Jurij Bujda: “Samoća s pogledom na sobu s pogledom na samoću”

Hafiza ADEMOVIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za slavenske jezike i književnosti (Ruski jezik i
književnost), II ciklus
undspleen@gmail.com

Ponekad noću vrištim. Ponekad palim knjige iz svoje biblioteke, zabava koja ne pričinjava ni radost, ni barem nisko zadovoljstvo. Ali, za takve noći, kao što je ova, kada iza prozora kovitla ledena sitna kiša, koja se spušta mokrim pjegama na blatnjav asfalt, ne, za takve noći ja ne izlazim van, u hladni mrak bez mirisa. Iako bih, vjerovatno, trebao izaći. Još nikada nisam bio u prilici da vrištim na ulici za vrijeme takve nepogode. U mojoj kolekciji vrisaka nema takve noći. Vrištao sam u jastuk, vrištao u prljavom i zagađenom šumarku koji se pruža duž željezničke pruge, vrištao u rupu koju sam iskopao u vlažnoj šumi iza Varšavske ceste, vrištao u napuštenom hangaru u pustari, vrištao u ledenom vagonu zvečećeg prigradskog električnog voza, u vreloj kadi, u mraku, u kinosali, u metrou – ljudi su bježali od mene i trčali dalje, osvrćući se – neko s mržnjom, neko sa zavišću… Ali takve noći i takve ulice u mojoj kolekciji nema. Pa, neka i ostane mašta, tuga za izgubljenom prilikom, bez čega je nezamisliva bilo koja istinski vrijedna kolekcija…

Ostajem u sobi, pušim kraj prozora, čekam.

Ulica je pusta. Ni ljudi, ni pasa, ni Boga.

U dubini zgrade zaklokotao je lift. Čuje se da se zaustavio. Vrata su se otvorila. Koraci. Ali opet ne ka meni.

Na stolu, pored pisaće mašine, je narandža. Davno ju je trebalo pojesti, ali ja oklijevam.

Oblik moje sobe, koji se rodio u građevinskoj radionici Osvencima, je upravo to, jednostavan, neprirodan: to je pravougaonik. Četiri sa četiri i po metra. Skoro kvadrat-krug iz kojeg se ne možeš iščupati. Geometrija zla. Desno od prozora je maleni radni sto s pisaćom mašinom, pepeljarom i s vrlo debelim paketom čistog, poput užasa, papira. Duž zida je uski kauč bez dvije nogare, jedna je zamijenjena ciglama, u ulozi druge nastupa žuti komplet od pet tomova Cervantesa. Ponekad na polutruloj i masnoj površini kauča rasipaju svoje horizontalne čari moje malobrojne prijateljice. Jedna od njih je pojela moju zlatnu ribicu. Od tada ne držim akvarijum.

Dalje je dvokrilni ormar za odjeću, suviše prostran za moju bijednu garderobu. Naspram kauča, duž drugog zida, su police za knjige. S plafona visi bijedan, mesingan luster s vječito pregorjelim sijalicama, koje se non-stop moraju nabavljati u haustoru (razumije se, kradom od susjeda).

Pokušavam napisati bilješke o samoći. Zbog čega ruski čovjek tako čezne za samoćom. Nacionalnoj svijesti strana je kultura samoće, sazrela na hrišćanskom Zapadu. Samoća Zapada je rad, koji se može shvatiti i kao prokletstvo, ali se na prokletstvo ne svodi. Za kolektivnu rusku svijest, koja u individualizmu vidi samo zlo, samoća je duševno stanje, budući da je naša sloboda – sloboda mističkog uspinjanja duše ka Bogu, sloboda sjedinjavanja s Njim. Druga sloboda nam nije data. Vijekovima je ruski narod živio na svijetu, u tijesnim prebivalištima, nemajući priliku provesti neko vrijeme nasamo sa sobom i zavideći svetim isposnicima, koji su se povukli u samoću šumskih isposničkih ćelija i manastira…

Mi sanjamo o prokletstvu samoće.

A ja mrzim svoje prebivalište. I misli, koje je rodila ta geometrija zla, mrzim. I kakve se još misli mogu roditi u porodilištu, izgrađenom prema nacrtu krematorija.

Noću osluškujem zvukove koji se rađaju u dubini kuće. Škripa kreveta. Kap koja se s bolesnim zvukom razbija u umivaoniku. Nečiji jecaj. Poluprigušeni ženski vrisak. Plač djeteta. Lavež pasa. Koraci. Vrata. Lift. Ali opet ne ka meni. Kao duboka ponoć, boje i mirisi tuđih snova zgušnjavaju se i miješaju, uvlačeći se u sve kutove kuće, moje sobe, mog sluha. Ujutro biva veoma teško odvojiti svoje snove od slijepljene mase tuđih snova, odvojiti svoju moru o paucima i kljunorilim gmazovima od rajskog haosa koji se kovitla u svijesti mlade djevojke, koja se uz sretno uzdisanje vlažnih grudi predaje susretu s vrlo lijepim zmajem, koji joj dolijeće svaku noć…

Pušim kraj prozora.

Vrijeme je.

Treba se okrenuti odjedanput, iznenada. Naravno, sve u svemu, to je igra. Ali ponekad mi se čini da je, dok piljim u prozor, neko prebirao po mojim stvarima. Mistika. Naliv-pero na radnom stolu ne leži onako kako sam ga ja ostavio. Čini se da je otvorena fascikla sa starim rukopisima. A ako se zaviri u ormar, sigurno će se pokazati da sivo odijelo sa prišivenim džepovima ne visi na kraju, nego je pored crnog, koje je još davno trebalo baciti u smeće. I narandža već više nije narandžasta i kao da je stigla da malo istruli.

Jutrom se još jače ispoljavaju zadivljujuće promjene, poslije putovanja u plićaku staričinih snova i u tamnocrvenim dubinama pakla (pakao – to sam ja, nikako neko drugi). Po svoj prilici, neko će me napipati i pipati nasumice, naliječući na moje stvari u nadi da će prodrijeti u moje snove. Neko, kome sam ja potreban. Neko me traži, i sve do sada ne znam da li da se tome radujem ili da se toga užasavam. Pokušavam zamisliti čovjeka koji je, možda, mimo svoje volje, krenuo na put, prihvatio se posla, isto toliko ljudskog koliko i tragičnog, čovjeka koji traži drugoga, budući da bez drugoga ne može ostvariti svoje vlastito Ja.

Mučna je, prilično opasna, mada ponekad i plodotvorna pustolovina, koja isuviše već podsjeća na potragu za Bogom, kretanje ukrug, u najsavršenijem i najčudovišnijem lavirintu vječnosti… Oni koji traže Boga obavezno nabasaju na đavola.

Samoća, to je očekivanje. Ja sam smrtan, dakle, ja moram čekati. Uvijek biti spreman za susret.

Zato što ne postoji nikakva budućnost, osim ovoga što se zove sad.

Strašno je zato što strah ili neznanje mogu razdvojiti mene od tih ili tog, koga ja čekam, i taj strah izaziva bol – glavno blago moje kolekcije.

Na kraju, pružam se na kauč i tonem u san.

U zoru je naročito neprijatno klokotanje ponovo oživljenog lifta. To nije meni, ne meni. Ne meni. Pridigavši se na lakat, tupo zurim u pticu koja je iznenada sletjela na prozorsku dasku i skamenila se, zabivši kljun u ledeno staklo. U šta li se upiljila? A-ha, u narandžu. Čak i odavde vidim da plod već nije jestiv: istrulio je.

Uplašivši se mog kretanja, ptica je odletjela. Ja mogu produžavati njen let u svojim snovima, kao što ona može produžavati moj život u svojim snovima. Uostalom, nije isključeno da je njena mašta obuzeta narandžom, koja nastavlja da se raspada na stolu…

Izvor fotografije: humanite.fr

Please follow and like us: