. Ove prve polahko nestaju, a ove druge definirane su kao one koje nastanjuju pojedinci čije ponašanje odstupa od uobičajenoga prosjeka ili norme20, ovakve heterotopije vrlo su rasprostranjene u modernom svijetu. Neke su vrlo promjenjive i dinamične, dok su druge postojanije i trajnije. Jedna od onih koje su konstante i čija se uloga u društvu vremenom ne mijenja jesu groblja. Iako je uloga groblja uvijek ista, ono što se tokom historije mijenjalo jeste prostor njegova smještanja. Pa tako su groblja sve do 19. stoljeća zauzimala centralnu poziciju grada/mjesta u kojem se nalaze, tek tokom 19. stoljeća groblja se sele na periferiju grada. Moder-na zapadnjačka kultura poprilično je prestala vjerovati u vječnost čovjekove duše, i to je osnovni razlog zbog kojeg se posmrtnim ostacima poklanjala sve veća pažnja, jer oni su zapravo jedini trag našeg postojanja u svijetu i u riječima. Groblja ne čine više sveti i besmrtni dah grada, nego „drugi grad“ u kojemu svaka obitelj ima svoj mračni dom.21

Selimovo groblje koje se u romanu spominje nije poštovano kao jedini trag našeg postojanja u svijetu. Povijest ga je u jednom trenutku obezvrijedila, ali njegov tvorac ne prestaje vjerovati unjegovu moć, on je svjestan posebnosti tog drugog mjesta. O svom životnom djelu, koje više nije vrijedno za kulturnu baštinu nove vlasti, on kaže sljedeće: Ali sam čuo od ljudi koji ne bi lagali da se za vrijeme bajramovanja, kad je mlad mjesec, propinju iz vode ti moji nišani i lelujaju kao stabljike, to traje kratko, ali se često ponavlja. Mogu li to biti duše i imaju li bilo kakav oblik, ja to ne znam. Ali nešto jest, ne bi ljudi o tome pričali.22

Selim ne mora vjerovati u vječnost duše, ali to nevjerovanje za njega nije prepreka da vjeruje da je mezarje čiji je tvorac, posebno mjesto, mjesto koje se ne može ljudskom voljom unišititi i koje će u tom pokušaju uništenja samo dobijati na vrijednosti.

Jedna od najkarakteriziranijih heterotopija, koja postoji još od Antike, a posebno je uobičajena na Orijentu, jeste vrt, onaj prostor koji Fuko predstavlja kao: najsitniji djelić svijeta i istodobno sveu-kupnost svijeta.23 Takav jedan prostor spominje se i u romanu. Iako se ne radi o tipičnom vrtu, većgaju, ipak je to prostor izdvojen, sa posebnim značenjem i statusom. Ponovo je to prostor o kojem se ispredaju različite priče u koje je, naravno, upleteno nešto nadnaravno i mistično. To je prostor iz autorovog/piščevog djetinjstva, koje on, pišući o sebi, u sjećanju oživljava. To sjećanje je nastojao sačuvati, jer taj prostor je za njega toliko poseban, da je odlučio njime započeti eventualnu priču o sebi i povijesti svoje porodice i svoga kraja. Taj gaj bio je prostor na kojem se vršila neka vrsta „po-rodične inicijacije“, zbog svih strašnih priča koje su se vezivale za njega. Svaki član porodice morao je imati svoje iskustvo vezano za taj prostor i svoju priču kojom će produžiti vijek legendi vezanoj za gaj, jer, kako se vjerovalo, u njemu je obitavao sam đavo.

Da bi iskušao samog sebe, čovjek mora odmjeriti snagu s onim ko je gadan protivnik. A od đavola nema goreg ni gadnijeg.24 Ovo su riječi djeda Mate, koje su i dječaka od osam godina ponukale da prođe ono što se mora proći, da se očeliči u svom susretu sa đavolom. Strah koji je pretrpljen nije izazvao ničije sažaljenje, jer to je dio porodične tradicije koji se mora ispoštovati. Ono što je naročito interesantno jeste da gaj postoji još od turskog vremena, a za orijentalnu kulturu vrt je kosmos za sebe i samim tim je tipično „drugo mjesto“. Kao i u svim do sada spomenutim heterotopima, kojima obiluje ovo djelo, i u ovom slučaju vrijeme je preoblikovalo prostor, ali on je sačuvao sve svoje specifikacije, i ono irealno pretočio u realne okvire.

Heterotopije koje su povezane s vremenom u njegovom najpovršnijem, najprolaznijem i najnestalnijem vidu,25 jesu svetkovine. Upravo na jednom takvom mjestu zaručili su se roditelji glavnog lika uromanu, i priča o tom danu, a posebno o tom prostoru ima pomalo mističnu dimenziju. Poznavali su se, ali je među njima vladalo neprijateljstvo i netrpeljivost. Međutim, susreću se na sajmu, koji je u Hercegovini imao dugu tradiciju, i taj susret prilično je neobičan. Otac je majku uzeo za ruku, uveo u jednu kujundžinicu, kupio prsten, i njih dvoje su postali zaručnici. Kad god se poslije, ugodno i u dokolici, o tome pripovijedalo, majka je znala reći da ju je moj otac „zamađijao“ i sve izveo na prijevaru i brzinu, jer „pri svijesti“ takvo što ne bi učinila, a otac bi također dodao svoju povijesnu rečenicu: Otada su krenule godine našeg ratovanja.26

Jedna od ekstremnih heterotopija jesu javne kuće. Javna kuća koja se u romanu spominje tipično je „drugo mjesto“, ona je svijet za sebe, u potpunosti izoliran, prerušena je u salon za uljepšavanje i kao takva egzistira i u jednom konzervativnom društvu. Jedna interesantna priča koja se vezuje za ovu javnu kuću je očev neobičan postupak. Otac je dugovao novac vlasnici tog „salona“, a dje-čak/pisac je otišao podmiriti dug. Tako saznaje da je otac tim novcem otkupio slobodu jedne pet-naestogodišnje djevojčice, i kako je govorio: …jednom se mora početi s gestom, iako ne znamo ishod. Nama ionako nema pomoći, ali pomažimo kao da ima…27 Zanimljivo je i to da nije ostao nijedan trag,nijedan dokaz, i niti jedno sjećanje o postojanju jednog ovakvog mjesta u piščevom zavičaju, iako je pisac siguran u njegovo postojanje.

Heterotopija izrazito zanimljive i neuhvatljive toponimije jesu vlakovi, Fuko za njih kaže: izvanredno klupko odnosa sadržano je u vlaku, budući da je vlak stvar kroz koju se prolazi, pomoću koje se može prijeći s jedne točke na drugu i koja je i sama sposobna prelaziti.28 Vlakovi i kolodvori uromanu su opisani veoma lirski i u životu glavnog lika (autora) igraju bitnu ulogu. U vlaku je rođen njegov brat, i to na onaj dan njihovog nesretnog preseljenja, kad su napuštali svoju Hercegovinu. Rođenju djeteta radovali su se svi putnici, rađanje je uzvišeni čin, i bez obzira na uvjete u kojima je beba rođena, događaj je ipak bio nevjerovatno sretan i neobičan. Kolodvori su bili mjesta rastanaka i sastanaka sa ocem, s kojim se autor traži tokom čitavoga romana. I ti rastanci i ponovni susreti bili su neka vrsta rituala između oca i sina, a prostor na kojem su se ti rituali odvijali svakako je od posebnog značaja. Pred sam polazak otac bi ušao u vlak, a ja bih iskočio i stajao na peronu, uza sam vagon, dok bi me on, u svojoj veličanstvenoj pozi na prozoru, tako dirljivo i plemenito promatrao i svaki me put zamolio da dugo ostanem na peronu kako bismo mahali jedan drugome. To sam činio samo onda kad je otac odlazio večernjim vlakom, jer se ubrzo nakon njegova odlaska smrkavalo, a u kući je bez njega bilo pusto; dom oprhvan tugom, bez vesela čovjeka, bez muškoga glasa, a uza sve, vladala je potištenost, jer nigda nismo znali kada će se i hoće li se uopće vratiti… Danas, dok pišem o tome, dok se s golemim naporom prisjećam toga vremena, dok mi mnogi događaji izmiču i bježe, nekako mi se čini da su ti moji ispraćaji oca sve više nalikovali na rituale i postajali neka vrsta naših obrednih rastanaka i dočeka; kao da smo htjeli da se između nas uvedu neki običaji o kojima ćemo jednom, kad se „život rastrese“, pričati sjetno i tako se vraćati izvorima naše bliskosti.29

Prilike za ovo obnavljanje bliskosti ipak nije bilo. Posljednji susret sa ocem desio se u sana-torijumu, u kojem se otac oporavljao od teške bolesti. I prostor sanatorijuma specifičan je mikro-kosmos i izdvojen je od ostalih prostora, a i sam otac odavao je sliku udaljenosti i nesmiještanja u neki realni okvir. Otac mi se sve više doimao kao da nije od ovoga svijeta, ili ga se pak od zemaljskih stvari malo toga ticalo, a onda me, nakon kraće šutnje, iznenadio slijetanjem na krhku obiteljsku granu nostalgije: Znaš li ti da mi nemamo nijednu zajedničku fotografiju?30 Taj dan, na tom posljednjemsusretu, načinili su i svoju prvu i jedinu zajedničku fotografiju. Ovaj put je otac bio taj koji ispraća, a dječak, sada već čovjek, onaj koji odlazi. Odlasci, dolasci, susreti, sastanci, rastanci, mnogo vre-mena je prošlo, a malo šta se promijenilo.

Zaključak

Heterotopi, ta „druga mjesta“ oko kojih Kovač plete svoju priču, svoja sjećanja, jesu prostori sa bitnom dozom mističnog. Nisu to bez razloga vrtovi, groblja, svetkovine i tome slično. Ova mje-sta mogu se tumačiti kao čovjekova veza sa onostranim, kao mjesta granice između ovog i onog svijeta, između prolaznog i vječnog. Ovakvu tvrdnju možemo pojasniti na primjeru vrta, koji, kako to i Fuko ističe, u orijentalno-islamskoj kulturi ima istaknutu ulogu. On je, na neki način, projek-cija obećanog raja, mogućnost slutnje ljepota onostranog vječnog boravišta. Sposobnost jednog ovakvog heterotopa jeste oprostorenje metafizičkog, pretakanje irealnog u realne okvire.

Prostor romana Grad u zrcalu doista je kompleksan i višeznačan, baš kao što su i odnosi koje pisac/autor uspostavlja s tim prostorima. Na kraju možemo zaključiti da je pored navedenih, pojedinačnih primjera heterotopa (drugih mjesta/prostora), zapravo čitav prostor Istočne Hercegovine jedan heterotop, svijet za sebe. To je prostor na kojem se susreću Balkan, Mediteran i Evropa, a poseban status u ovim razmatranjima prostora ovoga romana ima Dubrovnik. Možemo pratiti na koji način prostor pamti vrijeme, pa čak i kad je to vrijeme destruktivno, prostor pamti povijest kroz različite odnose pamćenja i zaborava, a pamti je i na ovakav način, kroz autobiografske za-pise pojedinih autora. Dubrovnik je grad u zrcalu, zarobljen među mnoštvom odraza, na mjestu bez mjesta, kako to Fuko definira. Upravo ovakav način smještanja i pamćenja grada omogućavanjegovu postojanost bez obzira na destruktivnost kojoj je izložen, a destrukcija je bila sudbina mnogih gradova u novijoj povijesti južnoslavenskog prostora, kao i u ljudskoj povijesti uopće. A to naravno i Kovač primjećuje u svom romanu: Koliko sam puta pomislio kako se u svim epohama bruse oruđa za uništenje onoga što je lijepo, te kako je taj rušilački nagon poletniji od neimarskog i općenito demiurškog.31

Literatura

  1. Mirko Kovač, Pisac i grad, Sarajevske sveske, http://www.sveske.ba/files/brojevi/SS%2021-22.pdf
  • Mirko Kovač, Grad u zrcalu, Samizdat B92, Beograd, 2009.

04ruyi6sqzt/O%20romanu%2C%20Bahtin%2C%20Mihail%2C%20NOLIT%2C%20Beo-grad.pdf?m

  • Michel Foucault, O drugim prostorima, 1984, http://pescanik.net/2013/08/o-drugim-pros-torima/

The other places or heterotopias in the novel The city in the mirror byMirko Kovač

Key words: space, time, chronotope, heterotopias, other places, juxtaposition, city, chronicle

Summary: This paper deals primarily with the space of the novelThe city in the mirror,and theway in which that space corresponds to time. The analysis includes a few specific places, mentioned in the novel, which Foucault, among others, defines as the heterotopias, that is, “the other places”. We are also at-tempting to find out how these “other places” are connected to the characters of the novel, their destinies, and relationships.

Izvor fotografije: http://balkans.aljazeera.net/blog/mirko-kovac-u-svom-zadnjem-egzilu




 

Please follow and like us: