Sa one strane lica (Emanuel Levinas)

Dragiša DAMJANOVIĆ  je rođen 14. novembra 1989. godine na Cetinju, Crna Gora. Student Filozofskog fakulteta u Nikšiću na Odsjeku za filozofiju, Univerzitet Crna Gora. Autor je zbirke pjesama, brojnih autorskih i koautorskih filozofskih ogleda. Potpredsjednik je NVO-a Golden logos, koji se bavi afirmiranjem talenata u Podgorici. Budističkog religijskog uvjerenja, ali i borac za prava životinja i vegetarijanac. Objavljivao je u studentskim časopisima, kao i u časopisima za umjetnost i filozofiju u Crnoj Gori, Srbiji i Hrvatskoj.

Ključne riječi: lice, plodnost, žensko, dodir

Sažetak: U ovom radu se može naći kratak pregled jednog dijela filozofije E. Levinasa, koji i nije toliko istraživan. U cilju približavanja široj publici, razmatramo kako je Levinas pojmio ključne društvene i porodične fenomene, ne odstupajući od metafizičke ravni, sigurno ih smještajući u okvire filozofije lica. Rad predstavlja odgovor na pitanje: „Šta to onostranost lica nosi sa sobom?“ Drugost drugoga kod Levinasa ne određuje identičnost samog drugog, nego u drugosti drugog se konstituira „Drugo je drugi“1, ali ne kroz identičnost nego kroz sam proces konstituiranja. Dimenzija u kojoj stoji drugi kao drugi čovjek (drugo lice) je u procesima spuštanja i visine, pa uvjetno rečeno, za drugost koje je različito u istosti (žensko), ta dimenzija ne stoji u dimenziji visine nego dimenziji intimnosti2. To konstituiranje se odvija prema ženskom u milovanju, dodirivanju, kaže Levinas, ali to milovanje uokviruje kao nešto što nema želju za posjedovanjem, za stezanjem, nego kao milovanje koje je rastvara dalje od domašaja čula. To milovanje kao dodirivanje jeste čulnost, ali ne i imanentno čulno, jer milovanje transcendira čulni sadržaj. Nije to milovanje lica koje je tu licem u licem pred nama (koje zagovara jasno „ne ubij“3) radi sažaljenja, gladi ili obuzetosti, već je to milovanje kao da svoju „glad hranimo kroz usta drugog“4. Milovanje, koje je ovdje sada polako diferencirano u odnosu na dodirivanje koje ima jaču čulnu visinu je u dohvatu sa ničim, tj. ono ništa ne zahvata u svom milovanju. Tim milovanjem traži ono što još nije, traži jedno „manje od ništa“5 koje je zarobljeno sa one strane lica, a drijema sa one strane bivstva. Paradoks ženskog se ogleda u njenoj uhvatljivosti i neuhvatljivosti, gdje ovu neuhvatljivost ne treba posmatrati kao neki neuspjeh, kao neki loš i negativan udes, nego nedodirljivost u nagosti one strane lica koju je moguće milovati, koju je moguće uhvatiti u onostranosti bivstvujućeg. U dodirivanju se želi biti sa ove strane, kriviti lice drugoga, zahvatiti ga, a u milovanju se čovjek prihvata onakav kakav jeste, u onostranosti.

Tijelom u odnošenju prema ženskom „Ja mogu“, ali u milovanju tijelo ostaje u čulnosti, a putem nježnosti napušta status bivstvujućeg. Držanje lica drugog u onostranosti lica ženskog jeste jedan način posjedovanja onoga neposjedujućeg no man’s land, kroz plodnost taj način nježno doticanje giba između bivstva i još nebivstva. Moramo ovom načinu odnošenja prema ženskom suprotstaviti pohotu, kaže Levinas, koja je čulna i koja ne donosi baš nikakvu pojmovnost, pohota je čisto iskustvo koje je slijepo. Carstvo ovog odnošenja je carstvo erosa, koji ne fiksira objekt, koje se ne pojmi kao značenje6 već kao neprojekcija mogućeg, kao kretanje subjekta u hodu sa one strane mogućeg. Pitanja neuspjeha djelovanja, zatvaranja, posjedovanja, nemoći, u erosu su besmislena jer i oni kao takvi su zatvorenost, pa se kroz njihovu besmislenost ne može ni razmatrati uspješnost u erosu jer u erosu nema mjesta za kategorije zatvaranja. Eros7 se ne smije shvatiti kao neka nadgradnja subjekta kako su skloni to shvatanje širiti današnji psiholozi, nego ide u visinu Ja kao prema jednoj budućnosti koja još nije. Eros ne ostavlja za sobom trag ili djela, odnosnost sa Ja i ženskim je sa one strane lica i time je rezervirano za hipostazu onoga što nisam, oslobađanje onog vraćanja sebi koje je prokleto i vječno. Ja za razliku od ženskoga ide uvis bez povratka, uvis ka drugom, a žensko budući da je drugost drugog ono se uspostavlja u relaciji onog ko osjeća i osjećaja.

Ljubav je nasuprot erosu nezainteresirana za naše inicijative, i ona ne duguje baš ništa našem angažmanu, ona nije jedna mogućnost, ljubav je izlaz i bezizlaz. Erotičkoj požudi kao potrebi možemo suprotstaviti neizbježan odnos erotskog prema budućnosti preko plodnosti. Tu alteraciju i identifikaciju kroz plodnost (sa one strane mogućeg lica) možemo posmatrati i kroz vizir očinstva. Očinstvo je relacija sa nepoznanicom koja jeste Ja, dok žensko je ni znanje ni moć. Žensko se u požudi povlači ka svojoj tajni, „žensko je nepoznanica“8, iako se otkriva prisustvuje u požudi, ono nije ni moć, nego kroz seksualnost sam pluralizam našeg egzistiranja. Seksualnost i žensko se ne smiju svesti na biološku ravan razmatranja, jer „seksualnost je važan filozofski problem“9. Žensko se skriva, pa prateći hajdegerovsko određenje istine kao αληθεια, Levinas suprotstavlja drugost ženskog sa smislom i kaže da “to je pojam istog ranga, ali suprotnog smisla od svijesti”10, čime ne nastoji da umanji značaj ženskog već da ga diferencira kroz vizir stida, pa će žensko bivstvujuće uokviriti kao neostvarljivo prema svjetlu, nego ostvarljivo prema stidu. Drugost drugog koja se susreće kao udes, kao tajna, nije naprosto drugo egzistirajuće ispred mene, već je ono upravo postavlja i definira stidom. Žensko je postavljeno u ovom kretanju na drugo mjesto, i ono se mora shvatiti obratno, jer ako je drugi sloboda, a slobodom se ide sviješću, onda je kretanje ženskog obratno, jer je definirano stidom. Takvo oblikovanje će upravo omogućiti pojam milovanja kao bezinteresnog. Milovanje je jedan način bivstvovanja subjekta, gdje subjekt u odnošenju ide sa druge strane, sa one strane dodira. Milovanje traži, ali besciljno traži, ili ne zna šta traži, to upravo čini milovanje tako oslobođeno čuvstvenog okova. Vrste unutar spolova su apsolutno kontrarne, kontrarnost koja omogućava terminu da ostane apsolutno drugo, jeste žensko. Stoga se žensko ne smije shvatiti platonski ili kao protivrječnost, a ponajmanje kao specifičnost, razlika, jer za Levinasa spol je izvan mogućnosti da pravi razlikovanje ili kakvu specifičnost. Žensko je relacija u kojoj se drugost drugog pojavljuje u svoj svojoj čistoti, žensko je situacija gdje drugost kao dobru karakteristiku nosi bivstvujuće kao suštastvo. Paradoks ženskog se vidi i kroz socijalnu sferu, ono je uvijek u težnji da se kroz intimnost izdvoji od mogućeg trećeg, trećih. Ipak, preko trećih žensko se odvaja u neodvojivosti da upozna svoju drugost. Intimnost para, muškog i ženskog, u svojoj plodnosti rezultira ukidanje trećeg, i naposlijetku stvaranje novog trećeg koji je opet isto drugosti. Tu nam se nameće, nošenje par excellence, nošenje odgovornosti za prerođenje, za preprirodu, materinstvo. Materinstvo je biti manje od ništa, tvrdi Levinas, to je „uzdah utrobe“ koja povrijeđena kroz one koje je nosila ili koje će nositi, ali ne smije zapasti u pipanje, u dodirivanje; materinstvo kao osjetilno zavezuje čvor utjelovljenja koje je splet vezanosti za druge prije nego se vežem za svoje tijelo. Osjetilno iskustvo ili opsjednutost drugim dolazi od čulnog iskustva, jer tjelesnost vlastitog tijela je samo jedan „čvor bivstva“, koji se ogleda u davanju onoga što ima, „hljeb odvojen od svojih usta“11. Dva aspekta erotske relacije koja Levinas opisuje su pohotnost i plodnost. Pohotnost korespondira sa povratkom sebi. Pohotnost je čisto uživanje ljubavi, „prijatnost, zadovoljstvo i dvostruki egoizam“. Dimenzija plodnosti, međutim, jeste mogućnost pomjeranja od jednog identiteta ka drugom (kao drugom, ne kao drugom identitetu) ili ka nečem što leži s one strane lica. To nije samo replika sebe, nego novo sopstvo, dijete. Pomjeranje ka djetetu, sugerira Levinas, nudi bljesak „beskrajnog ponovnog potčinjavanja različitog poretka vremena“, prevazilazi pohotnost. Levinas želi da se uvjeri da ovaj pojam plodnosti nije svodiv na biološki telos ostvaren kroz erotsku želju, pošto ne pripada sferi projekata ili želja na način da bi se projicirao na svijet.

„Plodnost se mora uzdići do ontološke kategorije“12 zahtijeva Levinas i objašnjava da u situaciji očinstva povratak sebi biva potpuno modificiran. Sin jeste moj, ali nije moja svojina, jeste Ja, ali nije Ja, jeste drugi ali je opet Ja; otići će i dalje pa će napraviti formulaciju koja glasi „ja nemam dijete ja sam moje dijete“13. Kaže Levinas da je sin, odnošenje sa stranim, ali opet svojim ja, da on nije moj, ali ja jesam sin, „sin zaista nije neko moje djelo kao što je poema“14. Plodnost, očinstvo i smrt unose u egzistenciju jedno dvojstvo koje se tiče svakog subjekta.

Pojam plodnosti koji Levinas predlaže nije sasvim podređen smrtnom idealu zato što je izražen unutar dimenzije inferiornosti, ali nije ni zatvoren u sebe. „Ovo učešće sadašnjosti u budućnosti odvija se specifično u osjećanju ljubavi… (koja) je vodi s one strane trenutka i čak s one strane voljene osobe. Ova svrha se ne pojavljuje u viziji koja je eksteriorna ljubavi, koja bi se onda integrirala u planu kreacije; ona je ljubav po sebi“15. Iskustvo plodnosti je Drugog u meni, dostupno u svakom razmatranju, u svakoj formulaciji, u svakoj cjelini, ali ne kao dio te cjeline ili totaliteta, već kao daleko „starije” iskustvo blizine Drugog koji je konstituirao moju svijest. Ako je žensko ponuđeno bez ostatka, ono se otkriva u svoj svojoj ranjivosti, bez zaštite stoji prema – ne u sebi -mirovanju, čim se sa gnoseoloških lutanja spusti na dodir, „dolazi do preokreta od zahvata do onoga biti zahvaćen“16, Levinas navodi primjer ljubljenja, tj. kako ne možemo ljubiti, a da ne bivamo zahvaćeni poljupcem.

Literatura:

  • Perović, Drago (2006) Levinas versus Hajdeger, Beograd: Jasen.
  • Levinas, Emanuel (1997) Vrijeme i drugo, Podgorica: Oktoih.
  • Levinas, Emanuel (1998) Među nama, misliti na drugog, Novi Sad: IK Zoran Stojanović SK.
  • Levinas, Emanuel (1999) Drukčije od bivstva ili sa onu stranu bivstvovanja, Nikšić: Jasen.
  • Levinas, Emanuel (2006) Totalitet i beskonačnost, Beograd: Jasen.

Other side of face (Emanuel Levinas)

Abstract: This paper offers a brief overview of one aspect of the philosophy of Emmanuel Levinas, who has not been previously considered as interesting as he is today. In order to enable the access to a wider audience we analyze how Levinas approaches the key social and family phenomena, with no departing from the metaphysical plane, placing them firmly in the frames of the face philosophy. This paper gives the answer to the question: „What does the other side of a face bring with it?“

Key words: face, fertility, feminine, touch.

Please follow and like us: