5. poglavlje “Frankensteina”, “Mary Shelly”

Adriana KATAVIĆ
Univerzitet Sarajevo 

Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za anglistiku, II ciklus studija 
ak.fortuna91@gmail.com

5. poglavlje Frankensteina

Mary Shelly

(Prijevod s engleskog jezika)

 

Dogodilo se da sam jedne turobne studenačke noći ugledao vrhunac svojih patnji. S tjeskobnošću koja je gotovo prelazila u agoniju, sakupio sam instrumente kako bih mogao uliti iskru postojanja u beživotnu stvar što mi je ležala do nogu. Bilo je već jedan sat ujutro; kiša je zloguko škrapala po oknima, a svijeća mi je već bila skoro dogorjela, kada sam, pod treperenjem napola ugaslog svjetla, vidio kako se tupo žuto oko tog stvorenja otvara; teško je disalo, a jedan grčevit pokret protresao mu je udove.

Kako da opišem svoje osjećaje spram ove katastrofe, ili kako da prikažem nesretnika kojeg sam se s toliko beskrajnih muka i brižljivosti trudio da stvorim? Udovi mu bijahu skladni, i njegove crte smatrah prelijepim. Prelijepim! Dobri Bože! Žuta mu je koža jedva pokrivala rad mišića i arterija ispod; kosa mu bješe blistavo crna i glatka; zubi biserno bijeli; ali te veličanstvene osobine samo su stvarale užasniji kontrast s njegovim vodenastim očima, za koje se činilo da su skoro iste boje kao i zatamnjene bijele duplje u koje su bile usađene, s njegovim smežuranim tenom i ravnim crnim usnama.

Različite životne situacije nisu tako promjenjive kao osjećanja ljudske prirode. Marljivo sam radio skoro dvije godine, isključivo s ciljem da ulijem život u jedno beživotno tijelo. Zbog toga sam se lišio odmora i zdravlja. Želio sam to žestinom koja je daleko premašila svaku umjerenost; ali sada kada bijah završio, ljepota sna bješe iščezla, a napeti užas i odvratnost bijahu mi ispunili srce. Ne mogavši izdržati izgled bića što ga stvorih, izjurio sam iz sobe i nastavio dugo vremena prelaziti spavaću sobu, nesposoban da saberem misli i da spavam. Naposljetku, klonulost je prevladala uznemirenost što je bijah prije pretrpio, te sam se u odjeći bacio na krevet, trudeći se da nađem nekoliko trenutaka zaborava. Ali bješe uzalud; spavao sam, istina, ali su me uznemiravali najstrašniji snovi. Učinilo mi se da vidim Elizabeth, u cvatu zdravlja, kako šeta ulicama Ingolstadta. Ushićen i iznenađen, zagrlio sam je, ali kad sam joj utisnuo prvi poljubac na usne, one postadoše olovne boje s nijansom smrti; crte lica se počeše mijenjati i pomislih da držim leš mrtve majke u naručju; mrtvački pokrov ju je obmotao, i vidjeh grobne crve kako puze po naborima flanela. Trgnuh se iz sna užasnut; hladan znoj prekrio mi je čelo, zubi su mi cvokotali, a svaki mišić se zgrčio; tada na mutnom i žutom svjetlu mjesečine koja se probijala kroz prozorske kapke, ugledah tog nesretnika – jadno čudovište koje bijah stvorio. Podigao je baldahin; oči su mu, ako se mogu nazvati očima, bile uprte u mene. Vilice mu se otvoriše, pa promrmlja neke neartikulirane zvuke, dok mu je kez mreškao obraze. Možda je govorio, ali ja ga nisam čuo; jedna ruka mu se ispruži, naizgled da me zadrži, ali ja utekoh i strčah niz stepenice. Sklonio sam se u dvorište kuće u kojoj sam boravio, gdje sam proveo ostatak noći, hodajući gore-dolje u velikoj uzrujanosti, oprezno osluškujući i plašeći se svakog zvuka kao da će najaviti približavanje tog demonskog trupla kome tako bijedno dadoh život.

Oh! Nijedan smrtnik ne bi podnio užas pred takvim likom. Ni jedna oživljena mumija ne bi mogla biti toliko gnusna kao taj nesretnik. Promatrao sam ga dok još nije bio završen; bijaše ružan tada, ali kada su ti mišići i zglobovi zadobili mogućnost pokreta, postao je nešto što ni Dante ne bi mogao osmisliti.

Noć sam proveo mizerno. Povremeno mi je bilo udaralo tako brzo i jako da sam osjećao pulsiranje svake arterije; povremeno sam skoro tonuo u tlo kroz iznemoglost i iznimnu slabost. Drugujući s ovim užasom, osjetio sam gorčinu razočarenja; snovi koji su mi bili hrana i ugodan odmor tako dugo sada mi postadoše pakao; a promjena je bila tako brza, rušenje tako potpuno!

Jutro, sumorno i mokro, konačno je svanulo i otkrilo mojim nenaspavanim i bolnim očima ingolstadtsku crkvu, njezin bijeli zvonik i sat, koji pokazivaše šestu uru. Vratar je otvorio dveri dvorišta, što mi bješe utočiše te noći, ja izađoh na ulice, odmjeravajući ih hitrim koracima, kao da nastojim izbjeći nesretnika za kojeg sam se plašio da će mi se ukazati na svakom skretanju ulice. Nisam se usuđivao vratiti u stan u kojem sam živio, nego sam se osjećao nagnan da žurim, premda natopljen kišom što je lila iz crnog i bezutješnog neba.

Nastavio sam hodati tako neko vrijeme, trudeći se da tjelesnim naporom olakšam teret koji mi je pritiskao um. Prolazio sam ulice bez ikakve jasne ideje o tome gdje sam ili što radim. Srce mi je lupalo u bolesnom strahu, i ja sam hitao nepravilnim koracima, ne usuđujući se da se osvrćem:

Ko netko koji putem sam

Ide i ćuteć’ strah

Ne osvrće se više kad

Jednom se ozre plah,

Jer zna da zli ga prati duh

U stopu u taj mah.1

Nastavljajući tako, konačno stigoh preko puta krčme u kojoj su se obično zaustavljale razne kočije i teretna kola. Tu stadoh, nisam znao zašto; ali nekoliko trenutaka ostadoh očiju uprtih u kočiju koja mi je išla ususret iz drugog kraja ulice. Kako se približavala vidio sam da je to švicarska poštanska kočija; zaustavila se točno tamo gdje sam stajao i kada se vrata otvoriše ugledah Henryja Clervala koji je, vidjevši me, odmah iskočio van. „Moj dragi Frankensteine“, uzviknuo je, „kako mi je drago što te vidim! Kakva sreća što si ovdje baš u trenutku kad silazim!“ Ništa se nije moglo mjeriti s radošću što vidim Clervala; njegovo prisustvo u misli mi je vratilo oca, Elizabeth, i sve one prizore doma, tako drage mom sjećanju. Zgrabio sam ga za ruku i na trenutak zaboravio svoj užas i nesreću; po prvi put u toliko vremena, iznenada sam osjetio umirujuću i bezbrižnu radost. Pozdravio sam, dakle, svog prijatelja na najsrdačniji način i krenuli smo prema mom fakultetu. Clerval je nastavio govoriti neko vrijeme o našem zajedničkom prijatelju i njegovoj sreći što mu je dopušteno da dođe u Ingolstadt. „Sigurno ćeš povjerovati“, reče, „kad ti kažem kako je bilo teško ubijediti mog oca da sve neophodno znanje nije sadržano u plemenitoj vještini čuvanja knjiga; i zaista, vjerujem da sam ga do kraja ostavio nepovjerljivim, jer mu je vječiti odgovor na moja neumorna preklinjanja bio isti kao onaj holandskom ravnatelju škole u Wakefileldskom vikaru: ‘Imam deset tisuća florina godišnje bez Grka, jedem srčano bez Grka.’ Ali je ljubav prema meni konačno prevladala njegovu odbojnost prema učenju, i dozvolio mi je da odem na putovanje u zemlju znanja.“

„Jako sam radostan što te vidim; ali, reci mi kako su mi otac, braća i Elizabeth.“

„Odlično su i veoma su sretni, jedino malo zabrinuti što im se tako rijetko javljaš. A kad smo već kod toga, i sâm te mislim malo prekoriti u njihovo ime. Ali, moj dragi Frankensteine,“ nastavio je, zastavši nakratko i gledajući me pravo u lice, „prije nisam primijetio da izgledaš jako bolesno; tako si mršav i blijed; i izgledaš kao da si probdio nekoliko noći.“

„Dobro si pogodio; u posljednje vrijeme sam bio duboko zaokupljen jednim poslom da sebi nisam dopustio dovoljno odmora, kako vidiš; ali nadam se, iskreno se nadam, da su svi ovi poslovi sada pri kraju i da sam konačno slobodan.“

Odviše sam se tresao; nisam mogao podnijeti da razmišljam, a kamoli da aludiram na događaje iz prethodne noći. Hitro sam hodao i uskoro smo stigli do mog fakulteta. Onda sam pomislio, zadrhtavši na tu misao, da bi stvorenje koje sam ostavio u stanu još moglo biti tamo, živo i na nogama. Strepio sam da ne ugledam to čudovište, ali sam se još više plašio da ga Henry ne vidi. Zaklinjući ga, dakle, da nekoliko trenutaka ostane na dnu stepeništa, jurnuo sam prema svojoj sobi. Ruka mi je već bila na ključanici vrata prije nego što sam se presabrao. Potom sam zastao, i protresla me je hladna jeza. Naglo sam otvorio vrata, kao što djeca čine kada očekuju sablast koja ih čeka s druge strane; ali ništa se nije pojavilo. Preplašeno sam koraknuo unutra: stan je bio prazan, a moja spavaća soba je također bila oslobođena njenog gnusnog gosta. Nisam mogao vjerovati da me je zadesila tako velika sreća, ali kada sam se uvjerio da je moj neprijatelj zaista utekao, pljesnuo sam rukama od radosti i strčao po Clervala.

Popeli smo se do moje sobe, a sluškinja je odmah donijela doručak; ipak nisam se mogao obuzdati. Nije to bila samo radost koja me spopala; osjećao sam trnce, a bilo mi je brzo udaralo. Nisam se ni trenutka mogao smiriti na jednom mjestu. Skakao sam preko stolica, pljeskao rukama, i glasno se smijao. Clerval je isprva moje neobično raspoloženje pripisivao radosti zbog njegovog dolaska, ali kada me je pažljivije promotrio, vidio je divljinu u mojim očima koju nije mogao razjasniti, a moj glasan, nekontroliran, bezosjećajan smijeh uplašio ga je i zapanjio.

„Moj dragi Viktore“, uzviknuo je, „zaboga, što ti je? Nemoj se tako smijati. Kako si bolestan! Što je uzrok svemu ovome?“

„Ne pitaj me“, viknuh, zaklanjajući rukama oči, jer mi se učinilo da vidim tu užasnu sablast kako klizi po sobi; „on zna. Oh, spasi me! Spasi me!“ Zamislih kako me čudovište zgrabilo; mahnito sam se otimao i pao na pod u napadaju.

Siroti Clerval! Kakva su morala biti njegova osjećanja? Susret, kojem se toliko radovao, tako se čudno pretvorio u ogorčenost. Ali nisam bio svjedokom njegove žalosti, jer bijah beživotan i nisam se osvijestio dugo, dugo vremena.

To je bio početak neurotične groznice koja me je prikovala za krevet nekoliko mjeseci. Za sve to vrijeme Henry je bio moj jedini njegovatelj. Kasnije sam saznao da je znajući poodmaklost godina moga oca i nesposobnost za tako dugo putovanje, te kako bi moja bolest unesrećila Elizabeth, poštedio ih žalosti sakrivši im stupanj moje bolesti. Znao je da ne mogu imati obzirnijeg i pažljivijeg njegovatelja od njega; i čvrst u nadi da ću se oporaviti, nije sumnjao da ne čini ništa loše, nego, naprotiv, najdobrohotniju stvar koju može za njih.

Ali u stvarnosti bijah veoma bolestan, i sigurno me ništa osim bezgranične i neprestane pažnje mog prijatelja ne bi moglo vratiti u život. Slika čudovišta kome podarih život stalno mi je bila pred očima i neprestano sam bulaznio zabrinjavajući ga. Bez sumnje su moje riječi iznenađivale Henryja; isprva je vjerovao da su one lutanja moje poremećene mašte, ali upornost kojom sam se konstantno vraćao na istu temu uvjerila ga je da moja bolest zaista duguje svoje podrijetlo nekom neobičnom i strašnom događaju.

Vrlo polako, i sa čestim pogoršanjima koja su uznemiravala i žalostila mog prijatelja, oporavio sam se. Sjećam se da kada sam prvi put bio sposoban promatrati stvari napolju s malom dozom zadovoljstva, da sam primijetio kako više nema opalog lišća i da mladi pupoljci izrastaju iz drveća koje je zaklanjalo moj prozor. Bilo je to božansko proljeće; to je godišnje doba uvelike doprinijelo mom oporavku. Osjetio sam također kako mi u grudima oživljavaju osjećanja ljubavi i radosti; sumornost je nestala, i u kratkom sam periodu postao veseo kao što sam bio prije nego što sam napadnut tom fatalnom strašću.

„Najdraži Clervale,“ rekao sam, „kako si ljubazan, kako si samo dobar prema meni. Ovu čitavu zimu, umjesto da je provedeš učeći, kao što si i obećao sebi, proveo si u mojoj bolesničkoj sobi. Kako ću ti se ikada odužiti? Osjećam ogromno kajanje zbog razočarenja koje sam ti priredio, ali ćeš mi oprostiti.“

„Odužit ćeš mi se u cijelosti ako se ponovo ne uzrujaš, i ako se oporaviš što brže možeš; a kako si u tako dobrom raspoloženju, smijem s tobom porazgovarati o jednoj stvari, zar ne?“

Zadrhtao sam. Jednoj stvari! Što bi to bilo? Misli li on možda na ono na što se ne usuđujem čak ni pomisliti?

„Priberi se“, reče Clerval, koji je uočio moju promjenu boje. „Neću to spominjati ako te uznemirava; ali tvoj otac i rođaka bili bi vrlo sretni da od tebe prime pismo pisano tvojom rukom. Jedva da znaju koliko si bio bolestan i brine ih tvoja duga šutnja.“

„Je li to sve, moj dragi Henry? Kako si mogao pretpostaviti da moja prva misao ne bi odletjela prema ovim dragim, dragim prijateljima koje volim i koji toliko zaslužuju moju ljubav?“

„Ako si sada u ovakvom raspoloženju, prijatelju, vjerojatno će ti biti drago vidjeti pismo za tebe koje je ovdje već nekoliko dana; od tvoje je rođake, vjerujem.“

1 * Samuel Taylor Coleridge, “The Rime of the Ancient Mariner” (Pjesma o starom mornaru),      prev. Luko Paljetak

Izvor fotografije: medium.com

Please follow and like us: