Intimistički tonovi Hasana Kikića

Maida SEJDIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za književnosti naroda BiH, II ciklus studija
maida.sejdic@gmail.com

Sažetak: Sva Kikićeva djela su detaljno razmatrana i proučena, osim poezije. U ovom radu su predstavljene karakteristike Kikićeve poezije koja je skupljena do 1969. godine i objavljena u zbirku. Tu se nalaze pjesme iz đačkih dana i pjesme koje su obilježile prvu fazu Kikićevog stvaranja. Njegova poezija je revolucionarna, buntovna i proleterska i pripada socijalnoj literaturi.

Ključne riječi: socijalna literatura, socijalna poezija, intimistička poezija

Pisati o Hasanu Kikiću znači obavezu reći nešto o Kikićevom dvostrukom angažovanju: o angažovanju čovjeka i pisca, književnika i revolucionara, marksiste i borca, komuniste i umjetnika.[1]

Zanimljiva i vrlo značajna pojava u bosanskohercegovačkoj kulturi i književnosti prve polovine 20. vijeka je Hasan Kikić. Književnik, borac, revolucionar, zagovornik pokreta socijalne literature Hasan Kikić je za svoj relativno kratak životni vijek ostavio obimno i raznovrsno djelo.

Živio je i odrastao u vrlo teškom vremenu, o čemu govore i njegova djela. Na svim poljima se angažirao strasno i predano, najprije u politici i društvenim borbama, a potom i kao učitelj, član Komunističke partije, borac protiv fašizma, itd. Stvarao je u periodu između dva rata i zagovarao pokret socijalne literature.

Hasan Kikić pripada grupi ‘lijevo orijentisanih pisaca’ koji su se suprotstavljali državnoj torturi i pozivali na otpor. Oni su zahtijevali da se literatura podredi političkoj borbi i bude njeno oružje. Kikić je pisao poeziju, pripovijetke, romane i kritike, a ostao je poznat kao revolucionar, kako u vremenu u kojem je živio, tako i nakon toga.

U svojoj biografiji, Kikić je sam o sebi napisao: „Rođen sam u Gradačcu 1905. godine. U klupu sam sjeo u petoj godini života, a izašao iz nje u dvadeset i drugoj u Zagrebu. Nisam htio ni u softe ni u slikare, iako su me napastvovali. Ne tužim se nikada na prilike u kojima sam, ali osjećam da moja narav voli nomadstvo. Pitaju me pišem li zato što tobože nemam šta drugo raditi… He-he! – Pišem da se poznajemo, i nosim težak sudbinski uzo, učim se živjeti“[2] .

Kikić je pisao o ratu, i naročito, o miru u kome traje jedna ratna situacija, ‘situacija neravnopravne borbe za opstanak’. Opisivao je jedan društveno tragičan svijet, a njegov „angažman pa onda i njegov književni fokus obuhvata i zaokružuje ponižene i uvrijeđene“[3] .

Svoje prve literarne radove objavljuje 1926, i to: prozni rad Iz zapisa jednog antialkoholičara u časopisu „Učiteljski podmladak“, a potom pjesmu Pjesma bolesne djevojke u zagrebačkom časopisu „Vijenac“. Nakon prvih objavljenih radova širu afirmaciju stiče 1927. godine kao autor intimističke poezije i proze sa folklornom tematikom, i to se smatra prvom fazom njegovog književnog razvoja. Već u prvoj fazi je prestao pisati pjesme. Književni rad nastavlja pišući književnokritičke, polemičke i publicističke tekstove.

Karakteristike Kikićeve poezije

Hasan Kikić je pisao socijalnu poeziju. Pjesnici pokreta socijalne literature su asimilirali vrijednosti prethodne pjesničke avangarde. Iz prethodnog perioda pjesnici preuzimaju slobodan stih, prije svega, a na početku se javlja i ‘koloristički ekspresionizam, u redukovanom i sivoj stvarnosti prilagođenom obliku’. Ovim pjesnicima nije bila strana ‘patetična eksklamacija’, kao ni ‘revolucionarni patos’. Oni su, najprije, težili da pjesnički ožive riječi iz govornog jezika i neposredne komunikacije, kao i situacije iz svakodnevnog života – time su željeli potisnuti dekorativnost ekspresionističkog stila.

„Poetske slike pesnika su jasno i logički izvedene: predmeti i svojstva se slažu po određenom redu. Vrlo često red se formira zahvaljujući nekoj fabuli, u kojoj se stihovi organizuju kao poetska priča o nečem viđenom i doživljenom.“[4]

Pjesnici su koristili širok leksički okvir, a izraze su posuđivali iz stručne literature, te političkog i govornog uličnog žargona. Time su postizali jasnost, preciznost i oštrinu pjesničkog izražavanja.

„U tom tipu poezije, međutim, zadržalo se mnogo žurnalističkih elemenata koji prevladavaju intimističkim poniranjem u vlastito biće, ranjeno životnim grubostima.“[5] Ali socijalna poezija nije isključivo subjektivni izliv, jer su se ovi pjesnici bavili sredinom s kojom se pjesnički subjekt susreće i nepravdama koje u njoj uočava. Sivilo i nepravda stvarnog svijeta izazivaju tmurna raspoloženja, pa su ovi pjesnici najčešće sumorni. Poezija, ipak, sve to prevazilazi otkrivajući perspektivu revolucije koja „će da zbriše žalost života i bedu potlačenih“[6] .

Prve Kikićeve novele i pjesme su bile „nedovoljno diferencirane“. Do danas Kikićeva poezija nije dobila značajne kritike. Veći dio pjesama koje je pisao kao đak Učiteljske škole u Derventi je ostao neobjavljen. Do 1969. godine objavljene su sve poznate Kikićeve pjesme, i to: 33 pjesme iz časopisne periodike i 6 iz zaostavštine. Prva pjesma, Pjesma bolesne djevojke, objavljena je u dvije varijante. U ostavštini koju je čuvala njegova supruga Anka, pronađena je rukopisna sveska njegovih početnih pjesama (pjesme iz perioda: 16. 7. 1925 – 2. 4. 1926, Derventa – Samobor). U toj svesci pronađeno je 25 pjesama od kojih je u zbirci objavljeno samo 3, i to: Osmijeh mladosti, Proljeće i Proljetno jutro.

„Poezija Hasana Kikića je po svojem osnovnom tonalitetu jedna naglašeno nostalgična lirika. Njena poenta je nostalgija nad ljudskom sudbinom, nad neumitnošću čovjekove prolaznosti. Ali ono što potkrepljuje takav stav, odvajajući se od metafizičkog, najčešće je ipak konkretizirano: to je nostalgija za nečim mogućim a nedosegnutim, što se onda uobličuje i kao isticanje neke nepravde. I ovdje dakle, u ovom registru, kao što će to biti slučaj kasnije kada će ta tendencija prevladati, Kikić je pjesnik i pisac borbe protiv nepravde.“[7]

Od 1925. Kikić je pisao intimističku poeziju i folklornu prozu i objavljivao je svoja djela po časopisima („Vijenac“, „Mlada Bosna“, „Gajret“, „Novi behar“, „Pregled“ i dr.). „Oba ova dijela početnog – mada ne početničkog – Kikićevog opusa, smještaju se u prvu međuratnu deceniju, tačnije između 1925. godine i 1929–1930.“[8]

Urednici zbirke Izabrana djela, Ramić i Vaupotić, navode da ove tekstove pjesama „treba sagledati u kontekstu sa onovremenim društvenim i kulturnim borbama, zatim, ponovimo, i kao izraz Kikićevog temperamenta koji je pokatkad išao na uštrb i njemu lično i njegovu stvaranju“[9] .

Stih pjesme Za dobar dan koji glasi: „Svijet što ti ga moja riječ srcu probudi“[10] mogao bi predstavljati misao, izreku ili sliku koja upućuje na cjelovit pristup Kikićevom pjesničkom, pripovjedačkom i romansijerskom djelu. „Kakav je to Kikićev svijet i koja i kakva je to njegova riječ iza koje se taj njegov svijet budi kao iz nekakva sna – to bi bilo pitanje za savremenog čitaoca i kritičara na koje bi trebalo smirenom pažnjom potražiti odgovor.“[11]

Kikić je kroz cijeli književni opus dao sliku bosanskog čovjeka i njegove sredine, gledane kroz prizmu izvjesnog razvoja i zbivanja u ratnom i međuratnom vremenu. To je slika naroda iz kojeg je i sam pisac potekao. I kroz njegovu poeziju koja je revolucionarna, borbena, proleterska možemo naslutiti atmosferu tog vremena. Također, mnoga djela u prozi su proizašla iz njegove poezije.

„Pjesnički izraz Kikićev je bitno moderan, iznjedren u riječ, tj. iznutra u pjesničke slike i oblike projiciran, sasvim ličan.“[12] Kao što je već ranije navedeno, cijela Kikićeva prva faza stvaranja je „folklorna“, pa i u njegovoj poeziji uočavamo narodnu leksičku osnovu, ali veoma preobraženu. „Ponikao iz gradske sirotinje, iz jedne, u ono vrijeme, „gluve“ provincije, Kikić je svoje djelo većim dijelom utemeljio na najboljim dostignućima bosanske usmene pripovjedačke baštine.“[13] Narodne pjesme je koristio i u svom pripovijedanju, kao naprimjer, kada se u kraćoj priči Djevojka ispod litice izražava meraklijski dert sevdalija:

Od jeseni do jeseni,
sve se selo redom ženi.
Čekanja je bilo dosta,
ja te, dušo, željan osta.

U Kikićevoj poeziji uočavamo nekoliko modela pjesama. Neke pjesme su uvezane i tematski objedinjene u jednu cjelinu, pa imamo više pjesama u jednoj, kao naprimjer Java tvoja ili Zapisi. On je pjesnik koji pjeva o ljubavi, o ženi, o ljepoti i drugarstvu, ali i pjesnik koji pjeva o smrti i o svijetu koji je razrušen u vrtlogu rata. Često u svojoj poeziji obnavlja prirodu, a priroda je, ona Kikiću najdraža, posavska (široka je Sava kroz bare / Posavina pjeva travama / i žita zlate jedrinom[14] ).

Njegova poezija je rezultat mladićkog traganja za sopstvenim književnim izrazom. Kikić je uspio izgraditi svoj izraz, koji je ličan i autentičan, a stil jedinstven. Pisao je narodnim jezikom, koristio je stručne izraze i, čak, je stvarao nove riječi, koje su danas pravo blago u našem jeziku.

Miroslav Vaupotić u časopisu „Izvor“ (br. 11 i 12, 1950) o Kikićevu jeziku kaže: „Kikićev originalan jezik i stil su na zavidnoj visini. Jezik mu nije patetičan i napirlitan, već sočan i jasan, a mnoge nove riječi ne djeluju kao često drugdje, pretjerano i namješteno, već su adekvatne duhu narodnoga jezika.“

U Kikićevoj poeziji primjećujemo igru riječima koja ističe muzikalnost, vidimo boje i čujemo uzvike, koji su preneseni iz pjesnikovog zavičaja koji je sklon uzvicima. Također, pjesnik je u svom pjevanju isticao boje koje su imale svoju funkciju. Kod opisa prirode susrećemo žutu, plavu i zelenu boju (i celu je ovu noć / nad gradom pevao mesec / pesmu svoju / žut, nasmejan i pun[15] ). Oljača je u Kikićevoj poeziji istakao posebnu funkciju crvene boje ili tamnih boja u pjesmama o smrti, potlačenim radnicima ili povratnicima iz rata (Hajde u ovu dobru noć / da mi se odmoriš umorna snago moja, / kamena ruko / crna krvi[16] ili u stihovima: kako mi se dragim čini / onaj crveni plašt na krstitelju[17] ; Na svakom uglu i krovu / visi po crn oblak[17] , itd).

U nekim Kikićevim pjesmama uočavamo onaj ‘lirski senzibilitet’ sličan Huminom. Humo je bio pjesnik ‘panteističkog misterija’. U njegovoj poeziji uočavamo oslobađanje tjelesnog kao i iscrpne opise „raja na zemlji“ kroz slike prirode. U Kikićevoj pjesmi Ljepota ljetna primjećujemo sličnosti sa Humom; kliktave dragosti, sazrelo voće i njive sa zrelim žitom, opis prirode u najljepše godišnje doba – ljeto. U istoj pjesmi je izraženo i oslobađanje tjelesnog (dubokim će se vodama kraj šuma / kupati gole djevojke; / ako im cikom ciknemo / poskakat će redom u vode).

U pjesmama se zamjećuje i dekodira piščev stav prema ženi i prema ljubavi. Kikićeva poezija nam omogućava da se zaustavimo na ženi i da sagledamo sudbinu ženskog dijela u društvu i vremenu kakvo je njegovo. Viziju žene u njegovoj poeziji povezujemo sa pojmom ‘dobrota’. On često upotrebljava supstantivnu riječ ‘dobra’ tamo gdje treba ‘draga’, ‘voljena’, itd.

Neka te, dobra moja,
nikad tako ne rasplaču,
neka te mlad oblak na nebu
opomene moje krvi i ruke.[19]

„Upotreba riječi ”dobra” (pridjeva ili imenice) za voljenu ženu kod Kikića ukazuje na miješanje i naporednost etičkog i estetičkog principa: a oba su tu u službi oduhovljenja i sublimiranja fizičkog. Kikićeva ”dobrota”, u ovom posebnom smislu, u stvari je oduhovljenje čovjekove seksualnosti.“[20]

Uz takve opise, ‘dobra’ se označava kao korektiv, a ljubavi se Kikić obraća kao „jedinoj dobroti u dugom grijehu“. Ljubav je za Kikića duhovno spasenje u narušenoj stvarnosti:

Ništa nemam da ti dam, dobrodušna
komšinko moja,

Ništa nemam da dam
do umor ovog tijela
i plot da narodiš u muci.[21]

„Tjelesni i duhovni princip izmiruju se u svijetu ove poezije kroz naznake etičkog.“[22]   To najbolje vidimo u pjesmi Za dobrotu puti u kojoj pjesnik kaže: zbog tvoje putene dobrote/ laze me velike milote.

U pjesmi Ljubav bezrječna pjesnik izriče: „pjesnici, drago moje, ne vole kao drugi“, ustvari, želi reći da voli drukčije, oplemenjenije, moralnije od onoga što susreće oko sebe, te da je dakle i njegov odnos prema ženi bitno drukčiji.

Kada je 1927. godine stekao širu afirmaciju, Kikić je proglašen piscem intimističke poezije. Nekada je znao biti sasvim ličan, i čak u jednoj pjesmi upliće svoje ime u stihove:

Prođem tako redom
kraj sviju kuća-
eh, kako se je sve to promijenilo
za ovo malo vremena
Hasane, Hasane…[23]

I u ovoj pjesmi uočavamo sličnosti sa Humom: Ja, Hamza Humo, kovač vjetrova; Humo je stihom prikazivao sebe.

Kasnije su Kikićevi stihovi izgledali gotovo kao sam krik, kletva, uzdah, „riječ rađana i kazivana nadušak“[24] , te su se često dovodili u vezu sa stilom M. Nastasijevića. Također, Kikić je dosta pazio na jezik i vodio računa o stilu pisanja. Još 1927. časopis „Pregled“ je pisao o Kikićevom talentu: „… g. Kikić ima originalnu dikciju i književno osjećanje jezika, što predstavlja solidnu bazu na kojoj će nam se, možda, razviti pripovjedač od vrijednosti“[25] .

Kikić se ubraja u one pjesnike sa naših prostora koji su dali najbolje stihove u socijalnoj poeziji. Socijalna pjesma Božiji ljudi, prvi put objavljena u almanahu Knjiga drugova, govori o potlačenim i drugostepenim ljudima (prokleta djeca zemljina). Tiha i bolna riječ sada progovara kao pobuna, vrisak i poziva na revoluciju:

Ne!
Mi više klečat ne znamo,
jer Boga odavno nemamo,
mi, prokleta djeca zemljina…

Kikićevu književnu riječ prati raspon od ljepote do psovke. Kratka pjesma Ljubav njegova, govori o nemogućnosti ljepote u životu koji čovjeka uči psovci i pobuni:

Ništa nemam da dam,
dobrodušna komšinko moja,
ni srca jer je satrto,
ni riječ dobru i blagu
jer psovci me život nauči
i krv mi u tijelu namuči,
pa dušu stišćem ko kamen…[26]

Psovka kao izraz društvene pobune u pjesmama je izražena više kroz misao (Zalaju štenad kroz bašče/ komšija Boga nazove / pa gleda stazom za nama[27]).

Edgar Po je rekao da je „smrt mlade žene najpoetskija tema u književnosti“. Žena kao tragična junakinja se vrlo često pojavljivala i u Kikićevim djelima. Sjetimo se samo dvije varijante pjesme Pjesma bolesne djevojke u kojoj se mlada djevojka, koja umire od tuberkuloze, jada svojoj majci:

O majko, tužna majko,
strah me je, umrijeću rano.[28]

Kao da je znao da će ova pjesma postati dijelom i dio njegove biografije, jer je nakon njegove pogibije 1942, Hasanova majka Munira živjela još 30 godina, žaleći svog sina.

Slična Pjesmi bolesne djevojke je pjesma Epitaf elegični čiji stihovi glase ovako: Komšinka umrla mlada / zrela nedozrela / gledana nedogledana / voljena nedovoljena / ljubljena nedoljubljena, / kao cvijet nezaliven /; smrt je u ovoj pjesmi uskratila svako uživanje u životu. Kikić je često koristio motiv cvijeta, i kada pjeva o ljubavi, ženi ili prirodi (duša li ti je ko’ mekan cvijet[29] ).

Kikićeva lirika je vezana za konkretan „narodni“ jezik što je čini još posebnijom. Bez obzira na upotrebu narodnog jezika, njegov izraz je moderan. Kikić je pjesnik koji je razvijao svoj stil i on ne liči ni na koga. Kikić je jedan od onih pisaca koji su uočili snagu uzvika. Susrećemo ih i u njegovoj poeziji:

Prođem tako redom kraj sviju kuća-
eh, kako se je sve to promijenilo[30]

Pucaće topovi do akšama, pucati
Aj, aj, aj!
Ih-haj[31]

Kako navodi Begić u svom eseju: „Nezamislivo je da Kikić, onakav kakvog ga vidimo iz njegovih pjesama, kao i cjeline njegovih prvih pripovijedaka, ne postane od 1930. prvenstveno književni i društveni borac za revoluciju“[32]. U tom podređivanju revolucijskom zadatku, ima nečeg ljudski potresnog, onoga što nalazimo u emotivnim grčevima i krikovima njegove poezije. To najbolje primjećujemo u pjesmi Java crnomorna, koja govori o nepromjenjivosti života:

Boga niječem otkad gladujem,
I nogu kad dignem i ruku kad pružim
ne zori ni tvojoj ni mojoj duši druže, dan svane uvijek jučerašnji.[33]

Begić dalje navodi da je prava umjetnička vrijednost ona u pjesmi Bajramluk velikoj djeci, gdje je viđenje svijeta dječijim očima dalo istoj socijalnoj ideji njenu ljudsku dubinu i emotivnu podlogu i pozadinu. Kletva i psovka utonula je iza riječi, a umjetnička ljepota je sačuvana.

Iako su prijatelji za Kikića rekli da je bio optimista, u njegovoj poeziji nema optimizma, nade, niti šarenila (čak ni kada piše o proljeću). Kikić u svojim pjesmama najčešće govori o nemoćnim, drugoklasnim i skitnicama (Elegija skitnica), o bosanskim sinovima koji se žele vratiti (Sinovi koje se povraćaju), o djevojkama u bijelim košuljama (Idila), o propaloj sredini u kojoj se životari (Pjesma da se glasi), a one, posmrtno objavljene pjesme, kao da su pisane sa nekim predosjećajem o tragičnoj sudbini, govore o nedovršenosti i nedorečenosti kako u njegovu svijetu, tako i u njegovu djelu (Bogougodnička, Riječ u oči, Trpna).

Kikićev prijatelj i kritičar, Rizo Ramić, u svom ogledu kaže „da su najljepše stranice Kikićeva djela prelivene čarima poezije, u kojoj ima osobene poetske slikovitosti kao u naših odličnih liričara, čemu bi trebalo dodati da je Kikić bio jedinstvena pjesnička duša, pa je njegova poezija otuda njegov pravi autentični izraz, iako ju je on napustio, a smrt nam je njegova zatvorila usta da bismo govorili o tome ne bi li se on njoj upravo kao obliku vratio, a takvih slučajeva je bilo u prošlosti među najvećim piscima“.

Kroz njegovu poeziju otkrivena nam je idejno-emotivna i jezička podloga za cijelo njegovo buduće djelo i to je najbolja poezija, poslije A. B. Šimića, koju je Bosna i Hercegovina u međuratnom vremenu dala.

Zaključak

Hasan Kikić je poginuo 6. maja 1942. godine kod sela Rapta, pod planinom Čemernicom. Do 1958. o njegovoj pogibiji se vrlo malo znalo. Od svih kazivanja, možda je Skender Kulenović najvjerodostojniji svjedok.

„Po današnjim objektivnim prosudbama Kikićev strasni angažman, njegova nepokolebljiva borba perom, imaju svoje potpuno opravdanje. Bosna se izrabljuje, seljaci Bosne, radnici Bosne, stanovnici malih kasaba, žive upravo onako kako ih Kikić predstavlja. Kikićeva kolektivna freska, ona koja slika šumu, pa tek naknadno, tu i tamo iscrta pojedini list, granu ili cvijet, prijanja uz svoje vrijeme, svjedočeći o njemu, oslikavajući ga i iluminirajući na mjestima koja su njemu značajna.“[34]

Kikić je svakako ostavio rijedak umjetnički produkt u našoj socijalnoj literaturi, jer on je bio „talenat koji je po silini elementarnosti najbliži i najsrodniji njegovom velikom uzoru Miroslavu Krleži“[35]. I šta još dodati o ovom velikom borcu i književniku koji se uspio probiti iz bosanske sirotinje u vrhove naše međuratne literature.


  1. Oljača, Mladen, Sklad pjesničkog i sveljudskog (iz predgovora), Hasan Kikić, NIGRO „GLAS“, Banjaluka, 1986., str.3.
  2. Kikić, Hasan, Djela, Knjiga I, Svjetlost, Sarajevo, 1952., str. 23.
  3. Kapidžić-Osmanagić, Hanifa, Žena u književnom djelu Hasana Kikića (esej): http://www.diwanmag.com.ba/arhiva/diwan2/ sadrzaj/sadrzaj8.htm
  4. Vučković, Radovan, Moderni pravci u književnosti, Publisher, Prosveta, 1984.
  5. Isto
  6. Isto
  7. Kapidžić-Osmanagić, Hanifa, Žena u književnom djelu Hasana Kikića, esej
  8. Isto
  9. Izabrana djela, Knjiga I-III, Priredili: Ramić, Rizo i Vaupotić Miroslav, 1969., str.55.
  10. Isto, str. 56.
  11. Begić, Midhat, Kikićeva dobrota bivanja, 1998, esej u knjizi Dobrota bivanja, str. 11.
  12. Isto
  13. Rodić, Milivoj, Hasan Kikić i poetika usmenog stvaralaštva, esej u knjizi Dobrota bivanja, str. 149.
  14. Kikić, Hasan, Izabrana djela, Knjiga I-III, pjesma: Idila, str. 28.
  15. Bogičević, Miodrag, Nepoznato o Hasanu Kikiću (neobjavljene pjesme H.K.), pjesma: Pesma punog meseca
  16. Kikić, Hasan, Izabrana djela, Knjiga I-III, pjesma: Umor njegov, str. 38.
  17. Neobjavljene pjesme, pjesma: Jedno jutro
  18. Neobjavljene pjesme, pjesma: Danas
  19. Kikić, Hasan, Izabrana djela, Knjiga I-III, pjesma: Amanet, str. 53.
  20. Kapidžić-Hadžić, Hanifa, Žena u književnom djelu Hasana Kikića, esej
  21. Kikić, Hasan, Izabrana djela, Knjiga I-III, pjesma: Ljubav njegova, str. 49.
  22. Kapidžić-Hadžić, Hanifa, Žena u književnom djelu Hasana Kikića, esej
  23. Kikić, Hasan, Izabrana djela, Knjiga I-III, pjesma: Vrijeme, str. 31.
  24. Begić, Midhat, Kikićeva dobrota bivanja, esej iz knjige: Dobrota bivanja, str. 12.
  25. Smailović, Ismet, O jeziku Hasana Kikića (Leksički apsket), esej iz knjige: Dobrota bivanja, str. 87.
  26. Kikić, Hasan, Izabrana djela, Knjiga I-III, pjesma: Ljubav njegova, str. 49.
  27. Kikić, Hasan, Izabrana djela, Knjiga I-III, pjesma: Idila, str. 28.
  28. Isto, pjesma: Pjesma bolesne djevojke I, str. 10.
  29. Isto, pjesma: Java tvoja, str. 41.
  30. Isto, pjesma: Vrijeme, str. 31.
  31. Isto, pjesma: Bajramluk velikoj djeci, str. 33.
  32. Begić, Midhat, Kikićeva dobrota bivanja, esej iz knjige: Dobrota bivanja, str. 15.
  33. Kikić, Hasan, Izabrana djela, Knjiga I-III, pjesma: Java crnomorna, str. 54.
  34. Kapidžić-Osmanagić, Hanifa, Žena u književnom djelu Hasana Kikića (esej): http://www.diwanmag.com.ba/arhiva/di-wan2/sadrzaj/sadrzaj8.htm
  35. Ramić, Rizo, Umjetnik dostojan duboke ljubavi i poštovanja (Sjećanja na Hasana Kikića), knjiga: Dobrota bivanja, str. 6.

Literatura:

Kikić, Hasan (1952–1953). Knjiga I. Sarajevo: Svjetlost.

Ramić, R., Vaupotić, M. (ured.) (1969). Izabrana djela. Knjiga I-III. Sarajevo: Svjetlost.

Duraković, Enes (1998). Bošnjačka književnost u književnoj kritici. Novija književnost- PROZA. Sarajevo: Alef.

Kapidžić-Osmanagić, Hanifa (2002). Žena u književnom djelu Hasana Kikića. Časopis za kulturu: Di-wan, br.2. Preuzeto:15.8.2013. sa: www.diwanmag.com.ba/arhiva.

Vučković, Radovan (1984). Moderni pravci u književnosti. Beograd: Publisher, Prosveta.

Šehić, Sadik (1986). Hasan Kikić učitelj, borac, književnik. Banja Luka: NIGRO „Glas“.

Šehić, Sadik (1999). Dobrota bivanja. Monografija u povodu 20-te godišnjice „Kikićevih susreta“. Tuzla: Bosanska riječ.

Sarajlić, Esad (2008). Gradačac sa okolinom u prošlosti. Gradačac.

Časopis za književnost i kulturu „Život“, maj 1977, Sarajevo, GOD. XXVI, KNJ. LI, BR. 5.

The Intimist Tones of Hasan Kikić’s Poetry

Summary

The entire opus of Hasan Kikić has been extensively studied and discussed, except for his poetic works. This paper presents the characteristics of Kikić’s poetry, the collection of which was finished by 1969 and which was then published. In this collection we can find poems dating from Kikić’s school days and the poems which marked the first phase of Kikić’s creation. His poetry is revolutionary, rebellious and proletarian, and it belongs to social literature.

Keywords: social literature, social poetry, intimist poetry

Izvor fotografije: radiosarajevo.ba

Please follow and like us: