Problematika ljiljana kao heraldičkog simbola srednjovjekovne Evrope

Amar ĐULOVIĆ rođen je 21. septembra 1990. godine u Sarajevu. U Sarajevu je stekao osnovno obrazovanje i završio Prvu gimnaziju. U akademskoj 2009/2010. godini je upisao Odsjek za historiju pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Prvi ciklus studija je završio 2013. god, odbranivši dodiplomski rad 14. septembra 2013. godine na temu: Teritorijalno širenje Tvrtka I na istočnim i južnim granicama. U akademskoj 2013/2014. godine je upisao drugi ciklus studija na istom Odsjeku, koji trenutno pohađa.

Problematika ljiljana kao heraldičkog simbola srednjovjekovne Evrope

Proučavanje heraldike kao pomoćne historijske nauke, od velike je važnosti i za osvjetljavanje srednjovjekovnog perioda u historiji. Upotreba grbova sa svim svojim elementima pojavit će se upravo u ovom vremenu, tačnije u XI stoljeću, za vrijeme krstaških ratova.1 U najranijem razdoblju upotrebe grbova treba tražiti i pojavu ljiljana kao jako učestalog simbola na njima. Forma ljiljana je veoma zahtjevna za izraditi i inkomporirati u grb, pa su srednjovjekovni heraldi2 sigurno imali velikih problema prilikom prikazivanja ljiljana, što se može objasniti postojanjem velikog broja različitih oblika i načina kojima je ljiljan u heraldici predstavljen. Ljiljan se na grbu pojavljuje na raznim mjestima i u mnogobrojnim varijacijama: u štitu, na kacigi (kao stilizirana perjanica ili pored kacige), a po uzoru na njega često su rađene krune, vijenci ili vladarska žezla, kao dijelovi grbova ili ilustrirani prikazi vladara i plemića iz pretheraldičkog perioda. U srednjovjekovnoj francuskoj heraldici ovaj simbol je bio posebno zastupljen, te je dugi niz godina prepoznavan kao simbol kraljevske vlasti. Heraldički ljiljan se toliko ustalio u svakodnevnim razmišljanjima kao simbol koji je izrazito povezan sa Francuskom da su i najčešći termini kojima se on opisuje ustvari – „francuski ljiljan“ i fleur-de-lis.3 Francuski izraz fleur-de-lis (fr. fleur – cvijet i lis – ljiljan)4 se prepoznaje kao riječ koja predstavlja heraldičko viđenje ljiljana, te je upravo u ovom obliku ljiljan najzastupljeniji na grbovima. U heraldičkim rječnicima se može naći i podjela na dva tipa osnovnog oblika heraldičkog ljiljana i to: obični ili jednostavni fleur-de-lis; i fleur-de-lis florenceeFleur-de-lis florencee je tip heraldičkog ljiljana specifičan za grb grada Firence i karakterizira ga prikaz sjemena cvijeta ljiljana ukomponiranog u pet standardnih listova, a poznat je i kao „osjemenjeni“ ljiljan. Pored ovog oblika, ljiljan u heraldici može biti predstavljen i na drugi način, odnosno kao realistično prikazan cvijet ljiljana, međutim, taj oblik neće biti predmet razmatranja u ovome radu.

Brojna su pitanja koja se pojavljuju prilikom proučavanja heraldičkog fleur-de-lis-a. Ona uključuju pitanja vezana za porijeklo, upotrebu i simboliku heraldičkog ljiljana u okvirima srednjovjekovlja. Porijeklo ovog simbola otvara više problema, kao što su pitanja njegove prve pojave i korištenja u pretheraldičkom periodu, posebno kao dekorativnog motiva. Pitanja – kada su francuski kraljevi usvojili ovaj simbol na svojim grbovima i kako je izgledala rasprostranjenost na ostalim evropskim dvorovima – su također još uvijek otvorena. O simbolici heraldičkog ljiljana, također, su jako dugo vođene rasprave te je prezentiran veliki broj mogućih rješenja. U ovom radu je data predstava nekih od ovih problema, te je predstavljen pokušaj da se na njih odgovori.

Ustaljeno je mišljenje da je heraldička forma poznata pod pojmom fleur-de-lis nastala prema uzoru na cvijet ljiljana. Međutim, jedna od osnovnih kontroverzi i nerazjašnjenih pitanja je to što se sa sigurnošću ne može tvrditi da li je ona nastala upravo po uzoru na ljiljan ili na jako slični cvijet irisa.5 I jedan i drugi cvijet su veoma prisutni kao dekorativni motivi, kako u heraldici, tako i u periodu prije pojave grbova. Preciznoj identifikaciji, također, ne pomaže ni činjenica da su oba cvijeta jako dugo bila identificirana pod istim imenom, odnosno da je iris prepoznavan pod imenom ljiljana. Žuta ili zlatna boja kojom se fleur-de-lis najčešće predstavlja na grbovima možda može biti dokaz da je ovaj simbol ipak nastao na osnovu irisa, a ne ljiljana, budući da se ljiljan u prirodi jako rijetko javlja u toj boji.6 Ipak, apsolutno je nemoguće dati odgovor na ovo još uvijek otvoreno pitanje, a svako priklanjanje jednoj od opcija je zasnovano samo na pretpostavkama.

Malo je simbola u heraldici koji su istraživačima ostavili toliko otvorenih pitanja kao što je to u slučaju ljiljana. Ponuđene su mnoge teorije u vezi s tim odakle ljiljan vodi porijeklo i kako se kao simbol ustalio na grbovima srednjovjekovnih plemićkih porodica, gradova, zemalja, itd. Ipak, njegovo porijeklo treba tražiti mnogo prije nastanka grbova i heraldike.7 Prije same pojave grbovnih obilježja poznata je upotreba različitih cvjetnih motiva u svrhu dekoracije. Zanatlije i umjetnici su koristili cvjetove i listove biljaka da ukrase svoje radove, a veoma čest motiv tih radova je upravo bio i cvijet ljiljana. Razvitak ljiljana iz ukrasnog motiva u simbol koji se pojavljuje na grbovima se najbolje može pratiti u francuskoj heraldici. Dakle, ljiljan se u suštini sasvim prirodno mogao naći u upotrebi kao heraldički element, jednostavnim razvijanjem iz ukrasnih prikaza, bez da ima bilo kakvo dublje značenje ili da se u njemu traži neka simbolika. S obzirom na to, najranije heraldičke pojave ljiljana kao vrha odnosno završetka vladarskog žezla ili kao ukrasa na vijencima i krunama, nisu morale imati bilo kakav simbolički karakter. Taj karakter se najvjerovatnije razvio kasnije, posebno u Francuskoj, kada je ljiljan u srednjem vijeku zaživio kao standardni simbol na mnogim grbovima, pa je došlo do potrebe da se simboliziraju njegova značenja.

U različitim shvatanjima postoje mnoge verzije šta ljiljan simbolički predstavlja, međutim u najvećem broju slučajeva gleda ga se kao simbol čistoće ili Djevice Marije. Takva predstava se ukorijenila, vrlo vjerovatno, na osnovu legende o franačkom kralju Klodvigu I (481-511). Naime, prema legendi prilikom kraljevog krštenja Djevica Marija je po anđelu poslala Klodvigu cvijet ljiljana kao znak njenog odobravanja i božanske milosti.11 Verzija legende u Časoslovu iz Bedforda sadržava to da je ovaj znak sam Bog poslao Klodvigu, a na slici se može vidjeti Bog kako anđelu uručuje plavu zastavu sa tri ljiljana. Ispod je, u oklopu i s mamuzama, predstavljen Klodvig uvođen u dužnost obredom viteštva (mač je još na oltaru iza njega), primajući poznati štit: tri zlatna ljiljana na azuru. Nije poznato kada se tačno ova legenda ustalila u tradiciji, međutim pretpostavlja se da je nametnuta od strane francuskih biskupa na Tridentskom saboru 1545. godine. Najraniju povezanost teritorija Francuske sa simbolom ljiljana možda treba tražiti u jako zanimljivoj predstavi Galije sa novčića rimskoga cara Hadrijana (117-138), na kojem se nalazila ženska figura koja drži u ruci ljiljan, mada naravno nije isključena opcija da se radi o sasvim slučajnoj podudarnosti sa kasnijim vremenom. Prva pojava ljiljana kao ukrasnog motiva na završetku vladarskog žezla ili kao ornamenta na krunama i vijencima se, ipak, može datirati u V stoljeće. 

To je period vladavine, već ranije spomenutog, franačkog kralja Klodviga na čijim se ilustriranim predstavama jasno vidi završetak kraljevskog žezla u obliku cvijeta ljiljana. Pojava i evolucija tzv. viteških pečata s likovnim prikazima vladara, koji su se od sredine XI st. iz Francuske raširili na njemačke vladarske dvorove, a preko Williama Osvajača na Englesku, pokazatelj je tendencija vremena i razvitka dvorsko-viteške kulture, predstavljajući njen posebno reprezentativan slikovni simbol. Osim toga, za fazu rane heraldike, viteški je pečat najvažniji i najstariji izvor. Svojevrstan kontinuitet pojave heraldičkog ljiljana kao neizostavne forme, čak i u vremenu prije postanka klasičnih grbova, u Francuskoj se može pratiti kroz pojavu ljiljana početkom XI stoljeća na pečatu kralja Roberta II (996-1031) kao ukrasnog obruba njegove krune. Ljiljan se pojavljuje i na pečatu kralja Filipa I (1060-1108) kao završetak kratkog štapa (žezla). Isti takav predmet se nalazio i na velikom pečatu kralja Luja VII (1137-1180) i već na tim nalazima je jasno da se ne radi o prikazu cvijeta u prirodnoj formi, nego o već izgrađenom obliku, koji će se kasnije pojaviti i kao heraldički simbol.16 Na osnovu pečata Luja VII se smatra da je za vrijeme njegove vladavine ljiljan kao heraldički simbol fleur-de-lis nesumnjivo postao stereotipizirani simbol kraljevske vlasti u Francuskoj.

Na pečatima narednih francuskih vladara pojave heraldičkih ljiljana bile su neizostavne. Veliki pečati Filipa II (1180-1223) i Luja VIII (1223-1226) imali su ilustrirani prikaz figure u sjedećem položaju, okrunjene sa krunom u obliku ljiljana, koja u desnoj ruci drži cvijet ljiljana a u lijevoj vladarsko žezlo okruženo, na svome vrhu, heraldičkim predstavama ljiljana. Na drugom velikom pečatu Luja VIII bit će prikazan štit normanskog oblika sa „azurnom“ podlogom na kojoj je istaknut veliki broj zlatnih heraldičkih ljiljana. 

To je prva poznata upotreba heraldičkog ljiljana kao sastavnog dijela grba kod francuskih vladara. U narednom periodu se ovaj grb u potpunosti usvojio kao simbol kraljevske Francuske. Ediktom iz 1376. godine, Karlo V (1364-1380) je reducirao broj ljiljana na grbu na tri. Prema ustaljenoj tradiciji, tri ljiljana na francuskom grbu su predstavljala Sveto Trojstvo. Kada je engleski kralj Edvard III (1327-1377) iskazao pretenzije na francuski prijesto, poslije smrti Karla IV 1328. godine, bilo je potrebno to predstaviti i heraldički, odnosno označiti to na grbu. Ova dešavanja su dovela do spajanja engleskog grba, štit sa tri zlatna lava na crvenoj podlozi, i ranije opisanog francuskog grba, nastalog za vrijeme Luja VIII. Edvardov novi grb je bio podijeljen na četiri polja i to po šablonu: prvo i četvrto polje predstavljeni su engleskim lavovima na crvenoj podlozi; drugo i treće polje francuskim ljiljanima na azurnoj podlozi. Na taj način je heraldički ljiljan dospio i na grb engleskih vladara, na kojem se zadržao sve do vremena vladavine Džordža III (1760-1801). Redukcija broja ljiljana na tri se desila i na engleskom grbu 1411. godine za vladavine Henrija IV.

Luj VIII pripadao je francuskoj kraljevskoj dinastiji Capet, a njegov sin Karlo I Anžuvinac osnovao je dinastiju Anžuvinaca, čiji su pripadnici u različitim vremenima nosili naslov kraljeva Sicilije, Napulja, Ugarske i Hrvatske, Poljske, Albanije, careva Carigrada, despota Epira, knezova Ahaje, te grofova od Anjoua i od Provanse. Međunarodno značenje anžuvinskih ljiljana pokazuje njihova rasprostranjenost kao heraldičkog simbola diljem Zapadne Evrope. Karlo Martel, unuk Karla I Anžuvinca, je preko rodbinskih veza došao do naslova ugarskog kralja. U heraldičkom smislu tada je došlo do još jednog spajanja grbova. Grb Anžuvinaca se u tom spajanju predstavljao kao štit uspravno podijeljen na dva dijela. Lijevi dio je predstavljao ugarske Arpadoviće: crvene i bijele međusobno isprepletene pruge poredane horizontalno; dok je desni predstavljao Anžuvince: azurna podloga sa zlatnim ljiljanima na njoj. Između ostalih, heraldički ljiljani se nalaze na grbovima: Trsta, Pariza, Firence, Epinala, na zajedničkom grbu engleskih porodica Portman i Berkley, na grbu Marije Mediči, na grbu francuskih kraljeva, hercega od Orleana i Anžua te francuskog “dofe-na” (prijestolonasljednika). Samo u Francuskoj je 5.500 porodica, gradova i korporacija na svom grbu imalo ljiljan. Grb srpskog despota Đurađa Brankovića također su krasili ljiljani. Uz kralja Ludovika I, jedan od osnivača sveučilišta u Pečuju, biskup Vilmos imao je grb s križem, dva ključa i četiri ljiljana. Heraldički znak ljiljana stoljećima je (1239-1618) krasio i grb njemačkog viteškog reda. Heraldičke kompozicije Češke i Moravske također su prepune ljiljana.

Ljiljan kao heraldički simbol je bio prisutan u znatnoj mjeri i u srednjovjekovnoj Bosni. Prije svega tu su ljiljani sa grba kraljevske dinastije Kotromanića. Sa proglašenjem kraljevstva uslijedila je prva reforma grba Kotromanića, koji je daljnjom evolucijom postao grb bosanske srednjovjekovne države. Na varijantama kraljevskog grba Tvrtka I Kotromanića se pojavljuje tipična heraldička forma fleur-de-lis kojom je predstavljen ljiljan zlatne boje. Tvrtkov kraljevski grb se inače javlja u “dva modaliteta” – prvi pripada tipu tzv. nepotpunog grba, a njegov heraldički lik je trokutasti (srcoliki) štit sa desnom kosom linijom i sa po tri ljiljana u slobodnim poljima štita. Ovakav grb sačuvan je u više detalja na velikom prijestonom pečatu: na aversu – lijevo od kraljeva lika na prijestolju; na reversu – na konjaničkom štitu, na zastavi i na konjskom pokrivaču (dvaput). Potpuni Tvrtkov grb sačuvan je samo na njegovu srednjem pečatu i na ostacima mrtvačkog plašta iz groba u Milama. Osim šest ljiljana na štitu grba Tvrtka I Kotromanića, oblik heraldičkog ljiljana na grbu ove porodice je poznat i u obliku kraljevske krune. Kruna od tri ljiljana predstavljena je na četverostrukom zlatniku kralja Tvrtka I, na novcu Stjepana Ostoje, Tvrtka II Tvrtkovića, Stjepana Tomaša i Stjepana Tomaševića te na kraljevskim pečatima. Kruna s tri ljiljanova cvijeta prikazana je na novcu ugarskih kraljeva Bele IV, Stjepana V, Andrije III, Karla Roberta, Ludovika I, kraljice Marije, Sigismunda Luksemburškog, Vladislava I Jagelovića, Ladislava V Postuma i Matijaša Korvina. Upravo iz Ugarske je, najvjerovatnije, forma ljiljana ušla u heraldičke prikaze kod vladara i plemića srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva, budući da se u Ugarskoj ljiljan ustalio na vladarskom grbu, već ranije objašnjenim heraldičkim uplitom francuskih Anžuvinaca. Osim grbova vladarske dinastije Kotromanića, ljiljani se sreću i na grbovima bosanskih vlastelina. Četiri stilizirana ljiljana smještena među čupercima bujne lavove grive, raspoređena pravilno na rubove zamišljenog romba, prepoznata su na grbu hercega Stjepana Vukčića Kosače.29 Dok se nalazio u političkom taboru Ladislava Napuljskog, koristio je i Hrvoje Vukčić Hrvatinić grb s anžuvinskim ljiljanima.30 Na tom, inače potpunom, grbu se nalaze tri crvena ljiljana na kosoj prugi unutar štita, te tri zlatna/žuta ljiljana sa desne strane oklopljene ruke u kojoj je mač, a koja izlazi iz kacige grba.

Literatura

  1. Cole, 1922: Herbert Cole, Heraldry and Floral Forms as Used in Decoration, London
  • Ćirić, 1988: Miloš Ćirić, HERALDIKA/1; Grb: Ilustrovani osnovni pojmovi, Beograd
  • Filipović, 2008: Emir O. Filipović, Heraldički problem vladarskog i državnog grba Bosne prema koncepciji Pave Anđelića, Zbornik o Pavlu Anđeliću, 33-57, Sarajevo
  • Fox-Davies, 1909: Arthur Charles Fox Davies, A Complete Guide to Heraldry, London
  • Lovrenović, 2004: Dubravko Lovrenović, Fojnički grbovnik, ilirska heraldika i bosansko srednjovjekovljeBF 21, 172-202, Sarajevo
  • The Oxford Guide to Heraldry, 1988: Thomas Woodcock, John Martin Robinson, The Oxford Guide to Heraldry, Oxford
  • Von Volborth, 1973: Carl Alexander von Volborth, Heraldry of the World, London
  • Wade, 1898: W. Cecil Wade, The Simbolisms of Heraldry, London
  • Zmajić, 1971: Bartol Zmajić, Heraldika, sfragistika, genealogija, Zagreb

Issues of lily as the heraldic symbol of medieval Europe

Key words: lily,fleur-de-lis, heraldry, history

Summary: With the advent and development of heraldry in medieval Europe, lilies began to appearas a heraldic symbol. Stylized drawing of lily flower is mostly known as Fleur-de-lis, which was derived from the French language. It was in France that the heraldic lily appeared as a symbol in the French coats of arms, and for centuries it had been the hallmark of the country’s ruling dynasty. The occurrence of lilies as decorative motifs in pre-heraldic period is very frequent. Based on this, there is an assumption that heraldic lily, quite naturally, turned into the heraldic symbol from the decorative motifs that had existed in the period before heraldry. With the influence of politics and family ties, during the Middle Ages, heraldic lilies spread all over the Europe. Among others, they were also the symbol of the royal dynasty of Kotromanić, in the medieval Bosnian state. The symbolism of heraldic lilies led to numerous discussions. However, the prevailing attitude is that fleur-de-lis was a symbol of purity and the Blessed Virgin Mary in the medieval times. The three lilies of the recognizable French coat of arms almost certainly represent the Holy Trinity.

Please follow and like us: