Pet stoljeća Ferhadije u Banjoj Luci

Minela RADUŠIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet Sarajevo
Odsjek za historiju, II ciklus
nela_01r@hotmail.com

Apstrakt: U radu se na osnovu Ferhad – pašine vakufname iz 995/1587. godine, te na osnovu literature o Ferhad – paši i njegovom vakufu, nastoji ukazati na mjesto i značaj koji je Ferhad – pašina džamija imala za grad Banju Luku kroz historiju. Nastojalo se objasniti kako su se politička i društvena zbivanja od vremena nastanka džamije pa do posljednjih decenija XX stoljeća odrazila na arhitekturu i izgled džamije te kakve su se promjene u smislu rušenja, sanacije i obnove u ovom periodu dešavale.

Ključne riječi: XVI stoljeće, osmanska arhitektura, Banja Luka, Ferhad – paša Sokolović, Ferhad – pašina džamija, Ferhad – pašin vakuf, vakufnama, kupola, trijem, mimber, mahfil, harem, šadrvan

Za razliku od većine gradova osmanskog tipa koji su imali jednu čaršiju, Banja Luka se izdvajala kao grad specifičan po dvjema čaršijama. Osmanski pisani izvori spominju Banju Luku kao Eski Banja Luka (stara Banja Luka), odnosno Gornji Šeher (Gornji Grad), za razliku od Donjeg Šehera (Donjeg Grada), koji će se razviti kasnije. Za razvitak Donjeg Šehera bilo je presudno premještanje rezidencije sandžaka iz Sarajeva u Banju Luku, kao i izbor Banje Luke za sjedište novoosnovanog Bosanskog ejaleta 1580. godine.1 Kako su središtu ejaleta Osmanlije uvijek pridavale veliku važnost, to se povoljno odrazilo na prostorno širenje Banje Luke, izgradnju novih mahala i u njima javnih objekata. Najveći pečat razvoju Donjeg Šehera dao je bosanski sandžak-beg (1574–1580) i prvi beglerbeg Bosanskog ejaleta (1580– 1588) Ferhad–paša Sokolović, koji je sagradivši više od 200 dućana, džamiju Ferhadiju te mnoštvo drugih objekata, ostavio neizbrisiv trag u razvoju ovog dijela grada.2 Pored toga, ovaj namjesnik je oko 1580. godine u Banjoj Luci sagradio dvor u kojem su rezidirali bosanski namjesnici, nakon što je Banja Luka postala centar Bosanskog ejaleta.3 Dalji razvoj Donjeg Šehera u osmanskom periodu obuhvata još izgradnju tophane – arsenala uz Vrbas, iz koje je nastala sadašnja utvrda Kastel, kao i džamije Arnaudije, Gazanferije i drugih, te razvoj novih stambenih četvrti, isključivo s rezidencijalnom funkcijom.4 Međutim, od svih objekata i zdanja koja će izrasti u ovom dijelu grada, po veličini, izgledu i značaju isticala se Ferhad – pašina džamija. Tokom čitavog osmanskog perioda, Ferhad – pašina mahala sa džamijom Ferhadijom i čaršijom, ostat će poslovno i društveno središte Donjeg Šehera. To je potvrdio i hrvatski svećenik Mihovil Pavlinović, koji je, tri stoljeća kasnije, zapisao da je Donji Šeher i dalje čisto turski grad, u njem je najživlja trgovina, a okolo Ferhadije se okuplja cvijet bosanskog turstva: stariji da tu po česmam, što se rastočile oko džamije, avdes uzimaju a mlađi slušaju slave Muhamedove…5 Ferhadija džamija, kao jedno od najljepših arhitekturalnih ostvarenja Banje Luke, smještena je na prostranoj terasi između tvrđave Kastel i rijeke Vrbas, okružena prostranim haremom sa šadrvanima i turbetima. Već na prvi pogled, ona je harmonijom svojih oblika i svojevrsnom piramidalnom kompozicijom, čiji je centar označavala kupola, a vertikalnost naglašavala munara, oduševljavala i privlačila posjetioce, počevši od vječnog putnika Evlije Čelebije za koga je bila poput carske, do austrijskih, francuskih i ruskih konzula te brojnih drugih putnika namjernika.6 Vjerovatno bi zapis koji je o njoj ostavio hrvatski svećenik Mihovil Pavlinović krajem XIX stoljeća mogao izraziti divljenje mnogih koji je posjetiše: Ferhadija, banjalučka sjajna je licem, bogata uspomenami: bjelilo i zelenilo sa svih strana, iznutra i s vana našarani oblici, zrcalo biljura svijeh cvjetova, obilje sunčanog svjetla pri danu, čar srebrnih svjetiljaka pri noći, žubor česma koji se razlijega kroz svodove i stapa s jekom molitava sa visokih munara.7 Austrijski obavještajci, koji su u XVIII stoljeću posjetili ove prostore, ističu veliku i skladnu Ferhad-pašinu džamiju, kao jedan od značajnijih objekata, koji je smješten u centru.8 Džamija je i u XVIII stoljeću ostala centralni objekat banjalučke čaršije i svakako se može uvrstiti u red najuspjelijih objekata islamske arhitekture XVI stoljeća na našem tlu. Ferhad–pašina džamija je izgrađena 1579. godine, kako kaže natpis na ploči postavljenoj iznad ulaza, u vrijeme kada je Ferhad – paša još bio bosanski sandžak – beg.9 Nad ulazom u džamiju na posebnoj mramornoj ploči, veličine 65×85 cm isklesan je u lijepom nesh-dželi pismu, natpis u stihovima na osmanskom – turskom jeziku, koji u slobodnom prijevodu glasi:

Ovu uzvišenu džamiju podiže u ime Allaha,

Dobrotvor Ferhad – beg pomagač vjernika.

Žednim mačem uklesa u mramor svoje junačko ime.

Ratnim imetkom podiže ovo dobro taj odabrani muž.

Sipahi prispjevši građevini reče joj kronogram:

U ime Allaha sagrađeno je ovo mjesto za vjernike.10

Neposredno iznad natpisne ploče ispisan je na zidu tekst Kur’anski koji u prevodu glasi:

Kad se završi molitva raziđite se po zemlji tražeći božje blagodati i mnogo spominjite Allaha da bi bili spašeni.11

Sam tekst natpisa odnosi se na 1575. godinu, kada se osmanska vojska, predvođena Ferhad-begom Sokolovićem sukobila sa habsburškim snagama koje je predvodio grof Herbert von Auersberg. O ovom sukobu govore i narodne pjesme, a njihovu tačnost potvrđuje i pisanje historičara Ibrahima Alajbegovića – Pečevije, koji je zapisao da se Ferhad-beg sukobio s habsburškom vojskom, pri čemu je njen komadant grof Auersberg poginuo, njegova vojska poražena, a njegov je sin Engelhard zarobljen i otpremljen u Carigrad.12 Kao otkupninu za mladog grofa, Ferhad–beg je dobio 30.000 dukata, od kojih je, u skladu sa tradicijom i opće usvojenim načelima koja je postavljao islam, sagradio Ferhadiju džamiju. Godinu dana po završetku džamije, Ferhad–beg Sokolović je imenovan za prvog bosanskog beglerbega s titulom paše.13 Iako je još kao kliški sandžak– beg, pa i kasnije izgradio nekoliko džamija u raznim krajevima Bosne, čak i Ugarske, u svojoj vakufnami je najviše prostora i pažnje posvetio upravo Ferhadiji džamiji. Na osnovu vakufname ovog dobrotvora, da se zaključiti da on ne traži samo njeno čuvanje i održavanje, nego postavlja uvjete o tome kakvi moraju biti službenici džamije u smislu njihove učenosti i poštenja, te na koji način i kako će se održavati džamija.14 Ferhad–pašina džamija izgrađena je u klasičnom osmanskom stilu, a po arhitekturalnoj koncepciji i izgledu razlikuje se od ostalih džamija koje su, u vrijeme osmanske dominacije, građene širom Bosanskog ejaleta. Džamija je specifična po razvijenom tlocrtnom rješenju koje zbog svog proširenja daje zanimljiv višekupolni sistem. U centralni dio objekta koji je prekriven kupolom ulazilo se preko otvorenog trijema, kao glavnog prostora za molitvu, koga su Osmanlije nazvale orta-jeri. Sastojao se od središnjeg dijela i dva proširenja sa strane, te malo povišenog prostora gdje je mihrab. Izuzetno vedar ambijent molitvenog prostora osiguravali su brojni prozorski otvori, dvanaest kupolnih, te pet potkupolnih.15 Sam trijem Ferhadije bio je podijeljen na tri dijela: središnji, koji je osiguravao pristup u džamiju, a druga dva – sofe, predstavljala su mjesto za obavljanje molitve. Ispred ovog trijema nalazio se još jedan, niži, koji je okruživao džamiju s tri strane.16 Elegantna, šesnaestostrana munara, koja okružuje desnu stranu džamijske zgrade s visinom nešto više od četrdeset metara, imala je poseban ulaz.17 Najreprezentativniji dio fasade predstavljao je portal kojeg je sačinjavao profiliran okvir od sedre, izvučen iz mase zida i na vrhu ukrašen vijencem od kitnjasto izrezanih manjih i većih trolisanih motiva. Vrata džamije su bila izrađena od hrastovine, a dekorirana geometrijskim motivima i mesinganim olovom. Ono što izdvaja Ferhadiju džamiju od drugih džamija ovoga podneblja, osim izvučenog mihraba iz mase zida, jesu proširenja na bočnim stranama kakva su imala džamije građene u brusanskom i ranoistanbulskom stilu.18 Kako arhitekturalnim rješenjima i izgledom podsjeća na građevine velikog osmanskog arhitekte Mimara Sinana, vjeruje se da je Ferhadiju projektovao ako ne sam Mimar Sinan, onda vjerovatno neki od njegovih učenika.19 U kompleksu Ferhadije džamije nalazilo se još nekoliko objekata, a među svim svojom posebnošću ističe se šadrvan od crvenog mramora, sa dvanaest naokolo poredanih lula iz kojih je tekla voda. Šadrvan je, vjeruje se, podignut u isto vrijeme kada i džamija. Treba napomenuti da je raniji kameni bazen bio natkriven kupolastim drvenim paviljonom sa šest drvenih stubova i sa kaligrafskim dekoracijama. Vodovod, s kojeg je za potrebe džamije dopremana voda, bio je u funkciji sve do izgradnje modernog vodovoda u Banjoj Luci 1907. godine. U haremu džamije Ferhadije nalazi se još jedan vrlo lijep spomenik, mala česma koja stoji na desnom vanjskom uglu harema. Monument nije tu slobodno postavljen, nego je ukomponiran u haremski zid, i čini jednu cjelinu s bedemom i kapijom džamijskog harema. Dobro prostudirani omjeri, gotovo minijaturna veličina i vrlo precizna dekorativna tehnika rada osigurava ovoj česmi poseban ugođaj, ali i veliku umjetničku vrijednost. Kameno korito, u obliku polukalote, ne počiva na zemlji, kao što je slučaj kod drugih česmi, već je uzidano u masu i čini gotovo ornamentalnu muskulaturu arhitektonskog tijela. Neki istraživači će u kompleks Ferhad–pašinog vakufa uključiti i sahat – kulu, budući da se nalazi u neposrednoj blizini džamije. Međutim, ostaje nepoznanica da li je graditelj ove kule zaista bio Ferhad–paša, budući da ona nije spomenuta u njegovoj vakufnami.20 U Ferhad–pašinom kompleksu, u dvorištu džamije, nalaze se i manji memoralni objekti – turbeta, u kojima su, prema narodnoj predaji, sahranjeni Ferhad – paša , njegov sin i unuk. Ni na jednom od njih nema natpisa. Dva pod kamenom kupolom, nekada su bila prekrivena olovom, a treće, nešto manjih dimenzija, prekriva manji krov na osam voda. Pašino turbe je smješteno s desne strane džamije, a prepoznatljivo je po čalmi s dvanaest ovoja / burmi, koja je prepoznatljiva za pripadnike bektašijskog reda, pa se vjeruje da je i sam Ferhad-paša bio pripadnik ovog derviškog reda.21 Naime, Ferhad–pašini posmrtni ostaci su, nakon njegove smrti 1590. godine, preneseni iz Budima u Banju Luku, i od tada, vjeruje se, datira njegovo turbe.22 Posebno je interesantno postojanje još jednog turbeta, budući da je nastalo znatno kasnije od pomenutih. Ovo je turbe smješteno lijevo od džamije, a u njemu je sahranjena jedna ženska osoba, Safi – kaduna. Pretpostavlja se da je bila Ferhad-pašina unuka. Sigurno je samo to da joj je ime bilo Safi–kaduna, budući da se u jednoj ispravi iz 26. decembra 1733. godine navodi da je tuzlanski kapetan Kilič – beg Dervišbegović umro na dvoru Ferhad–bega Ferhadpašića i da je pokopan pored turbeta Safi – kadune, koji je uz Ferhadiju džamiju. Turbe je također, ortogonalne osnove, manjih gabarita od prethodnih, a pretpostavlja se da je nastalo početkom XVIII stoljeća.23 Ferhad–pašina džamija je više puta bila na meti neprijateljskih snaga koje su tokom nekoliko stoljeća opsjedale Banju Luku, rušeći i uništavajući njene kulturne, javne i sakralne objekte. Na osnovu austrijskih ratnih karata iz XVIII stoljeća, koje donosi Sabira Husedžinović, zaključuje se da je tom prilikom Ferhadija bila zahvaćena požarom, i to je, smatra se, prvo veće oštećenje ove džamije od vremena njenog nastanka. Na osnovu ovih kartografskih skica jasno se može vidjeti koje džamije su u austro – osmanskom sukobu 1737–1739. godine bile u zoni napada, što znači da su pretrpjele oštećenja, budući da je na grad ispaljivano po 1.800 granata dnevno.24 Kada je tokom bitke 1737. godine postavljena nova artiljerijska baterija u samo dvorište Ferhadije džamije, sigurno da je došlo do njenog oštećenja. Drugo jače oštećenje uslijedilo je bombardiranjem Banje Luke u toku Drugog svjetskog rata, a u mjesecu maju 1944. godine propao je čitav vanjski trijem džamije. Dva katastrofalna zemljotresa koja su u drugoj polovini XX stoljeća pogodila Banju Luku i njenu okolinu, nanijela su nova velika oštećenja Ferhad – pašinoj džamiji. Prvi je uslijedio 27. oktobra 1969. godine, kada su do šerefe uništeni munara džamije i unutrašnje slikane dekoracije. Osim toga, velika oštećenja s brojnim pukotinama bila su na zidovima, kupoli, te na svodovima džamije. Objekti u kompleksu Ferhadije džamije također su pretrpjeli oštećenja, a Safi – kadunino turbe se, prema Sabiri Husedžinović, našlo u dosta kritičnom stanju.25 Zemljotres koji je 1981. godine pogodio Banju Luku, istina, nije imao ono razorno djelovanje kao prethodni, ali se loše odrazio na unutrašnju strukturu svih zgrada koje su bile izložene. Tako je ovoga puta posebno bilo izraženo oštećenje unutrašnjosti Ferhadije. Iako tek sanirana, Ferhadija džamija imala je nova teška oštećenja. Sanacija munare izvedena poslije zemljotresa 1969. godine obuhvatala je samo šerefu i gornji dio stabla munare do krovića. Taj dio munare izveden je u unutrašnjosti od armiranog betona, a vanjski dio bio je od kamena. Kako je ova konstrukcija bila velike težine, projektant je, vjerovatno, iz tih razloga smanjio visinu gornjeg dijela stabla munare, pa su se zemljotresom 1981. godine stvorile velike i opasne pukotine, zbog čega je munara bila van upotrebe.26 Novi scenarij uništavanja i rušenja sakralnih, kulturnih, stambenih i javnih objekata, ostvaren u prvim danima agresije srpskih paravojnih snaga na Hrvatsku 1991. godine, prenio se i na Bosnu i Hercegovinu, ratom započetim od istog agresora 1992. godine. Napadi na vjerske objekte počeli su još 1991. godine. Pripadnici srpskih vojnih snaga Radovana Karadžića kao povratnici s ratišta u Hrvatskoj bacali su bombe, pljačkali i uništavali džamije i crkve. Prvo je bačena bomba na Ferhad – pašino turbe, da bi zatim bila eksplozivom oštećena sama Ferhadija džamija.27 Sukcesivno uništavanje banjalučkih džamija započeto je u aprilu 1993. godine, atakom na Sefer– begovu džamiju koja je 9. aprila spaljena, a Ferhadija se našla na udaru u noći između 6. i 7. maja. Naime, u tri sata ujutro, minirane su Ferhadija i Arnaudija. Munara Ferhadije ostala je uspravno stojeći, iako je eksplozija bila takve jačine da je uništila sve zidove do temelja, a sva stakla na obližnjim zgradama su popucala. I pored nastojanja službenika zaštite da se sačuva munara, prezentiranjem provjerene dokumentacije i mogućnostima njenog očuvanja, munara je ipak minirana 8. maja, poslije ponoći. Iste godine je minirano Ferhad – pašino turbe, te sahat – kula, a zatim su bagerom porušeni portal, česma, ograda, šadrvan i svi bašluci. Isti dan je započeto odvoženje svih ostataka na smetljište u Ramićima. Sličnu sudbinu doživjelo je i Safi – kadunino turbe koje je poslije eksplozije bilo sanirano, da bi u rano proljeće 1994. godine bilo bagerom porušeno.28 Proces obnove džamije započinje nakon pronalaska više od 50% fragmenata ove građevine na raznim lokacijama, i potrajat će oko petnaest godina. Zahvaljujući timu vrsnih stručnjaka iz oblasti arhitekture i umjetnosti, i pod pokroviteljstvom turske agencije TIKA, Ferhad – pašina džamija je simbolično otvorena 7. maja 2016. godine. Banjalučka ljepotica zabljesnula je u punom sjaju, graciozna i lijepa kako je nekoliko stoljeća ranije opisuje Evlija Čelebija, pa se stiče dojam da ona stoji tu, ponosno prkoseći vremenu od kada je sagradi Ferhad – paša Sokolović. Uz to, Ferhadija je rekonstruirana u izvornom obliku, poštujući sve savremene principe obnove kulturnog dobra.

LITERATURA:

  1. Alajbegović, Ibrahim – Pečevija, Historija I (1520-1576), prevod, uvod i bilješke napisao: Fehim Nametak, El-Kalem, Sarajevo, 2000.
  2. Bejtić, Alija: Banjaluka pod turskom vladavinom, Naše starine, I, 1953.
  3. Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, BKC, Sarajevo, 1998.
  4. Čelebija, Evlija: Putopis, Odlomci o jugoslavenskim zemljama, prevod, uvod i komentar napisao Hazim Šabanović, Sarajevo, 1967.
  5. Ćehajić, Džemal: Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, Sarajevo, 1986.
  6. Ferhad-pašina vakufnama iz 995 (1587) godine, Bošnjačka kulturna baština u Banja Luci, preveo i bilješkama propratio Muhamed Mujezinović, juna 1973. godine, Preporod, Banja Luka, 2005.
  7. Husedžinović, Sabira: Džamije Banje Luke u planovima austrijskih ratnih karata iz XVIII st, POF, 47-48/1997-98, Sarajevo, 1999.
  8. Husedžinović, Sabira: Dokumenti opstanka: vrijednosti, značaj, rušenje i obnova kulturnog naslijeđa, Zenica, 2005.
  9. Korić, Elma: Životni put prvog beglerbega Bosne: Ferhad-paša Sokolović (1530.-1590.), OIS, Posebna izdanja XLIV, Sarajevo, 2015.
  10. Kreševljaković, Hamdija: Sahat-kule u Bosni i Hercegovini, Naše starine IV, 1957.
  11. Mujezinović, Mehmed: Turski natpisi u XVI vijeku iz nekoliko mjesta BiH, Prilozi II i III, Sarajevo, 1953.
  12. Mujezinović, Mehmed: Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, II, Sarajevo- Publishing, Sarajevo, 1998.
  13. Pelidija, Enes: Život i djelo Ferhad-paše Sokolovića, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, vol LIV, br.6, 1991.
  14. Pelidija, Enes: Banjalučki boj iz 1737: uzroci i posljedice, El-Kalem, Sarajevo, 2003.
  15. Ravlić, Aleksandar: Banja Luka razdoblja i stoljeća, Veselin Masleša, Sarajevo, 1979.
  16. Smlatić, Sulejman: Banja Luka – grad i njegove funkcije, Svjetlost, Sarajevo, 1976.
  17. Šabanović, Hazim: Bosanski pašaluk: postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1959.
  18. Vakufnama Ferhad-paše Sokolovića, prevela: Fazileta Cviko, Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek) Monumenta Turcica IX/1, OIS, 1985.

Five Centuries of Ferhat Pasha Mosque in Banja Luka

Abstract: The work strives to show the place and importance of Farhad-pasha’s mosque in the history of Banja Luka, based on Ferhad-pasha’s waqf documents from year 995/1587., and based on the available literature on Ferhad-pasha and his waqf’s (charitable donations). It explains how political and societal events in the period since the mosque was built and through the last few decades of the twentieth century reflected on the architecture and appearance of the mosque, as well as the changes that occurred in this period pertaining to destruction, restoration, and maintenance work.

Key words: Sixteenth century, Ottoman architecture, Banja Luka, Ferhad-pasha Sokolović, Farhad-pasha’s mosque, Farhad-pasha’s waqf, waqfname, dome, porch, mimber (a podium for imam inside a mosque), mahfil (a balcony inside a mosque usually reserved for women during prayer), harem, šadrvan (fountain inside mosque courtyard for ritual washing before prayer).

____________________________________________________________

1Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk: postanak i upravna podjela, Sarajevo, 1959, 78.

2Ferhad-paša Sokolović bio je član poznate porodice Sokolović iz istočne Bosne, iz koje je potekao i veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. Na osnovu podataka iz njegove vakufname zna se da je on bio sin Rustem-begov te da su mu Ali-beg i Derviš-paša bili braća, a da su njegovi potomci živjeli u Banjoj Luci. Prije nego je postao bosanski sandžak-beg, Ferhad-beg je bio ulufedžija, a 1566. je imenovan za kliškog sandžak-bega. Zbog velikih zasluga na bojnom polju, Ferhad-beg je 1574. godine imenovan za bosanskog sandžak-bega, a po osnivanju Bosanskog ejaleta 1580. godine postaje i prvi beglerbeg ovog ejaleta. Ovaj dobrotvor je uvakufio preko 200 dućana, sagradio džamiju Ferhadiju, kraj nje mekteb i turbe za sebe, zatim šadrvan i hamam, i za njih poseban vodovod, potom sahat-kulu (za koju se vjeruje da je sagradio Ferhad-paša Sokolović, budući da se ne spominje u vakufnami), bezistan, karavan-saraj i hambar za žito, dalje veliki drveni most preko Vrbasa i kameni most preko Crkvine u blizini tih objekata. U odredbama koje su navedene u ovoj vakufnami, vidi se da se od viška vakufskih sredstava trebao izgraditi imaret, za koji će se platiti izdaci onako kao što je to urađeno kod Gazi Husrev-begovog vakufa u Sarajevu. Vakufnama Ferhad-paše Sokolovića, prevela: Fazileta Cviko, Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek) Monumenta Turcica IX/1, OIS, 1985, 220-226. (Dalje: Vakufnama Ferhad-paše); Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, BKC, Sarajevo, 1998, 109. (Dalje: Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena); Enes Pelidija, Život i djelo Ferhad-paše Sokolovića, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u SFRJ, vol. LIV, br. 6, 1991, 709; Vidimo da je odredba o podizanju imareta Ferhad-paše sprovedena, budući da je Čelebija u svom Putopisu opazio imaret za koji kaže da je velikodušan, a njegovu veledušnu sofru i danas besplatno uživaju putnici i namjernici. Evlija Čelebija, Putopis, Odlomci o jugoslavenskim zemljama, prevod, uvod i komentar napisao Hazim Šabanović, Sarajevo, 1967, 213. (Dalje: E. Čelebija, Putopis).

3Međutim, sa sigurnošću se ne zna gdje se nalazio ovaj dvor. Spomenut je u Ferhad-pašinoj vakufnami, u kojoj se kaže da je sagrađen u blizini mezara Ahmed-dede. (Vakufnama Ferhad-paše, 220); Prema Bejtiću, taj dvor, u kome su od vremena Ferhad-paše Sokolovića sjedili namjesnici ejaleta, najvjerovatnije se nalazio na lijevoj obali Vrbasa, s gornje strane današnjeg mosta u Donjem Šeheru. (Alija Bejtić, Banjaluka pod turskom vladavinom, Naše starine I, 1953, 98); Kreševljaković kaže da je taj dvor najvjerovatnije propao u požaru 1690. godine što ga je prouzrokovao prodor princa Ludviga Badenskog. (Hamdija Krešeljaković, Saraji ili dvori bosanskih namjesnika (1463-1878), Naše starine III, Sarajevo, 1956, 14). Međutim, Elma Korić na osnovu jednog rukopisa koji je nastao u Banja Luci u to vrijeme zaključuje da je Saraj-mahala u potpunosti izgorjela još ranije, u požaru u nedjelju navečer, 5. muharrema 1089/27. februara 1678. godine. (Elma Korić, Životni put prvog beglerbega Bosne: Ferhad-paša Sokolović (1530.-1590.) , OIS, Posebna izdanja XLIV, Sarajevo, 2015, 232).

4Sulejman Smlatić, Banja Luka–grad i njegove funkcije, Svjetlost, Sarajevo, 1976, 43.

5Aleksandar Ravlić, Banja Luka razdoblja i stoljeća, Veselin Masleša, Sarajevo, 1979. o.c. 30. (Dalje: A. Ravlić, Banja Luka).

6(..) a među svim džamijama ističe se Ferhad-pašina džamija, specifična po tome što su joj svi dijelovi pokriveni olovom. ( E. Čelebija, Putopis, 212).

7A. Ravlić, Banja Luka, o.c. 32.

8Enes Pelidija, Banjalučki boj iz 1737: uzroci i posljedice, El-Kalem, Sarajevo, 2003, 238.

9Mehmed Mujezinović, Turski natpisi u XVI vijeku iz nekoliko mjesta BiH, Prilozi II i III, Sarajevo, 1953, 476-477.

10Ibid.

11Ferhad-pašina vakufnama iz 995 (1587) godine, Bošnjačka kulturna baština u Banja Luci, preveo i bilješkama propratio Muhamed Mujezinović, juna 1973. godine, Preporod, Banja Luka, 2005, 46.

12Ibrahim Alajbegović Pečevija, Historija I (1520-1576 ), prevod, uvod i bilješke napisao: Fehim Nametak, El-Kalem, Sarajevo, 2000, 412; Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 110.

13Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena, 110; Sabira Husedžinović, Dokumenti opstanka: vrijednosti, značaj, rušenje i obnova kulturnog naslijeđa, Zenica, 2005, 227. (Dalje: S. Husedžinović, Dokumenti opstanka).

14Inače, original Ferhad-pašine vakufname nije sačuvan, ali postoje njena dva prepisa. Ovaj prevod je sačuvan prema prepisu iz 1304/1887. koji se danas čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Drugi prepis ovog dokumenta nalazi se u II svesku Zbornika Muhameda Enverije Kadića u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

15S. Husedžinović, Dokumenti opstanka, 241.

16Ibid, 245.

17Ibid, 249.

18Takve su džamije: Muratova i Yildirim džamija, te Muradija koja ima istu osnovu i proširenja jednako pokrivena koritastim svodovima.

19Muhamed Mujezinović, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, II, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1998,          202. (Dalje: M.

Mujezinović, Islamska epigrafika).

20Više o sahat-kuli u: Hamdija Kreševljaković, Sahat-kule u Bosni i Hercegovini, Naše starine IV, 1957, 20.

21Bejtić na osnovu čalme na Ferhad – pašinom turbetu zaključuje da je bio pripadnik bektašijskog reda. A. Bejtić, Banja Luka, 105. i 111–112. U odredbama koje su navedene u Ferhad-pašinoj vakufnami, vidi se da se od viška vakufskih sredstava trebala izgraditi i tekija, te se platiti izdaci onako kao što je to urađeno kod Gazi Husrev – begovog vakufa u Sarajevu. (Vakufnama Ferhad-paše, 220-226; E. Pelidija, Život i djelo, 709.) Ne zna se sa sigurnošću da li su odredbe o podizanju tekije sprovedene. Zna se da je jedna bektašijska tekija sagrađena u Banja Luci. Nju spominje Murat Sertoglu, ali o njoj ne daje nikakve podatke. Međutim, ovi podaci se odnose na zaviju Ahmed – dede, koja je polovicom XVI stoljeća sagrađena na desnoj obali Vrbasa, u Donjem Šeheru. (Džemal Ćehajić, Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, Sarajevo, 1986, 169.) U Ferhad – pašinoj vakufnami navedeno je zemljište kupljeno od Ahmed – dede i mezar Ahmed –dede u neposrednoj blizini. Budući da je zavija Ahmed – dede nastala oko 1560. godine, a Ferhad – paša izgradnju svog vakufa, započeo kasnije, početkom sedmog decenija, tačnije 1574. godine, kada je došao na mjesto bosanskog sandžaka, ovdje je očigledno da se ne radi o Ferhad – pašinoj tekiji. Vjerovatno da odredba o izgradnji tekije nije ispoštovana, jer ni Džemal Ćehajić, a ni drugi istraživači koji su se bavili ovom tematikom, ne nalaze joj spomena. Ne spominje je ni Evlija Čelebija u svom Putopisu.

22M. Mujezinović, Islamska epigrafika, 201.

23S. Husedžinović, Dokumenti opstanka, 344.

24Sabira Husedžinović, Džamije Banje Luke u planovima austrijskih ratnih karata iz XVIII st., POF, 47-48/1997-98, Sarajevo,

1999, 116. ( Dalje: S. Husedžinović, Džamije Banje Luke).

25S. Husedžinović, Dokumenti opstanka, 569.

26Ibid, 576.

27Ibid.

28 S. Husedžinović, Dokumenti opstanka, 577.

Izvor fotografije: nap.ba

Please follow and like us: