Pjesme iz zbirke “Trpljenje mlade Hane” (izdao Center za slovensko književnost u Ljubljani 2012. godine)

Paula ĆAĆIĆ
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet u Zagrebu
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Odsjek za indologiju i dalekoistočne studije, I ciklus
paoolaccc@gmail.com

Autorica: Katja Gorečan

HANA

hana je pjesnikinja.

odnosno želi postati.

odnosno mora pričekati da ju ostali potvrde.

traži svoj glas.

naravno, pa tko ga ne traži.

hana traži svoj glas tako da

šalje svim (većinom) uobraženim pjesnicima svoje pjesme.

hana naravno šalje i na natječaje,

mada je svake godine

iznova i

iznova zaborave.

ona još uvijek voli pisati, iako nema

pojma, što će uopće sljedećih godina napraviti od sebe.

ali zna,

da ne želim

veliku obiteljsku kuću,

savršenoga muškarca niti stalan

posao, koji bi jednom možda trebala imati.

hana trenutno ima

dvadeset i jednu godinu, iako je u svakoj trgovini

još uvijek pitaju za osobni dokument,

kad si kupuje cigarete.

bez cigareta ne može preživjeti dan.

nokte si je izgrizla tako duboko

da se na njezinim rukama vide

krvave mrlje. uopće ne djeluje

živčano, ali je u stalnom čekanju,

iako ne zna točno, što ili koga čeka.

nastavimo dalje.

HANA I JUTRA

iskustva govore da hana nije baš savršena žena

pokraj koje bi se muškarac probudio.

ujutro nije ni svjesna da je na nogama

i to traje još sljedećih pet sati.

ujutro njezina kosa strši kao svračje gnijezdo

i izuzetno je dosadna.

po licu ima razmazanu šminku,

koju večer prije nije uspjela skinuti.

ujutro shvatim da je jučer bio kraj dana.

jedan sat joj treba da shvati da ima prljave gaće,

dva sata joj trebaju da ih promijeni

i kad stupi pred ogledalo skoro ništa ne vidi.

jutro je taj dio dana kad ju najviše tjera na plač – uz večer.

bio si sretan prije nego si postao usamljen.

hana ne voli rana jutra.

ako se zabunom probudi u sedam,

osjeća nevjerojatan pritisak u glavi,

koji ju muči cijeli dan.

hana se sjetila dvaju jutara koja je provela s njime.

morali su se rano ustati, jer je išao na posao.

znala je da ne izgleda lijepo.

prije toga cijelu noć nije spavala,

jer joj se nekako činilo

da spavanje s njim neće potrajati.

zato je bdjela i promatrala ga

i stiskala se uz njega, iako on to nije htio.

htjela je sačuvati trenutak,

iako svi znamo da je to naivno.

ništa nije postigla.

tada sam prvi put zamrzila sunce

i njega.

Hana i poezija (Hani se više ne da)

što se tiče poezije, hana bi najradije ostala tiho,

međutim ne mogu

svoje pjesme je počela skrivati i pokapati u zemlju

ne bi li ih jednom možda otkrili.

što se tiče naše poezije, hana bi najradije vrisnula.

ono što voliš, u našoj zemlji ti se ogadi.

hana nikad neće govoriti što misli,

jer onda je njezin pjesnički put okončan.

hana misli, ali neće priznati.

hana želi čitati svoje pjesme,

hana želi izdati knjigu,

ali hani to nikad neće uspjeti, jer

hana nije tipičan primjer pjesnikinje

(kakav je tipičan primjer, hana ne zna, ali zna da to nije ona), i najvažnije – hana nema veza.

hani je toga dosta.

ne da joj se više boriti s pjesnicima.

zašto bi se samo morala boriti za svoju poeziju?

hana voli promatrati samoprozvane pjesničke zvijezde, koje su napravljene po istom kalupu.

svake godine izdaju pjesničku zbirku,

svake godine imaju na tisuće nastupa,

na kojima mudruju i hine ljubav.

svake godine nagradu dobiju isti,

ili možda između toga prođe koja godina?

posvuda vidi ista lica koja daju do znanja

pa što ti žensko dijete radiš ovdje nisi dobrodošla

to smo samo mi vrh parnasa

koji traje i dokle ne umremo ti nemaš za burek

(ili kako je civilizacija izgubila vjeru)

zatim se napiju i postanu agresivni

i udari im muška snaga,

koju hana nikad neće imati,

zato može čak nestati, odakle je došla.

razmišljala je da bi kleknula pred njih

i molila ih

molim pročitajte moje pjesme nisu nizašto zaista nisu, ali danas je previše umorna i premalo jaka.

jednom ćeš imati dobre pjesme, ali nikada tako dobre kao što su moje.

hana neće prestati pisati,

ali će naprosto postati apatična za sve ispade i udarce.

upravo to želimo.

zato uvijek najradije udarim tamo gdje najviše boli.

i upravo tu hana dijeli pjesnike na dvije klase:

pjesnici koji ostanu ljudi

i pjesnici koji postanu zvijeri.

Izvor fotografije: youngpoets.eu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Please follow and like us: