Gavrilo Princip i Sarajevski atentat – 100 godina poslije

Ajla Lasić je rođena 8. 9. 1988. godine u Sarajevu gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Godine 2007. upisuje dvopredmetni studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za historiju, studijska grupa Historija umjetnosti i Historija. Odbranom dodiplomskih radova iz oblasti umjetnosti: Revitalizacija i prenamjena postojećih objekata za potrebe muzejske arhitekture, i iz oblasti historije: Livija, 2011. godine stiče zvanje Bakalaureat historije umjetnosti i historije. Master studij na Odsjeku za historiju upisala je u septembru iste godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je 2013. godine odbranom završnog master rada pod naslovom Bosna i Hercegovina kao dio europskog Orijenta 1878-1918. stekla titulu Magistra historije, naučni smjer, oblast Novi vijek.

Povodom obilježavanja stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata, 2014. godina će biti ispunjena raznim kulturnim, naučnim i neštomanje naučnim manifestacijama koje će biti organizirane širom Evrope, pa tako i u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, Sarajevu, gradu u kome se odigrao Sarajevski atentat koji je po mišljenju mnogih bio uvertira za događanja koja će svijet gurnuti u rat svjetskih razmjera. I baš kao i stotinu godina ranije taj zloslutni Gavrilo, mladić koji je usmrtio prijestolonasljednika i njegovu suprugu, podijelio je javnost kako u Bosni i Hercegovini tako i u regionu, na one za koje je heroj i na one po kojima je terorista.

Koliko je zapravo važno utvrditi šta je Gavrilo Princip bio tog 28. juna 1914. godine? U sadašnjici koja je od svih pošasti svijeta najviše zastrašena terorizmom, odgovor na ovo pitanje je iznimno bitan. Sa druge strane, insistiranje na debatama ove vrste i njihovo plasiranje javnosti kroz medije, skreće pogled sa elementarnih problema svakodnevnice uz mogućnost kreiranja javnog mišljenja određenih grupa u željenim pravcima.

Paničan strah od „revizije historije“, medijski naslovi tipa Sarajevo sprema atentat na Principa, senzacionalističko objavljivanje „skrivenih“ dokumenata1 koji su naučnim krugovima „otkriveni“ i poznati već 25 godina, upućuje na razmišljanje i ponovno vraćanje ovoj tematici.

Leon Bilirski o Sarajevskom atentatu

Leon Bilirski je bio tadašnji zajednički ministar finansija, time i jedan od zvaničnika koji je kao savremenik ovih događaja ostavio svoje utiske i viđenja kao i ocjene odgovornosti pojedinaca, koje je po svome nahođenju smatrao odgovor-nim za ovaj, kako kaže „katastrofalni događaj“. On svoje izlaganje počinje tako što navodi da je prijestolonasljednički par bio smješten na Ilidži, kupališnom mjestu udaljenom oko dvanaest kilometara zapadno od Sarajeva. Toga dana otišli su sa Ilidže željeznicom, ali ne sasvim do sarajevskog kolodvora, već su izašli na zapadnom ulazu u grad kraj Fabrike duhana. Tada je očito, smatra Bilirski, nastao plan o svečanom ulasku automobilima, duž čitavog, 2-3 kilometra dugačkog Appel-Quaia, na lijevom brijegu rijeke Miljacke pa sve skoro do istočnog kraja grada, tj. Gradske vijećnice. Taj plan je iziskivao pripre-me, odgovarajući broj automobila i osiguranje duge linije, koja je iznosila pola milje. Ni jedno ni drugo nije učinjeno. Prijestolonasljednici i njihova svita, izašavši iz vlaka, odmah su zau-zeli mjesta u automobilima i krenuli; ali tajni policijski agenti u njihovoj pratnji – nepotrebno preopterećeni kutijama princezina nakita trebali su ići ispred i iza prijestolonasljednikova automobila radi nadzora, no tamo u tu svrhu uopće nije bilo priređenih automobila pa niti kočija.

Morali su stoga ostati kod fabrike i tek čuvši odjek eksplodiranih bombi, pojuriti pješice na mjesto atentata, koje je tada već bilo prazno. Još je gore bilo s osiguranjem dugog puta od Fabrike duhana do Gradske vijećnice. Grad Sarajevo imao je samo malu gradsku policiju, državne u to vrijeme uopće nije bilo, niko je u zemlji nije podupirao. Kada se približavao dolazak prijestolonasljednika i kada je najavljen njegov ulazak u Sarajevo preciznim programom u minutu (vjerojatno zato da bi se svim nitkovima olakšala priprema zločina), gospodinu Potioreku se obratio načelnik policijske uprave, vladin povjerenik Gerde (Mađar). Rekavši mu da sveukupno raspolaže samo s 30 ili 40 policajaca, priznajući da dugi put od Fabrike duhana do Gradske vijećnice ne može sasvim osigurati tim osobljem te je zatražio vojnu pomoć. Zemaljski poglavar je rekao da vojske nema u gradu zbog manevara i da ne može biti na vrijeme vraćena u Sarajevo. Bilirski navodi da ako je i bilo tako, nije moralo biti jer je bilo moguće bilo koja dva bataljuna odozgo ostaviti u gradu. Ali i za to se našao savjet. General Sujarić (Šnjarić), koji je zapovijedao žandarmerijom u ono vrijeme elita od ljudi i organizacije – predložio je zemaljskom poglavaru obustavljanje ulazne linije s obiju strana, kordonom žandara. I taj prijedlog je bio odbijen: da li zbog pogrešnog straha da se time ne izazove prijestolonasljednikovo „nezadovoljstvo” jer je on računao na entuzijazam masa ili zbog njegove urođene samouvjerenosti i fatalističke uvjerenosti u vlastitu „nepogrešivost” (ipak je stanovništvo stalno Potioreka nazivalo „umornim carem”! – njem. Der mude Kaiser), teško je danas prosuditi. No, sigurno je da su gosti takvom odlukom predani kao plijen ulici. Tokom vožnje na automobil prijestolonasljednika bačena je bomba, koja je ranila ađutanta. On je odmah odvezen u vojnu bolnicu i krenulo se dalje do Gradske vijećnice, gdje se usred neugodnog raspoloženja, odvijalo najavljeno predstavljanje vlasti, deputacija itd.

Ispred automobila u koji je sjeo prijestolonasljednički par zajedno s Potiorekom na mjestu vis-a-vis-a, išli su u automobilu gradonačelnik i povjerenik Gerde. Oni su očito namjeravali brzo voziti prema zapadu čitavom obalom jer bolnica leži odmah sjeverno od Fabrike duhana. Nemoguće je uopće pretpostaviti da je ta ruta bila drukčije napravljena, naime Ulicom Franje Josipa, kojom se u normalno vrijeme najzgodnije moglo doći do bolnice. O tome su barem morali znati gradonačelnik i šef policije, koji vjerovat-no u odgovarajućem trenutku ne bi smjeli zaboraviti o težini odgovornosti koja je na njima le-žala. Tada se, navodi Bilirski, dogodila neobična stvar, gotovo nevjerojatna. Odmah u trenutku kada je prvo vozilo s gradonačelnikom i šefom policije prošlo desni ulaz od obale, na sjever prema ulici Franje Josipa; zemaljski poglavar, opazivši „zabunu”, naredio je da se stane kako bi dozvao prvo vozilo natrag. Baš u tom trenut-ku do auta, koje je stajalo na uglu Ulice Franje Josipa, se približio mladi, osamnaestogodišnji Princip i dvama hicima iz Brauninga smrtno ranio prijestolonasljednički par. Potiorek, stojeći na desnoj strani svoga auta, nije vidio atentat, već je samo čuo hitac. Na papučicu auta stao je Rummerskirch, ali nažalost s lijeve strane i nije mogao učiniti ništa, vidjevši opasnost koja se približavala. Prijestolonasljednički par je ostao nepomičan na svojim mjestima; ništa se u tim kratkim trenucima o njima nije znalo. Potiorek nije znao za njihovu smrt. Je li znao Rummerskirch, nije sigurno. Dovoljno da je zemaljski poglavar odmah nakon hitaca naredio povratak i da se ide prema konaku, gdje je doznao o smrti prijestolonasljedničkog para tek kada im je uputio poziv da izađu iz automobila i krenu na doručak.2

Izuzetno je zanimljivo ovo izlaganje Bilirskog naročito iz razloga što on Principa pominje ovlaš, kao činjeničnog atentatora, osobu koja je „uspjela“ da izvrši taj kobni čin. On za njega nije ključ problema, naprotiv, on je posljedica nestručnosti i neorganiziranosti državnih službenika. Krivac za Bilirskog je prije svega Potiorek koji nije bio dorastao ozbiljnosti situacije, te je zbog njegovih propusta Gavrilo Princip uspio u svojoj namjeri. Ovakvo svjedočanstvo, pored toga što govori o izuzetnom smislu odgovornosti državnog službenika, također upućuje i na to kako je Princip prvobitno tretiran, a to je kao i svaki drugi oportunista, zanesenjak koji je u ovom slučaju isključivo zbog loše organizacije i Potiorekove nesposobnosti ostvario svoj cilj.

Gavrilo Princip – heroj ili zločinac

U sklopu cijele priče oko priprema obilježavanja stogodišnjice atentata i početka Prvog svjetskog rata najveća rasprava se vodi upravo o samom Principu, tj. da li je on heroj, atentator, zločinac ili čak terorista, što je čini se jako popularan termin današnjice. Nije baš sasvim jasno zašto se ovo pitanje nametnulo kao ključno, s obzirom da je za naučnu javnost ono gotovo posve marginalno.

Istina, mnoge okrunjene glave su padale i prije, a i nakon Sarajevskog atentata i kada se govorilo o samim izvršiocima, uglavnom se raspravljalo o njihovim motivima, pripadnosti i nepripadnosti određenim političkim frakcijama i idejama, ali nikada nije postojala potreba (barem ne 2Leon Bilirski, Atentat u Sarajevu u Uspomenama Leona Bilirskog, Ulomak iz izdanja Instituta za istoriju u Sa-rajevu, Sarajevo, 2004. http://behar.hr/atentat-u-saraje-vu-u-uspomenama-leona-bilirskog/#u ovom smislu) da se uz samo ime dotičnoga utvrdi i njegova atribucija heroja ili zločinca. Pokušaj stvaranja svojevrsnog političkog mita u liku i djelu Gavrila Principa vjerovatno objašnjava ovu pojavu. Ljubiša Despotović, u jednom svom eseju koji se bavi upravo ovom problematikom, pojašnjava upotrebu političkog mita i njegov zadatak;

Koliko god bio protuvrečan, nepotpun i pojednostavljen, politički mit poseduje zaokruženu sliku prošlosti, sadašnjosti pa često i budućnosti. I ma koliko bio zasnovan na plodovima maštanja, politički mit omogućava „razumevanje“ istorijskog toka i pronalaženje njegovog punog nacionalnog smisla. 3

Odmah nakon ubistva taj čin je vrednovan u kontekstu priprema i toka Prvog svjetskog rata; nakon rata presudno za vrednovanje toga ubistva bila je činjenica da je stvorena jugoslaven-ska država na ruševinama Austro-Ugarske monarhije, pa se i na taj čin gledalo kao na akt koji je prethodio stvaranju te države. Možda je politiziranje toga događaja najbolje iskazano tokom stvaranja socijalističke Jugoslavije. Pokazuje to odluka donesena na Prvom kongresu USA-OBiH-a 7. maja 1945. u Sarajevu da se „u znak vječite zahvalnosti Gavrilu Principu i njegovim drugovima, borcima protiv germanskih osvaja-ča” postavi spomen-ploča kod mosta, na istom mjestu gdje je stajala poslije Prvoga svjetskog rata, a koju su Nijemci, nakon okupacije Sara-jeva u aprilu 1941. godine, skinuli i odnijeli „na dar svome fireru”.4

Odmah nakon ubistva izvještaji i novinski natpisi su donosili informacije o raspoloženju stanovništva na „terenu”. Tu su uočljive podjele u pogledima kod različitih nacionalnih i vjer-skih skupina. Na jedan način su na to ubistvo reagirali Srbi, a na drugi Hrvati i Bošnjaci. Još prije Ferdinandovog dolaska u Bosnu iz Mostara je došla vijest koja kaže kako su „mostarski glavni rišćani održali sastanak, na kojem su jednoglasno zaključili, da se pismeno saopći okružnoj oblasti, da od njihova uha neće nitko da prisustvuje pri dočeku Njegove Visosti prijestolonasljednika”. Ovakav stav dijela mostarske srpske elite već je nagovještavao kakav je njihov odnos prema Ferdinandu i Monarhiji općenito. To se osobito jasno pokazalo nakon ubistva. Tako, naprimjer, jedan izvještaj od 30. juna opi-suje situaciju u Tarčinu kod Sarajeva. Tamo su Srbi, nakon što je došla vijest o ubistvu, „otišli u gostionu Koste Šarenca, te su počeli piti i pjevati srpske pjesme. (…) Svi su Srbi cijelu noć pili i veselili se, kao da im je krsna slava”. S druge strane, Hrvati i Bošnjaci su svoj odnos prema tom ubistvu iskazivali najprije organiziranjem demonstracija. Najmasovnije su bile u Sarajevu, koje su bile i nasilne, ali je i u drugim krajevima bilo demonstracija i nasilja. Bilo je, dakako, i dostojanstvenijeg iskazivanja žalosti, od mirnih prosvjeda do molitvi u džamijama i katoličkim crkvama.5

Novinski natpisi svjedoče o tome kako sve tri etničke zajednice u Bosni i Hercegovini svoj stav prema ubistvu iskazuju ne samo preko svoje političke elite, nego više masovnom mobilizacijom radi iskazivanja jedinstvenog stava zajednice. Novine su opširno izvještavale o nemirima koji su izbili u Sarajevu i drugim gradovima u Bosni i Hercegovini, te raznim informacijama i dezinformacijama koje su se nakon toga širile. Kroz ove natpise može se uočiti model masovne mobilizacije stanovništva radi ostvarenja političkih ciljeva elita. Općenito, većina tadašnjeg javnog mnijenja, ukoliko se kao mjerilo ponašanja toga mnijenja uzme pisanje tadašnje štampe, smatrala je da se radi o nepravednom ubistvu i terorističkom činu skupine okupljene oko Mlade Bosne. Svi mediji u Bosni, Hrvatskoj i Austriji bili su obasuti osudama toga čina. Ni srbijanski listovi ne hvale taj Principov čin, ali ističu da je za ubistvo kriva sama austrougarska uprava. Srpski prijestolonasljednik regent Aleksandar je odredio osmodnevnu korotu na dvoru zbog ubistva austrougarskoga prijestolonasljednika i njegove supruge.

Ono što povezuje iskaz Bilirskog i novinske članke ovog perioda svakako nije Gavrilo Princip niti bilo kakvo karakteriziranje njega samog. Poveznicu je moguće tražiti u činjenici da je sam zločin korišten kao povod za masovnu mobilizaciju etničkih zajednica početkom 20. stoljeća i zarad ostvarenja političkih ciljeva elita, kako ističe Kamberović.

***

Da li je nakon stotinu godina od ovog događaja jedino Gavrilo Princip ostao dovoljno snažan motiv za neku ne mobilizaciju, već još dublju segregaciju etničkih zajednica i da li ga je kao takvog moguće koristiti za ostvarenje ciljeva današnjih elita? Činjenica je da su percepcije na ovaj događaj danas različite ali glavna linija podjela ostaje i dalje nepromijenjena. Jedina promjena jeste da se fokus sa zločina prenio na prirodu izvršioca. Kako će Princip „preživjeti“ ovu stogodišnjicu, ostaje da se vidi.

Izvor fotografije: Google https://www.google.com/search?q=gavrilo+princip&client=opera&hs=n66&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwi0p–Fkb_iAhUxlIsKHeBsCJ8Q_AUIDigB&biw=1315&bih=604#imgrc=3cq8OmonNS4_-M:

Please follow and like us: