Labirint u romanu “Fizika tuge” Georgija Gospodinova

Antonia RAGUŽ
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti (bugarski i makedonski jezik) i Odsjek za zapadnoslavenske jezike i književnosti (Katedra za slovački jezik i književnost), II ciklus studija
antonia.raguz1991@hotmail.com

 

Sažetak: Fizika tuge (2011) roman je bugarskog postmodernističkog pisca Georgija Gospodinova nastao na brojnim mjestima u Europi. Riječ je o vremenskoj kapsuli ili o „Time bomb“ namještenoj da se otvori za 5000 godina kako bi postapokaliptični čitatelj saznao o svjetskoj shizofreniji. Roman je isprepleten hodnicima, puteljcima i sobama, u kojima se miješa prošlost i sadašnjost, mit i dokument uz elemente fantastike, metafizike i intelektualnih igara. Sve to spaja jedan labirint ili bolje rečeno roman-labirint, koji je metafora života, a kroz njega nas vodi Arijadnina nit. Gospodinov je u ovom romanu kroz fikciju i stvarnost sjedinio polifoniju žanrova, toposa, vremena i likova stavljajući ih sve u jedan labirint na kojemu je koncentriran ovaj rad.

Ključne riječi: fikcija, labirint, metafizika, polifonija, roman-labirint

Uvod

Posljednji roman Fizika tuge bugarskog pisca Georgija Gospodinova bugarski književni kritici nazivaju Noinom arkom u posljednjih sto godina, iako seže do mitoloških vremena. Budući da nemamo točne izvore o tome koliko je Noa gradio svoju arku, za Gospodinovu „arku“ smo sigurni da je nastala u posljednjih dvanaest godina. Početak romana napisan je kraj jezera Wannsee pokraj Berlina. Nastavio ga je pisati u Kremsu na Dunavu i dolini Wachau u Austriji, a s njegovim pisanjem je završio u labirintu Dioklecijanove palače u Splitu (Gospodinov, 2011: 337).

Roman je vremenska kapsula ili oficijalno rečeno „Time bomb“ namješten da se otvori za 5000 godina, a u sebi sadrži sve što je postapokaliptičnom čitatelju potrebno da sazna o svjetskoj neugod-no-veseloj shizofreniji:

Budilica, sigurnica, četkica za zube, lutka, dječja kolica, […] 1 dolar usitno, kukuruzno sjeme, duhan, rizi, […] slike od Picassoa i Otta Dixa, ‘Time’, ‘Vogue’, […] Kratka pisma Alberta Einsteina i Thomasa Manna. ‘Oče naš’ na 300 jezika (!) i dva standardna engleska rječnika… […] 15-minutni filmski žurnal, koji sadrži: zvučno kino o Rooseveltovom aktualnom govoru […] neobjavljena scena Japansko-kineskog rata; modna scena u Milanu, Florida u travnju; […][1] 

Osim navedenog sadržaja, „Time bomb“ u sebi čuva prikupljene priče različitih organizama; ljudi, životinja i biljaka. Gospodinov prikupljene priče raspoređuje i slaže, savjesno pohranjuje predmete i priče, projektira nešto kao svoj muzej tuge, koji mu osigurava ironičnu distancu sa samom prošlošću. No takav hermeneutički čin se samodekonstruira u svojoj grotesknoj verziji, kada dolazi do priče o „postapokaliptičnom čitatelju“.

Fizika tuge je smjesa povezanih priča o zajedničkoj empatiji i njezinoj čežnji, svjetskoj jeseni, o jednom napuštanju, o Minotaurima zaključanim u nama, o elementarnim česticama tuge, o kupcu i prodavaču priča, o apokalipsi, o vječnom vremenu djetinjstva s kojim smo suočeni. Roman je isprepleten hodnicima, puteljcima i sobama, u kojima se miješa prošlost i sadašnjost, mit i dokument.

Elementi fantastike, metafizike i intelektualnih igara, osebujna erudicija, upotreba interpunkci-jskih znakova, sličice, nabrajanja, upute (npr. kako humano zaklati životinju[2] ) te stilska i jezična dotjer-anost jesu glavne odlike drugog Gospodinovog romana. Ima mnoštvo povezanosti s drugim autorima i knjigama, s drugim mislima i koncepcijama, i naravno, s grčkom mitologijom. Među svim tim, osobito je zanimljiva tema labirinta, koji je shvaćen kao metafora života.

Labirint

Prije svega bitno je istražiti pojam labirinta kroz povijest i književnost kao glavnog motiva romana.

Labirint (grč. labýrinthos) se kroz djelo pojavljuje u svom doslovnom i prenesenom značenju. Riječ označuje ponajprije građevinu isprepletenih hodnika i mnogobrojnih prostorija iz koje je teško naći izlaz pa u tom značenju možemo razlikovati egipatski i kretski labirint (Klaić, 1988: 778). Građen za faraona Amenemhata III. oko 2200. pr. n. e. u blizini grada Krokodilopolisa u srednjem Egiptu, u blizini nadgrobnog spomenika egipatskog kralja Perabsena (oko 3400. pr. n. e.), egipatski je labirint služio kao hram cijele države, a u graditeljskom smislu se odlikovao grandioznošću (više od 20 dvori-šta, 3000 soba, od čega se polovica nalazila pod zemljom).

„Mnogo godina prije toga, čak i u najranijem dobu, ljudi su urezivali i crtali znakove slične labirintu na zidovima pećina ili na predmetima. Vjerojatno je njihov izvorni oblik i funkcija bilo us-postavljanje magične veze sa smrću, o čemu također svjedoči i Perabsenov spomenik. Pritom labirinti u obliku kruga nalikuju spiralama koje su se smatrale kartama podzemnog svijeta. One su duše preminulih trebale usmjeravati na pravi put“ (Fiebag et al., 2009: 357).

Drugi se labirint odnosi na antičku mitologiju jer se njegova gradnja kod Knosa pripisuje Ikarovu ocu Dedalu, a dovodi se također u vezu s čudovištem Minotaurom kojega je u njemu nastanio kretski kralj Minos. S tim je donekle povezana i čuvena priča o Tezeju i Arijadni, kćeri kralja Minosa za kojega je labirint i građen, pa odatle potječe sintagma Arijadnina nit (spasonosno sredstvo) jer je djevojka toga mitskog junaka izvela iz labirinta pomoću klupka konca. Građevinu je opjevao Vergilije (1. st. pr. n. e.), jedan od najvećih starorimskih pjesnika, u petom pjevanju svoga slavnoga junačkog epa Eneida.

Labirint je kao motiv oduvijek bio zastupljen u umjetnosti, no eksplozivno se pojavljuje u 16. i 17. stoljeću te između 1880. i 1950. godine (Hocke, 1991: 132). U starim kulturama je bilo bitno za labirint da je povezujuća metafora za proračunljive i neproračunljive elemente ovoga svijeta. Do središta labirinta se stizalo zaobilaznicom kojom se postizalo savršenstvo.

Engleska riječ maze (labirint) zasnovana je na riječi za čuđenje, za stupore, zapanjenost i ne-razumijevanje. „Englezi su baroknu prozu nazivali »labirintskom«. Smatrali su da se svijet kao labirint može izgraditi iz umjetnosti pomoću »konkretnih« fragmenata“ (Hocke, 1991: 132–133). Takav svijet do danas su nastavili graditi u svojim djelima i pisci poput Henryja Kinga, Franza Kafke, Jorgea Luisa Borgesa…

Proučavajući teoriju arhetipskog značenja demonske slike, kanadski kritičar Northrop Frye predstavlja labirint neorganskim demonskim svijetom. Labirint smatra prostorom u kojem nas očekuje apokalipsa, prostorom sa zapečaćenim ognjištem bez plamena kao što je Danteov grad Dis. Osim što ga smatra prostorom, sukladan je i apokaliptičkom putu ili stazi kroz pustinju do Boga što ju je prorekao Izaija. „Labirintska lutanja puka Izraelova u pustinji, koja ponavlja Isus u društvu sa đavlom uklapaju se u isti obrazac. Labirint također može biti opaka šuma, kao u Comusu. Katakombe su djelotvorno upotrijebljene u tom kontekstu u Mramornom faunu, a u daljnjem bi se zgušnjavanju metafore labirint dakako pretvorio u zavojita crijeva samog opakog čudovišta“ (Frye, 2000: 172).

Riječ labirint ima također svoje preneseno značenje koje uglavnom podrazumijeva neki zamr-šen, zapleten položaj ili situaciju. Određena asketsko-mistična doktrina tumači labirint kao: Usredotočiti se na sebe, s pomoću tisuću putova osjeta, emocija i predodžbi, uklanjajući svaku prepreku intuiciji, i vratiti se na svjetlost ne dajući se zavesti stranputicama. Ulazak u labirint i izlazak iz njega bili su simbol duhovne smrti i uskrsnuća (Chevalier et al., 2007: 364).

Jedno od prenesenih značenja koje možemo na neki način povezati s djelom Fizika tuge je i:

Labirint vodi i u nutarnjost osobnoga ja, u neku vrstu nutarnjeg i skrivenog svetišta gdje se nalazi najskrovitiji dio čovjekove osobnosti. Pomišljamo na mens, hram Duha Svetog u duši koja je u stanju milosti, ili pak na dubine nesvjesnog. I jedno i drugo sviješću se može dosegnuti tek nakon dugotrajnog lutanja ili duboke usredotočenosti, kad konačnom intuicijom sve postane jednostavno u nekoj vrsti nadahnuća. Ovdje, u toj kripti, ponovno se postiže izgubljeno jedinstvo bića koje se bilo raspršilo u mnoštvu želja.

Dolazak u središte labirinta, kao završetak inicijacije, uvodi u nevidljivu ložu, koju su umjetnici labirinta uvijek ostavljali obavijenu tajnom, ili bolje, koju je svatko mogao ispuniti prema svojoj intuiciji ili svojim osobnim sklonostima. […]

Preobražaj do kojega dolazi u središtu labirinta, i koji će se potvrditi na svjetlu kad završi putovanje, na kraju tog prijelaza iz tmine u svjetlo, označuje pobjedu duhovnog nad tjelesnim i, u isti mah, vječnog nad prolaznim, razuma nad nagonima, znanja nad slijepom silom (Chevalier at al., 2007: 364).

Motiv labirinta u romanu Fizika tuge

Neobična mješavina legende i biografije, prilagođavana u hodu na duga ponavljanja po sajmovima. Priča u kojoj se sustižu i isprepliću vremena. Neki događaji se događaju sada, drugi u dalekoj i nezapamćenoj prošlosti. Prostori se također isprepliću, palače i podrumi, kretsko carstvo i pastiri stvaraju labirint priča o dječaku Minotauru, dok se ne izgubiš u njemu. Smotana poput labirinta i nikada se više neću moći vratiti po njezinim stepenicama, nažalost. Priča gluhih hodnika, puteljaka, koji se razdvajaju, slijepih ulica i očevidnih nekonzistentnosti. Koliko nevjerojatnija izgleda, toliko više joj vjeruješ.[3] Tim riječima sam pripovjedač u Gospodinovom romanu predstavlja ono što nas očekuje u daljnjem čitanju i upozorava nas da čitanje neće biti jednostavno. Ovo nije pitko štivo, nego roman o nama samima. Fikcionalnim i stvarnim pred-metima i isječcima iz priča baš poput Proustovog kolačića madeleina vraća nas u prošlost, koju proživ-ljavamo zajedno s junakom i tjera nas da se na osnovu junakove priče zamislimo nad svojim životom.

Fizika tuge je eksperimentalni roman. Roman misterija, roman od početka, sredine i završetka, ne nužno povezan. Roman koji se nada da će preživjeti apokalipsu, kojoj se približava. Ovo je također i roman-labirint. U prvih pedesetak stranica dodirujemo mu zidove, upoznajemo se s njim, biramo kuda ćemo krenuti, skrećemo u prvi hodnik, padamo u drugi i na kraju shvaćamo da smo u zatvoru. Samo što tu ima mnoštvo mogućih završetaka i izlaza, mnogo središta labirinta.

Roman se sastoji od devet poglavlja, epigrafa, prologa i epiloga. Već epigrafima stvarnih i izmišljenih pisaca priprema čitatelja na to da će tijekom cijelog romana morati posvetiti pažnju na ra-zlikovanje realnog od irealnog te da čitanje njegovog romana neće biti nimalo lako. Fizika tuge je vrsta života i suosjećanja, tako da je u ovom slučaju razumijevanje djela procesualno.

U prologu nam predstavlja junaka njegovog romana. On je zbirka umrlih, rođenih i nerođenih ljudi, biljaka i životinja. On je starac, sredovječni muškarac, dječak, embrij, vinska mušica, hrast, jare-bica, ginko biloba, puž, rano procvjetala trešnja… Kao što i sam junak tvrdi na kraju prologa: Ja smo. [4]

Nakon prologa počinje priča o Čarobnjaku ili priča o napuštanju od koje sve kreće. U početku svega, rekoh; stoji jedno dijete odbačeno u podrum.[5]  U priči dolazi do ispreplitanja sna i jave, a pripovje-dač ju je ispričao iz jednog sasvim drugog kuta promatranja života, o kojem sigurno uopće nismo ni razmišljali. U priči o Čarobnjaku junak priče je dječak, koji može ulaziti u tuđe priče i proživljavati ih. On s pet leva u cirkusu nailazi na nešto o čemu će cijeli život govoriti. U cirkusu se susreće oči u oči s malim Minotaurom iz Labirinta. Minotaura, čudovište s tijelom čovjeka i glavom bika koje jede dje-vojke i mladiće, prikazao je kao dvanaestogodišnjeg dječaka napuštenog od majke. Čak i tom pričom pripovjedač nam stvara pomutnju u glavi. Da li je sve ono što smo učili o antici tijekom svoga života istinito ili je sve izmišljeno?

Dalje priča postaje vrlo fragmentarna, radnja ne ide po uobičajenom načinu, junak postaje junak. Junak romana postaje pripovjedačev trogodišnji djed, koji biva umalo ostavljen od majke kao i Minotaur, a kasnije u ratu doživljava ljubav s jednom Mađarkom, koja ga je spasila u svom podrumu. Poslije toga pripovjedač postaje on sam. Nostalgično opisuje svoje djetinjstvo i svoje odrastanje uz Beatlese i njihovu pjesmu Yellow Submarine. Potom odrasta u empata koji govori o svjetskoj jeseni i tuzi, zatim postaje bik na koridi pa sam Minotaur, ljudožder vegetarijanac, mravlji bog… Kao što i sam pripovjedač kaže:

Ponekad – u jedno te isto vrijeme – sam dinosaur, riba, šišmiš, ptica, jednostanični organizam, koji pliva u primordijalnoj juhi, ili zametak sisavca, ponekad sam u špilji, ponekad u utrobi, koje je u osnovi jedno te isto – zaštićeno (protiv vremena) mjesto.[6]

Ponekad (opet) sam Minotaur, ponekad pas Lajka, napuštam jednu ženu za vrijeme rata, vidim devetomjesečnog oca i sretan sam, napuštaju me s 3 godine u jednom mlinu od početka vijeka, ubijaju me kao bika stoljeće kasnije na koridi u T…[7] 

Već samim prikazom polifonije likova, možemo shvatiti zašto je razumijevanje Fizike tuge pro-cesualno. No, opet, s vremena na vrijeme Gospodinov ostavlja Mjesto za stajanje, gdje čitatelju, poput Arijadne, daje nit od klupka kako se ne bi izgubio u ovom romanu-labirintu. U romanu ne postoji samo polifonija likova, nego i polifonija vremena, polifonija mjesta, koji svi proizlaze iz labirinta i diskur-zivnih modusa.

Putovanja kroz priče i putovanja koje ostvaruje junak kao empatični junak stvaraju mrežu to-posa kroz roman. Gradovi u romanu Georgija Gospodinova imaju svoje impulse i okuse, svoja jutra i poslijepodneva, svoje boje i „praznine“. Polifonijom mjesta Fizika tuge problematizira koncept labirinta: Najdeprimirajuće u labirintu je to, što si stalno u situaciji biranja. Ne nedostaje izlaza, obilje ‘izlaza’ zbunjuje. Naravno, grad je najočitiji labirint. Barth prikazuje Pariz kao primjer – ‘labirinti u centru i na kraju, izgrađeni od Osmana.’ [8]  No putovanja također ne liječe svjetsku tugu i apatiju. Treba se tražiti nešto drugo. The saddest place is the world (Господинов, 2011: 277).

Gospodinov u roman uvodi svoju fiziku, dakle zakon i kod uzajamnosti. Putovanja koja vode što dalje od mjesta stalnog boravka, vode još više u nutarnjost samoga sebe, tamo gdje je tuga i samoća. Ova nas spoznaja dovodi do, gore već navedenog, Chevalierovog prenesenog značenja labirinta. Kada pronađemo ostavljenog Minotaura u nama samima, kada pronađemo svoju tugu i osjetimo samoću tek tada će se u nama probuditi empatija prema ljudima kojima smo okruženi: Kod nekih se empatija otključava kroz bol, kod mene više kroz tugu.[9] Stigavši do središta labirinta i pronašavši samoga sebe u svojoj nutarnjosti osobnog ja, najskrovitiji dio svoje osobnosti otkriva nešto što je očevidno, ali nevid-ljivo golim okom. Svako živo biće na planeti je stvoreno iz specifične materije, iz deoksiribonukleinske kiseline (DNK), koja ima vertikalnu labirintsku građu:

Genetske upute za svaki oblik živog bića su zapisane u labirintu. Znači to je savršena forma za spremanje i prijenos informacija. Zato je DNK ostao toliko dugo vremena skriven. Napravljeni smo od labirinta.

DE
O
KSI
RI
BO
NU
KLE
IN
SKA
KI
SE
LI
NA [10] 

Uz pomoć riječi „deoksiribonukleinska kiselina“ Gospodinov se gubi u labirintu te riječi i pronalazi Minotaura u sebi i labirint u Minotauru. Spoznaje da je sve oko nas i u nama stvoreno od labirinta:

Ljudski mozak. […]
DNK
Banice, bureci, baklave. Sve slatko od Orijenta. […] Pčelinji jezik je labirint.
Šuma.
Korijenski sistem jednogodišnjih i višegodišnjih biljaka.
Struktura unutarnjeg uha s membranskim i koštanim labirintom.
Grad bez rijeke, u koji dolaziš prvi put. […]
Tajni putevi za šetnju s ljubavnicom, koju kriješ.
Škrabotine po papiru, dok vodiš dosadan razgovor preko telefona.
Pubis mlade žene. Tu je labirint prije špilje.
Klupko vune.
Labirint, kojeg čitatelj pogledom radi.
Ako izbliza dugo gledaš jednu ružu, vidjet ćeš labirint u njoj. I rogove jednog bumbara Mi-notaura.[11] 

Odjednom se u njemu samome vraćaju sjećanja na prošlost i nalazi se u tijelu onoga dječaka iz cirkusa s novčanicom od pet leva i shvaća da nikad nije ni izašao iz vječnog vremena djetinjstva, a vidio je cijeli svijet.

Priča na kraju postaje kapsula, koju empatični junak priprema za one koji dolaze poslije apo-kalipse, koja nas očekuje zbog nutarnje i svjetovne tuge i apatije. U kapsuli je sačuvao male, rijetke, emocionalne, konkretne ili apstraktne uspomene, koje će kasnije pronaći postapokaliptični čitatelj, bog ili puž.

Junak, točnije rečeno junaci na kraju umiru pronašavši smisao života koji su tražili cijeli svoj život labirintskim hodnicima. Starac umire krajem siječnja 1995. godine u 82. godini. Sredovječni muš-karac umire 7. prosinca 2058. godine. Vinska mušica umire kada se nebo smračilo, a rano procvjetala trešnja umire od kasnog travanjskog snijega. Embrij s početka romana sada je fetus, koji za tri mjeseca izlazi van iz tamnog i udobnog prostora. Tu smrt neki nazivaju rođenje.[12]  Pronalaženjem smisla života, tj. smrću junak svoju priču ili priče završava riječima: Ja smo bili.[13]  Takav završetak podsjeća na Borgesov završetak priče Besmrtnik iz romana Aleph: Kad se bliži kraj, nestaju slike uspomena, ostaju samo riječi. Ne mora čuditi što je vrijeme ispremiješalo one riječi koje su me nekada predstavljale, s riječima koje su bile simbol sudbine čovjeka što me stoljećima pratio. Bio sam Homer, uskoro ću biti Nitko, kao Odisej; uskoro ću biti svi: bit ću mrtav (Borges, 1999: 26).

Zaključak

Georgi Gospodinov je svojim drugim romanom Fizika tuge (2011) potvrdio svoju veličinu kao najpopularnijeg i najprevođenijeg mladog suvremenog bugarskog pisca postmodernizma.

Fizika tuge je roman od početka, sredine i završetka, koji nisu nužno povezani. Autor je izvrsno prikazao koherenciju između priča različitih junaka, od kojih svaka zasebno sadrži svoju unutarnju fabulu. U romanu je povezao različite žanrove. Od monologa preko Sokratovog dijaloga do epa u hek – sametru, od priče preko traktata do popisa. Ovo je roman-labirint, isprepleten hodnicima, puteljcima i sobama, u kojima se miješa minulost i budućnost, mit i dokument.

Smatram da je Georgij Gospodinov ovim romanom otkrio svijetu njegov DNK, tajnu koja je toliko vremena bila skrivena. Ljudski život je prikazao simbolom labirinta i pronašao smisao života. Kao što Borges opisuje labirint u Alephu: Nitko nije mogao smisliti da se kuća sastoji od jedne jedincate sobe i milja i milja hodnika (Borges, 1999: 128). Prema tome labirint možemo promatrati kao prikaz čovjekova života sa svim njegovim pričama, događanjima, uspomenama, iskušenjima i poteškoćama. Gospodinov tvrdi da bismo pronašli smisao života i završili svoj put inicijacije moramo duhovno otputovati do središta svoje nutrine, osjetiti tugu ili bol. Tek tada ćemo pronaći ono za čim smo tragali cijeli život, za ostavl-jenim i zaboravljenim Minotaurom.


  1. U izvorniku: Будилник, безопасна игла, четка за зъби, кукла, детска количка, […] 1 долар на дребни, семена от царевица, тютюн, ориз, […] картини на Пикасо и Ото Дикс, ‘Time’, ‘Vogue’, […]Кратки писма от Алберт Айнщайн и Томас Ман. Отче нас на 300 езика (!) и два стандардни английски речника… […] 15-минутен кинопреглед, съдържащ: звуково кино с актуалната за сезона реч на Рузвелт, […] сцена от необявената Японско-Китайска война; модно шоу в Милано, Флорида от април; […]“ (Господинов, 2011: 156-7, vlastiti prijevod).
  2. Господинов, 2011: 185-7
  3. U izvorniku: Една особена смес от легенда и биография, нагласявана в хода на дълги повтаряния по панаирите. История, в която времената се догонват и преплитат. Някои събития се случват сега, други в далечното и незапомено минало. Пространствата също се объркват, дворци и мазета, критски царе и тукашни овчари строят лабиринта на тази история за момчето Минотавър, докато се изгубиш в нея. Като лабиринт се виеше тя и никога няма да мога да се върна по стъпките ѝ, за съжаление. История с глухи коридори, нишки, които се късат, слепи места и очевидни несъответствия. Колкото по-невероятна не изглежда, толкова повече ѝ вярваш (Господинов, 2011: 23, vlastiti prije-vod).
  4. U izvorniku: Аз сме. (Господинов, 2011: 14, vlastiti prijevod)
  5. U izvorniku: В началото на всичко, казах; стои едно захвърлено в мазето дете. (Господинов, 2011: 54, vlastiti prijevod)
  6. U izvorniku: Понякога – в едно и също време – съм динозавър, риба, прилеп, птица, едноклетъчно, което плува в първичния бульон, или зародиш на млекопитаещо, понякога съм в пещера, понякога в утроба, което в основата си е същото – защитено (срещу времето) място. (Господинов, 2011: 94, vlastiti prijevod)
  7. U izvorniku: Понякога (пак) съм Минотавър, понякога кучето Лайка, напускам една жена по време на война, виждам век по късно на коридата в Т… (Господинов, 2011: 144, vlastiti prijevod)
  8. U izvorniku: Най-потискащото в лабиринта е това, че непрекъснато си у ситуация на избор. Не липсата на изход, е обилието от изходи обърква. Разбира се, градът е най-очевидният лабиринт. Барт сочи Париж като образец – лабиринтите на центъра и покрайнините, построени от Осман’. (Господинов, 2011: 267, vlastiti prijevod)
  9. U izvorniku: При някои емпатията се отключва през болка, при мен е повече през тъга. (Господинов, 2011: 294, vlastiti prijevod)
  10. НА (Ibid., 2011: 314, vlastiti prijevod)
  11. U izvorniku:
    Човешки мозък. […]
    ДНК
    Баници, бюреци, саралии. Всички сладкиши на Ориента. […] Езикът на пчелите е лабиринт.
    Гора.
    Коренови системи на едногодишни и многогодишни растения.
    Устройството на вътрешното ухо с ципестия и костния лабиринт.
    Град без река, в който попадаш за пръв път. […]
    Тайни маршрути за разходка с любовница, която криеш.
    Драсканиците върху листче, докато водиш скучен разговор по телефона.
    Пубисът на млада жена. Тук лабиринтът е преди пещерата.
    Кълбо прежда.
    Лабиринта, който погледът на четящия чертае.
    Ако гледаш много дълго и отблизо една роза, ще видиш лабиринта в нея. И рогата на един бръмбар минотавър. (Господинов, 2011: 315-6, vlastiti prijevod)
  12. U izvorniku: Тази смърт някои наричат раждане. (Господинов, 2011: 331, vlastiti prijevod)
  13. U izvorniku: Аз бяхме. (Господинов, 2011: 332, vlastiti prijevod)

    Literatura:

    Господинов, Г. (2011). Физика на тъгата. София: Жанет 45.

    Borges, J. L. (1999). Aleph. Zagreb: Zagrebačka naklada.

    Chevalier, J., Gheerbrant, A. (2007). Rječnik simbola : mitovi, snovi, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi. Zagreb: Kulturno-informativni centar: Naklada Jesenski i Turk.

    Fiebag, P., Gruber, E., Holbe, R. (2009). Misteriji Istoka i Zapada : znamenja i simboli, bogovi i proroci, vjerska čuda, neobjašnjive pojave, tajni nauci. Zagreb: Mozaik knjiga.

    Frye, N. (2000). Anatomija kritike. Zagreb: Golden marketing.

    Hocke, G. R. (1991). Svijet kao labirint. Manira i manija u evropskoj umjetnosti od 1520 do 1650 i u su-vremenosti. Zagreb: Biblioteka August Cesarec.

    Lodge, D. (1988). Način modernog pisanja: Metafora, metonimija i tipologija moderne književnosti. Zagreb: Globus: Stvarnost.

    The Labyrinth in the Novel Physics of Sadness by Georgi Gospodinov

    Summary

    Physics of Sadness (2011) is novel by a postmodernist Bulgarian writer Georgi Gospodinov which originated from many places in Europe. It presents a time capsule or „Time bomb“, which is set to open in 5000 years so that the post-apocalyptic reader could find out about schizophrenia. The novel is interwoven with corridors, paths and rooms, in which the past and present mix, along with myth and document with elements of fiction, metaphysics and intellectual games. All this combines into a labyrinth or rather a novel-labyrinth, which is a metaphor for life, and through it we are guided by the thread of Ariadne. Gospodinov has united the polyphony of genres, toposes, time and characters by putting them all into a labyrinth, which is the focus of this work.

    Keywords: fiction, labyrinth, metaphysics, polyphony, novel-labyrinth.

    Izvor fotografije: calvertjournal.com

Please follow and like us: