Poetika Milana Jesiha – ulančavanje motiva u zbirci “Legende”

Janja KOVAČ je rođena 1990. godine u Čakovcu, studentica je dvopredmetnog diplomskog studija južnoslavenskih jezika i književnosti (slovenski i srpski jezik, interkulturno-književni smjer) te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Članica je vodstva Kluba studenata južne slavistike A-302 i uredništva časopisa Balkan Expressa kojeg izdaje Klub. Studijski boravila na stipendijama u Ljubljani i Novom Sadu. Bavi se proučavanjem književnosti i folkloristike južnoslavenskog područja.

Ključne riječi: Milan Jesih, poezija, Legende, Dakh, vrijeme, onostrani svijet.

Sažetak: U radu će se analizirati tri pjesme iz zbirke Legende, slovenskog pjesnika Milana Jesiha. Odabrane pjesme, Zovem se Dakh, zavodnici, Odlazim ljubavniče, te Ponekad ima vrijeme boju pšenice, izdvajaju se u cijeloj zbirci po motivima koji se ponavljaju u svima trima. Motivi kojima je dano ključno značenje su mitsko ime Dakh, onostrani svijet kojeg predstavljaju bogovi i mitska bića, te vrijeme koje prolazi ili se vrti u krug. Analizom triju pjesama preko ovih motiva pokušat će se pokazati da su pjesme ulančane po značenjskom ključu.

Ovaj rad bavi se dijelom opusa slovenskog pjesnika Milana Jesiha iz zbirke Legende. U prvom dijelu rada ukratko će se predstaviti sam autor i smjestit će ga se u kontekst slovenske (post)moderne. Zatim će se analizirati tri pjesme: Ime mi je Dakh, zapeljivki (Ime mi je Dakh, zavodnici), Odhajam ljubimec (Odlazim, ljubavniče) i Včasih ima čas barvo pšenice (Ponekad ima vrijeme boju pšenice) iz njegove druge zbirke Legende koja je objavljena 1974. godine. Analizirane pjesme odabrane su zbog sličnosti po kojoj mogu činiti posebnu skupinu u odnosu na ostale pjesme u zbirci. Pjesme su karakteristične po tome što su narativnije od ostalih, češća su ponavljanja i motivi iz jedne pjesme koji se direktno ponavljaju u drugim pjesmama. Tri prevladavajuće slike koje sam uočila i analizirala je fraza Ime mi je Dakh, prisutnost elemenata onostranog svijeta i vrijeme kao element mjerenja vremena koje protječe i onog koje se upravo sad odvija.

Milan Jesih u kontekstu slovenske (post)moderne

Milan Jesih rođen je 1950. godine u Ljubljani. Formalni počeci pisanja događaju se u Skupini 442, u kojoj djeluje s Matjažom Kocbekom, Ivom Svetinom, Andrejem Brvarjem i Tomažom Kraljem. Svoju prvu zbirku pjesama Uran v urinu, gospodar! Jesih objavljuje 1972. godine, a kritika mu je zamjerila obnavljanje ludističkih tendencija (koje je u slovensku književnost uveo Tomaž Šalamun). Uprkos tome, danas se smatra jednom od najboljih slovenskih modernističkih zbirki poezije. Stil kojim je pisana blizak je stilu njegove drame Grenki sadeži pravice1. Druga zbirka pjesama Legende izlazi 1974. i u njoj se Jesih odmiče od ludizma. U njoj tradiciju počinje tretirati kao nešto što se može uključiti u sadašnjost, a ne kao nešto što treba samo parodirati. Tu se pojavljuje i deziluzija2. Usta, njegova treća zbirka, objavljena je 1985. Ona je prava suprotnost prijašnjima dvjema zbirkama jer u ovoj nema lirskog subjekta u prvom licu. Nakon prve tri zbirke pisane slobodnim stihom objavljuje tri u formi soneta, tradicionalnoj za slovensku poeziju. Zbirke Soneti (1989.), Soneti Drugi (1993.) i Jambi (2000.) predstavljaju vrhunac slovenskog postmodernizma3.

1Milan Jesih: http://sl.wikipedia.org/wiki/Milan_Jesih (pregled 9. prosinca 2012.)

2Legende: http://sl.wikipedia.org/wiki/Legende (pregled 9. prosinca 2012.)

3Milan Jesih: http://sl.wikipedia.org/wiki/Milan_Jesih (pregled 9. prosinca 2012.)

Skupinu 441 i njenu proširenu verziju Skupinu 442 možemo smjestiti u okvire poetike lingvizma i novog (jezičnog) simbolizma. Začeci Skupine 441 koju su činili Matjaž Kocbek i Ivo Svetina su u Poetičnem gledališču Pupilije Ferkeverk (Poetsko kazalište Pupilije Ferkeverk), a prerasla je u Skupinu 442 kad su joj se pridružili Andrej Brvar, Tomaž Kralj i Milan Jesih. Grupa proizlazi iz ideja koje nadilaze razum i barokno raskošne amblematike pjesama. Iako su sudionici grupe razvijali posebne autorske stilove, dijele i neke zajedničke značajke. Prva među njima je odnos prema jeziku. Jezik se više ne smatra materijom već riznicom prepletenih i srodnih značenja. Zadaća je svakog autora tražiti zametene tragove, dublje slojeve jezika. Tu dolaze do intertekstualnog povezivanja s poetikama pisaca prijašnjih generacija kao što su Edvard Kocbek i slovenski ekspresionisti. Zatim se kod svih članova skupine pojavljuje ispostavljeni erotizam. Tijelo je izvor inspiracije i slasti, što se predočava jezikom razvijenim do stupnja bogate metaforičnosti. Također se pojavljuje precizan, kroz detalje prepleten odnos prema realnosti. Autori traže svoje mjesto u društvu čime osvještavaju samog sebe. Smatraju da bi u svakoj metafori trebala biti uhvaćena slika cijelog pjesnikovog svijeta. Edina odgovornost pesnenja je odgovornost jeziku, temu našemu lepemu in strašnemu orodju in orožju4 rekao je Ivo Svetina te se to može smatrati niti vodiljom cijele skupine (Borovnik et al. 2001: 116-124).

Kraj 60-ih, početak 70-ih godina 20. stoljeća, vrijeme nastajanja prvih pjesničkih zbirki Milana Jesiha, vrijeme je pod snažnim utjecajem Tomaža Šalamuna i dekonstrukcije mitova i mitologija. Otklanja se mitsko prihvaćanje pjesničkog poslanstva te počinje otpor prema suvremenim, NOB i poslijeratnim mitovima. Takvo shvaćanje pjesničkog poslanja Skupina 442 dijeli sa Šalamunom, no za razliku od njega oni razvijaju poseban sluh za jezik koji se razvija do nove barokne amblematike (posebno Jesih).

V vsaki metafori je ujeta podoba celovitega pesnikovega sveta5, zapisao je Ivo Svetina (Borovnik et al 2001: 116). Ako njihovu poeziju shvatimo na taj način, to dodatno otežava interpretaciju i postavlja velik zadatak pred nas. Jesih nam u svojim stihovima daje puno materijala za interpretiranje, ali vješto skriva značenje. Kolšek ga je usporedio sa Župančićem, napisavši da je Jesih najbolj nadarjen nadaljevalec njegovega instinkta za (slovenski) jezik6 (Kolšek, 2003: 76).

Legende su Jesihova druga zbirka objavljena samo dvije godine nakon prve. U njoj je već odustao od Šalamunove dekonstrukcije mitova i prešao u autopoetičnost, odmičući se od velikih priča i zatičući se u svoju privatnost. Koristi mnogobrojne domišljate igre riječi te je sposoban v en sam verz vtisniti panoramsko podobo svojega sveta, ki iz trenutka prerašča v zgodbo brez začetka in konca. Time Jesih pokazuje da je slovenskim jezikom moguće izraziti sve što se želi. Njegov jezik je izjemno gost, metafore izvirne in bogate, obrati v toku pripovedi nepričakovani in včasih šokantni, zdi se, kot da se skozi vsako pesem odpira ves svet in da se vsaka pesem povezuje z vsemi drugimi v zbirki (Borovnik et al. 2001: 116-124).

4Jedina odgovornost pjesnikovanja je odgovornost jeziku, tome našemu lijepom i strašnom oruđu i oružju (zbog lakšeg razumijevanja, citati na slovenskom jeziku su prevedeni na hrvatski – prijevod autorice).

5U svakoj metafori uhvaćena je slika cjelovitog pjesnikovog svijeta.

6Prijevod: (…) najnadareniji nastavljač njegovog instinkta za (slovenski) jezik.

Solar nas upozorava da je kod interpretacije sve važno; versifikacija, oblik i raspored stihova, jedinstvo zvuka i značenja, izbor i veze pojedinih riječi, grafički oblik, no jedan od tih parametara uvijek dominira (Solar, 2005: 25-37). Pavličić dopunjuje tu misao s još jednom dimenzijom, onom iskustvenom, bitno je kako se kaže, a ne što se kaže (Pavličić, 1999: 213). Prilikom prvog čitanja neke pjesme to možda ima najviše efekta, intonacija, naglasak, emocije. Slijedeći taj primjer upustila sam se u interpretaciju Jesihovih pjesama.

Legende

Čitajući pjesme iz zbirke Legende Milana Jesiha ono što mi prvo ostaje u uhu su pojedine riječi, metafore, motivi koji se ponavljaju te se nadovezuju na neki drugi motiv u istoj pjesmi ili nekoj drugoj. Takva fragmentarnost karakteristika je suvremenih pjesnika jer upravo postupak unutrašnjeg razbijanja logičkih i gramatičkih odnosa značajniji je od spoljašnjeg raskidanja metričkih stega (Lešić, 2008: 182). Interpretirati poeziju motiv po motiv, tj. izuzeti motive iz pjesme pomalo mi je nelogično jer ih je autor zapisao u njihovoj povezanosti, kako u pojedinim pjesmama tako i u zbirci. Intervencijom u tekstu, što svaka interpretacija jest, na vizualan sam si način u glavi posložila motive koje autor koristi u sve tri pjesme. Zbog toga pjesmu ne možemo ni prepričati, sve riječi upotrijebljene u jednoj pjesmi stoje u direktnoj vezi s drugima. Građe za interpretaciju ima dosta, a narativnost je jedna od najočitijih karakteristika odabranih pjesama. Kao što nas upućuje Lešić, fabuliranje ne odriče mogućnost da se tekst konstituira kao pjesnička riječ što je vidljivo u epskoj poeziji i baladama. Balade i Jesihove pjesme veže još jedna karakteristika: (…) kako se ispričani događaj dešava u sferi privatnog života pojedinca, on je samim tim okrenut prema unutra i objašnjen iznutra, motivima koji su i inače duboko skriveni u ljudskoj duši i koji su zbog toga i sami uvijek pomalo tajanstveni i nejasni. Takva mjesta čitaoci samo detektiraju i na temelju vlastitih iskustava ih shvaćaju ili prihvaćaju kao dio jedne univerzalne misterije koju nam autor pokušava prenijeti svojim tekstom. Razlika između pjesme i proze način je na koji autor grafički predstavlja svoj tekst što Jesih vješto upotrebljava i svoje tekstove svrstava u poetsku vrstu. Odabir takvog narativnog postupka odgovara iznesenoj tematici u pjesmama, priču o stvarima koje nadilaze razum kao da mora netko pripovijedati (Lešić, 2008: 338-339).

Ime mi je Dakh

Zovem se Dakh, zavodnica7

Doma sam u latinskom sportu i njegovom neoporecivom integritetu, doma sam u znoju melodrame, živim u beskonačnim isprikama: zovem se Dakh, organiziram ljubovanje u urotama, zovem se Dakh, bio sam domaćin, bio sam hromi bog, zovem se Dakh, vraćam se u usta, natrag u Alpe, boljševik.

Doma sam u svom imenu, zovem se Dakh, suncoglavoj zavodnici.

Kakav sam učitelj kad plane sunce u suton iza breza mirisnog srama, kakav rođendan imam na pragu zabludjelog proljeća, kakav ovratnik, kako me vole majke, kako me vole koketni oficiri u sjenama, kako mi stavljaju ustav u oko, kako me vode u spomenike, u slavlje, kako živim, kako dolaze gladni strijelci, kako stojim, kako sam čio! Pogledajte moje ljubljene ruke, pogledajte, moje moćne dalekovode.

Svako vrijeme ima svoju boju i u njemu i u njoj su doma tople zvijezde srca, svako vrijeme ima svoju bolnu arhitekturu, pješčano poprište filozofije, svako vrijeme svoje pjenušave bicikle i spone, svoje tihe medanske noći: tako sam uvijek doma, uvijek u srcu svog razbuktanog straha, uvijek u iznenađenju, u iskrenosti, u shizofrenom mjerenju vještina, uvijek u naručju svjetlosti, u crvima, u zemaljskim stvarima i njihovima paradama.

Tada sam rekao, Dakh: kako ubitačno su po meni šetale pjesme!

Često sam plakao, vježbao sam mučenje, vladanje, parenje, postao čvrst.

Noževe – metalne nemani – sam okivao u etuie, sanjario o Jugoslaviji.

Smrti sam davao slobodu u ljetima ljeta, prevodio sam misli.

Svijet sam promatrao iznutra, labudovi su mi se nasmiješili, trenuci su kao zaboravljene cigarete gasnuli u mojim usnulim noktima.

Prvi motiv, možda bolje rečeno pjesnička slika, koji privlači pažnju je Ime mi je Dakh. U pjesmi Ime mi je Dakh, zapeljivki autor već u samom naslovu koristi ovu frazu. Pjesmu otvara pozicioniranjem onoga što se čini kao glavni lik. Ona je u dominantnoj poziciji, aktivnoj, sve oko nje je u kretanju, događanju. Ime Dakh ostavlja najviše utiska pošto već samim izborom slova koja ga čine zvuči moćno. Fraza Ime mi je Dakh ponavlja se šest puta u pjesmi, uključujući i naslov, te još jednom samo kao ime. Središnju poziciju Dakh u pjesmi autor dodatno potvrđuje njenom ulogom pokretača radnje. Nije sigurno tko je ona, postoji li uopće ili je samo arhetipska predodžba, u kakvoj je vezi s autorom. Ime je znak koji najsnažnije određuje Dakh.

7Sve tri pjesme su u originalu objavljene na slovenskom jeziku, a ovdje ih se donosi kao rukopisni prijevod na hrvatski jezik, kolegica Kristine Bernik i Marije Funtak, nastao u okviru nastave na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti, Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Dosad sam o Dakh pisala kao o ženskoj osobi jer je to ono što gramatički možemo iščitati iz naslova. Riječ zapeljivki (zavodnici) u naslovu Ime mi je Dakh, zapeljivki je dativ jednine imenice ženskog roda zapeljivka. No, to je i jedino što u sve tri pjesme govori o njenom ženskom karakteru. Već u četvrtom stihu Jesih piše: … „ime mi je Dakh, bil sem gostitelj, bil sem pohabljeni bog.” Slovenski jezik kao slavenski jezik nudi nam mogućnost prepoznavanja roda osobe koja vrši radnju u perfektu. Tako bil sem gostitelj nedvojbeno ukazuje na mušku osobu. Kako razriješiti ovu dvojbu? Najviše sam sklona misliti da je najbolje objašnjenje koje možemo primijetiti u ovom slučaju dao Carl Gustav Jung. Dahk je autorova anima, njegova ženska ličnosti. Jung o animi i animusu (kao muškoj verziji) govori u okvirima arhetipova koji proizlaze iz razine nesvjesnog u svakom čovjeku. U ovom slučaju izgleda da je nesvjesno prešlo u sferu svjesnoga. Dakh jest ona. Kao da nam je autor u svojim pjesmama ponudio sebe na pladnju da ga seciramo kao na kauču nekog psihoanalitičara.

Zagonetnu Dakh nalazimo i u pjesmi Odhajam ljubimec. Pjesma počinje već poznatom frazom Ime mi je Dakh koja se zatim ponovi još jednom u istom obliku. U ovoj pjesmi se također pojavljuje dualnost između muške i ženske ličnosti. Većim dijelom pjesme dominira muška ličnost, što primjećujemo u pridjevima i glagolima u muškom rodu: močan, dolg, širok, narejen, sentimentalen, tih, ostal sam, čist, opran, svetel, suveren. Samo u zadnjoj strofi koja se sastoji od samo jednog stiha se pojavljuje opet ženska ličnost: Da bi njej šepnil v ime: imaš, kar vzameš, nimaš, kar razdaš. Uz žensku ličnost (njej) ponovno se javlja motiv imena. Isticanje da bi joj šapnuo nešto baš u ime potvrđuje prije iznesenu tvrdnju da je ime najjači znak Dakh.

Onostrani svijet

Odlazim, ljubavniče

Zovem se Dakh, izlažem težinu prijateljstva, izlažem mišiće, veslom uzimam zamahe da ih imaju suci za pravednost. Svjetlost si unosim u misao, veselje u srce, med u raspored.

Neka ima kalež s klečanjem mene, neka republika ima jegulje, Gogolj neka ima buket cvijeća, neka imam ja puno glagola u vazama, neka svi na nogama imamo potomke, u naočalama pjesme, u zidu vatru, svi krila da dajemo krila, da imamo i dajemo istočnjaštvo.

Zovem se Dakh, moj pjevni duh svugdje ima filijale. Tučem jer sam jak, jer imam uređeno vrijeme, jer sam dug, žudim, zato se dižem, zato me svi vole,
dolazim po znanje albanskog, jezika bogova i Slavena.

U prevratu sam širok; u drvetu imam pticu, pjeva kao sablja.

Stvoren sam za to da zovem slobodna radna mjesta u uroke, moja zapovijed je mir: sama dobrota, kada spremam samački stol,
kada sunčanom voljom hodam po bijelim putovima, sentimentalan i tih.

Drage misli me posjećuju u melodioznom zaletu srca. Voljeno ime dolazi zavijeno u mnogo svijetlih iskrenih pisama, da bih uvijek ostao sam na šumama, čist, opran, svijetao, da bih uvijek ostao suveren nad zabludama olujne prošlosti.

Da bih njoj šapnuo u ime: imaš što uzmeš, nemaš što razdaš.

Nadnaravne osobitosti ili pripadnici onostranog svijeta prisutni su u sve tri pjesme. U pjesmi Ime mi je Dakh, zavodnici autor se poistovjećuje s bogovima, ali s pohabljenim bogom. Naime, u grčkoj mitologiji hromi bog je Hefest, u rimskoj njegov je pandan Vulkan. U slavenskoj mitologiji to je Dažbog, hrom i ružan demon koji je bio vladar vukova, a bio je i vladar podzemlja te je mogao putovati kroz granice svjetova, slično Hefestu. Hefest je kovač, njegovi atributi su čekić i nakovanj. Iako je hrom, dovoljno je jak da kuje oružje potrebno za bogove. Jesih koristi istu sliku u Odhajam ljubimec da pojača osjećaj superiornosti koji se javlja: tolčem, ker sem močan. U istoj pjesmi nailazimo na još jednu sliku poistovjećivanja ili barem pokušaja približavanja božanskom statusu. U dva stiha: da bi vedno ostal sam na gozdovih, čist, opran, svetel / da bi vedno ostal suveren nad zmotami nevihtne minulosti kao da imamo sliku inicijacije u neko više stanje. Slike šume, čistoće koja se postiže pranjem i svjetlost kao rezultat tog pranja omogućit će mu da ostane u dominantnoj poziciji u odnosu na svoju prošlost i greške koje su se događale (usp. Belaj, 2007).

S pretkršćanskom mitologijom može se povezati i motiv sončeglave zapeljivke. Zavodnica koja ima sunce umjesto glave ili njena glava svijetli kao sunce antropomorfna je personifikacija sunčanog božanstva. Ono je svemoćno, upravlja ciklusom života, ima moć nad smrću: smrti sem dajal svobodo. Svjetlost se pojavljuje još jednom u pjesmi Včasih ima čas barvo pšenice, u zadnjem stihu koji glasi: Včasih se otroci smejejo prav notri v centru svetlobe sveta. Slika centra svijeta je takva da je u njoj svjetlost, koja opet kao da odgovara pretkršćanskoj mitologiji prema kojoj postoji centar svijeta, a u njemu je drvo na kojem borave bogovi. Oni koji vladaju zemaljskim svijetom smješteni su u krošnji koja se nalazi u nebesima. Time se pozicionira izrazito blizu sunca kao izvora svjetlosti (usp. Belaj, 2007).

Bogovi, bili oni pretkršćanski ili kršćanski, dobivaju još neke karakteristike u pjesmama. Oni govore albanski, koji je jezik bogov in Slovanov. Ovim postupkom ih se spušta na razinu običnih ljudi, oni govore određenim jezikom. Izbor albanskog kao njihovog jezika neuobičajena je kombinacija jer albanski nije slavenski jezik, a bogovi su karakterizirani kao slavenski bogovi, pa možemo nagađati o društvenom statusu albanskoga kao jeziku imigranata ili ljudi određenih zanimanja (a time i o ideološkom sloju pjesme).

Pojam vremena

Ponekad je vrijeme boje pšenice

Ponekad dođe muškarac s osmijehom punim bijelog cvijeća,

ponekad dođe muškarac svijetao u bremenu sadašnjosti, u Gutenbergu, ponekad dođe sa izdubljenim imenom i čudesnim oprostom, ponekad se ukaže iz zidanog sata i tiho zajeca.

U svjetlosti propisana pjesma ponekad utrne u veselje, drugi put se u svjetlost propisana pjesma preda melankoliji. Ponekad se pjesma zastre u svoju suprotnost, iz pobjede u bijeg.

Ponekad ode žena iz pakla u pakao i svim ljudima umre.

Ponekad ode u grom i u čudovišta, čak u strijeljanje.

Ponekad ode u oči i vrati se uljepšana, lijepa kao vino.

Ponekad ode žena, kad ode, ostavi svoje toplo ime boli.

Uspomene ponekad prerano dođu ubijati, prerano ljubljen, ponekad se sjure u leoparda koji među bogovima predstavlja glazbu, a ponekad se razbiju u tisuću sitnih lučica i vrh su praznika.

Ponekad se djeca smiju već u porodnoj oluji,

Ponekad se smiju tek treći dan, ponekad tek kao starci,

ponekad se lonac smije djeci, ponekad lonac plače.

Ponekad se djeca smiju kad zidaju visoku kulturu, ponekad se djeca smiju baš unutra u centru svjetlosti svijeta.

Kad je bilo govora o bogovima, vrijeme nije bilo važno jer su oni bezvremenski. No, poimanje vremena kao nečega što prolazi jest nešto na što autor obraća pažnju. U pjesmi Včasih ima čas barvo pšenice u samom naslovu nailazimo na dvije riječi povezane s vremenom. Kad bismo promatrali samo naslov, bez čitanja pjesme, najočitija takva riječ bila bi čas kao riječ koja značenjski pokriva sve vrijeme koje je ikad proteklo, teče sada ili će u budućnosti. To vrijeme je predstavljeno bojom pšenice. Pšenica je zlatnožuta kad je zrela pa se takva usporedba može odnositi na zlatno doba nekog pojedinca, možda čak i čovječanstva. No, čitanjem pjesme, riječ včasih iz naslova izlazi u prvi plan jer se u pjesmi ponavlja čak 16 puta! Anaforom se autor poslužio da započne 16, od sveukupno 19 stihova. Interpretirajući naslov u tom ključu, da je riječ včasih važnija od riječi čas, mijenja se i slika iznesena u naslovu. Pšenica nije uvijek zlatnožuta, kad je tek zasijana, zelena je. Stoga, ponekad je zelena, a ponekad zlatna. Ovakva interpretacija približava nas pojmu cikličnosti.

U pjesmi Ime mi je Dakh, zapeljivki u tri stiha autor nam daje viđenje kakvo sve vrijeme može biti: Vsak čas ima svojo barvo in v njem in v njej so doma tople zvezda srca, / vsak čas ima svojo bolečo arhitekturu, peščeno prizorišče filozofije, / vsak čas ima svoja peneča kolesa in spone, svoje tihe medanske noči. Svako vrijeme nosi svoje posebnosti, radosti i nedostatke. Vrijeme koje je neutralno po rodnom opredjeljenju ovdje je okarakterizirano i kao muško i kao žensko. Gramatički potpuno nepotrebna, takva rodna karakterizacija očito je autoru bila potrebna da opet naglasi dualnost, mušku i žensku stranu, svog poimanja svijeta.

Za razliku od poimanja vremena kao društvene kategorije, postoji i gramatičko vrijeme. Kroz sve tri pjesme dominiraju prezent i perfekt, kojeg ima manje i uvijek prelazi u prezent, a futura uopće nema. To govori u prilog interpretaciji kako je za autora bitno ono što se trenutno događa, ali i ono što je do toga dovelo. Budućnost kao da ga ne zanima. Budućnost se pretvara u prošlost i tako zatvara krug.

Tri pjesničke slike: fraza Ime mi je Dakh, onostrani (mitski) svijet i pojam vremena, najjasnije se pojavljuju upravo u odabranim pjesmama. Sve tri slike, ne da se samo isprepliću u pjesmama, nego se i značenjski međusobno isprepliću. Ime Dahk kao da pripada onostranom svijetu u kojem vrijeme uopće nije relevantna kategorija. Tom nadnaravnom svijetu Jesih kontrastira svijet čovjeka u kojem postoje bezimeni učitelji kojima je vrijeme izuzetno bitno jer ga nema neograničeno. U ovim pjesmama kao da nam Jesih želi ponuditi svoje viđenje svijeta koje se sastoji od dvojnosti; božansko je suprotstavljeno čovječnom, mlado starome, sadašnjost vječnosti. Postojanje dualnosti daje nam mogućnost da donosimo odluke koje će utjecati na nas, ali i na druge te time utjecati na naš životni put. Pritom nam je vrijeme stalno za petama, podsjeća nas da smo smrtni i prolazni. Kao da nam autor želi poručiti da osvijestimo svoj život i odluke koje donosimo u njemu, jer ništa nije stalno već je u neprestanom pokretu i oprekama. Ako pjesme posložimo redom Ime mi je Dakh, zapeljivki pa Odhajam ljubimec i kao zadnji dio trilogije Včasih ima čas barvo pšenice, dobijemo opis životnog ciklusa koji završava na svom početku, djecom.

Zaključak

U ovom radu bavila sam se analizom triju pjesama Milana Jesiha: Ime mi je Dakh, zapeljivki, Odhajam ljubmec i Včasih ima čas barvo pšenice. One su objavljene u zbirci Legende 1974. godine i pripadaju Jesihovom ranom razdoblju stvaranja. Za analizu baš ove tri pjesme odlučila sam se jer smatram da su međusobno iznimno bliske po motivima, atmosferi i poruci koju stvaraju. Pjesme su bliske narativnom diskursu, autor nam nudi mnogo pisanog materijala kojeg možemo interpretirati. Bogata metaforika, koja je jedna od karakteristika Jesihova pjesničkog stvaranja, javlja se i kod odabranih pjesama. Najznačajnija karakteristika svih analiziranih pjesama je narativnost koju autor upotrebljava kako bi nam lakše, i uvjerljivije, dočarao pjesničke slike koje nadilaze iskustveno.

Sve tri analizirane pjesme isprepliću se i „posuđuju“ motive jedna od druge. Takav autorov postupak ne ogoljava pjesme, nego im daje drugu dimenziju, kontekst koji možemo dodatno učitati u pojedinu pjesmu. Analizu motiva koji se ponavljaju u svim pjesmama započela sam frazom Ime mi je Dakh koja je naslov jedne pjesme i prvi stih druge. Dahk se u pjesmama pojavljuje u muškom i ženskom rodu što sam interpretirala kao žensku verziju Jungovog arhetipa anime. U još se jednoj situaciji pojavljuje dvostruko rodno karakteriziranje i to u istoj pjesmi. Ovog puta je čas (vrijeme) ono koje ne odgovara svojim gramatičkim svojstvima.

Mitski svijet bogato je zastupljen u cijelom Jesihovom stvaralaštvu, pa tako i u ove tri pjesme. Kad spominje bogove, Jesih misli na bogove u najširem shvaćanju božanstva. U pjesmama nailazimo na jasne iluzije na Hefesta/Vulkana/Dažboga, koji nose atribute hromog boga koji kuje. Manje jasne su one koje se odnose na sunčano božanstvo predočeno u ženskoj zavodnici. U pjesmama se daju dvije razine na kojima bogovi postoje. Prva je ona tradicionalna u kojoj su bogovi svemoćni i bezvremeni. Na toj razini se autor i poistovjećuje s njima, s hromim bogom. Na drugoj ih razini spušta na nivo običnih ljudi, imenujući njihov jezik. Kao jezik slavenskih bogova, Jesih je odabrao albanski jezik, koji nije slavenski. I u ovoj slici imamo stanovitu suprotnost koja se proteže kroz sve pjesme.

Kad je bilo govora o bogovima, vrijeme nije bilo važno jer su oni bezvremenski, no kad autor prelazi u sferu čovjekovog djelovanja, vrijeme je jedan od važnijih faktora. Njegovo protjecanje koje svjedoči o čovjekovoj prolaznosti važan je element u pjesmama. Na primjeru dvostruke interpretacije naslova pjesme Odhajam ljubimec, pokušala sam pokazati dvoznačnost naslova s obzirom na naglašavanje riječi čas ili včasih. Prednost sam dala riječi včasih jer se u pjesmi ponavlja 16 puta i dominantnija je, čak i u vizualnom smislu. Vrijeme kao takvo, autor dodatno pojašnjava u drugoj pjesmi, gdje uz njega navodi bogate metaforičke slike kojima želi pokazati da je svako vrijeme posebno samo po sebi te nosi svoje prednosti i nedostatke. Analizirajući pjesme gramatički, primijetila sam da u pjesmama nema upotrebe budućeg vremena. To govori u prilog interpretaciji kako je za autora bitno ono što se trenutno događa, ali i ono što je do toga dovelo. Budućnost se pretvara u prošlost i tako zatvara krug.

Analizom ove tri pjesme preko tri prevladavajuća sklopa, za koje smatram da su dominantni u njima, pokušala sam pokazati da se one mogu smatrati zasebnim ciklusom unutar zbirke Legende. One nisu odjeljenje u samoj zbirci, već sam ih sama izdvojila. No, bilo bi pogrešno tumačiti ih samo zasebno, one su u svojevrsnom intertekstualnom odnosu sa svim ostalim pjesmama u zbirci. Analizirane pjesme odabrala sam jer su se nakon prvog čitanja svih pjesama one najviše međusobno podudarale u motivima, atmosferi i poruci. Detaljnijom analizom cijele zbirke sigurno bi se dalo utvrditi postojanje još takvih manjih sklopova kao i dominantne motive cijele zbirke.

Literatura

  1. Belaj, Vitomir (2007.): Hod kroz godinu: mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja. Zagreb: Golden Marketing.
  2. Borovnik, Silvija. Dolinar, Darko. Pogačnik, Jože. Poniž, Denis. Saksida, Igor. Stanovnik, Majda. Štuhec, Miran. Zadravec, Franc (2001.): Slovenska književnost III. Ljubljana: DZS.
  3. Jesih, Milan (1974.): Legende. Ljubljana: Cankarjeva založba
  4. Kolšek, Peter (2003.): Lepa točajka. Ljubljana: Literarno-umetniško društvo Literatura.
  5. Pavličič, Pavao (1999.): Moderna hrvatska lirika. Zagreb: Matica hrvatska.
  6. Solar, Milivoj (2005.): Vježbe tumačenja. Zagreb: Matica hrvatska.
  7. URL = http://sl.wikipedia.org/wiki/Milan_Jesih (zadnji pregled: 13. prosinca 2012.).

The Poetics of Milan Jesih – linking of motifs in the collection of poetry Legends

Key words: Milan Jesih, poetry, Legends, Dakh, time, ulterior world.

Summary: This paper is an analysis of three poems from the poetry collection Legends, written by the Slovenian poet Milan Jesih. The chosen poems My name is Dakh, seducers; I’m leaving, lover, and Sometimes the weather has a color of wheat, stand out in the whole poetry collection through the motifs that appear in all three of them. The essential motifs are: (1) the mythical name Dakh, (2) the ulterior world, which is represented by gods and mythical creatures and (3) the time that passes by or that is spinning in circles. This paper attempts to demonstrate that these three poems are connected semantically.

Please follow and like us: