Čarape

Đorđije RADULOVIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet
Odsjek za psihologiju, I ciklus
djordjije.r@yahoo.com

Čarape

Zapetljavao se u bezbroj riječi koje tragaju jedna za drugom, teže da spoje dva otrgnuta kraja, ali je taj proces zapetljan baš kao i njegova potreba da rečenice dobiju svoj smisao. Ni logika ne pomaže u prevođenju misli u riječi u rečenicu, jedan red koji u sebi nosi mnoštvo turbulencija, ali i ravnih znakova koji ne vode nikuda.

Ukrasi, bespotrebne tačke i zarezi ne znače ništa, a bez njih čitanje redova izgleda kao ronjenje na dah, a u samom ,,roniocu“ (koji žuri da izroni iz pokušaja kazivanja)  sukobljava se  potreba za vazduhom  sa željom da razumije poruku.

Često se gubio u hermetičnim stilovima i naraciji koja iziskuje fizički napor. Izraz u koji je utisnuto sve ono što nosi, čak i onda kada se riječi utrkuju, sustižu, ali i prestižu jedna drugu u nadi da će ih oblikovati, baš kao što vajar oblikuje kamen. Ruke su umorne, prašina prekriva obrve i trepavice, a svaki udarac je jači i duži od prethodnog, on pravi sopstveni teren za igru pronađi me, igru koju igramo cijelog svog života. Traganje za sobom i drugima.

Jutro je. Alarm opet nemilosrdno zvoni. Nije volio taj zvuk jer ga je podsjećao na bol. Cijelu noć je snijeg koristio priliku i pustoš da svoje čestice ostavi u što većem broju, a on nema čizme za noćno lutanje. Samo čarape koje odavno imaju rupe. Mogao je još da spava, ali se probudio kako bi napamet naučio fraze koje su imale za cilj da poprave njegovu poziciju na brojčanoj skali, iako je znao da sve zavisi od raspoloženja ,,popravljača“. Te nule, trojke i dvojke izgledaju sumorno, zato je i osjećao kako su sve te crtice na papiru beznačajne. Osjećao je promaju koja je šibala kroz njega, iako su svi prozori zatvoreni. Proveo je još jednu noć mučeći sebe i sada kada se konačno završila, iz nje izlazi izmoren od beskrajnog niza misli koje nijesu dozvolile da ga san obuzme. Mora biti uvijek pripravan jer u susjednoj sobi spavaju dvije žene. Jedna mu je poznata, a za drugu ne bi mogao sa sigurnošću reći ko je, jer za sve godine koje je provela sa njim pod istim krovom nije uspio da je upozna. Ipak, jedno je znao. Voli samoću i distancu zbog toga što ne želi da joj neko poremeti ravnotežu, harmoniju haosa i utopiju u kojoj živi dovoljno dugo da sada ne može ili ne želi da se mijenja.

Tu je sa njima bio još jedan čovjek koji je, u stalnoj potrazi za svojim domom, dolazio i odlazio, a svaki put sve više razočaran neuspjelim razrješavanjem misterije nestalih čarapa, stalno se pita – što im to fali pa ne mogu biti srećni? Što je to što im ne da da iskoriste vrijeme i godine u kojima su zarobljeni bez mogućnosti bijega? Samo je smrt bijeg, i to onaj na koji su primorani i koji ne biraju, jer ona dolazi na kraju kao spas za svaku bol koju trpe dok udišu vazduh – sve češće ispunjen očajem i nostalgijom.

Iz dana u dan ga opsjeda depresija i delirično stanje, pa se od njega ne može ni riječ čuti, samo pokoja psovka koju izgovori tiho i za sebe – ona je rezultat raskršća na kojem se nalazi, razapet između bolesti i borbe za egzistenciju koja je vremenom postala konstanta u njihovim životima. Svoj bijeg on ipak nalazi u nekim drugim prostorijama u kojima je disanje znatno olakšano, a misli rasterećene i slobodno cirkulišu, kuća nije pretrpana ljudima, već su tu prisutne one dvije žene kojima život prolazi u znaku bolesti i spavanja, uz prethodno dobro odigranu svađu oko nečega što najčešće nema smisla, ali dosada učini svoje. Pravo pozorište u kući! Svakog trenutka, pri svakom obraćanju, osjeća se amaterska improvizacija i izvođenje nekog novog komada. Jedna drugoj požele da se ne bude, a onda (konačno) sve utihne. Noć uzima maha i ispunjava svaki, pa i najmanji kutak sobe u kojoj se čuje gluva, vapijuća tišina. U njegovim porama i ćelijama mrak potapa svjetlost, a san je borba između fiziološke potrebe za odmorom i psihičke budnosti.

Ponovo je noć proveo u analiziranju već analizirane situacije u kojoj bi tražio svaki, pa čak i najmanji detalj koji bi mu mogao poslužiti kao opravdanje. Međutim, svaki put bi došao do istog zaključka i tako isfrustriran bi provodio sate u prepiranju sa svojom suštinom i glasom onog ja koje je često nadvladavalo racio, pa se javljao strah od gubitka kontrole nad sopstvenim životom i emocijama. Buđenje noću bilo je njegov ritual. Imao je običaj da, odmah nakon što se probudi, otvori knjigu i udahne njen karakterističan miris, puštajući da ga taj osjećaj ispuni od glave do pete, a onda bi, opijen, ponovo zaspao – kao da je uzeo najveću dozu morfijuma.

Kiša je već danima ispirala prljavštinu i tamu. U tijesnim uličicama voda je našla svoje utočište i formirala ogledala u kojim su se mogla vidjeti sva ona lica koja se vješto prikrivaju i koja su ranjiva.

Njegov unutrašnji mehanizam u kojem se nalaze nepodmazani zupčanici i ključevi koji ne otključavaju niti jednu prostoriju, u kojima vjerovatno nema ništa osim straha da će nešto ispuniti taj njegov prostor, tu unutrašnjost u unutrašnjosti.

Please follow and like us: