Osmanofobija i osmanofilija u Andrićevim romanima “Travnička hronika” i “Na Drini ćuprija”

Anes OSMIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za književnosti naroda BiH, II ciklus studija
anes.osmic@gmail.com

Sažetak: Rad na osnovama teorijskih postavki imagologije, teorije o identitetu, te postkolonijalne kritike analizira osmanofobne i osmanofilne predodžbe u Andrićevim romanima Na Drini ćuprija i Travnička hranika. Pokušava da objasni kako i na koji način likovi u ova dva romana iskazuju osmanofobne i osmanofilne stavove, te zašto, uopće, imaju takvo mišljenje. Pored toga, rad govori o višestrukosti prošlosti, hibridnom liminalnom karakteru Bosne, racionaliziranju slike Drugog, susretima kultura: Istoka i Zapada.

Ključne riječi: imagologija, teorija identiteta, postkolonijalna kritika, Ivo Andrić, Na Drini ćuprija, Travnička hronika

1. Uvod

Književnost je, poput stvarnoga života, preplavljena problemima nacionalnog identiteta i nacionalnog sučeljavanja. Pitanje kulturnog, nacionalnog i etničkog identiteta posebno je uočljivo na području književnosti, koja među svim umjetničkim oblicima najeksplicitnije odražava i oblikuje svijet cijelih društava i koja se često smatra pravom formulacijom njihovog kulturnoga identiteta. Tako su likovi u književnim tekstovima, što pokazuje i Andrić u romanima Travnička hronika i Na Drini ćuprija, često karakterizirani, i svojim izgledom i svojom narativnom ulogom, prema konvencijama i stereotipima glede svoje nacionalne pozadine. Ako se pak prisjetimo osnovnih postavki imagologa Aachenske škole (Dyserincka, Manfreda S. Fischera, Joepa Leerssena i Karla Ulricha Syndrama) odbacivanja ideje nacionalnog karaktera gdje nacija više nije prirodna datost, te shvaćanja predodžbi o sebi i drugima kao diskursivnim tvorevinama, onda u Andrićevim romanima Na Drini ćuprija i Travnička hronika možemo govoriti i o diskursu reprezentacije osmanofobnih i osmanofilnih predoždbi1. Da bi se predodžbe uspješno istražile, kako ističu spomenuti imagolozi, potrebno je iz književnosti ući u društvenopovijesni kontekst, za što je ipak potreban nadnacionalni pristup. Andrićev pristup u ova dva romana je upravo takav. Osim što se u Travničkoj hronici oslanja na bogatu dokumentarnu građu kroz koju iščitava društvenopovijesni kontekst, Andrić prostor Bosne reprezentira kao topos sučeljavanja višenacionalnog u opoziciji bosansko (višereligijska travnička i višegradska sredina) – tursko (osmanski krug, vezir, vlast) – evropsko (konzuli, strani radnici na mostu, Austro-Ugarska).

Već u svojim počecima shvatana kao disciplina koja se usmjerava na književna djela u nastojanju da istraži sliku Drugoga i ispita razloge eventualnih socijalnih distanci i problema u sferi političkog, „imagologija je zalazila u osetljiva pitanja dominacije između grupa, iznalazeći u njihovoj osnovi neravnotežu odnosa između Istoka i Zapada, između margine i periferije, severa i juga, ‘starosedelaca’ i ‘došljaka’, ‘crnih’ i ‘belih’, uopšte svih onih koji se dele na ‘nas’ i ‘našu drugost’“ (Lazarević Radak, 2010: 3). Svijet Andrićevih likova u ova dva romana upravo je podijeljen na Mi i oni, a Bosna je predstavljena kao „neka vrsta instantnog rešenja za one koji žele okusiti istočnost“ (Lazarević Radak, 2010: 6). Manfred Beller, govoreći o tehnikama uspoređivanja u imagologiji, objašnjava kako su sve slike o Drugome neizbježno podložne pozitivnim (u našem slučaju osmanofilnim) i negativnim (osmanofobnim) vrijednosnim sudovima, odnosno međusobnom uspoređivanju, pa su u svakodnevnoj komunikaciji često izložene zamkama stereotipnoga shvaćanja. U tome smislu znanost o književnosti, prema Belleru, „otkriva fikcionalni karakter retoričkih toposa, koji upravo i jest odgovoran za stvaranje mentalne slike o Drugome.“ (Dukić − Blažević − Poje − Brković, 2009: 308)

2. Osmanofobne mentalne predodžbe likova sa Zapada

Osmanofobna mentalna slika Andrićevih likova sa Zapada, kada, recimo, fon Miterer ne smije ostaviti suprugu da se porodi u nekoj turskoj varoši, ili kad bi Ana Marija „osećala kako nered i nečistoća ove orijentalne zemlje nasrću odasvud, izbijaju iz zemlje i padaju iz vazduha, naviru na vrata i prozore, na svaku pukotinu, i kako polagano ali neodoljivo osvajaju kuću i sve u njoj, predmete, čeljad i životinje. Činilo joj se da i njene lične stvari od kako je došla u ovu dumaču, izlučuju iz sebe neku plesan i rđu i lagano se prevlače tankim slojem nečistoće protiv koje nikakvo pahanje ni trljanje ne pomaže“ (Andrić, 1984: 249) ili kad se u njeno pamćenje urezuju samo strašne slike, kakve su noge prosjaka koje „mogu da budu još samo žuće, nakaznije i strašnije“ (Andrić, 1984: 294) da ona odmah kroz suze traži da napuste „ovu prljavu i nesrećnu zemlju“ (Andrić, 1984: 289) proizvod su, zapravo, prekomjernog poređenja sa vlastitom kulturom, te ujednačavanja sa sopstvenim standardima.

„Susede, ili stanovnike udaljenih zemalja poredimo sa sobom ne bi li pojačali njihovu biološku, geosimboličku, kulturnu, ideološku drugost; poredimo ih da bismo razumeli svet i pojednostavili ga povlačenjem granica. Posredstvom zamišljenih granica između ’nas’ i ’drugih’ pojednostavljuje se složena stvarnost, iskrivljuje, generalizuje, i stvaraju stereotipi puni manipulativnih predispozicija, dovoljno snažni da se posredstvom njih vrši civilizacijsko devalviranje“ (Lazarević Radak, 2010: 10). Našavši se u drugoj sredini, kao izmještenici vlastite kulture koja je za njih standard evropskosti, uljudnosti i civiliziranosti Davilov, fon Mitererov, te Ana Marijin odnos spram travničke sredine može se pojasniti i Leerssenovim pojmom imagem (otisak), nazivom za ambivalentni binarni polaritet opozicijskih parova (Sjever − Jug, jak − slab i središnji − periferni) zbog kojeg se svaka nacija prikazuje kao nacija kontrasta. Navedeni likovi suprotnu naciju vide samo u kontrastu spram sebe samih, gdje su oni uvijek jaki, dominantni, civilizirani a drugi sve suprotno. Kako bi objasnio zašto je svaka slika o Drugom iskrivljena, Moura koristi pojmove ideološkog i utopijskog Drugog referirajući se na Ricoeurovu distinkciju ideologije i utopije. Moura svoju tezu temelji na tvrdnji da je Druga zemlja uvijek promatrana radi isticanja vlastitog identiteta.

Likovi osmanofobni u svojoj reprezentaciji Bosne mogu biti shvaćeni i kao dvostruko traumatizirana tijela. Osim što moraju trpiti izmještenost iz vlastite kulture oni su sada i pod svakodnevnim utjecajem upisivanja u tijelo orijentalnog otrova, „složenog duhovnog stanje koje pre ili poslije mora da načne svakoga i koje se polagano uvlači i u njegov mozak“ (Andrić, 1984: 210) koji ih navodi na osmanofobičan stav „kako ovde niko nema milosti ni onog prirodnog sažaljenja koje se kod nas spontano javlja pred svakim tuđim stradanjem. U ovim zemljama treba biti prosjak, pogorelac, ili bogalj na ulici, pa da se izazove sažaljenje. Inače, među jednakima ili sličnima, nigde ga nema. Sto godina čovek da živi ovde, nikad se ne bi mogao naviknuti na ovu suvoću srca u govoru, ovu vrstu moralne golotinje i grube neposrednosti, nikad ne bi mogao očvrsnuti toliko da ga ona ne povredi i ne zavoli“ (Andrić, 1984: 260).

Ako se sada prisjetimo Lorauxove tvrdnje da „tek na nivou tijela, osoba iskusuje svoj identitet“ (Bećirbašić, 2011: 84) onda bi, osim traumatiziranog tjelesnog iskustva, njihova tijela sada u drugoj kulturi mogla biti shvaćena i kao „stalno poprište pregovora, usklađivanja i nadmetanja, kako bi ga prilagodili zahtjevima dominantne ideologije izražene kroz izravno ili neizravno promovirane vrijednosti određene kulture.“ (Kiš − Bujan, 2008: 118) Zato je, recimo, Ana Marija opsjednuta čistoćom i smatra se nečistom. Međutim, „njena prljavština nije u tome što je nečista već što je izmještena iz svog originalnog mjesta zbog čega remeti red, mir i fantaziju savršenstva“ (Kristeva, 1982). Tako Andrić na tragu programskog teksta Manfreda S. Fischera Komparatistička imagologija: Za interdisciplinarno istraživanje nacionalno-imagotipskih sustava pokazuje kako su predodžbe o drugoj zemlji oblikovane više našim slikama o njima nego objektivnom stvarnošću.

Osmanofobija konzula Žana Baptista Etjena Davila koji smatra da jedino orijentalci „mogu ovoliko mrzeti i prezirati i ovako pokazati mržnju i prezir“ (Andrić, 1984: 178) ukorijenjena je također u traumatiziranom iskustvu koje je doživio pri samom dolasku. „Tako su se redom otvarale kapije i podizali mušepci i za trenutak pomaljala lica, puna mržnje i fanatičnog zanosa. Zabuljene žene su pljuvale i vračale, a dečaci izgovarali psovke, praćene bestidnim pokretima i nedvosmislenim pretnjama, pljeskajući se po stražnjici ili pokazujući rukom kako se reže grkljan“ (Andrić, 1984: 134). Andrić na ovaj način, upisanom traumom u tijelo koje je „stvarni temelj identiteta, pozadinski autor u nama upisane slike svijeta, i predstavlja onaj faktor od kojega nikada – ma kako ga minimizirali, racionalizirali ili čak i izravno negirali – ne možemo pobjeći, koji dopire do značenja koja uspostavljamo iz sfere nesvjesnog koju nastanjuje, one koju smo najmanje sposobni podvrgavati kontroli, a potpuno nesposobni do kraja poništiti”2 (Biti, 2008: 310) pokazuje da konflikt i mržnja ne moraju uvijek i nužno imati nacionalni, religijski ili etnički prefiks. Oni su često samo dio nesavladive ljudske prirode da se mržnjom i nerazumijevanjem nosimo s nepravedno nanesenim bolom, traumatiziranim iskustvom ili pak nečim novim i do tada nepoznatim. U ovome liku, također, možemo primijetiti i lakanovski odnos spram Drugog, prema kojem „Subjekt traži potvrdu samog sebe u odnosu na Drugog. Štaviše, on nesvjesno projicira svoju vlastitu drugu, tamnu stranu u sliku Drugog“ (Lešić, 2002: 98).

3. Osmanofilija ili racionaliziranje slike Drugog

Oslikavajući ljudsko iskustvo snalaženja u novom, drugom i stranom prostoru kroz lik Ameda Šometa Defosea, Andrić prikazuje mogućnost savladavanja svih strahova i racionaliziranja slike Drugog. Upravo kroz postupak psihološkog susreta sa drugim kroz identifikaciju s njime Defose dolazi i do samospoznavanja Drugog u sebi jer se susret s realnim treba dogoditi unutar samog subjekta. Tako Defose potvrđuje Lakanovu tezu Ja vidim samo s jedne tačke ali sam u svojoj egzistenciji pogledan odasvuda. Lakanovski, za Defosea „drugi su mjesto s kojeg se pred subjekta postavlja pitanje njegovog postojanja“ (Lešić, 2002: 96). On je prostor Bosne doživljavao kao mjesto koje, prije svega, želi upoznati. On se trudi razgovarati s ljudima na ulici, obraća se svakome sa smješkom. Blagonaklon je. Zato čaršija odmah počinje govoriti s divljenjem o mladom konzulu. On ne doživljava prostor Bosne kao nužno neciviliziran ili loš. Ovaj lik je, također, lakanovski dobar primjer odsustva anamorfoze, „vrste obmanjujućih crteža koje nastaju prema optičkim zakonima a dobivaju pod određenim uvjetima normalan izgled“ (Lakan, 1986: 278). Tako je Defoseov pogled na Bosnu, kako bi rekao Sartre, medij spoznaje, medij kojim se subjekt iznenađuje i jeste iznenađen, jer on mijenja perspektive. To je pogled koji potvrđuje odnos subjekta prema subjektu, a ne odnos subjekta prema objektu. Zato Defose nema konflikt niti osmanofoban stav kakav imaju ostali konzuli. Zato je on od svih stranaca najviše i osmanofilan u svojim stavovima prema Bosni.

4. Osmanofobija i osmanofilija u romanu Na Drini ćuprija

U drugom spomenutom romanu Na Drini ćuprija možemo govoriti o imperijalističkom diskursu moći koji je od subjekta načionio tijela čija je jedina funkcija samonadziranje i samodiscipliranje kojima upravlja određeni državni ideološki aparat. Ovom teorijskom postavkom se može objasniti cijeli proces građenja mosta. Tiranina Abidagu koji predstavlja dio sistema nadziranja i kažnjavanja, Andrić predstavlja kao lika u kojem leži „crni talog“ misao koja mu se uvijek vraća „i to traje već petnaestak godina, otkako je došao do ugleda i uticaja, otkako mu vezir poverava velike i važne poslove. Pa ko to može da izdrži? Ko da spava i miruje?“ (Andrić, 1976: 89) Andrić Abidagu ipak humanizira prikazivanjem njegove odgovornosti, ali ne pravda njegovu tiraniju niti sveopću mržnju. „Isto tako gadio mu se ovaj narod, i to muslimani kao i hrišćani, koji je spor i nevešt u poslu, ali brz na podsmeh i nipodaštavanje, i tako dobro ume da nađe podrugljivu i razornu reč za sve što ne shvata ili ne ume da uradi“ (Andrić, 1976: 45). Tako Andrić vladajući diskurs moći uvijek egzistencijalizira kroz privatne strahove i lične ispovijesti malih, običnih ljudi koji nisu ništa drugo nego slijepi izvršioci takve vlasti. Tako je Abidaga tijelo uspostavljenog sistema vladanja i nadziranja, ali i brutalnog kažnjavanja. Princip kažnjavanja kako navodi Fuko u Nadzirati i kažnjavati jeste jedna od metoda izvlačenje istine iz tijela. Želeći saznati istinu o ometanju radova na mostu Abidaga je svjestan da se istina u sistemima nadziranja i kažnjavanja spoznaje samo kroz ton bola.

Čuvena scena nabijanja na kolac ometitelja gradnje ćuprije nije mogla da rezultira ničim drugim nego osmanofobijom. Osim toga, ona se nadovezuje na još jednu od metoda kažnjavanja a to je sakaćenje ili fukoovski žigosanje. Sakaćenje stvara dodatnu samodisciplinu u prijestupnička, ali i druga tijela. Posljednje riječi unesrećenog osud su – ne krvnika niti sistema koji je njegov zločin fizički obilježio – nego naroda, tačnije jedne religijske skupine. „Ubrani, Gospode, i sačuvaj!“ „Ah, mučenik, pribran je kod boga kao da je najveću crkvu sagradio!“ „Pomozi nas, Bože, ti Jedini, potri dušmanina i ne daj mu duge vlasti!“ (Andrić, 1976: 89) – komentar je pravoslavnog naroda koji sada viktimizira patnju onog koji se oglušio na zakon, te je, svakako, svirepo i nehumano kažnjen. Za njih su sada svi muslimani / Turci isti − krvnici koji nabijaju na kolac. Poslije kada i djeca zapitkuju neumorno, šta je to mučenik, ko gradi crkvu, i gdje to, majke ih umiruju: „Šuti, dušo! šuti, slušaj mamu i čuvaj se, dok si god živ, Turčina, prokletnika!“ (Andrić 1976: 104)

Ako shvatimo imagologiju ne kao oblik sociologije, jer njezin je cilj razumjeti diskurs reprezentacije a ne društvo, imagologe će posebno zanimati dinamika između onih predodžbi koje karakteriziraju Drugog (heteropredodžbe) i onih koje karakteriziraju nečiji vlastiti, domaći identitet (samopredodžbe ili autopredodžbe). Osmanofilija je upravo najizraženija u samopredodžbama, tj. predodžbama koje ne odražavaju identitete već tvore moguće identifikacije. Osmanskost je muslimanskom dijelu travničke i višegradske sredine specifični skup karakterizacija i atributa; prije svega znanih i time u jednu ruku sigurnih, ali i onih koji stoje izvan područja povjerljivih izvještajnih rečenica ili iskaza o zbilji. One su također imaginarne. Osmanofilija u romanu Na Drini ćuprija najosjetnija je, definitivno, s dolaskom nove vlasti, kada je stara, kakva god bila, sada nešto sigurno, znano i uobičajeno. Sve ono što pred novim i nepoznatim izmiče i nestaje. Ono za što se sredina, koja nije navikla na promjene i ne voli ih, svim silama treba držati.

„Braćo, ova je ćuprija vezirov hair. Pisano je da preko nje nema prelaska kaurskoj sili. Ne branimo je mi sami, nego i ovaj „dobri“, koga puška ne bije i sablja ne siječe. Kad naiđe dušmanin, on će ustati iz onog svoga mezara, staće nasred ćuprije i raširiti ruke, a Švabama će, kad ga ugledaju, koljena klecnuti, srce će svenuti u njima odjednom, i ni bježati neće moći, od straha. Turci braćo, ne rasturajte se, nego svi sa mnom na ćupriju!“ (Andrić, 1976: 209). Odjednom ćuprija nadrasta svoju praktičnu svakodnevnu svrhu i nadnacionalnost, te dobija status simbola zaštite samo jednog naroda od svake sile i neprijateljske ruke. Ona više nije samo most koji povezuje sve ljude bez obzira na vjeru, rasu, spol ili bilo koju drugu pripadnost, sada je ona samo njihova ćuprija. Oni su u arhitektonski objekt upisali samo njihov hajr od vezira koja će svenuti srce Švabama i tako zaštiti njihov orijentalni integritet, te produžiti uobičajeni i svakodnevni život. Ovdje se treba prisjetiti Saidovih riječi navedenih u Kulturi i imperijalizmu: „u želji da prisilimo druge da nas čuju, mi često zaboravljamo da je svijet prenaseljeno mjesto: kad bi svak insistirao na radikalnoj čistoti i prioritetu svog glasa sve što bismo dobili bila bi strašna buka beskrajnih sukoba, krvava politička zbrka, istinski užas…“ (Lešić, 2002: 262). Zato Andrić koristi upravo simbol mosta u koji su utkani brojni glasovi, stope raznih i različitih ljudi, te ostaci raznih vremena spojenih univerzalnom historijom ljudi ne samo jednoga, jer Bosna nije nikada jedno.

5. Višestrukost povijesti, liminalnost i graničnost Bosne

Andrić u prikazu povijesti odozdo, u povijesti svakodnevnice, s pričama malih, običnih svakodnevnih ljudi ne samo da narušava priču o velikoj i zvaničnoj historiji koja uvijek isključuje glasove pojedinaca (u Osmanskom carstvu, najčešće, neislamske zajednice) on prostor Bosne predstavlja ne samo kao prostor unutrašnje drugosti, margine, kolonije, zaostalosti i neciviliziranosti nego i kao prostor „dijalektičkog koncept razlika koje se neprestano umnožavaju i čine ljudski život raznolikim do uzbudljive neodredljivost“ (Lešić, 2006: 535). Andrić tako graničnost Bosne i Balkana, općenito predstavlja neodvojivim od Van Genepovog i Tarnerovog koncepta liminalnosti. Tarner otpočinje definiranjem liminalnih pojedinaca kao onih koji su ni tu ni tamo, nego između stanja koje propisuje norma, običaj, konvencija. Tako je liminalnost, prije svega, sačinjena od suprotstavljenih aktivnosti kojima nedostaje struktura. Za Tarnera, liminalost je jedna od tri kulturne manifestacije, jedna od vidljivih manifestacija antistrukture u društvu. Kada su u ovom stanju, pojedinci se smatraju opasnima, te se izoluju od ostataka društva kako ne bi remetili njegovo funkcioniranje.

Andrić je ovakav odnos i položaj Bosne predstavio sjajno kroz lik ljekara Marija Kolonje jer govoriti o liminalnosti Balkana, „uglavnom znači govoriti o njegovoj smeštenosti između dva simbolički suprotstavljena dela sveta Istoka i Zapada, i posledicama koje takva smeštenost između može imati“ (Lazarević Radak, 2010: 28). Bosna je baš kao i Mario Kolonja „mesto koje ne može biti jedinstveno, ali se ne može ni razdvojiti. On je ni „ovde ni tamo, ali na oba mesta istovremeno. Različitost i nespojivost, njegova stalna podeljenost, zapravo je ono što ga čini jedinstvenom celinom“ (Lazarević Radak, 2010:29). Miljenko Jergović u tekstu Kako su ubili Marija Kolonju navodi da „nakon što su ga učinili pravovjernim muslimanom, Mario Kolonja se, vjerojatno, ubio. Zato što su ga učinili nečim ili nekim tko on nije bio? Ne, nego zato što su ga sveli na jedno, ponizili su ga time što su mu uskratili da bude i sve drugo“ (Jergović, 2014).

Kolonja kao da je identitarno gradio cijelog života ćupriju koja će spojiti i premostiti sve razlike Istoka i Zapada u njemu. Njegov identitet je hibridan, udvojen, on je između kultura, tu i tamo, „na rubu one Onostranosti o kojoj je pisao Lacan“ (Lešić, 2002: 108). Kolonja je stvorio svoj identitet koji je pokušao pomiriti sve identitete s kojima dolazi u dodir svaki dan i čije mu iskustvo postaje blisko, jer je čovjek otvoren prema svijetu koji ga okružuje. Mario Kolonja tako postaje rubni, vezni, polifonični, hibridni identitet, a evo šta je taj identitet njegovim riječima: „Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celog veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko, živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.“ (Andrić, 1984: 169)

6. Zaključak

U ovome radu bavili smo se reprezentacijom osmanofobnih i osmanofilnih predožbi u Andrićevim romanima Na Drini ćuprija i Travnička hronika. Zahvaljujući imagološkim teorijskim postavkama pokazali smo da je osmanofobija, prisutna ponajviše u likovima sa Zapada, zapravo, rezultat prekomjernog poređenja sa vlastitom kulturom, te ujednačavanja sa sopstvenim standardima. Našavši se u drugoj sredini kao izmještenici vlastite kulture (standard evropskosti, uljudnosti i civiliziranosti) Davilov, fon Mitererov, te Ana Marijin odnos spram travničke sredine pojasnili smo i Leerssenovim pojmom imagem (otisak), gdje navedeni likovi suprotnu naciju vide samo u kontrastu spram sebe samih. Oni su uvijek jaki, dominantni, civilizirani, a drugi sve suprotno. Također, preko teorija o tijelu i tjelesnosti pokazali smo i na koji je način trauma susreta s drugom i drugačijom sredinom upisana u njihova tijela, posebno Davilovo čiji prvi susret s travničkom sredinom ostaje u njegovoj svesti kao crna, a užarena linija koja boli, a koju zaborav sporo briše i blaži. Na primjeru lika Defosea pokazali smo da je moguće racionalizirati sliku Drugog, kroz Drugog pronaći drugost u sebi, te tako govoriti o pogledu koji potvrđuje odnos subjekta prema subjektu, a ne odnos subjekta prema objektu.

U drugom Andrićevom romanu Na Drini ćuprija, scenu građenja mosta predstavili smo na osnovu Fukoovih teorijskih postavki Nadziranja i kažnjavanja, Princip kažnjavanja, kako navodi Fuko, jeste jedna od metoda izvlačenje istine iz tijela. Želeći saznati istinu o ometanju radova na mostu Abidaga je svjestan da se istina u sistemima nadziranja i kažnjavanja spoznaje samo kroz ton bola. Čuvena scena nabijanja na kolac ometitelja gradnje ćuprije koja nije mogla rezultirati ničim drugim nego osmanofobijom nadovezuje na još jednu od metoda kažnjavanja a to je sakaćenje ili fukoovski žigosanje. Sakaćenje stvara dodatnu samodisciplinu u prijestupnička, ali i druga tijela. Pokazali smo, također, da je osmanofilija u ovom romanu najizraženija u samopredodžbama, tj. predodžbama koje ne odražavaju identitete već tvore moguće identifikacije. Osmanskost je muslimanskom dijelu travničke i višegradske sredine specifični skup karakterizacija i atributa; prije svega znanih i time u jednu ruku sigurnih, ali i onih koji stoje izvan područja povjerljivih izvještajnih rečenica ili iskaza o zbilji. One su također imaginarne. Identitarnom dramom lika Marija Kolonje predstavili smo i graničnost, hibridnost, te liminalnost Bosne. On je, baš kao i Bosna, ni ovdje ni tamo, ali na oba mjesta istovremeno. Različitost i nespojivost, njegova stalna podjeljenost, zapravo je ono što ga čini jedinstvenom cjelinom.

Na kraju, možemo zaključiti da Andrić osmanofobijom i osmanofilijom u analiziranim romanima pokazuje da su nacionalne karakterizacije kombinacije generičkih moralnih suprotnosti, te da se naš način mišljenja u kategorijama „nacionalnih karaktera’“ svodi na etničko-političku raspodjelu uvriježenih uloga u imaginarnome antropološkom krajoliku. Tipologizacijom općih mjesta i formalnih konvencija Andrić je doprinio jasnijem prepoznavanju multinacionalne raznolikosti. Također, mnogostrukošću prošlosti i hibridizacijom predstavio je policentrični, dijalektički napet identitet osmanske Bosne kao unutrašnje drugosti i periferije Osmanske imperije. Tako je Andrićeva pripovijest o povijesti polifonična, višedimenzionalna, s glasovima potisnutih i marginaliziranih, najčešće protjeranih iz zvanične historije. Tako da, ako se za kraj prisjetimo teze Haydena Whitea i Domincka LaCaprae o tekstualnosti historije i tekstualnosti historijskih konteksta, koja ukazuje na to da historiografija u svojoj narativnoj konstrukciji prošle zbilje nužno reducira njenu mnogostrukost i njene različite glasove na jedinstvenu, zaokruženu, koherentnu i cjelovitu sliku sa odnosima stalne kauzalnosti, postaje jasno zašto je mnogo lakše Andrića smjestiti po ko zna koji put u „sitnozor određene, blago rečeno, permisivne aktualne ideologije“ (Kovač, 2011: 241) nego govoriti o njemu kao o vrsnom pripovjedaču povijesti naše svakodnevne.


  1. „Osmanofobni metanarativ utjecao je na izmaštavanje mita o isključivoj nasilnosti, teroru Osmanskog carstva nad neislamskim zajednicama u BiH u sastavu Osmanskog carstva, a osmanofilni metanarativ utjecao je na izmaštavanje mita o tolerantnosti osmanske vlasti u BiH“ (Kazaz, 2011). U ovome radu osmanofobiju smo posmatrali i kroz iracionalni strah, stereotipe, netrepeljivost i neblagonaklonost prema osmanskosti te neutemeljenu negativnu ocjenu Orijenta, dok bi osmanofilija bila pozitivan stav, blagonaklonost i podržavanje osmanskosti, te također neutemeljena pozitivna ocjena Orijenta.
  2. „Docnije kada se sa godinama i promenama svet bude navikao na prisustvo stranaca i kada se Davil sa mnogima upozna i zbliži, ova prva svečana povorka ostaće u njegovoj svesti kao crna, a užarena linija koja boli, a koju zaborav sporo briše i blaži.“ (Andrić, 1984: 398)

Literatura i izvori

Andrić, I. (1976). Na Drini ćuprija. Beograd: Prosveta.

Andrić, I. (1984). Travnička hronika. Sarajevo: Svjetlost.

Biti, M. (2008). Virtualnost i materijalnost – sprega ili dihotomija? Od svijesti prema savjesti kroz prizmu odnosa subjekt-objekt-medij. Filozofska istraživanja, 28, sv. 2.

Bećirbašić, B. (2011). Tijelo, ženskost i moć. Zagreb-Sarajevo: Synopsis.

Dukić, D., Blažević, Z., Poje-Plejić L. & Brković, I. (2009). Uvod u imagologiju, Kako vidimo strane zemlje. Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Fuko, M. (1997). Nadzirati i kažnjavati. Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.

Kazaz, E. (2011). Historiografski i kulturnopovijesni metanarativi o osmanskoj Bosni, Sarajevske sveske, 32/33.

Kiš-Marot, D. i Bujan, I. (2008) Tijelo, identitet i diskurz ideologije. FLUMINENSIA: časopis za filološka istraživanja, 20, br. 2.

Kristeva, J. (1982). Powers Of Horror: An Essay on Abjection. New York: Columbia University Press.

Kovač, Z. (2011). Međuknjiževne rasprave. Poredbena i/ili interkulturna povijest književnosti. Beograd: Službeni glasnik.

Lacan, J. (1986). Četiri temeljna pojma psihonalize. Zagreb: ITRO Naprijed.

Lazarević Radak, S. (2010). Čitanje balkanske drugosti. Beograd: Balkanološki institut SANU.

Lešić, Z. (2006). Suvremena tumačenja književnosti i književnokritičko naslijeđe XX stoljeća, Sarajevo: Sarajevo publishing.

Lešić, Z. (2002). Nova čitanja – poststrukturalistička čitanka. Sarajevo: Kaligraf.

Jergović, M. (2010). Ko je ubio Marija Kolonju, Preuzeto 31. 08. 2014, sa http://www.jergovic.com/ subotnja-matineja/ivo-andric-travnicka-hronika/

Ottomanophobia and Ottomanophilia in Ivo Andrić’s Novels Bosnian Chronicle and The Bridge on the Drina

Summary

The paper uses the basic theoretical notions of imagology, identity theory, and postcolonial criticism to analyze the ottomanophobic and ottomanophilic conceptions in Andrić’s novels The Bridge on the Drina and Bosnian Chronicle. It tries to explain how and in what way the characters in these two novels express their ottomanophobic and ottomanophilic attitudes, and the reasons behind such way of thinking. Additionally, the work discusses the multiple histories, the hybrid liminal character of Bosnia, the rationalization of the image of the Other, the encounters of cultures – the East and the West.

Keywords: imagology, identity theory, postcolonial criticism, Ivo Andrić, The Bridge on the Drina, Bosnian Chronicle

Izvor fotografije: glas.ba 

Please follow and like us: