Interpretacija Turske – osmanske opasnosti u dalmatinskoj književnosti ranog novog vijeka

Darijo Avdić
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet
Magistar historije
darijoavdic91@gmail.com

Sažetak: Pojava Osmanskog Carstva na istočnoj jadranskoj obali imala je negativan utjecaj na razvoj tadašnjih društvenih i ekonomskih procesa u Dalmaciji. Spori proces izlaska iz srednjeg vijeka u doba humanizma i renesanse koji se odvijao u Dalmaciji tijekom 15. i 16. vijeka bio je pod direktnim utjecajem turskih provala. Krajem 15. i početkom 16. vijeka Dalmacija se suočila s razarajućom snagom turskih provala. Razdoblje turskih provala ostalo je zapamćeno u dalmatinskoj književnosti kroz pisanje tzv. antiturskih govora. U tim djelima dalmatinski pisci opisuju beznadnu situaciju u kojoj se dalmatinski gradovi nalaze. Dubrovnik je jedini uspio izbjeći turska pustošenja zbog činjenice da je plaćao danak Osmanskom Carstvu. Relativan mir između Dubrovnika i Osmanskog Carstva je vidljiv i u dubrovačkoj književnosti koja se razlikovala od književnosti ostalih dalmatinskih gradova. Dalmatinski pisci su pisali jednostavne tekstove koji opisuju turska pustošenja njihovih područja. Dubrovački pisci su u svojim djelima davali detaljnije opise Turaka i njihove države s ciljem da potaknu europske vladare da krenu u rat protiv Osmanskog Carstva. Službeno, Dubrovačka Republika nije podržavala pisanje ovakvih djela zbog tributarnog statusa naspram Osmanskoj državi. Dubrovnik se samo jednom u povijesti našao u stvarnoj opasnosti da bude osvojen od strane Turaka i taj događaj je ostavio veliki utjecaj na dubrovačkoj epskoj književnosti.

Ključne riječi: Turci, Dalmacija, Osmansko Carstvo, Turska pustošenja, imaginacija.

1. Dalmatinske predodžbe o Turcima/Osmanlijama u 15. i 16. vijeka

Osmansko Carstvo je posljednja islamska država koja je ozbiljnije zaprijetila opstanku kršćanske Europe. Osmanlije su između 15. i 16. vijeka uspjele da pod svoju vlast dovedu sve srednjovjekovne balkanske države. Padom velikog dijela Ugarske Kraljevine pod osmansku  vlast nakon bitke kod Mohača 1526. godine, Osmanlije odnosno Turci postali su realnost u srednjoj i zapadnoj Europi. Turski osvajački pohodi su došli i do mletačkih dalmatinskih  gradova. Dalmatinski humanisti su bili svjedoci turskih upada i počeli su pisati literarna djela na latinskom jeziku u kojima su opisivali Turke i njihova pustošenja.

Trogiranin Koriolan Cipko je prvi Dalmatinac koji je pisao o Turcima. Djelo De bello asiatico govori o mletačko-turskom ratu 1470–1474. godine u kojem je i on sam sudjelovao.  Cilj djela je bio upozoriti na tursku opasnost. Djelo je imalo velikog odjeka u Europi i bilo je izdavano više puta,  a 1570. godine  prevedeno je i na talijanski jezik.

Juraj Šižgorić iz Šibenika je u svom djelu Elegia de Sibenicenis agri vastatione opisao prvi upad Turaka u agere triju najvećih dalmatinskih gradova: Splita, Zadra i Šibenika 1468. godine. U svojoj elegiji Šižgorić opisuje Turke kao genus invisum (lat. mrski rod), perfida turba (lat. bezvjerna gomila), perfidus Turcus (lat. podmukao Turčin), gens inimica (lat. neprijateljski narod). Osim navedenih primjera, Šižgorić uvodi neke stereotipne opise Turčina kao: bludnika odanog pederastijama, pijenčevanju i ratničkom nasilništvu. Spomenuti Šižgorićevi stereotipni opisi Turaka će biti korišteni i od strane drugih dalmatinskih pisaca u kasnijem periodu. 

Pustošenje Šibenskog polja Šižgorić opisuje hijerarhijski: od manjih zločina prema većim. Turci pale i uništavaju usjeve, odvode ljude u ropstvo, siluju, skrnave i ruše crkve. Prizori koje Šižgorić opisuje dokazuju koliki su početni šok izazvali Turci svojom provalom u Dalmaciju. Osim opisa strašnog Turčina i strahota koje je počinio u okolici Šibenika, Šižgorić nam kroz tekst pokazuje da je upoznat s islamom. Šižgorić u tekstu govori da se Turci vode Muhammedovim zakonom i Kur’anom. Osim toga, Šižgoriću je poznata zabrana konzumiranja alkohola i jedenja svinjetine u islamu. Upravo zbog poznavanja osnova islama, Šižgorić je u stanju da na što negativniji način opiše Turke u svom djelu. Za Šižgorića je Muhammedov zakon proklet, a vjerovanje u Kur’an potiče Turke na požudu prema djevojkama i mladićima. Zabrana alkohola ne utječe na Turke koji se često prema Šižgoriću pijani valjaju po tlu. Svinjetina je zabranjeno jelo za Turke, ali ih Šižgorić upoređuje sa svinjama i govori da su Turci gadniji od svinja.

Opisana zlodjela koja je počinio Turčin u Šibenskom polju ne razlikuju se mnogo od ranijih upada stranih vojski na teritoriji dalmatinskih gradova. Međutim, u proteklim vijekovima su Dalmaciju napadale kršćanske vojske. Rat između kršćana oko Dalmacije nije mogao kod dalmatinskih pisaca imati isti odjek kao i pojava nevjerničkog Turčina. U Šižgorićevim očima i očima ostalih dalmatinskih pisaca, Turčin je došao u Dalmaciju s namjerom da uništi kršćanstvo i proširi svoja nevjernička vjerovanja. Upravo iz tog straha od drugog i drugačijeg, u dalmatinskim komunama će nastati mnogobrojna djela koja se bave strašnim Turčinom. Glavni cilj ovih djela je upoznavanje ostatka Europe sa zvjerstvima koje je počinio Turčin. Dalmatinci su pišući ova djela živjeli u nadi da će opisane strahote uvjeriti papu i ostatak Europe da pokrene križarski rat protiv Turaka. Djela koja su pisali dalmatinski humanisti ovog perioda se mogu karakterizirati kao govori protiv Turaka, molitve protiv Turaka i epistolografska djela.

Poslije katastrofalnog poraza hrvatskog bana Emerika Derenčina na Krbavskom polju  1493. godine, Turci su uništili veliki dio hrvatske banske vojske. Uništenje banske vojske omogućilo je Turcima da pojačaju svoje napade na Dalmaciju. Glagoljaš pop Martinac je opisao krbavsku bitku i hrvatske vojnike nazvao borcima za vjeru. Ubijene hrvatske vojnike koji su odbili preći na islam Martinac uspoređuje s družbom sv. Maurcija. Opis krbavske bitke popa Martinca stoji hronološki na početku turskih provala i u njemu se pojavljuju slični stereotipni opisi kao u elegiji Juraja Šižgorića i kasnijih dalmatinskih latinskih pisaca. U svom djelu Martinac, slično kao i Šižgorić, spominje spaljivanje crkva i samostana, nabrajanje osvojenih zemalja, ubijanje staraca i zarobljavanje mlađih osoba koje u velikim povorkama bivaju odvedeni u roblje.

U 16. vijeku Dalmacija se nalazi u teškoj situaciji jer je od 1499. do 1503. godine izbio rat između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva. Rat se vodio primarno u Grčkoj, ali Dalmacija nije bila pošteđena turskih upada. Turska pustošenja je promatrao i Zadranin Šimun Kožičić  Benja. Kožičić koji je 1509. godine postao Modruški biskup imao je dvaput priliku da upozna i upozori ostatak Europe na tursku opasnost. Dva proturska govora Kožičić je održao na šestom zasjedanju Lateranskog sabora 1513. godine i pred papom Leonom X 1516. godine.

Proturski govor koji je Kožičić održao na Lateranskom saboru govorio je o teškom stanju u Dalmaciji. Turci su, kako u svom govoru upozorava Kožičić, zauzeli veliki broj kršćanskih gradova u Grčkoj i Ugarskoj. U Dalmaciji su, prema Kožičiću, pustošili Zadarsko polje, te su napadali Skradin. Kožičić upozorava da bi bez ratobornih Dalmatinaca, Ugara i Poljaka sama Italija mogla doživjeti pustošenja kao Dalmacija i ostatak graničnog svijeta. Moleći prisutne za pomoć, u svom govoru Kožičić spominje i ljude koji su zbog turskih provala izgubili sve. Spomenuti ljudi su dolazili njemu kao modruškom biskupu i tražili pomoć. Njihove patnje je u svom govoru prepričao Kožičić. Kožičić dalje u govoru govori o potrebi prestanaka ratova među kršćanima koji razaraju Europu iznutra. Prema njegovim riječima, trebalo bi se ratovati protiv odvratnog Muhameda, a na čelu te vojske s mačem u ruci bi trebao biti papa. Cilj rata bi bio vraćanje kršćanskog dostojanstva i zaštita onih koji trpe konstantne upade Turaka na svoje teritorije. Govor je u svojoj suštini protuturski, ali nam daje podatke o stanju kršćanske Europe toga vremena koja se uništava u međusobnim sukobima. Sukobljena Europa je mogla samo saslušati Kožičićev govor. Međutim, i stvarna vojna pomoć se od strane pape i Europe u Dalmaciji nije mogla očekivati.

Drugi govor koji nosi naziv Opustošena Hrvatska, Šimun Kožičić Benja je održao pred papom Leonom X. U ovom govoru Kožičić ponovo opisuje turska pustošenja pred papom moleći ga za pomoć. Kožičić papi prepričava da su crkve u njegovom kraju pod stalnim napadima, a da se zlato koristi samo kako bi se od Turaka otkupili zarobljenici. Upravo zbog opisane situacije, Kožičić od pape traži da povede križarski rat. Papa kao vrhovni kršćanski autoritet, prema Kožičiću, je jedini koji to može učiniti i tako spasiti Dalmaciju i ostatak Hrvatske. U tom ratu bi ga prema Kožičevim riječima pratili Frankopani, a i ostale države koje su ranije odustale od borbe protiv Turaka. Križarski rat je prema Kožičiću jedina opcija koja može spasiti Dalmaciju. Nedolazak papine pomoći bi, prema Kožičevim riječima, mogao natjerati oslabljene dalmatinske gradove i ostatak Hrvatske na predaju. Predaja bi značila da bi kršćani koji su do sada branili svoje gradove protiv Turaka zajedno s Turcima napadali ostale kršćanske gradove. Osim Kožičića, mogućnost predaje Turcima spominju i drugi pisci protuturskih govora kao Bernardin Frankapan. Prijetnja predajom je bio očajnički pokušaj da papa i europski moćnici shvate ozbiljnost situacije. Papa je saslušao govor, ali križarski rat zbog nesloge u ostatku Europe nikada nije pokrenut. Prijetnje predajom su bile bezuspješne i Dalmacija s ostatkom Hrvatske je ostala usamljena u obrani protiv Turaka.

Šimun Kožičić Benjo u svojim govorima spominje: spaljene crkve, opustošena polja, odvedene ljude u zarobljeništvo i izgubljene kršćanske gradove. Spomenuti primjeri prikazuju razinu uništenja koju su prouzrokovali turski upadi u Dalmaciju. Primjere možemo smatrati točnima, ali možemo primijetiti da slične opise u svojoj elegiji daje Juraj Šižgorić. To nam kazuje da je pisanje Šižgorića utjecalo i na Kožičića koji svoj govor prepričava po matrici koju je prvi postavio Šižgorić.

Marko Marulić najistaknutiji splitski humanist je, također, bio svjedok turskih pustošenja te u svojim djelima Molitva suprotiv Turakom, Tuženje grada Hjerosalima, Judita i Pismo papi Hadrijanu VI opisuje bukvalno ili metaforički tursku opasnost koja vreba izvan splitskih bedema.  Djela Tuženje grada Hjeroslima i Judita,tursku opasnost tumače kroz potrebu oslobođenja Jeruzalema od nevjernika i kroz biblijsku priču o Juditi koja spašava grad Betuliju od asirske opasnosti.  Ova dva djela ne spominju izričito Turke, ali zbog konteksta vremena u kojem nastaju smatraju se djelima s protuturskom tematikom.

Molitva suprotiv Turkom nastaje u doba mletačko-osmanskog rata koji traje od 1499. godine do 1503. godine. U ovom periodu Turci pustoše Splitsko polje i dolaze do bedema grada. Marulić osobno s bedema promatra Turke koji pljačkaju i pale po Splitskom polju. Split u takvim uslovima postaje jedina sigurna oaza. Molitva koju je Marulić napisao prikazuje osjećaj nemoćnosti grada Splita koji ne dobiva pomoć u borbi protiv Turaka.

Tematika molitve je uništenje Turaka i spasenje kršćanskog puka kojeg napadaju nevjernici. Moli se Bogu da se zaustavi širenje nevjernog Turčina na nove posjede. Marulić moli Boga da Turčina kazni na isti način na koji Turci kažnjavaju Dalmatince. Turke Marulić naziva nevjernim psima koji žele uništiti kršćanstvo. Kroz molitvu se vidi da je Turčin surova realnost Marulićevog vremena. Također, vidljivo je uvjerenje Marulića da je kršćanstvo prava vjera i da bi Bog trebao kazniti nevjernog Turčina. Turčin koji napada i pustoši Dalmaciju u ovom periodu je za Marulića predstavljao antikrista.

Dvadesetak godina kasnije, 1522. godine, Marulić piše pismo papi Hadrijanu VI u kojem traži pomoć u borbi protiv Turaka. U pismu se Marulić opisuje kao osoba koja je nedostojna razgovara s papom, ali da je zbog nevolja s Turcima skupio snage da piše božijem predstavniku na zemlji. Marulić, kao i Kožičić, u ranijem obraćanju papi Leonu X spominje: stalne provale Turaka, odvođenje ljudi u ropstvo, uništavanje imanja i spaljivanje sela. Bedemi obalnih gradova su jedina stvar koja sprečava Turčina u njegovim provalama. Papi Marulić spominje i mir i dogovoreno prijateljstvo između Mlečana i Turaka. Novo prijateljstvo je prema Maruliću nemoguće jer onaj koji ne priznaje Krista ne može biti prijatelj s kršćaninom. Turčin, kako govori Marulić, je opasnost s kojom se ne treba pomiriti. U pismu dalje spominje da su Turci samo oličenje antikrista. Najveća turska zlodjela prema Maruliću su: rušenje crkava, skrnavljenje oltara, napastovanje djevica i obrezivanje dječaka koji tim činom postaju muslimani. Čin obrezivanja i prelazak na islam su za Marulića najgori mogući zločini koje Turčin radi kršćanima koji su krštenjem oprani od svih grijeha.  Kasnije u tekstu Marulić spominje potrebu ujedinjenja Europe kako bi se zaustavilo širenje Turčina. Pojedinačno su kršćanske države lak plijen Turcima, ali zajedno bi mogle pobijediti nevjerničkog Turčina. Bog je prema Maruliću ljut na kršćane koji se međusobno sukobljavaju. Kazna za te sukobe je upravo Turčin koji im oduzima zemlju. Marulić na kraju pisma opisuje papu kao jedinu osobu koja je sposobna da ujedini sva sukobljena kršćanska carstva u borbi protiv nevjernih Mohamedanaca.

Pismo papi nije imalo nekog većeg odjeka jer je papa već naredne godine umro, a ostatak Europe nastavio je da ratuje međusobno ne obazirući se previše na događanja u Dalmaciji i ostatku srednje i jugoistočne Europe.

U svojim molitvama i pismima Marulić ponavlja iste opise Turčina i njegovih zlodjela kao i Juraj Šižgorić i Šimun Kožičić Benja. Ponavljanje istih opisa nam govori da je situacija u 15. i 16. vijeku u Dalmaciji nepromijenjena. Turčin je u očima navedenih pisaca nepobjedivi nevjernik koji je došao da kazni razjedinjenu kršćansku Europu.

Mitove o turskoj nepobjedivosti i zlodjelima su stvorili dalmatinski pisci koji su opisivali Turke u 15. i 16. vijeku. Nepobjedivost i nevjerstvo Turčina su raniji pisci u svojim djelima objašnjavali kao božiju kaznu za neslogu i sukobe među kršćanima. Takav stereotipni opis se ukorijenio i u kasnijim opisima Turaka. Drugačiju sliku Turčina donosi Franjo Divnić tek sredinom 17. vijeka.

Povjesničar Franjo Divnić u 17. vijeku donosi drugu realniju i tužniju sliku Turčina koji napušta Klis 1648. godine. Klis napuštaju žene, gola djeca koja jecaju i taj prizor ne može, prema Divniću, ostaviti čovjeka ravnodušnim. Tijekom napuštanja Klisa, kršćanska vojska kasapi ubijene Turke u potrazi za zlatnicima u njihovim utrobama i vrši silovanja bez obzira na dob i spol.  Divnićev prikaz kršćanskih zločina u brutalnosti ne odstupa puno od ranije opisanih turskih zločina. To nas može dovesti do zaključka da je žrtva postala krvnik i da se, unatoč ranijim opisima nevine žrtve, kršćanin pretvorio u zlokobnog Turčina od kojeg je prije strahovao.

2. Dubrovačke predožbe o Turcima/Osmanlijama u 15. i 16. vijeku

Dubrovačka Republika je pristajanjem na plaćanje harača u 15. vijeku izbjegla sudbinu ostalih dalmatinskih gradova toga vremena. Harač u visini od 12 do 500 dukata, koji je potvrdio Bajazit II, omogućio je Dubrovniku da se razvija u relativnom miru. Mir i trgovina s Turcima je omogućila Dubrovčanima da bolje upoznaju Osmansko Carstvo, za razliku od svojih dalmatinskih susjeda. Kršćanski Dubrovnik je ideološki bio na strani pape i ostatka Europe, ali trgovački interesi su bili pokretači dobrih odnosa između Dubrovnika i Osmanskog Carstva.

Relativan mir između Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva se osjetio i u pisanju dubrovačkih pisaca koji su se bavili tematikom Osmanskog Carstva. Tematika kojom su se bavili dubrovački pisci se nije bazirala na pisanje protuturskih govora, molitvi ili epistolografskih djela namijenjenih papama. Dubrovački pisci su pisali historije Osmanske države te su trebali upoznati europske kraljeve sa historijom Turaka. Upoznavanje s historijom neprijatelja bi prema dubrovačkim piscima trebalo pomoći kraljevima u odluci da krenu u rat protiv Turaka. Pisanje dubrovačkih pisaca nije bio odraz službene dubrovačke politike koja je radi svojih interesa uspješno balansirala između Istoka i Zapada.

Feliks Petančić je dubrovački pučanin koji je obavljao kaligrafske i diplomatske misije za Dubrovačku Republiku i Ugarsko Kraljevstvo. U svojim diplomatskim misijama je obilazio: Ugarsku, Veneciju, Rodos i Istanbul. Zbog svojih protuturskih stavova postaje službenik ugarskog dvora i kralja Vladislava II. Petančić kao diplomata putuje po: Veneciji, europskim dvorovima i Rodosu kako bi osigurao novčanu pomoć u borbi protiv Turaka. Poslije dolaska na vlast sultana Selima, Petančić odlazi u Istanbul kako bi potvrdio da se u sklopljenom primirju između Ugarske i Osmanskog Ccarstva poimenice spominju: Hrvatska, Dalmacija i Slavonija.

Prvo djelo koje je napisao Petančić je Historia Turcica. Djelo opisuje historiju Turaka od Osmana do Bajazida II. Petančić u djelu opisuje Bajazidovo kršenje primirja i pustošenje Poljske od strane Turaka. Najpoznatije Petančićevo djelo je De itineribus in Turciam u kojem autor daje opis devet puteva koji vode u Tursku, odnosno opis devet puteva uz pomoć kojih Turci napadaju obližnje krajeve. Na nekoliko mjesta u spomenutom djelu Petančić opisuje balkanske narode: Rašane koji su divlji i ratoborni, Vlahe koji su gorski i sirov narod, Srbe koji su pitomi i blaži, Rumune koji su sirovi i skloni gatanju. Vrhbosnu odnosno Sarajevo spominje u kontekstu mjesta u kojem se okupljaju svi barbari iz Azije i Europe koji su željni plijena i grabeži. Manje poznato je njegovo treće djelo Genealogia Turcorum imperatuorum, odnosno rodoslov turskih sultana. Rodoslov od Osmana i Bajazida zauzima samo prvo poglavlje djela. Drugo poglavlje opisuje: tursku vojsku, činovništvo, zakone i običaje Osmanskog Carstva. Upravo zbog opisa turskog društva ovo djelo ima i drugi naziv Descripto Turciae odnosno opis Turske.

 Sva tri navedena Petančićeva djela su nastala u kratkom vremenu i u njima se zagovara agresivna politika prema Turcima. Dubrovačka Republika kao tributar Osmanskog Carstva nije mogla prihvatiti Petačićevu agresivnu politiku. Ugarska s druge strane u prvoj polovici 16. vijeka jednostavno više nije imala snage da se suprotstavi Turcima.

Ludovik Crijević Tuberon je dubrovački povjesničar i benediktinac koji je napisao djelo Commentarii de temporibus suis u kojem opisuje historiju: Ugarske, Osmanskog Carstva i Italije od smrti kralja Matije Korvina do izbora pape Hadrijana VI. Crijevićevo djelo nastaje kao rezultat kabinetskog rada unutar zidova samostana Višnjica.

U djelu Crijević Turke, za razliku od dalmatinskih pisaca svog vremena, prikazuje u dobrom i lošem izdanju. Turci su za Crijevića okrutni divlji barbari što je uobičajen opis Turčina u ovom periodu. Opisujući napade na Moldaviju i Vlašku govori o nehumanom odnosu prema zarobljenicima. Bajazid II koji, kako govori Crijević, nije po prirodi bio krvožedan ipak ubija kršćane. Razlog pokolja kršćana je zastrašivanje ostalih kršćana koji su se još uvijek odupirali Turcima. Crijević dalje govori da su Turci u privatnom životu jako privrženi datoj riječi, ali u interesu širenja države spremni su prekršiti svaki dogovor. Turčinove dobre osobine su: izdržljivost, ratobornost, religioznost, gostoljubivost i odanost vladaru. U djelu Crijević stvara i fiktivne situacije kao što je suđenje kršćaninu Maverdinu iz Hadrijanopolja. Suđenje Mavredinu je u biti rasprava u kojoj Crijević u islamu pronalazi kršćanske korijene kroz prizmu priznavanja Krista od strane Muhamedove sekte.

Upravo zbog spomenute fikcije, Crijevićevo djelo se smatra najimagološkim djelom ranog novog vijeka. Imaginacija u Crijevićevom djelu nadopunjava nedostatak osobnog iskustva autora. Samostanski život je spriječio Crijevića da napiše djelo slično Petančićevim, ali je ipak zbog korištenja mnogobrojne literature vrijedan izvor za proučavanje historije ovog perioda.

Mavro Vetranović je dubrovački pjesnik koji svoje pjesme piše u obliku političke satire. U pjesmama: Pjesanca slavi carevoj, Tužba grada Budima, Pjesanca Latinom i Pjesnaca gospodi krstjanskoj Vetranović napada neslogu kršćanskih vladara i naroda koji ratuju međusobno dok zemlje jedna za drugom padaju pod tursku vlast. Vetranović, iako u suštini piše protuturske govore, smatra da bi Dubrovčani trebali održati dobre odnose s Turcima. Razlog tome je strah od Mlečana koji kao kršćani stvaraju prijateljstva s Osmanlijama, a žele pokoriti kršćanski Dubrovnik. 

Pjesma Pjesnaca gospodi krstjanskoj pokazuje da je Vetranović razvio pacifističku politiku u kojoj osuđuje rat i ljudske patnje koje su izazvane tom borbom za prolaznu svjetovnu moć. U pjesmi podjednako napada sve kršćanske vladare. Turke posebno ističe na jednom mjestu kada govori da su sve poljane i drumovi oprani u krvi tužnih kršćana, poganska vlast se širi  i krv se kršćanska proljeva svaki čas.

U pjesmi Pjesanca slavi carevoj Vetranović obrađuje tematiku odnosa Dubrovnika i Venecije prema Osmanlijama. Turci su ovoj pjesmi prikazani kao božija kazna koja je došla da kazni sukobljene kršćane. Branitelji utvrde Klis od Vetranovića u ovoj pjesmi dobivaju poruku da se ne uzdaju u zle kršćane, već samo u Boga. Poraz u Mohačkoj bitci Vetranović vidi kao kaznu za sve kršćane. Dalje pjesnik pravda harač koji Dubrovnik plaća Osmanlijama. Slabi Dubrovnik se ne može oduprijeti turskom lavu prema Vetranovićevim riječima. Dubrovački harač je prema Vetranoviću posljedica kršćanske nesloge. Vetranović pjesmu završava molitvom u kojoj traži od Boga da uništi istočnog zmaja, ali ne poziva na sveti rat protiv Turaka.

Ideje kršćanske nesloge prožimaju i Vetranovićevu pjesmu Tužba grada Budima.Patnje i razaranje Budima je potaknula kršćanska nesloga i izdaja samog Beča, odnosno Habsburgovaca prema Vetranoviću. Tužna sudbina Budima se mogla izbjeći plaćanjem harača. Spominjanjem harača, Vetranović u ovoj pjesmi brani politiku Dubrovnika.

Protuturski elementi koji se spominju u Vetranovićevu pjesništvu nisu usaglašeni sa zvaničnom politikom Dubrovnika. Međutim, iz njegovog negativnog odnosa prema Mlečanima koji surađuju s Turcima, možemo iščitati da je Vetranović prvo Dubrovčanin, pa tek onda Europljanin. Političko pjesništvo kojim Vetranović promatra svoj svijet je odraz pjesnikove želje da prestanu ratovi koji razdiru Evropu. Protuturski elementi u Vetranovićevom pjesništvu za razliku od Petaničićevih i Crijevićevih  djela nisu toliko naglašeni i radikalni.

3. Percipiranje Turaka/Osmanlija u Dubrovniku nakon potresa 1667. godine.

Relativan mir koji su Dubrovčani isposlovali plaćanjem harača omogućio je Dubrovniku da neometano trguje sa Istokom i Zapadom. U periodu od 15. do druge polovice 17. vijeka Dubrovnik, kao važna luka na istočnoj jadranskoj obali, stječe enormno bogatstvo. Turska opasnost, koja je gotovo svakodnevno prijetila Dalmaciji, zaobilazila je Dubrovnik. Dubrovčani su turske upade upoznali samo preko povremenih pustošenja dubrovačkih graničnih sela od strane obližnjih Turaka. Granični Turci međutim nisu bili sposobni da izvrše napad na sam Dubrovnik koji je bio opasan jakim bedemima. Povremeni upadi Turaka su se tolerirali zbog činjenice da su službeni odnosi s bosanskim pašom uvijek bili na zavidnom nivou.

Strašni Turčin, koji pljačka i pali po Dalmaciji, je sve do 1667. godine bio trgovački partner Dubrovnika. Tijekom Kandijskog rata, koji je trajao od 1645. do 1669. godine,  Dubrovnik je bio jedina luka koja je prihvatala i mletačku i tursku robu. Kandijski rat u kojem je opustošena Dalmacija obogatio je Dubrovnik. Smatra se da je Dubrovnik u periodu Kandijskog rata zaradio oko 6 milijuna dukata. Međutim, 1667. godine strašni potres razara Dubrovnik i obližnji grad Novi.

U potresu je uništen veći dio Dubrovnika i poginuo je veliki broj stanovnika grada. Vijest o razaranju Dubrovnika je brzo došla do Turaka i Mlečana. Osmanski namjesnik Ali-paša je naredio okupljanje vojske koja bi trebala otići  pomoći obranu Novog od mogućeg mletačkog napada. Stvarni cilj Ali-paše bio je Dubrovnik koji je, prema pričama, iza svojih bedema krio velika bogatstva. Turska vojska koja se okupljala u Sarajevu pod zapovjedništvom Ali-paše nije imala dopuštenje sultana da napadne Dubrovnik. Strah zbog dolaska Turaka se proširio gradom i razmišljalo se čak o predaji Mlečanima ili o bijegu iz Dubrovnika.

Diplomata Marin Gučetić je poslan u Sarajevo kako bi uvjerio Ali-pašu da Dubrovniku nije potrebna turska pomoć i da se Dubrovčani ne planiraju predati Mlečanima. Gučetić je dolaskom u Sarajevo svjedočio smotri turske vojske na Sarajevskom polju. U svom izvještaju Gučetić nabraja: Dvije hiljade srebreničkih pješaka i konjanika koje predvodi Hadži Osman, vitez Hasan predvodi ljude sarajevskog kraja, Mehmed predvodi stotinu Krajišnika, delija Kanse predvodi osam stotina Banjalučana, Omer-aga predvodi hiljadu Jajčana, Šaban-aga predvodi šest stotina Livnjaka, Sulejman tri hiljade pješaka i konjanika iz Valjeva, Husejn-beg predvodi sedam stotina Novopazaraca, Arapin Ibrahim predvodi osam stotina pješaka i konjanika i Bača, paša je sam opremio dvije hiljade ljudi iz Sarajevskog kraja, osim spomenute vojske pašu je pratilo dvije stotine džonulija i delija.

Nabrojanu vojsku je prema Dubrovniku je trebao predvoditi spomenuti Ali-paša koji je bio poznat po svojoj korumpiranosti i beskrupuloznosti. Gučetičev izvještaj u kojem opisuje tursku vojsku je kasnije iskoristio Jaketa Palmotić Dionorić, dubrovački diplomata i pjesnik, u epu Dubrovnik ponovljen. Palmotića je potres zadesio u Foči nakon povratka iz poklisarske misije u Istanbulu. U potresu je Palmotić pretrpio ličnu tragediju u kojoj je izgubio ženu i četvero djece. Iskustva potresa i diplomatskih misija opisuje u svom epu.

 Peto pjevanje epa je namijenjeno spomenutoj turskoj vojsci koja se okuplja na Sarajevskom polju. Uz pomoć izvještaja i imagoloških prikaza, Palmotić je uspio da opiše smotru turske vojske na Sarajevskom polju koja je bila direktno vezana s opstankom Dubrovnika. Smatra se da su na Palmotićev opis vojske utjecali Gundulićevi opisi vojske pred Hoćimsku bitku i Tasova smotra egipatske vojske iz epa o Bijesnom Orlandu.

Peto pjevanje Palmotić započinje opisom Ali-paše – bosanskog namjesnika. Ali-paša je zli carev zet koji je pohlepan, lakomislen i željan bogatstva. Svaku zemlju u kojoj je bio namjesnik beskrupulozno je pljačkao Ali-paša prema Palmotiću. U strahu od dolaska  Španjolske flote u Dubrovnik, Ali-paša počinje sakupljati vojsku. Vojska se sakuplja kod bijelog Sarajeva i predvode je junaci i vojvode. Prvom zlatnom zorom jutra trublje i bubnji ispred pašinog šatora pozivaju silnu vojsku na buđenje.

Smotru vojske promatra sam paša u haljini od grimiza i svile. Svila i grimiz ne mogu sakriti njegovu oholost koja svačije srce ispunjava strahom. Prizor mnogobrojnih stjegova baca kletvu na dubrovačku slobodu. Palmotić dalje opisuje sjajno oružje vojnika i njihovu želju za dubrovačkim plijenom.

Hadži Osman je prema Palmotiću glasoviti vojvoda koji predvodi junačke čete Bosne srebrene. Osman je, prema Palmotiću, još od malih nogu sudjelovao u mnogim bojevima u kojima je iskazao svoju hrabrost. Drugu četu u kojoj su ljudi iz Sarajevske pokrajine predvodi najvredniji vitez Hasan. Hudi i kleti Mehmed prevodi stotinu Krajišnika koji žive od onoga što ugrabe. Delija Kan na jezditom konju prevodi osam stotina oholih i ljutih Banjalučana. Omer-aga, koji je prema Palmotiću dobar junak kojeg je opsjela lakomislenost, predvodi tisuću Jajčana. Šaban-aga, vrijedan vitez i hrabar čovjek koji za sobom vodi šestotina junaka iz Livna. Sulejman iz Valjeva predvodi tri tisuće pješaka i konjanika iz Valjeva koji su mu draži od njegove lijepe Fatme. Njegovi Valjevljani se raduju također plijenu iz Dubrovnika. Husejn-beg, čovjek strašna obraza i velikog ponosa, predvodi sedam stotina Pazaraca. Crni Arapin Ibrahim, koji jaše bijelog konja i vješt je sa sabljom, predvodi osam stotina bačkih pješaka i konjanika. Bački konjanici su voljni da, kako Palmotić kaže, pogube dubrovačku slobodu. Na kraju dolazi dvije tisuće junaka koji su odrasli na vrlini koje je u Sarajevu opremio sam paša. Džonulije i delije kako s hrabrim i vrijednim srcima čine osobnu pratnju pašinu. Ostatak pašine povorke Palmotić opisuje kao sjajne oklopnjake koji se kite životinjskom kožom.

Osim sjajne i nakićene turske vojske, na Dubrovnik kreću i vlaški lupeži. Oružje Vlaha nije sjajno, već je to toljaga, divlje srce, praćka i kamenje. Vlasi su bosonogi i skaču poput divljih koza. Spavaju na crnoj zemlji, a svi su grdi ko medvjedi. Turci spomenute Vlahe koriste za potkopavanje gradskih zidina.

Prizor ovolike vojske je oraspoložio Ali-pašu jer je bio uvjeren da može lako zauzeti Dubrovnik. Silna povorka se zajedno sa sarajevskim kadijom i ostalim činovništvom pokrenula prema Hercegovini u kojoj se treba sastati s vojskom hercegovačkog sandžak-bega. Strah i panika je u ovim trenutcima zahvatila Dubrovčane koji su bili spremni predati grad Mlečanima ili pobjeći u druge latinske zemlje. Očajnu situaciju spašava pustinjak Pavo koji u dubrovačkom vijeću govori da mu se ukazao sveti Vlaho koji mu je rekao da Dubrovčani ne napuštaju grad.

Pustinjak je svojim govorom smirio Dubrovčane koji šalju dva poklisara sultanu – Palmotića i Bunića. Poklisari imaju za cilj da spase Dubrovnik od oholog cara. Dubrovčani su pred carem dokazali da su voljni braniti svoj grad i taj način u epu spasili Dubrovnik od strašnih turskih četa koje je predvodio oholi Ali-paša.

U stvarnosti, govor koji je Jaketa Palmotić u Jedrenu održao je zaista spasio Dubrovnik od napada. Književni govor koji je Palmotić pripremio za sultana koji je poznavao slavenski jezik je odigrao na kartu sultanove taštine. Palmotić je tako u stvarnosti i u vlastitom epu spasio Dubrovnik od turskog napada koji je prijetio samom opstanku Dubrovnika i Dubrovačke Republike.

Sam ep, odnosno njegovo peto poglavlje, u kojem Palmotić imagološki opisuje tursku vojsku i stanje duha u Dubrovniku poslije potresa dobar je pokazatelj predožbe o Turcima toga vremena. Turčin u obrađenom petom pjevanju nije jednoličan. Palmotić nabraja Turke s viteškim osobinama i Turke koji su motivirani samo pljačkom. Raznolikost Turaka u ovom epu je zasigurno posljedica Palmotićevog ličnog iskustva i čitanja izvještaja s terena. Ep Dubrovnik ponovljen, iako je zasnovan na stvarnom događaju, ima jak utjecaj fiktivnih odnosno imagoloških elemenata. Upravo nam spomenuta fikcija odnosi realnu tursku opasnost u neki epski svijet i tako Palmotić čitatelju ublažava pogibeljni efekat turske vojske.

Palmotićev ep se bavi kroz peto poglavlje istom tematikom turske opasnosti kao i dalmatinski i dubrovački pisci 15. i 16. vijeka, ali njegov pristup Turčinu i opasnosti je fundamentalno drugačiji. Turska opasnost u ovom epu ima svoje ime, osjećaje i dubinu. Ali-paša je personifikacija korumpirane i oslabljene države koja pokušava uzeti dubrovačku slobodu koju pak Dubrovčani mjere kroz materijalno bogatstvo. Doslovna borba za Dubrovnik ne dolazi u obzir, jer poslije potresa većina dubrovačkih plemića planira svoje preseljenje u druge kršćanske zemlje. Palmotićeva fikcija u epu daje dodatnu vrijednost, jer uz pomoć fikcije autor izbjegava ustaljenu tematiku protuturskih djela.

Literatura:

Dukić, D. (2004). Sultanova djeca. Zagreb: Ibis Grafika.

Dukić, D. (2008). Tematološki ogledi. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

Gligo, V. (1983). Govori protiv Turaka. Split: Logos.

Haris, R. (2006). Povijest Dubrovnika. Zagreb: Golden marketing.

Miović, V. (2003). Dubrovačka diplomacija u Istambulu. Zagreb – Dubrovnik: HAZU, .

Nikšić, B. (2001). Osmansko carstvo 17. stoljeća očima bivšeg zarobljenika. Zagreb: Digitalni tisak.

Samardžić, R. (1983). Veliki vek Dubrovnika. Beograd: Prosveta.

Stojan, S. (2014). Dubrovnik ponovljen Jakete Palmotića Dionorića. Zagreb – Dubrovnik: HAZU.

INTERPRETATION OF TURKEY – OTTOMAN DANGER IN DALMATIAN’S EARLY MODERN PERIOD LITERATURE

Abstract: The appearance of the Ottoman Empire on the Eastern Adriatic coast had a disrupting influence on the development of current social and economic processes in Dalmatia. The slow transition from the Middle Ages to the times of Humanism and Renaissance, which took place in Dalmatia during the 15th and 16th centuries, was under Turkish influence. At the end of the 15th and at the beginning of 16th century, Dalmatia felt the full force of Turkish invasions of its territory. Turkish invasions of this period have been recorded in Dalmatian literature through so-called anti-Turkish writings. In these works, written by Dalmatian writers, there is a clear sense of the hopelessness of the Dalmatian cities that are fighting superior Turkish enemy. Dubrovnik was the only one of all Dalmatian cities to be spared of Turkish attacks. The reason for this is tributary status of Dubrovnik towards the Ottoman Empire. Relative peace in Dubrovnik during this period can be seen in Dubrovnik’s literature which had a different approach towards Turks. Dalmatians wrote simple texts that have the task of getting to know Europe during Turkish desolations, while writers from Dubrovnik wrote more extensive anti-Turkish literature. More extensive writings about Turks included writing the works which are describing Sultan’s ancestry and the history of the Turkish Empire. These works were written for European rulers who were supposed to go to war with Turks. Dubrovnik writers who dealt with anti-Turkish literature were not officially supported by Dubrovnik authorities who cooperated with the Ottoman Empire. Only once in its history was Dubrovnik in danger of being ruined by Turks. The one-time Turkish danger has nevertheless left its mark on Dubrovnik’s epic literature.

Key words: Turks, Dalmatia, Ottoman Empire, Turkish desolations, imagination.

Please follow and like us: