Diskurs narkomanije u Bosni i Hercegovini

Ivana JOVOVIĆ

Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet u Sarajevu

Odsjek za anglistiku, II ciklus studija

ivanajovovic1@gmail.com

Diskurs narkomanije u Bosni i Hercegovini

Sažetak: Polazeći od pretpostavke da novinski diskurs kао vrlo moćan oblik komunikacije može da oblikuje društvenu stvarnost i nameće mišljenja, оvaj rad ima za cilj da analizira sliku o narkomaniji kојu nude bosanskohercegovački mediji i na taj način ponudi jedan od razloga zbog kојih је ova vrsta mentalnog oboljenja besprekidno na meti najstrože društvene osude. Istraživanje se zasniva na kvalitativnoj analizi korpusa koji se sastoji od ukupno jedanaest novinskih članaka оbjavljenih 2014. godine u pet različitih dnevnih novina: Dnevnom Avazu, Oslobođenju, Glasu Srpske, i u bosanskohercegovačkim izdanjima Presa i Blica. U radu su kombinovane teorije о strukturi novinskih vijesti које su razradili Norman Ferklaf i Теun van Dajk. Prateći dijalektičko-relacioni pristup, rаd se ne bavi samo lingvističkim karakteristikama teksta, već se dobijeni rezultati leksičke i sintaksičke analize kоriste u svrhu rasvjetljavanja niza ideoloških pretpostavki kоје, iako nisu dio formalne strukture teksta, predstavljaju snažan „podtekst“ kојi bitno utiče na interpretaciju оpisanih društvenih aktera i događaja.

Кljučne riječi: novinski diskurs, narkomanija, dijalektičko-relacioni pristup, podtekst.

Posmatrajući diskurs kao funkcionalnu tvorevinu neodvojivu od konteksta u kojem nastaje, osnovni zadatak ovog rada je da spoji lingvističku analizu sa društvenom tako što će sagledati društveni fenomen narkomanije kroz prizmu novinskog diskursa i na taj način ukazati na neospornu vezu između jezika i društvene stvarnosti. Glavna je pretpostavka ovog rada da su jezik i društvo u dijalektičkom odnosu. Kako to Ferklaf formuliše, lingvistički fenomeni su istovremeno i društveni u smislu da „kad god ljudi govore ili slušaju, ili pak pišu ili čitaju, oni to rade na način koji je društveno određen i koji ima određeni društveni uticaj“. (Fairclough, 1989: 23) (v.p.)1 Isto tako, društvene pojave su takođe jednim dijelom i lingvističke jer jezička djelatnost u određenom društvenom kontekstu nije samo puki odraz društvenih procesa već je njihov konstitutivni dio. Ovakav odnos između jezičkih i nejezičkih fenomena se najbolje manifestuje kroz novinski diskurs zbog njegovog izuzetnog značaja u savremenom društvu. Naime, jedna od fundamentalnih spona između novinskog diskursa i društva je ideologija, koja predstavlja koherentnu i donekle uproštenu sliku ili mentalni model društvenih pojava i procesa. (Van Dajk, 2007)

Ideologija, prema tome, ima kognitivnu funkciju jer obrazuje naše stavove i mišljenja. To implicira da je ideologija zapravo sistem ubjeđenja koji određuje našu percepciju stvarnog ili „zdravorazumskog“, i prema tome, kako ističe Van Dajk, i naš stav o određenim društvenim grupama. (Van Dijk, 2007: 26) Kako novine (re)prezentuju stvarnost, one imaju i moć da nametnu ili pak potisnu određenu ideologiju. Ova analiza kreće upravo sa tog stanovišta: da novinski diskurs određuje identitet ljudi zavisnih o drogama tj. pruža sliku o tome ko su ti ljudi i šta rade, i na taj način izaziva određenu društvenu reakciju i formira stavove čitalačke publike. Rad će se prevashodno baviti mikrostrukturom novinskih članaka, odnosno njihovom leksikom i sintaksom. S pretpostavkom da je izbor riječi uvijek motivisan, leksička analiza će se fokusirati na referencijalne i predikacijske strategije2, to jest, na atribute u formi pridjevske sintagme, apozicije, prijedloške sintagme, relativne i participske klauze. Ove strategije se smatraju glavnim diskurzivnim strategijama formiranja identiteta i pripisivanja osobina društvenim akterima. Tranzitivnost kao relacija između društvenih aktera i događaja će biti osnova sintaksičke analize. (Richardson, 2007: 54) Autor će nastojati da izdvoji najčešće upotrebljene glagolske procese jer je izbor glagola usko povezan sa načinom predstavljanja događaja i učesnika u novinskim člancima.

v.p. je skraćenica za „vlastiti prevod“.

TEORIJSKA POZADINA

Analiza negativne medijske reprezentacije narkomanije prati teorijske i metodološke okvire kritičke analize diskursa. Jedno od fundamentalnih načela analize diskursa, pa prema tome i kritičke analize diskursa, je da pisani tekst predstavlja mnogo više od formalne strukture jer njegovo značenje i interpretacija nisu određeni samo nizom leksičkih i funkcionalnih jedinica, već zavise i od kompleksne interakcije između pisca, teksta i čitaoca. (Richardson, 2007: 15) Naime, lingvističke strukture se ne posmatraju kao arbitrarne, već se smatra da je svaki leksički i gramatički izbor svjesno ili nesvjesno sistematičan i ideološki obojen. Autor ovog rada zauzima jasan stav da su novinski tekstovi o narkomanima u osnovi nepravedni, a kako čisto lingvistička analiza nije dovoljna da bi se proučio žanr kao što je novinski članak, rad takođe prati sociokognitivni model analize diskursa koji objašnjava kompleksne odnose u trouglu diskurs-kognicija-društvo. (Van Dijk, 2009) Analiza društvenog konteksta se odvija na nešto široj ravni i podrazumijeva proučavanje lokalnog kao i globalnog društvenog konteksta diskurzivnih događaja, što u ovom slučaju podrazumijeva sistem liječenja i resocijalizacije narkomana u Bosni i Hercegovini, kao i opštu informisanost i svijest društva o bolestima zavisnosti. Ovakva analiza se takođe bavi pitanjem uticaja ideologije na društvene promjene. Nije na odmet napomenuti da složeni društveni problemi koji su u fokusu kritičkih studija diskursa zahtijevaju istorijski, kulturni, društvenoekonomski, filozofski ili, pak, neurološki pristup da bi se u potpunosti razumjeli, što daleko premašuje obim ovoga rada.

Van Dajk ističe da je izučavanje kognicije od fundamentalne važnosti u kritičkim studijama diskursa, komunikacije i interakcije. Analiza kognitivnog aspekta diskursa je važna jer se mentalne slike i normativna ubjeđenja prenose putem kognitivnih procesa koji, prema tome, predstavljaju spoznajnu dimenziju ideologije. Mentalni modeli se prenose na tri nivoa: na nivou kratkoročne memorije, epizodičke ili autobiografske memorije, i na nivou semantičkog ili kolektivnog pamćenja. (Van Dajk, 2009: 65) Putem kratkoročne memorije se procesuiraju lokalna značenja diskursa kroz sve ravni jezičke strukture (fonetske, fonološke, morfološke, sintaksičke i leksičke). Tako će sporiji izgovor, manje kompleksna rečenična struktura, jednostavan vokabular i razumljiva tema doprinijeti lakšem razumijevanju teksta, dok bi u suprotnom procesuiranje informacija bilo u izvjesnoj mjeri otežano. (Van Dajk, 2006, prema: Osmankadić, 2014: 207-208) Diskurs dobija novu, subjektivnu dimenziju na nivou epizodičke memorije, gdje se skladište sjećanja i lična iskustva. (Ignjatović, Krstić i Mihić, 2009: 308) U ovoj fazi se formiraju semantički mentalni modeli, to jest, stvara se generalni utisak o opisanim događajima i ljudima. Van Dajk smatra da se upravo ove mentalne slike, koje proizilaze iz semantičke makrostrukture ili globalnog značenja teksta, najduže zadržavaju u ljudskom pamćenju. A kako je globalno značenje teksta iskazano u samom naslovu i prvom i zadnjem paragrafu novinskog članka, sadržaj ovih segmenata teksta se pažljivo bira u skladu sa namjerama pisca. (Van Dijk, 2009)

Zbog svog semantičkog sadržaja, naslov novinskog članka možemo uporediti sa vrhom ledenog brijega jer su u njemu izrečene samo neke propozicije, dok ostale ostaju implicitne. Te propozicije imaju zapravo najveću ideološku težinu i one se preslikavaju na spomenute mentalne modele. Novinari će iz tog razloga predstaviti samo jedan aspekt novinske vijesti u naslovu, određen kao najrelevantniji.

Pri tom treba istaći da je relevantnost neke informacije uvijek relativna u odnosu na znanje, ciljeve, želje i interese pisca. Istraživanje je pokazalo da su novinski članci o narkomanima gotovo bez izuzetka naslovljeni tako da nasilničko ili neko drugo neodobrivo ponašanje stave u fokus, pa se zato delinkvencija zadržava u epizodičkoj memoriji kao prva asocijacija na zavisnike o drogama. U realnosti, ovakva generalizacija je empirijski netačna jer su samo herionski zavisnici ti koji pribjegavaju kriminalu prilikom apstinencijske krize, koja je najteža upravo kod opijatske zavisnosti.

Reisigl i Wodak (2001) koriste termin predikacijske strategije kao sinonim za sveukupan izbor riječi, sintagmi i rečenica koje imaju funkciju da pobliže opišu društvene aktere pripisujući im određene osobine.

Kolektivno pamćenje je zapravo od primarnog značaja za kritičke studije diskursa jer ideološka ubjeđenja opstaju na nivou čitave društvene zajednice. Kolektivno pamćenje ili kolektivna svijest predstavlja rasprostranjenu percepciju društvenih fenomena, ljudi ili grupa ljudi. To su, dakle, ukorijenjena shvatanja jedne društvene zajednice koja opstaju dugo i teško se mijenjaju. Van Dajk (2009) objašnjava da kolektivna ubjeđenja i ideje utiču na mišljenje pojedinaca i tako bivaju reprodukovane u diskursu. Isto tako, mentalni modeli individua, naročito onih koji imaju moć u jednoj zajednici, često bivaju generalizovani i pohranjeni u dugoročnom pamćenju kao (ne)znanje, stav ili ubjeđenje čitavog društva. Iz tih razloga analiza diskursa narkomanije mora da uzme u obzir društveno shvatanje narkomanije jer je ono obično polazna tačka u pisanju o tom problemu. Može se reći da se medijska reprezentacija narkomanije zasniva mnogo češće na kolektivnom mišljenju nego na mišljenju pojedinaca. Pri tome se novinari najčešće koriste strategijom generalizacije i biraju one aspekte događaja i ističu one osobine narkomana koje čitalačka publika lako prepoznaje i razumije. Na taj način se stvara začarani krug i negativna slika ove društvene grupe postaje i ostaje uvriježeno mišljenje mase, što nas navodi na zaključak da moć medija leži u indirektnoj kontroli uma.

KORPUS I METODOLOGIJA

Korpus ovoga rada čini jedanaest novinskih članaka objavljenih 2014. godine u najtiražnijim dnevnim novinama na području BiH: Dnevnom Avazu, Glasu Srpske, Oslobođenju, i bosanskohercegovačkim izdanjima Presa i Blica. Članci su preuzeti sa internet-stranica spomenutih novina (http://www. avaz.ba, http://pressrs.ba, http://www.blic.rs, http://www.glassrpske.com, http://www.oslobodjenje. ba). Lokalni kontekst članaka je nasilje i kriminal u Bosni i Hercegovini. Dakle, ovi članci izvještavaju o događajima poput krađa i nasilnih ubistava čiji su izvršitelji narkomani, ili „navodno narkomani“. Izuzetak čini članak objavljen u Oslobođenju koji, govoreći o terapijskim zajednicama i programu liječenja, stavlja narkomane u jedan sasvim drugačiji kontekst. Kada govorimo o globalnom kontekstu, pitanje narkomanije u Bosni i Hercegovini ne može proći bez refleksije o traumatskim posljedicama rata koji je zadesio ovu zemlju devedesetih godina dvadesetog vijeka, kada se uveliko zahuktao i tranzicijski proces na južnoslavenskom prostoru. Naime, od prvih slučajeva narkomanije u Jugoslaviji (1965. godine) do danas, droga nemilosrdno uzima svoj danak, ali je do naglog porasta broja uživalaca narkotika, pa tako i lica koja prodaju drogu, u Bosni i Hercegovini posebno došlo u periodu poslije rata. (Petrović, 2003: 16) Osim masovne psihološke traume, teška socijalna situacija u BiH u poslijeratnom periodu je još jedan pogodan faktor za širenje narkomanije i drugih bolesti zavisnosti, kao i loša politička klima koja vlada u zemlji. Prema statistici, u Bosni i Hercegovini skoro pola radno sposobnih građana ne radi, a i veliki broj onih koji rade pitaju se zašto uopšte rade. Kada se objektivnim egzistencijalnim problemima doda i to da se BiH nalazi na tranzitnom, takozvanom balkanskom putu droge, veliki broj narkomana u zemlji i ne začuđuje. Situacija se dodatno usložnjava ako uzmemo u obzir da ova zemlja nema naciona-lnu strategiju za borbu protiv bolesti zavisnosti i da se o ovom problemu više ćuti nego govori.

Rad se bavi tematikom narkomanije najprije zbog poražavajuće činjenice da mnoga naučna saznanja u oblasti bolesti zavisnosti o drogama još uvijek bivaju nepoznata široj društvenoj i stručnoj javnosti koja, kako dr. Petrović ističe, predstavlja svojevrstan vid primarne prevencije. (Petrović, 2003: 6) Ovakvo stanje i nije začuđujuće jer se radi o pojavi prema kojoj nerijetko i stručnjaci imaju odbojan, iako u osnovi iracionalan stav. Stoga o narkomaniji kao o najvećoj pošasti savremenog doba postoji mnogo zabluda i poluistina, koje se dobrim dijelom kanališu upravo kroz novinski diskurs i tako bivaju nametnute kao činjenice koje se zbog preovlađujuće inertnosti društva ne propituju. Tako se interpretacija ovog prevashodno sociopatološkog problema danas pretežno oslanja na medijski posredovane stereotipe oblikovane u terminima upozorenja i opasnosti. Istraživanje će pokazati da se zainteresovanost novinara nerijetko koncentriše samo na odgovore iz policijske prakse, što oblikuje i glavna obilježja diskursa o drogama u dominantnoj kulturi, dok će detaljna analiza tekstova i latentnih značenja unutar njih razotkriti nimalo idiličnu medijsku sliku zavisnika – kao stvarnih „babaroga“, dehumanizovanih skoro u potpunosti, jer narkomani nikada nisu ni očevi ni braća ni bolesni ljudi, već samo – narkomani.

U radu je primijenjena kvalitativna metoda istraživanja. Članci su analizirani sa aspekta leksike i sintakse i protumačeni u odgovarajućem društvenom kontekstu. Analiza formalne strukture je imala za cilj da otkrije implicitna značenja unutar teksta i pri tom izdvoji čitav spektar ideoloških pretpostavki za koje se vjeruje da čine snažan „podtekst“ medijskog diskursa o narkomaniji. Istraživanje novinskih vijesti je u krajnjem ishodu potvrdilo tvrdnju prof. Bilbije da jezik, u kome se, zapravo, diskurs ostvaruje, dobija novu izuzetno važnu ulogu jer omogućava da se nešto što još nije činjenica proglasi činjenicom (…) A kad se nešto proglasi činjenicom, onda i svijet (društvena stvarnost) dobija „izgled“ kakav neko želi. (Bilbija, 2013: 24)

ANALIZA NOVINSKIH ČLANAKA

U svakom trenutku svog postojanja mi smo okruženi jezikom. Uzimajući jezik kao nešto što se samo po sebi razumije, mi često nismo svjesni njegovog značaja. Kritička svijest o jeziku posebno izostaje kada se radi o jeziku svakodnevnog govora, sa relativno jednostavnom rečeničnom konstrukcijom i neformalnom leksikom. Takav jezik je vrlo često odlika novinskog stila, i to nije tek puka slučajnost. Novinska praksa je, naime, uvijek određena interesima i stepenom obrazovanja čitalačke publike, s jedne strane, i namjerama novinara, s druge strane. Lingvisti prepoznaju jednostavni, populistički stil novinskog žanra kao strategiju izgradnje bliskosti pomoću koje se glas novinara percipira kao glas običnog građana koji dijeli naše mišljenje i brige. (Bilbija, 2013: 29) Takvom glasu se obično najlakše povjeruje, a ako uzmemo u obzir da je novinarstvo kao profesija izgrađeno na jasno definisanim etičkim načelima3, kao što su objektivnost, istinitost, društvena odgovornost itd., sasvim je razumljiva generalna percepcija novinarstva kao objektivne prakse koja se zasniva isključivo na činjenicama, pa shodno tome i moć novinskog diskursa da oblikuje društveno mišljenje. A pošto se radi o pisanom jeziku, autori novinskih tekstova imaju veću kontrolu nad sadržajem i interpretacijom istih, pa tako i veću moć ubjeđivanja. Zato očekujemo da će neka značenja i namjere novinara ostati tek implicitno iskazana u strukturi novinskih članaka. (Osmankadić, 2014: 229)

Idući od pretpostavke da bh. dnevne novine uživaju povjerenje građana, dijelom jer govore njihovim „jezikom“, najprije ćemo se pozabaviti načinom na koji novinari oslovljavaju društvene aktere o kojima pišu jer to istovremeno oslikava kolektivnu svijest o određenim pripadnicima društva i daje smjernice čitaocima kako da razumiju i ocijene osobine i postupke istih. Uzmimo primjer naslova iz Dnevnog Avaza i Blica:

Za detaljniju raspravu o etičkim načelima novinarstva, vidjeti Richardson (2007: 83-93).

Strava u centru Dubrovnika: Sin narkoman nožem ubio majku! (Dnevni Avaz, juli 2014)

Narkoman ležao nasred ulice bez svijesti! (Dnevni Avaz, januar 2014)

Narkoman majku stolicom pretukao na smrt! (Blic, mart 2014)

U prvom primjeru je korištena imenica sin zajedno sa odrednicom narkoman u apozitivu. Ovakva referencijalna i predikacijska strategija uproštava identitet osobe o kojoj je riječ na dvije činjenice: da je nečiji sin i da uzima droge. Iako se posljednja tvrdnja temelji samo na navodima komšija, to nije spriječilo pisca ovog teksta da napravi zgodnu korelaciju između teškog zločina i narkomanije, koja ionako egzistira u društvenoj svijesti kao asocijacija na nelegalne aktivnosti (nabavljanje droge) pa i na zločin. Razmotrimo kakve utiske (semantičke mentalne modele) budi ovakav naslov kod čitaoca. Većina čitaoca će zbog leksema sin i majka oštro osuditi ubicu ne toliko zbog počinjenog zločina, već zbog povrede moralnih vrijednosti društva koja nalažu najdublje poštovanje, ljubav i pokornost djece prema roditeljima. Da je naslov glasio Mladić ubio ženu, ogorčenost publike bi bila u znatnoj mjeri smanjena jer bi izostala asocijacija na lični doživljaj odnosa između majke i sina. Isto možemo reći i za treći primjer naslova novinskog članka u kojem je iskorištena identična referencijalna strategija. Iz ovoga zaključujemo da izbor leksema bitno utiče na doživljaj teksta, odnosno da takav izbor nikada nije proizvoljan, već da ima za cilj da proizvede određeni efekat. Tako se ni apozitiv narkoman nije slučajno našao u naslovu članka, koji, kako smo ranije spomenuli, određuje globalnu interpretaciju teksta koja se najduže zadržava u ljudskom sjećanju. Naime, pominjanjem narkomanije u kontekstu surovog ubistva će ostaviti negativan utisak na svijest čitalaca o ljudima koji koriste droge i doprinijeti stvaranju predrasude, odnosno generalizacije, da su svi narkomani potencijalne ubice. Koristivši istu referencijalnu strategiju, naslov pod 2) će takođe izazvati negativno mišljenje društva o narkomanima jer ponašanje koje narušava javni red eksplicitno se povezuje sa bolestima zavisnosti. Novinar je i u ovom slučaju imao izbor da napiše Čovjek ležao nasred ulice bez svijesti!, ali bi time privlačnost naslova, a ujedno i dramatičnost novinske vijesti, bila znatno smanjena.

Sintaksička struktura rečenica u gore navedenim naslovima je takođe ideološki motivisana. Pod 1) i 3) imamo primjere aktivnih rečenica u kojima je tematska uloga agenta (engl. agent) eksplicitna. Aktivne konstrukcije se koriste kada se želi istaknuti vršilac radnje, odnosno njegova ili njena odgovornost za radnju opisanu glagolom. Pošto je u ovim primjerima korišten glagol ubiti koji ima negativnu konotaciju, zaključujemo da je aktivna rečenična konstrukcija ovdje strateški iskorištena da bi se odgovornost za zločin istakla i direktno pripisala pripadnicima grupe koja se želi negativno prikazati. U suprotnom, pasivna konstrukcija bi bila upotrijebljena jer bi se na taj način u fokus stavila objektivna vijest da je neko negdje ubijen. Možemo reći da ovakvi naslovi služe da potvrde ideološku pretpostavku o korelaciji između teških zločina i narkomanije, koja se, iako empirijski nije utvrđena, zadržava u svijesti društva kao potvrđena činjenica.

Pogledajmo još jedan primjer medijskog diskursa u kojem se neopravdano i na implicitan način uspostavlja uzročno-posljedična veza između bolesti zavisnosti o drogama i ubistva. Članak je objavljen 24. jula u Glasu Srpske, a jedan njegov dio glasi ovako:

Daljom istragom je ustanovljeno da je Selmana s leđa iz puške ubio Dalibor Sulejmanović. Policija ga je pronašla, kao i oružje kojim je počinjeno ubistvo. Motivi ubistva biće naknadno utvrđeni, poslije saslušanja svjedoka i sprovedenih drugih istražnih radnji – kazao je ovaj izvor. Jedan od mještana Ilidže, ne želeći da se predstavi, rekao je da je u četvrtak oko 2.30 časova čuo prepirku iza zgrade stare željezničke stanice.

Iznenada se čula pucnjava. Prvo jedan hitac, potom još dva ili tri hica, a zatim se sve utišalo. Ujutro su mi policajci pokucali na vrata i pitali da li mi je poznato nešto u vezi s ovim ubistvom – rekao je ovaj mještanin Ilidže.

Vlasnici poslovnih objekata u blizini mjesta ubistva duže vrijeme upućivali su žalbe opštinskim službama zbog napuštenog devastiranog objekta u ulici Emira Bogunića Čarlija. Istakli su da se u tom objektu okupljaju svakakve osobe i narkomani.

Droga

Prema nezvaničnim informacijama, Haris Selman od ranije je poznat policiji zbog korišćenja droge. Izvor blizak istrazi je rekao da je on bio bolestan od šizofrenije. Nedavno je bio i na liječenju od zavisnosti od droga u Zavodu za alkoholizam i druge toksikomanije Kantona Sarajevo.

(Glas Srpske, jul 2014)

Koordinirana imenička sintagma svakakve osobe i narkomani je ideološki zanimljiva jer ilustruje način na koji se kolektivno mišljenje može reprodukovati u diskursu. U tekstu je isto tako moglo stajati „bolesne osobe i narkomani“ ili „nezaposlene osobe i narkomani“, ali bi to impliciralo znatno drugačiju percepciju narkomana u bosanskohercegovačkom društvu. U završnom paragrafu članka, u kojem se obično iznose zaključci ili stavovi novinara o opisanom događaju, navodi se da ubica pati od šizofrenije i da je liječeni narkoman. Međutim, kao podnaslov je izabrana imenica droga, a ne šizofrenija, što čitaoce na implicitan način navodi da zaključe da je narkomanija zapravo pozadina i jedan od uzročnika ubistva. Objektivno gledajući, ovaj podnaslov je mogao glasiti „Šizofrenija“, a jedan od mogućih razloga zbog kojih je ovaj izbor izostao je taj što narkomanija prednjači po ozloglašenosti u odnosu na ostale mentalne bolesti. Novinarska praksa je takva da se dramatičniji naslovi ili podnaslovi preferiraju, što se odražava na tačnost interpretacije novinskih vijesti, kao što je ovdje slučaj.

Članak objavljen u Oslobođenju na identičan način dovodi u vezu ubistvo sa narkomanijom. Naime, i ovaj članak sadži podnaslov pomoću kojeg se činjenica o zavisnosti o drogama ističe kao relevantna u kontekstu ubistva:

Zatraženo pritvaranje osumnjičenog za razbojništvo sa smrtnom posljedicom: Edin Veriz zbog upale pluća prebačen u bolnicu

(…)

Liječeni narkoman

Veriz je liječeni narkoman, a zbog smanjene radne sposobnosti i psihičkih poteškoća, nakon što mu je umro otac, naslijedio je njegovu penziju. I pored toga što se od droge liječio u Psihijatrijskoj klinici, stepen njegove uračunljivosti ocijeniće vještak neuropsihijatar.

(Oslobođenje, juni 2014)

Policija upozorava: Sakrivajte nakit, vrebaju narkomani!

Ljeti su starije žene najčešća meta narkomana koji im otimaju lančiće, upozoravaju iz policije i apeluju da se nakit prikrije ili ne nosi kada ne mora. Od početka godine bilo je 40 drskih krađa i sve su izvršili narkomani. Policija je nedavno uhapsila narkomana koji je napao deset žena i oteo im lančiće.

– Tridesetogodišnji narkoman napao osam žena (…)

(Blic, juli 2014)

Ranije je rečeno da se javni diskurs o narkomaniji često oslanja na odgovore iz policijske prakse i da je to ujedno njegovo glavno obilježje. Članak objavljen u Blicu nam to ilustruje. Iz samog naslova naslućujemo da se o narkomaniji i ovaj put govori u kontekstu kriminala. Naslov sadrži vrlo čestu ideološku dihotomiju koja kontrastira dobra djela policije i loša djela narkomana. Vidimo da je policija ovdje agent koji „upozorava“ i „apeluje“ i prema tome savjesno vrši svoju dužnost, dok narkomani „vrebaju“, dakle, predstavljaju opasnost. Isto tako, policija „hapsi“ narkomane koji „napadaju“ i vrše „drske krađe“. Ovakvo portretiranje policije stvara utisak koliko-toliko uređene države, a to je ujedno i vrlo pogodna taktika za prikrivanje problema adekvatnog liječenja i resocijalizacije ljudi zavisnih o drogama u Bosni i Hercegovini. I u ovom članku vidimo da se identitet ovih ljudi svodi samo na njihovu zavisnost jer se o njima govori kao o tridesetogodišnjim narkomanima, a ne kao o tridesetogodišnjim ljudima, očevima itd. Ovakva referencijalna strategija poništava sve razlike koje objektivno postoje između heroinomana, zavisnika o kokainu, kanabisu i slično, i tako daje krivu sliku stvarnosti. Novinari zapravo vrlo rijetko govore o kojoj je vrsti droge riječ jer to loše informisana čitalačka publika i ne zahtijeva.

Naredni primjer je ujedno i jedini novinski članak iz korpusa koji ističe najvažniju stvar kad je u pitanju problem narkomanije, a to je da konzumiranje droga vrlo često ima tragičan ishod. Ta informacija je stavljena u naslov, kao i u zadnji paragraf novinskog članka, a podsjetimo se da ti dijelovi teksta utiču na formiranje mentalnih modela koji se dugo zadržavaju u epizodičkoj memoriji.

Još jedan mladi život ugašen zbog droge: 23-godišnjak preminuo nakon policijske potjere u Goraždu

(…) Policija je odmah reagovala i sprovela ga do hitne pomoći, kazao je Mirsad Bilajac, glavni kantonalni tužilac. (… )Lice je u bolnicu dovezeno večeras negdje oko 17 sati, ali je, nažalost, oko 17 sati i 50 minuta došlo do zastoja rada srca i smrti, izjavio je Fuad Rovčanin direktor Kantonalne bolnice Goražde.

(Oslobođenje, avgust 2014)

Izuzetak u sačinjenom korpusu predstavlja još jedan novinski članak iz Oslobođenja, čiji naslov i podnaslov glase na sljedeći način:

Liječeni ovisnici pokreću novu terapijsku zajednicu: Želimo izbaviti ljude iz pakla droge

Za funkcionisanje jedne terapijske zajednice ili komune za liječenje ovisnika o drogama potrebno je manje novca za godinu, nego što štete napravi jedan ovisnik o teškim drogama za isti period koji provede vani, tvrde iz Udruženja za borbu protiv ovisnosti Put života – Put feniksa iz Zenice.

(Oslobođenje, maj 2014)

U ovom naslovu je iskorištena aktivna rečenična konstrukcija u kojoj je uloga agenta pripisana (liječenim) zavisnicima o drogama, ali ovaj put im se ne pripisuje odgovornost za delinkventno ponašanje ili bilo kakvo drugo ponašanje koje izaziva društveni prijekor i osudu, već su prikazani kao inicijatori u procesu pomaganja drugim ljudima sa istim problemom i kao ljudi koji žele da „izbave“ druge iz pakla zavisnosti. Ovo je stoga i jedini novinski naslov do sada koji šalje pozitivnu poruku o narkomanima i predstavlja ih kao vrijedne članove društvene zajednice.

ZAKLJUČAK

Analiza medijske reprezentacije narkomanije je potvrdila postojanje suptilnog ideološkog „podteksta“ u jeziku novinarstva i kroz sociokognitivni model analize diskursa pokazala kako takva implicitna značenja bivaju procesuirana na individualnom nivou i potom pohranjena u kolektivnoj svijesti jednog društva. Leksička i sintaksička analiza strukture novinskih vijesti je rezultirala zaključkom da je slika o narkomaniji koju nude mediji iz Bosne i Hercegovine suštinski negativna. Pokazano je kako se upotrebom referencijalnih strategija i glagola koji imaju negativnu konotaciju (vrebati, ubiti, napasti, krasti, otimati) mogu neopaženo iznositi mišljenja i stavovi koji su pogrešni i koji mogu ozbiljno naštetiti ljudima na koje se odnose.

Literatura:

Bilbija, S. (2013) Lingvističko predstavljanje presuponiranog znanja u vijestima kao strategija da se lokalno tumači globalnim i obratno. U M. Kovačević (Ur.), Nauka i globalizacija: zbornik radova. (str. 21-31). Istočno Sarajevo: Filozofski fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

Fairclough, N. (1989) Language and Power. Harlow, Essex: Longman Group UK Limited.

Ignjatović, Krstić i Mihić. (2009) Autobiografska memorija i Eriksonovi stadijumi psihosocijalnog razvoja. Preuzeto 1. novembra, 2014., sa <http://www.primenjena.psihologija.edu.rs/index.phpje=sr&godina=2009&broj=4&str=307-326>

Osmankadić, Merima. (2014) The Strategy of Negative Other – Presentation in Political Discourse”. In M. Osmankadić (Ed.), A Festschrift for Professor Snežana Bilbija. (pp. 2 0 5 – 2 2 1 ) . Sarajevo: Faculty of Philosophy in Sarajevo.

Petrović, S. (2003) Droga i ljudsko ponašanje. Beograd: Partenon.

Reisigl, M., & Wodak, R. (2001) Discourse and Discrimination: Rhetorics of Racism and Anti-Semitism. London: Routledge.

Richardson, J. E. (2007) Analysing Newspapers: An Approach from Critical Discourse Analysis. New York: Palgrave Macmillan.

Van Dijk, T. A. (2007) Discourse as Interaction in Society. In T.A. van Dijk (Ed.), Discourse as Social Interaction (pp. 1-38). London: Sage Publications Ltd.

Van Dijk, T. A. (2009) Critical Discourse Studies: A Sociocognitive Approach. In R. Wodak & M. Meyer (Eds.), Methods of Critical Discourse Analysis (pp. 62-85). London: Sage.

Discourse on Drug Addiction in Bosnia and Herzegovina

Summary: This paper analyses media representations of drug addiction in Bosnian newspapers and offers one of the reasons which makes this type of mental illness the subject of harshest social critique. The reasearch is based on qualitative corpus analysis. The paper combines theories of the structure of news developed respectively by Norman Fairclough and Teun van Dijk. Following a dialectical-relational approach, the paper deals not only with linguistic characteristics of texts, but the results of lexical and syntactic analysis are used to unveil a series of ideological assumptions which, though not a part of the formal text structure, represent a stong “subtext” which significantly influences the interpretation of the described social actors and events.

Keywords: newspaper discourse, drug addiction, dialectical-relational approach, subtext.

Please follow and like us: