“I bliže od toga” (Adam Gopnik)

Adna Oković je studentica treće godine Odsjeka za anglistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Njeni istraživački interesi uključuju američku historiju, kulturu i književnost, posebno književnost američkog naturalizma, realizma i modernizma, te savremenu britansku i američku književnost.

Pjesnici nisu nezvanični svjetski zakonodavci, na našu sreću, ali mogu biti svjetovni kritičari pjesničkog zakonodavstva. Duša Abrahama Lincolna nastavlja živjeti kroz riječi Walta Whitmana, a reakcija američkih pjesnika na atentat na Johna Fitzgeralda Kennedyja, prije pedeset godina, nagovještava da je, uprkos svemu, on zaista bio zanimljiv čovjek. Knjiga uglavnom elegičnih pjesama, O poeziji i moći, sa portretom predsjednika koji je Rauschenberg izradio tehnikom sitotiska na naslovnoj strani, objavljena je nekoliko mjeseci nakon njegove smrti. (Čak je i snimljena, u cijelosti, u produkciji „Folkways Records“.)

John Berryman je napisao Formalnu elegiju za predsjednika (Da, to izgleda kao divljina), Auden Elegiju za J. F. Kennedyja, koju je originalno pratila muzika Stravinskog, u tehnici dodekafonije. Robert Lowell, koji je tokom Drugog svjetskog rata bio zatvoren zbog kritike Vijetnamskog rata, a krajem 60-ih postao radikalni junak Marša na Pentagon, napisao je Elizabeth Bishop da je nakon ubistva „preplakao cijelo poslijepodne“, a onda su uslijedila „tri dana neprekidnog televizijskog programa bez reklama, sve do veličanstvene, ali gotovo nepodnošljive sahrane“. „Zemlja je“, kako je rekao, „preživjela trenutak užasa i strastveni haos.“ Lowellov prijatelj i kolega od pera, Randall Jarell, nazvao je to „najtužnijim“ javnim događajem koji je ikada zapamtio. I Jarell je pokušao napisati elegiju, ali nije odmakao dalje od Blistava smeđa glava.

Zatim je ovaj strastveni haos oslobođen – nastanio je svako dvorište. Nije teško biti ciničan gledajući unazad (ta ciničnost je do sada postala posebna grana u izučavanju američke historije) i reći da je pjesničku tugu i uzrujanost izazvao Jackiein trik, jer nijednu drugu grupu nije tako lahko kupiti kao američke pisce. (Čak su i Salingeri bili pozvani u Bijelu kuću – a gospođa Salinger je htjela doći!) Ali više od toga je bilo posrijedi. Smrt J. F. Kennedyja je bila posljednja prilika kad su intelektualni nivoi američke imaginacije bili saučesnici u održavanju dostojanstva predsjednika. Glavna tema Predsjedničkih dokumenata Normana Mailera, objavljenih istog mjeseca kad je Kennedy umro, je postojanje „pukotine u nacionalnoj psihi“1 , odnosno postojanje granice između strastvenog unutrašnjeg života Amerike i njenog potisnutog, konvencionalnog zvaničnog života. „Politički život se previše razlikovao od idealnog života.“ Prema Maileru, Kennedyjev mandat je stvorio nadu u otkrivenje; predsjednik, taj romantični junak, bi nekako poveo svoj narod u „egzistencijalni“ pohod da iscijeli rane. Zvučalo je jednako smiješno i onda, ali postoji nešto predivno u toj apsurdnosti.

Naravno, ljudi su se šalili na Kennedyjev račun – Kennedyjev imitator, Vaughn Meader je najviše izgubio poslije atentata. („Jadan Vaughn Meader“, priča se da je Lenny Bruce promrmljao ove riječi tokom svog stand-up nastupa u noći ubistva.) A desničari Johna Bircha su ga mrzili jednakom silinom kojom njihova djeca mrze Obamu. No, kralj uvijek ima svoju dvorsku ludu i protivnici su mu uglavnom marginalizirani. Lowell se pitao kojem Shakespeareovom liku najviše sliči Bobby, turobni mlađi brat.

Traženje shakspearovskih dimenzija u političarima, priznat je „sport“. Ovakve ideje su postajale sve nevjerovatnije u godinama koje su uslijedile. (L. B. Johnson bi, naprimjer, mogao biti Macbeth, ali samo kao burleskni MacBird). I Reagan i Clinton su bili veći od života, likovi iz jednostavnijih američkih zabavnih sadržaja, Gospodin Deeds i Music Man, mudro nevinašce na vlasti ili dopadljivi prevarant koji brzo priča i za kojeg se ispostavlja da je neophodan za sreću drugih. Nasuprot tome, Kennedyja su i dalje smatrali kraljem sa božanskim pravima iz 17. stoljeća, nepresušnom inspiracijom za sanjarenja o njegovim sposobnostima da popravi svijet. I tako opsesija njegovim tijelom, tom sjajnom glavom, koja podsjeća na francuski dvor iz 17. stoljeća koji gleda kralja kako spava, ustaje i olakšava se, vodi ka užasnom nagonu da se, u stilu teoretičara zavjere pregleda svaki centimetar njegovog tijela nakon autopsije. (Jedan od teoretičara zavjere, David Lifton, rekao je da se nikada nije oženio zbog toga što je svaka potencijalna mladenka shvatila da ga predsjednikovo mrtvo tijelo zanima više od njenog živog.)

Nacija se okrenula naglavačke kad je Kennedy ubijen, kao što sa nacijama obično i biva nakon smrti kraljeva. Ali šta se promijenilo? Na više načina je to razdoblje pripadalo prošlosti negoli sadašnjosti. Iako se smatra da je taj događaj označavao prekretnicu i odlučan prelazak sa stranica na ekrane, sa novina na televiziju, sve ključne informacije su prenosili reporteri novinskih agencija, koji su, vozeći se u koloni iza predsjednika, prvi prikupili i proslijedili vijesti o pucnjevima i koje su još uvijek smatrali pouzdanim izvorima. Dva najpoznatija trenutka Waltera Cronkitea, prvi kad je prekinuo epizodu serije Svijet ide dalje kako bi izvijestio da su „u Dallasu, u Texasu ispaljena tri hica“ i drugi, suzdržavajući se da ne brizne u plač: „Hitne vijesti iz Dallasa u Texasu, očito službene: predsjednik Kennedy je umro u 13 sati po lokalnom vremenu“, jednostavno su pročitana sa izvještaja novinskih agencija. Možete zamisliti asistente kako grabe kopiju sa teleprintera i žure da je odnesu voditelju.

Ipak, doista se čini da je neuravnoteženost između poplave informacija i nepouzdanosti našeg poimanja, taj osjećaj da znamo tako mnogo, a shvatamo tako malo, i stvarnost postaje samo slika koja blijedi, započela upravo tada: postmodernistička sumnja da što više vidimo, to manje znamo. Kompulsivna „hiperpronicljivost“, kako je naziva jedan od istraživača atentata, težnja da se obrazac traži revnije nego što ga objekat zanimanja ikad može ponuditi, postala je glavni motiv tog vremena. Zadubiti se u knjige napisane o atentatu u posljednjih pedeset godina, pročitati ih stotine, sa stotinama teorija u njima, pipkati svakoga: od Melvina Bellija do Mossada, posjetiti trg Dealey po dolasku u Dallas i usred noći tumarati po chatroomovima i forumima na kojima se raspravlja o atentatu, znači pronaći dvije istine koje se preklapaju. Prva je istina da dokazi koje su skupile američke sigurnosne službe tokom prvih sati, sedmica i mjeseci, ne bi li ubijedile svijet da je Lee Harvey Oswald jedini krivac, ostaju impresivni: balistički dokazi, izjave svjedoka, otisci prstiju, oružje, dokazi na temelju indicija, vlakna. Druga istina o atentatu, podjednako neosporiva, je da su te sigurnosne službe koje su skupljale dokaze i same bile do grla u sumnjivim postupcima, te da su se čak urotile sa nekim od najgorih ljudi na svijetu da ubiju predsjednike drugih zemalja. Prihvaćena podjela američkog života na dva staleža, činovnički stalež poštenja i otrcani niži stalež zločina, ruši se uslijed pomnog ispitivanja, poput alibija u klasičnom film noiru.

„Znaš zašto nisi mogao ovo skužiti, Keyes?“, pita krivac Walter Neff (Fred MacMurray) svog moralnog kolegu, prodavača osiguranja Bartona Keyesa (Edward G. Robinson) na kraju odličnog filma Dvostruka obmana, tokom sarkastičnog priznanja. „Reći ću ti! Jer je lik kojeg si tražio bio preblizu, s druge strane stola“. Keynov zgodni, zagonetni odgovor glasi: „I bliže od toga, Waltere“. Ono što on ima na umu je da policajac i ubica imaju mnogo više zajedničkog nego što su znali prije negoli je zločin počinjen, da se svi mi susrećemo sa iskušenjima koja vode ka ubistvu; primamljivost zločina čini nas bližima nego što mislimo. Ove dvije istine nas ne vode toliko ka različitim tvrdnjama, već prema različitim svjetovima. Svakih desetak godina dolazi do opsežnih revizija činjenica koje inkriminiraju Oswalda; najnovija je verzija Vincenta Burliosija, knjiga od preko hiljadu stranica, Popravljanje historije (izdavač „Norton“) – i svakih desetak godina, oni kojima nije stalo obično prihvate te činjenice, dok su oni kojima je stalo i dalje bijesni i ne vjeruju u tu priču. U svijetu ljubitelja teorija zavjere postoji određena literatura i skup fiksnih ideja koje teku paralelno sa stvarnošću, ali odvojeno od nje. Ti se ljubitelji, naprimjer, oslanjaju na memoare Madeleine Brown, koja tvrdi da je bila jedna od L. B. Johnsonovih ljubavnica, te da joj je on rekao, noć prije ubistva: „Ti prokleti Kennedyjevi me neće osramotiti nikad više.” Među fanovima se vode debate da li je ona potpuno, prilično ili samo povremeno pouzdan izvor. S druge strane, u najnovijem izdanju L. B. Johnsonove biografije -“Robert Car“, smatra da Brownova nije vrijedna spomena, čak ni da bi se opovrgnule njene riječi. (U svakom slučaju, ključna scena u zavjeri koju ona opisuje, zabava koja je prethodila atentatu i koja se održala u kući milijunaša Clinta Murchisona u Dallasu, a kojoj su prisustvovali L. B. Johnson, J. Edgar Hoover i Richard Nixon, je nepobitno osporena. Nikakav dokaz da se zaista održala ne postoji niti u jednim novinama iz Dallasa, a potvrđeno je da je Johnson u to vrijeme bio u Hustonu.) Na isti način, ljubitelji uzimaju zdravo za gotovo ulogu Josepha Kennedyja, u početku kao krijumčara alkohola, a onda kao sakupljača sredstava za sinovu kampanju, povezanog sa mafijom, te raspravljaju je li mafija samostalno ubila Kennedyja ili se urotila sa CIA-om. Sumnjiva prošlost Joea Kennedyja ima centralnu ulogu u atentatu u novoj knjizi o teoriji zavjere, Marka Shawa, zloslutno nazvanoj Otrovni patrijarh (izdavač je „Skyhorse“). William Mastrosimon je istu ideju prenio na pozorišne daske predstavom Jahanje tigra, koja igra na Broadwayu. Ipak, nova biografija starog Joea, koju je napisao David Nasaw i koja je daleko od hvalospjeva, odbacuje kao potpunu izmišljotinu ideju da je zaradio ijedan peni kao krijumčar ili da je blisko sarađivao sa mafijom. (Istina, obogatio se u Hollywoodu i na Wall Streetu, a i to je svojevrsna mafija.) Bugliosi se bavi teoretičarima zavjere sa nemilo-srdnim prizvukom sarkastične snishodljivosti. Ali postoje načini na koje traženje obrazaca po-činje smisleno opisivati događaj i rasvjetljuje nam ga, čak i nakon pedeset godina, više nego dokazi. Mreža bez pauka i dalje privlači pažnju. Postoje posebni stilovi svakog razdoblja paranoje. Prva generacija opsjednutih atentatom, Josiah Thompson, koji i dalje piše i Harold Weisberg, koji je odavno mrtav – u suštini je obuhvatala proceduraliste pune nade, muškarce i žene sa debelim fasciklama nakrcanim isječcima iz novina, uvjerene da bi dodatna ispitivanja dokaza otkrila dovoljan broj nedostataka i grešaka koji bi doveli do ponovnog otvaranja slučaja. Njihov uzor je bio novinar tipa I. F. Stonea, izolirani čovjek sa integritetom, koji bi mogao pronaći istinu pomnim proučavanjem dokaza. Druga vrsta opsjednutih atentatom se pojavila kasnije, sredinom 70-ih godina. Dok su proceduralisti vjerovali da je istina tu, zako-pana u nekoj zaboravljenoj fascikli, fantastičari su vjerovali, u stilu Dosjea X, da je istina tamo negdje, dostupna onima dovoljno hrabrim da se prepuste maštanjima dostojnih američke ekstravagancije. Primjer za to je knjiga Najbolji dokaz Davida Liftona, objavljena 1981. godine, ali njegove teorije su se pročistile kroz niz predavanja i konferencija tokom 70-ih. On je iznio očito ludu ideju, sa logikom vrijednom divljenja: da je predsjednikovo tijelo sakriveno između ubistva i autopsije, te da su mu rane izmijenjene.

Paradoks je u tome da su, kao što Thomas Pynchon ili Don DeLillo dramatiziraju paranoju sa teksturom specifičnosti, paranoični tipovi, na neki način, skloni razmišljati empirijski, voljni da prate gdje dokazi vode, čak i ako je to ravno kroz ogledalo – mnogo više nego njihove opreznije kolege. Drugim riječima, moguće je istkati zapetljanu priču, koja se sigurno temelji na dokazima, koja je bogata detaljima, cjelovita na svoj način, ali ipak potpuna obmana. Teoretičari zavjera o J. F. Kennedyju su prvi i najodvažniji među tim pokretima – truthers, birthers i moonwalkers2 su njihova pastorčad, u kojima se dobri stari američki paranoični stil, kojeg su ranije marginalizirali i osuđivali, vjenčao sa pseudonaukom i postao razgovijetan, akademski, sistematiziran – i glasan.

Bez obzira na to koliko nevjerovatno se može učiniti da su svi čvrsti dokazi mogli biti postavljeni, lažirani ili iznuđeni, i da je na stotine slučajeva zataškavanja ili iznude moralo ostati nepriznato više od pola stoljeća, to ne utječe na produkciju knjiga o atentatu, koje ne počivaju na dokazima, nego na otkrivanju novih obrazaca povezanosti i slučajnosti. Knjige ljubitelja – savršeni primjer je Tajnovito nasljeđe Lamara Waldona i Thoma Hartmanna, prema kojem se snima visokobudžetni hollywoodski film – izlažu mnogobrojne, čak i još intrigantnije obrasce među očitim planovima i reakcijama mafijaških donova i agenata CIA-e i svi pokazuju na Trg Dealey. „Bio je povezan sa…“ je najdraža fraza, koja se koristi za povezivanje bilo kojih dviju osoba u mrežu, sa zlokobnim prizvukom. Waldon i Hartmann odbacuju čak i Oswaldovo ubijanje policajca iz Dallasa, J. D. Tippita, četrdeset pet minuta nakon atentata na J. F. Kennedyja, unatoč mnogim svjedocima koji su ga vidjeli kako puca u Tippita, ili su ga identificirali kao čovjeka sa pištoljem koji je pobjegao sa mjesta zločina. Ovakvi argumenti obično vode prema istoj slijepoj ulici, pa skeptici insistiraju na tome da im pokažu pauka, a ljubitelji insistiraju na tome da je dovoljno pokazati na mrežu. Jedan argument može zamijeniti stotine sličnih: jedan od glavnih dokaza zavjere je da je veliki broj doktora u hitnoj službi bolnice „Parkland Memorial“, gdje su predsjednika dovezli iz fatalne kolone automobila, izjavio da su vidjeli veliku ranu na Kennedyjevom potiljku, a ne na desnoj strani čela, gdje su je kasnija autopsija i X-zrake smjestile. Ovo zaista nije teško objasniti. Rana je bila ogromna, a doktori je nisu nikada pregledali, niti su okrenuli predsjednika da potvrde da je zadobio ranu na potiljku. Zapruderov snimak atentata jasno pokazuje da je ta užasna rana zaista bila na prednjoj strani glave, dok je potiljak ostao netaknut (osim male, gotovo nevidljive ulazne rane). Dakle, da bi ideja o „rani na potiljku“ bila tačna, onda bi moralo biti da je Zapruderov snimak na neki način izmijenjen i pretvoren u dražesni animirani film. To je upravo ono na čemu „druga generacija“ teoretičara insistira, da je sam Zapruderov snimak lažan, i da je stvoren, prema riječima jednog ljubitelja: „u sofisticiranom CIA-inom fotolaboratoriju, u glavnoj Kodakovoj tvornici u Rochesteru, u državi New York“. Nisu samo iznijeli ovu ideju. Ne, temeljito su je razradili, korak po korak, navodeći tačan naziv optičkog printera koji je korišten, iako je Kodakov stručnjak za snimke, Roland Zavada, odbacio ideju da je kompleksni optički printer korišten na snimku iz 1963. godine i izjavio da se „ne mogu pronaći nikakvi dokazi da je slika izmijenjena ili da je njome manipulirano na Zapruderovom originalnom snimku, te svi raspoloživi dokazi isključuju mogućnost prevare“. Teorija da je Zapruderov snimak izmijenjen je apsurdna, ali teorija koja prihvata da nije, mora također prihvatiti da Kennedy nije imao izlaznu ranu na potiljku, te stoga mora biti da je atentator pucao odozgo i odzada. Ne nazire se kraj ovom stalnom krugu smisla i spekulacija. Josiah Thompson, jedan od najrazumnijih skeptika je jednom napisao: „ Izvucite bilo koju nit, bilo koju činjenicu i uskoro će vas napasti četa dodatnih pitanja“. I ovo je istina: na svaku činjenicu koja se iznese može se odgovoriti kontračinjenicom, neke od njih su vjerovatne, mnoge su upitne, većina ih stvara nerješive kontradikcije. Ali ovo nije činjenica o zavjerama – to je činjenica o činjenicama. Sve činjenice do kojih se došlo ispitivanjem pristižu klimave, isijavajući nesigurnost. Niti dokaza se obično čine odvojenim i sigurnim, samo zbog toga što život najčešće donosi već ispredenu tkaninu i ne moramo povlačiti konce. Ali kad to učinimo, kad god, dočekat će nas čvor. Bugliosi ovo navodi praktično, u stilu tužioca, tvrdeći da se, kad ste jednom sigurni u zaključak, morate pomiriti sa nedosljednostima među dokazima: možda ne znate odgovor na pitanje, ali to ne znači da odgovor ne postoji. Uzmimo za primjer jedno od mnogih pitanja koja se pojav-ljuju u slučaju atentata: ranije se pridavala važnost tajanstvenoj „trojici skitnica“, koji su bili uhapšeni nedugo nakon pucnjave. Nakon dugo godina nagađanja, ispostavilo se da su oni bili samo trojica skitnica, sa imenima koja je bilo moguće otkriti, i sa običnim životnim pričama. Sigurno je, ali ne u potpunosti, pretpostaviti i da će rješenja ostalih zagonetki biti podjednako obična. U međuvremenu, međutim, na svaku činjenicu u ovom slučaju, bez obzira kako se činila čvrstom, može se odgovoriti nekom drugom činjenicom, koliko god bila bazirana na nagađanju. Činjenice potiču stvaraje novih obrazaca čak i ako opovrgavaju stare. Ipak je temeljni osjećaj da su u tom razdoblju bizarne sile bile na djelu, paranoične, nasilne i čvrsto povezane na najčudnije načine koji se mogu zamisliti, i po prirodi otporne na jednostavna objašnjenja koja nudi zdravi razum – i čini se da je ovo istina. Kao što se smatra da je sam J. F. Kennedy izjavio, apropos tad popularnog trilera o držvanom udaru, Sedam dana u maju, takav je udar u Sjedinjenim Državama bio daleko od nezamislivog: „Moguće je. To bi se moglo dogoditi i u ovoj zemlji. Ali uvjeti bi morali biti pravi. Ako bi, naprimjer, ta država imala mladog predsjednika i taj predsjednik imao Zaljev svinja, postojala bi određena nelagoda (…), ali kad bi se dogodio još jedan Zaljev svi-nja, reakcija zemlje bi bila: „Da li je premlad i neiskusan?“ Gotovo da bi vojska osjećala da je njihova patriotska obaveza da budu u pripravnosti kako bi sačuvali integritet nacije i samo Bog zna koji bi segment demokratije branili ako bi svrgnuli vlast.“ (Dodao je da ne planira da se to dogodi „dok je on na dužnosti“). Kako je i sam J. F. Kennedy izjavio, Zaljev svinja je bio prvi neuspjeh. U očima „jastrebova“ iz nacionalne sigurnosti, Kubanska kriza, iako predstavljena javnosti kao okršaj u kojem je Kennedy pobijedio, je bila drugi neuspjeh – lekcija iz kukavičke politike popuštanja. Kennedy je odbio jednoglasni savjet svojih generala i admirala da bombarduju Kubu i riješio krizu tako što je dao Rusima ono što su htjeli – sklonio je rakete iz Turske. (Ovo su držali u tajnosti, ali ko je znao, znao je.) I nije tako teško povjerovati u ideju da je država, u stanju hladnoratovske nacionalne sigurnosti, na koju je Eisenhower upozorio, možda donijela odluku da ubije predsjednika. Tu su bili agenti CIA-e, operativci spremni da ubiju strane državnike, a sa nekima od njih su ranije bili u prijateljskim odnosima, zbog postupaka koji im se nisu dopadali, da vrbuju gangstere da to učine, kao i generale koji su žarko željeli pokrenuti invaziju na Kubu čak i ako bi to značilo rizikovanje pokretanja nuklearnog rata, i koji su zamjerali Kennedyju što ih je sputavao. (Iskusni novinar Jefferson Morley je pratio trag mrtvog CIA-inog agenta pod imenom George Joannides, preko tužbe po osnovu Zakona o slobodi informacija, uvjeren da je, u najmanju ruku, CIA pratila Oswalda mnogo pomnije nego što bi ikad željeli da obznane. Relevantni dokumenti bi trebali biti objavljeni 2017.godine.)

Začudo, ali ovo može potvrditi rad historičara bliskog braći Kennedy, Arthura Schlesingera Jr., etablirane ličnosti, posvećene održavanju imidža Kennedyja i ni u kojem slučaju pobornika teoretičara zavjere. Schlessinger je objasnio da su Kennedyji zaista vjerovali da su meta neprijateljskog saveza između vojske i CIA-e, uglavnom izvan njihove direktne kontrole. „Obavještajci u CIA-i kao i u FBI-ju su počeli da vide sebe kao čuvare Republike, posvećenije od prolaznih izabranih službenika, sa moralnom obavezom da na svoju ruku urade štagod sigurnost nacije zahtijevala“, zaključuje Schlessinger. Ted Sorensen, još jedan izvor blizak Kennedyju, napisao je u svojim memoarima da su, kad ga je Jimmy Carter predložio 1977. godine za direktora Centralne obavještajne agencije, zaposlenici agencije radili punom parom (i sa potpunim uspjehom) da se taj prijedlog povuče, vrlo vjerovatno zbog toga što su postojali dokazi o Kennedyjevoj smrti, za koje nisu željeli da ih vidi. Uvjerenje Vincenta Bugliosija, da ovdje takve stvari nisu bile u pitanju, ne dijele oni koji su najbliži slučaju. Atentat ne bi trebao biti značajan samo zbog svojih atmosferskih utjecaja. Kennedyjev bi također trebao biti važan i ljudima koji nisu bili tamo, zbog toga što se u Americi dogodilo nešto što se ne bi dogodilo da je Kennedy preživio. Konvencionalna je pretpostavka da je optimistični liberalizam umro u Dallasu. Ira Stoll, u svojoj novoj knjizi, J. F. Kennedy: konzervativac (izdavač „Houghton Mifflin“), obrće ovu tvrdnju: on vjeruje da bi se put istinskog kon-zervatizma krenulo da Kennedyja nisu ubili. Stoll iskreno vjeruje da je Kennedyjev duhovni nasljednik bio Reagan, dok je prevrtljivi Nixon bio pravi liberal, čiji je nasljednik – ko drugi nego – prevrtljivi Obama. Naravno, svaki američki predsjednik je na neki ačin konzervativac – američka historija ne bilježi postojanje svojih Léona Bluma, niti Sal-vadora Allendea. Ali Kennedy je bio klasični liberal hladnog rata: neko ko je vjerovao u suprot-stavljanje komunistima (nenasilno, ako je ikako moguće) i stvaranje mreže socijalne zaštite kako bi umanjio drušvene patnje. Pravi konzervativci tog vremena, Društvo Johna Bircha i Goldwaterovo krilo Republikanaca, vjerovali su u nasilno suprotstavljanje komunizmu i u odricanje bilo kakvih državnih programa socijalne zaštite, jer su to sigurno bile ljevičarske, a možda čak i komunističke ideje. (Ipak je i Ronald Reagan privukao pažnju svojim ratovanjem protiv J. F. Kennedyjeve ideje zdravstvenog osiguranja, na isti način na koji njegovi nasljednici ratuju protiv Obamine.) Budući da nije mogao objasniti zašto su pravi desničari toliko mrzili J. F. Ke-nnedyja, Stoll insistira da je zavjera ljevičarskih protivnika rata – posebno Sorensena i Schlesingera – naknadno iskrivila njegove riječi i namjere: teorija zavjere podjednako sumanuta kao bilo koja koju su osmislili ljubitelji. I na kraju spektra, Thurston Clarke, u svojoj novoj knjizi Zadnjih stotinu dana J. F. Kennedyja (izdavač „Penguin“), strastveno tvrdi da se J. F. Kenedy još odlučnije kretao ka ljevičarskoj politici, lepršajući krilima poput goluba mira, neposredno prije ubistva. Dokaz za to je da je Kennedy počeo da se zalaže, glasnije nego ikad prije, za ideju da bi američki političari trebali učiniti sve što je u njihovoj moći da izbjegnu izbijanje nuklearnog holokausta koji bi uništio civilizaciju. Pomislili bismo da je osnova za ovo mentalno zdravlje, a ne radikalno udaljavanje od tradicije, ali kako nas Clarke podsjeća, dovođenje svijeta na sami rub uništenja se smatralo prilikom da Amerikanci nadmudre Sovjete. Rasprave o broju miliona žrtava koje su Sjedinjene Države mogle podnijeti nisu bile samo materijal za „Dr. Strangelovea“. Da budemo precizniji, čini se da je Kennedy planirao napustiti Vijetnam do kraja 1965. godine, ili je barem odlučio da neće dopustiti da ga dublje uvuku. Izvještaji o privatnim razgovorima i bilješke sa sastanaka Vijeća za nacionalnu sigurnost se koriste kao karte u ovoj igri. Jeff Greenfield, u svojoj novoj „kontračinjeničnoj“ knjizi Da je Kennedy preživio (izdavač „Putnam“), tvrdi, uz mnogo drugih luckastih ideja „Beatlesi bi otišli u Bijelu kuću, Republikanci bi 1968. nominirali Ronalda Reagana za predsjednika da J. F. Kennedy nikad ne bi pojačao napade na Vijetnam“. Teško je smatrati da su ove tvrdnje nešto više od pustih želja, projiciranih u prošlost, na jednog pragmatičnog političara, čija je posvećenost hladnoratovskim istinama, iako manje nihilistička od posvećenosti nekih drugih, i dalje potpuna. Istina je da Kennedy nije bio sklon, poput njegove dvojice nasljednika, posmatrati vanjske poslove kao niz izazova njegove muškosti; pravi ratni heroj, zaista je mrzio rat. Ali iako su stremljenja ličnosti snažna, logika američke politike je još snažnija. Možda je Kennedy i osjećao dio nesigurnosti koja je mučila Johnsona kad je pojačao napade na Vijetnam. No, suočio bi se sa istim političkim okolnostima. Da je vojsci Sjevernog Vijetnama bilo dozvoljeno da umaršira u Saigon 1965, umjesto 1975, Goldwaterovi Republikanci ne bi rekli: „Hvala Bogu na Kennedyjevoj mudrosti da ne protrati desetine hiljada američkih života i milione vijetnamskih, pokušavajući da zaustavi ono što bi se dogodilo u svakom slučaju!“ Rekli bi: „Još jedna zemlja, još jedna regija, koja je izgubljena u nepovrat zbog komunizma i to dok si ti bio na dužnosti!“ Istina da je sudbina Vijetnama, od najveće važnosti za Vijetnamce, imala veoma male posljedice za Ameriku ili njezinu borbu sa Sovjetskim Savezom – jednostavno je bila tabu. Paranoičan kakav je bio, ovaj period je na neke načine bio i slobodniji. Oswaldovi „tamničari“ su odlučili da ga moraju pokazati medijima, pa su organizirali ponoćnu press-konferenciju – teško da bi se tako nešto moglo dogoditi danas – a za to vrijeme se advokat iz Warrenove komisije sastao sa komunistom, pobornikom teorije zavjere. (Sumnjamo da bi član komisije za 9/11 ikad osjetio obavezu da se sastane sa trutherom.) Stanje nacionalne sigurnosti je možda bilo na mjestu, ali stanje nacionalnog nadzora baš i nije.

Oswald je bio poput neke drvene figurice u eri hladnog rata i za njega se uvijek činilo da je na ivici da ga žrtvuju. Kao tinejdžer je postao marksista i ostao je zanesenjak koji je gutao romane o Jamesu Bondu – baš kao i predsjednik – i bio pretplatnik komunističkih i trockisitičkih novina, iako nikad nije u potpunosti shvatio razliku između njih. Kad je, kao marinac-tinejdžer, odlučio da pobjegne u ono što je zamišljao kao socijalistički raj u Rusiji, činio se toliko unezvijeren da su ga poslali da radi u tvornici u Minsku i posmatrali ga podjednako nezadovoljno kao što će ga i američke tajne službe kasnije posmatrati. I opet problem nije bio u nedostatku podataka, već je podataka bilo previše da bi se podatno uklopili. Vrijeme je progutalo još hiljadu Oswalda, koji su također bili predmet ispitivanja. Primjerice, ispostavilo se da je čovjek pored kojeg je Oswald sjedio u autobusu za Mexico City, iako sam Oswald to nije znao, bio prevarant i nekadašnji fanatični Hitlerov pristalica, pod imenom Albert Osborne. Osborne je zaradio dodatak u izvještaju Warrenove komisije; pojavljuje se nakratko i opet nestaje u historiji. Da je upucao nekoga, pitali bismo se šta je radio tamo i zašto niko nije znao o njemu ništa više nego o čudnom, odavno zaboravljenom otpadniku Oswaldu. Oswaldov život nas podsjeća da je modernost u Americi, koja se neprekidno iznova otkriva, sa svojim neprestanim lutanjima, brzim povezivanjima i stalnim pomjeranjima, neka vrsta mašine slučajnosti, koja stvara dva ili tri nivoa razdvojenosti među najnevjerovatnijim tipovima.

Ono što vrijedi za Oswalda, vrijedi i za njegovog ubojicu, tu manje misterioznu ličnost, Jacka Rubyja. Rubyju knjige dodjeljuju ulogu zlokobnog mafijaškog plaćenog ubice, kojeg su poslali da ušutka Oswalda prije nego što progovori. (Čini se da je ubistvo Hymana Rotha u Kumu 2 bazirano na Rubyjevom djelu.) Jack Ruby zaista jeste tražio likove povezane sa mafijom u mjesecima prije atentata, ali čini se da je tražio pomoć da pritisne Ceh američkih raznovrsnih umjetnika, da postroži pravila o radu striptizeta. (Smatrao je suparnikov striptiz-bar sa amaterskim plesačicama nelojalnom konkurencijom profesionalnim tačkama u svom noćnom klubu.) Opet i iznova istraga otkriva bizarne ličnosti i slučajnosti unutar mreže događaja koji se sami po sebi čine važnima. Poznat je slučaj Judith Campbell Exber: ona je zaista bila ljubavnica J. F. Kennedyja, Sinatrina djevojka, te ljubavnica čelnika čikaške mafije, Sama Giancana i to sve u razdoblju od nekoliko godina. Čak i ako nije bila posrednik između njih, to ne mijenja činjenicu da je spavala sa sve trojicom i tako živjela u svjetovima za koje 1963. niko ne bi mogao povjerovati da se mogu toliko ispreplesti. Ipak je još više zapanjujući slučaj slikarice Mary Pinchot Meyer, koja je bez sumnje bila još jedna od Kennedyjevih ljubavnica. Mary, bivša žena visokog CIA-inog dužnosnika (koji je i sam nekad imao pacifističke sklonosti), bila je bliska sa harvardskim profesorom, Timothyjem Learyjem i ovisnica o LSD-ju. Ubijena je 1964. godine, pod sumnjivim okolnostima. Čak i ako ništa od ovoga ne vodi ka nekoj većoj istini, čak i ako je njena smrt bila samo pljačka koja je pošla po zlu – postojanje takve ličnosti govori nešto o tkanju američkog iskustva. Za svjetove koji su se tada činili udaljeni, sad se ispostavlja da su bili veoma bliski, spajali su ih muškarci i žene sa mnogostrukim identitetima, podložni električnoj igri slučajnosti. Ali ipak niko nije imao više identiteta nego sam J. F. Kennedy, razboriti politički pragmatičar koji je također bio neobuzdan erotični avanturista i dijelio krevet sa uličarkama i Marilynkama, a možda i sa istočnonjemačkim špijunima.

Možda strast J. F. Kennedyja počiva na preklapanju svih tih niti i krugova. Taj obrazac, koji se pred našim očima zapliće i raspliće, postavljajući najnevjerovatnije ličnosti veoma blizu i onda ih opet sklanjajući, je sam sebi svrha. Mailer je bio upravu kad je tvrdio da je zvanični život države udaljen od stvarnog života, ali ko je mogao predvidjeti da će samo jedan nasilni čin, a ne „egzistencijalni“ uspjeh pokazati koliko su zaista blizu? Oswald je radio sam, ali je skrivena država radila kroz njega. To je vječita poruka film noira: da je američka hijerarhija znatno nestabilnija nego što se čini i da su mala lopuža u svom brlogu i važni društveni vođa u svojoj rezidenciji blisko povezani. Kad je Kennedy ubijen i misterija njegovog ubistva započela, uzeli smo zdravo za gotovo da su aristokrata iza kojeg je ostala savršena porodica i otrcani Oswald pripadali različitim svjetovima, kao što se činilo da su Rubyjev Carousel klub i Bijela kuća udaljeni svjetlosnim godinama. Kad je Kennedy pogođen, ta se dostojanstvena hijerarhija činila vjerovatnom. Ali poslije više nije. Ono što se preokrenulo poslije njegove smrti bila je stvarnost: otkrilo se da se unutrašnjost i vanjština, poput mađioničareve vrećice, izmjenjuju. Zbog toga, smrt J. F. Kennedyja, i dok blijedi kroz historiju, ostaje tako bliska, najbliža što može biti i još bliže od toga.

Please follow and like us: