Politika sjećanja na Miroslava Krležu na primjeru memorijalnog prostora Bele i Miroslava Krleže

Toni PETKOVIĆ
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet u Zagrebu
Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, II ciklus studija tonipetkovic@gmail.com

Sažetak: Cilj rada je bio analizirati način kako se kroz Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže prezentira život i rad hrvatskog književnika i javne ličnosti – Miroslava Krleže. To pitanje se razmatra u kontekstu mogućnosti koje pruža koncept memorijalnog muzeja, kao i kroz pitanje politike sjećanja. Kroz te dvije kategorije se razmatra način, ali i moguće drugačije prezentiranje Miroslava Krleže. Koristio sam se pritom deskripcijom, razgovorima i analizom izložbenog prostora Krležinog Gvozda.

Ključne riječi: politika sjećanja, memorijalni muzeji, Miroslav Krleža

U ovom radu se bavim jednim od interesa područja antropologije društvenog sjećanja, a riječ je o politikama sjećanja i to na primjeru zagrebačkog Memorijalnog prostora Bele i Miroslava Krleže. U hrvatskoj etnologiji zanimljiv primjer pružaju radovi Dunje Rihtman-Auguštin Ulice moga grada koja se bavi, između ostalog, politikama sjećanja i urbanom topografijom, kao i znanstveni rad Ive Žanića koji se bavi politikom sjećanja i rodnim kućama1 (Franje Tuđmana i Josipa Broza Tita). Ovim radom nastojim to područje tematizirati i po pitanju etnološkog bavljenja muzejima i politikama sjećanja i to kroz segment načina realizacije nekog kolektivnog sjećanja, u ovom slučaju na Miroslava Krležu. Stoga čitatelja prvo upoznajem sa osnovnim pojmovljem, a potom analiziram segmente u realizaciji projekta Krležin Gvozd kao i analizom razloga zašto se Krleže sjeća baš na način na koji ga se sjeća putem Krležinog Gvozda.

POLITIKA PAMĆENJA I MEMORIJALNI MUZEJI

Kako bi čitatelj lakše razumio tematski okvir u kojem analiziram Krležin Gvozd kao primjer politike sjećanja, važno je ponuditi konceptualne definicije. Milan Subotić definira politiku sjećanja kao:

„… skup društvenih praksi i normi koje regulišu kolektivno pamćenje, poput određivanja državnih i nacionalnih praznika, izgradnje spomenika i praksi komemoracija, menjanja naziva ulica i gradova, podsticanje istraživanja određenih istorijskih tema, izdavanja školskih programa i udžbenika, otvaranje arhiva itd. Drugo lice ‘politike pamćenja’ je ‘politika identiteta’ – identitetski diskursi počivaju na tumačenju onih sadržaja ‘kolektivnog pamćenja’ koje merama državne politike afirmišemo kao simbolički važne za neku zajednicu. Stoga, esencijalistička određenja (nacionalnog ili uže-grupnog) ‘identiteta’, po pravilu bivaju praćena supstancijalistički definisanom, pa stoga restriktivnom i strogom, koncepcijom ‘politike pamćenja’.“ (Subotić, 2009: 176)

U tom smislu, promatrajući prakse politike sjećanja, njih u demokratskim društvima, kao što je i hrvatsko, karakterizira da:

„… demokratske države ‘politikom pamćenja’ također regulišu odnos prema sopstvenoj prošlosti, ali one ne pribegavaju merama nametanja jedino ispravne interpretacije istorijskih događaja, niti direktnoj intervenciji političkih elita u sferu istoriografskih rasprava. Upravo da bi se napravila razlika između ovih različitih praksi ‘politika pamćenja’ poslednjih godina uveden je termin ‘istorijska pamćenja’ kojim se označava direktna instrumentalizacija istorije radi osvajanja ili održavanja vlasti političkih partija i novih elita u postkomunističkim državama.“ (Subotić, 2009: 177) Osim što se politika pamćenja na Miroslava Krležu vezuje uz Krležin Gvozd, postoje i drugačije politike sjećanja na Krležu. Kada je riječ o sjećanju na Krležu u gradu Zagrebu, onda vrijedi spomenuti skulpturu Miroslava Krleže, rad akademske kiparice Marije Ujević-Galetović koji je 2004. godine svečano otkriven u ulici koja se nalazi u podnožju Krležinog Gvozda. Postavljanje te skulpture je organiziralo čelništvo grada Zagreba na poticaj Muzeja grada Zagreba povodom 23. obljetnice Krležine smrti. Također, kip Petrice Kerempuha jest jedna vrsta politike sjećanja na Krležu i to kroz lik iz njegovog dramskog djela. Rad kipara Vanje Radauša, postavljen je na zagrebačkoj tržnici Dolac 1955. godine. Spomen ploča Miroslavu Krleži postavljena 1985. u Radićevoj ulici u Zagrebu jest također ogledni primjer politike sjećanja na Krležu. No, upravo kroz ovaj rad se pokušava analizirati politika sjećanja na Krležin Gvozd odnosno Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže. Idući pojam kojeg treba detaljnije definirati jest pojam memorijalnog muzeja. Pritom se koristim muzeološkom definicijom memorijalnog muzeja koji je „autentično svjedočanstvo o praćenoj pojavi“ odnosno:

„naučno dokumentaciona i kulturno-vaspitna institucija, specijalizovana za memorijalno muzejsku dokumentaciju i komunikaciju pojave vrijedne pamćenja. Njegov smještaj i funkcionisanje neposredno je povezano sa mjestom gdje se dogodila pojava vrijedna pamćenja i sa njenim konkretnim svjedocima.“ (Otašević, 1983: 139)

Memorijalni muzej po toj definiciji mora „da na naučnoj osnovi provodi aktivnost prikupljanja za zbirke, da čuva fondove zbirki i da ih u isto vrijeme svestrano koristi.“ (Otašević, 1983: 158). Takav muzej mora razmišljati o tome kako da nadopuni postav s nečim što nije dio memorijalnog prostora, a sve u cilju da se prenese osnovna tematska orijentacija muzeja (Otašević, 1983: 159). Stoga, memorijalni muzeji trebali bi imati memorijalnu komponentu te muzejsku komponentu.

Analogija između distinkcije jezik – govor kao i distinkcija pamćenje (kolektivno sjećanje) – sjećanje (individualno sjećanje) može poslužiti u analizi Krležinog Gvozda. Tako prema Amosu Funkensteinu kolektivno se pamćenje “poput jezika, može opisati kao sustav znakova, simbola i praksi: memorijalni datumi, imena mjesta, spomenici i slavoluci pobjede, muzeji i tekstovi, običaji i načini, stereotipne predodžbe (utjelovljene, na primjer, u načinu izražavanja), pa čak i jezik sam (u de Sausseurevu smislu)” dok pojam govora predstavlja analogiju individualnog sjećanja (Brkljačić i Prlenda, 2006: 12). Tako je individualno sjećanje, prema Amosu Funkensteinu, „čin prisjećanja, trenutačna je realizacija tih simbola, analogna govoru – ne postoje dva čina prisjećanja koja bi bila identična“ ( ibid). U tom smislu, Krležin Gvozd bi predstavljao pamćenje, jedno kolektivno sjećanje na Krležu. No, nije jedina te vrste kolektivnog sjećanja na Krležu. Primjer toga jest i školski sustav u kojem je djelo Miroslava Krleže prisutno kroz satove hrvatskog jezika itd. Stoga je Krležin Gvoz samo „znak“ koji svoje težište nalazi u Miroslavu i Beli Krleži. Ono što čini taj „znak“ jest materijalni prostor i prezentacija tih prostora od strane kustosice. Stoga, to dovodi do zaključka kako svaki posjetitelj svoje individualno sjećanje na Krležu neće dobiti samo na osnovi posjeta Memorijalnom muzeju Bela i Miroslav Krleža, već da njegovo individualno sjećanje umije da kombinira različite „znakove“ u sustavu „jezika“ odnosno pamćenja različitih društvenih grupa na Krležu.

POVIJEST REALIZACIJE MEMORIJALNOG PROSTORA BELE I MIROSLAVA KRLEŽE

Miroslav Krleža umire 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu, nekoliko mjeseci poslije svoje supruge Bele. Stan na Gvozdu je Krleža putem oporuke ostavio Krešimiru Vranešiću. Uz stan, Vranešić je naslijedio i „stilski namještaj, slike, skulpture, predmete umjetničkog obrta, fotografije, oko 4300 knjiga, časopisa i separata te ostali invertar stana.“2 Krešimir Vranešić odlučuje stan donirati gradu Zagrebu u zamjenu za trosobni stan u istom tom gradu. Službenici grada Zagreba i Vranešić potpisuju darovni ugovor 23. prosinca 1986. godine, dakle, šest godina poslije Krležine smrti. Skupština grada Zagreba i Sabor Republike Hrvatske kreiraju Odbor za uređenje Krležinog Gvozda već sljedeće godine. Predsjednik prvog Odbora je bio Božo Rudeš. Ideje koje su promovirane od strane Odbora, koje su nastale uz kontakt sa određenim dijelom javnosti, su široko razmišljale o načinu na koji se o Miroslavu i Beli Krleži treba sjećati na Gvozdu. U dnevnim novinama u tom vremenskom razdoblju o sjećanju na Belu Krležu govori se samo u kontekstu stana u kojem su i Bela i Miroslav živjeli u toj vili. Ostatak vile (eksterijer vile, prizemlje i potkrovlje vile) je Odbor smatrao potrebnim za održavanjem kulturnomemorijalnih programa koji uključuje „izložbeni postav o životu i radu Miroslava Krleže, Krležina radionica i studijska biblioteka, Scena Krležiana, prostori za tribine, razgovore, simpozije, promocije i slično.“3 Odbor je ipak prostor Gvozda (vile i eksterijera) smatrao mjestom sjećanja na Miroslava, a manje na Belu Krležu. Dogovorom između Odbora za uređenje Krležinog Gvozda, vrhovnih vlasti grada Zagreba i Sabora Republike Hrvatske dogovoreno je otvaranje vile na Gvozdu za posjetitelje za 7. srpanj 1991. godine. Iz novinskog intervjua za Večernji list iz ožujka 1989. godine pružaju se informacije o radovima na Krležinom Gvozdu od strane predsjednika Odbora Bože Rudeža. Saznaje se da grad treba osigurati 70 posto financijskih sredstava, dok se Odbor treba marketinškim sredstvima izboriti za ostatak financiranja te da se etapno radi na tom projektu, dio po dio. On tu brani uređenje Krležinog Gvozda sa parolom „Gvozdom protiv balkanske krčme!“. Na pitanje o razlozima uređenja Krležina Gvozda odgovara:

„Podržati prostore jugoslavenske duhovne sinteze umjesto larpurlartističke politike koja je sada na djelu! Želimo da to bude prostor u kojem će nastupati umjetnici iz Jugoslavije i svijeta, dakako, s prvorazrednim programom, pretpostavljajući pritom da je afirmacija Krležinih djela ujedno i afirmacija Jugoslavije. Jer, danas svijetu nismo zanimljivi jedino po nacionalnom pitanju i drugim našim problemima, nego po ljudima čije je djelo uspostavljeno kao kategorija poznata na svjetskoj kulturnoj mapi – po Maruliću, Držiću, Ruđeru Boškoviću, Vuku Karadžiću, Njegošu, Prešernu ili u 20. stoljeću po Kišu, Crnjanskom, Krleži, Pogoreliću i Milenkoviću.“4

Krležu je Odbor smatrao i kao borca za istinu, tako što je „tražio snagu argumenta a ne, kao što je danas popularno – argument snage“ te je smatrao da „istinu treba nemilosrdno svjedočiti.“5

Odbor je ipak raspušten i to sedam mjeseci prije navodnog otvorenja Krležinog Gvozda, iako je u ožujku 1990. godine u novinama predstavljano kako Republička zajednica kulture u planu za iduću godinu ističe sufinanciranje za Krležin Gvozd6. Tako je projekt Krležin Gvozd bio „zaboravljen“ u narednih desetak godina tijekom kojih je prostor stana Krležinih, kao i eksterijer vile velikim dijelom zapušten. Razloge za stajanje rada na projektu Krležin Gvozd filozof Žarko Paić nalazi u tome što je nacionalističko-konzervativistička vlast 1990-ih godina u Hrvatskoj Miroslava Krležu vidjela kao čovjeka titoizma tj. Krleža je odbačen zbog ideologijsko-političkih razloga7. Ipak, od strane koalicijske vlasti koja je od siječnja 2000. godine na čelu Hrvatske, projekt Krležin Gvozd dobiva potporu u vidu sufinanciranja. Shodno tome, Krležin Gvozd je ipak otvoren za javnost i to 29. prosinca 2001. godine. No, od početno isticane ideje koja uključuje otkup i uređenje cijele vile za održavanje kulturno-memorijalnih manifestacija o Krleži, ipak je ostvarena samo ideja stana kao Memorijalnog prostora Bele i Miroslava Krleže.

POSJET I ANALIZA MEMORIJALNOG PROSTORA BELE I MIROSLAVA KRLEŽE

Svakog utorka je omogućen javnosti posjet Memorijalnom prostoru Bele i Miroslava Krleže uz pratnju kustosice te se otprilike pola sata održava predavanje prolaskom kroz stan Krležinih. Osim predavanja, kustosica odgovara na pitanja publike. Većinom su grupni posjeti i to osnovnoškolaca, srednjoškolaca te udruženja umirovljenika. U skupini grupe gimnazijalaca iz Velike Gorice, 11. 12. 2012. godine, prisustvovao sam vodstvu kroz postav. Memorijalni dio ovog muzeja se sastoji, između ostalog, od knjiga, namještaja i umjetnina. Tako kada se govori o knjigama, onda ih kustosica spominje kao one koje je Miroslav Krleža koristio. O umjetninama se govori kroz formu autorstva djela, razdoblja u kojem su nastala, spominju se i ukoliko je riječ o daru od slikara / kipara itd. Primjerice, kip Marina Držića koji se nalazi u dnevnom boravku kustosica ističe u sklopu priče kako ga je Bela dobila zahvaljujući kvalitetnoj glumačkoj ulozi. Predmeti namještaja se povezuju uz način korištenja određenih dijelova stana te čiji je to dio stana za stalni boravak. Tako kustosica ističe da su Miroslav i Bela spavali u odvojenim sobama, da je svatko imao sliku onog drugog u sobi, da je Bela svoje gošće primala u svom dijelu stana, a Krleža je boravio u dnevnom boravku za stolom pišući. Namještaj se ističe i kroz diskurs povijesti dizajna. Dakle, predmeti (bili oni namještaj, knjige ili umjetnine) se predstavljaju kroz dva načina. Prvi je povijesno-umjetnički bez povezivanja sa pričom o Belinom i/ili Miroslavovim životom. Drugi način je povezivanje priča o Belinom i/ili Miroslavovom životu sa tim predmetima. Priče o Miroslavu i/ili Beli također su, u memorijalnom prostoru muzeja, omogućene i kroz formu pozicije stana. Tako je ona imala svoj dio stana, a on svoj dio. Osim memorijalnog dijela, muzej ima i muzejski prostor u kojem su izloženi predmeti (pisma Miroslavova upućena Beli, plakati kazališnih predstava, prijevodi romana Miroslava Krleže itd.) koji svjedoče o umjetničkom djelovanju njih dvoje kao i o njihovom romantičnom odnosu kroz pisma. Tako se primjerice kroz slike, kojima kustosica posvećuje pažnju, pruža mogućnost posjetitelju da ih pojmi kao prihvaćena društvena bića koja su boravila i na Brijunima u društvu Josipa Broza Tita. Zanimljiv je primjer anegdote kustosice o njezinom doživljaju Krleže kao gospodina lijepih manira.

Analizu izložbenog postava usporedio sam sa brošurom koja se može putem internetske stranice8 Muzeja grada Zagreba pročitati ili kupiti u Memorijalnom prostoru Bele i Miroslava Krleže. Autorstvo te brošure dijele istoimena kustosica kao i Slavko Šterk. Brošura donosi većinu informacija koje kustosica tokom prezentacije pruža posjetiteljima. Anegdote od kustosice tokom izlaganja o doživljaju Miroslava i Bele Krleže ne iznosi se putem brošure. Povijesno-umjetnički diskurs je više prisutan u toj brošuri, ali i sa fragmentima romantičarskog teksta: „Gvozd postaje poetičan dom, zavičajna luka, muzej ljepote, sastajalište književnika, političara i umjetnika.9“

Bela i Miroslav Krleža se prikazuju kao romantični par koji nije mogao živjeti jedno bez drugog, a kad nisu mogli biti fizički skupa onda su se dopisivali pismima, no predstavlja ih se i kao one koji su spavali u odvojenim sobama. Prikazuje ih se i kao priznata društvena bića koja se ističu svojim umjetničkim karijerama (Bela glumom u kazalištu, a Miroslav književnošću) za koju su nagrađivani, što se uviđa i kroz predmete u memorijalnom prostoru muzeja te u muzejskom dijelu prostora. No, priče o Miroslavu i Beli Krleža tu nisu iscrpljene, ali se ne obrađuju. Zašto?

Enciklopedija Krležija u natuknici o Krleži donosi dobar pregled Krležinog privatnog i javnog života te autori te natuknice na mnogim mjestima analize naglašavaju kako neka pitanja vezana za Krležu još historiografija nije riješila, tj. postoje mnoge dvojbe u vezi Miroslava Krleže. Primjerice, iznose se polemike o Krleži za vrijeme NDH ili u vrijeme Titove Jugoslavije i tadašnjem utjecaju Krležinom na politička pitanja. Dakle, pokušaj odgovora na pitanje zašto se o Krleži u memorijalnom muzeju govori u formi romantične osobe te javnog priznanja za svoje umjetničko djelovanje, a ne i o njegovom prijateljstvu sa Titom i suradnji. Razlog se možda krije u neriješenom historiografskom poslu vezanom za sva pitanja Krležinog djelovanja. U tom slučaju, ukoliko je historiografsko pitanje neriješeno, a iznosi se kao činjenica u sklopu rute po Krležinom Gvozdu od strane kustosice, onda se može dogoditi sukob svjedočanstva i službene povijesti koja se iznosi kroz muzej. Primjerice, taj sukob bi se pokazao ukoliko bi se kroz memorijalno-muzejski prostor o Krleži pričalo o njegovom djelovanju u NDH ili Titovoj Jugoslaviji što kod posjetitelja može biti u suprotnosti sa njegovim odnosno njezinim svjedočanstvom toga razdoblja. Karakteristike svjedočenja su da „imaju moć da dovedu u pitanje postojeće viđenje stvarnosti, postojeće izvore znanja, postojeća objašnjenja o tome zašto su se „ovdje i sada“ dogodili takvi strašni i nepredvidljivi zločini protiv čovječanstva“ (Jambrešić-Kirin, 1995:174). Kakav je onda „izvor znanja“ pružen u prezentacijskoj formi muzeja? Odgovor jest neupitan „izvor znanja“ jer diskurs o Krleži i Beli kroz atmosferu doma nitko ne može dovoditi u pitanje, a što se tiče predstavljanja njihova društvenog angažmana, taj angažman jest viđen kroz umjetničke karijere.

FESTIVAL MIROSLAVA KRLEŽE NA KRLEŽINOM GVOZDU

Od osnutka ovog Memorijalnog prostora, pa sve do 2012. godine, prostor je korišten za turističke posjete uz vodstvo kustosice. Od 2012. godine prostor se počeo koristiti i za obilježavanje Festivala Miroslava Krleže koji se održavao od 3. do 7. srpnja. Festival je održan uz potporu Muzeja grada Zagreba, sponzora, pokrovitelja i Teatra poezije. Idejni autor koncepta Festivala Miroslava Krleže jest Goran Matović. Isti taj autor ističe kako:

„Zagreb ima Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže kao idealni okvir za multimedijalna događanja posvećena velikom piscu i njegovoj epohi. Miroslav Krleža, jedna od najvećih ličnosti u povijesti hrvatskog naroda, zaslužuje mjesto gdje bi se neprekidno oživljavala sjećanja na njega i njegovo djelo, njegove estetske standarde i njegove slutnje. Krleža pripada prošlosti ali i budućnosti. On je most što veže svjetove i vremena pa kao takav može biti mjera i kriterij našeg trajanja na ovom prostoru i europskom kontekstu.“10

Program Festivala Miroslava Krleže jest ponudio razgovore nekih hrvatskih intelektualaca o Krleži, kao i umjetničko-scenske priredbe koje sjećaju na neke zaboravljene Krležine drame. Drugačije korištenje Memorijalnog prostora, sa ovim primjerom, izgleda da je moguće te se Krleža može pamtiti na različite načine. To znači da ne moramo samo biti sudionici posjetiteljske grupe u obilasku stana sa kustosicom, već možemo sudjelovati na predavanjima o različitim aspektima Krležinog djelovanja, kao i slušati i gledati umjetničke izvedbe njegovih književnih djela.

KRLEŽA DEVEDESETIH U HRVATSKOJ

Mišljenje o odnosu političke vlasti devedesetih u Hrvatskoj prema Miroslavu Krleži koje iznosi Žarko Paić može se dovoditi u sukob sa nekoliko činjenica koje ću iznijeti. Franjo Tuđman, tadašnji predsjednik Republike Hrvatske, može poslužiti kao jedna vrsta kontriranja Paićevoj tezi. Miroslav Krleža i Franjo Tuđman su se poznavali. Tako je Krleža pomogao Tuđmanu u Jugoslaviji koji je zbog svojih ideoloških stavova bio u sukobu sa trenutnom ideologijom. U tom smislu, od velike pomoći jest književno-povijesno proučavanje krležiologa Velimira Viskovića. Visković, u intervjuu za magazin Dani, govori o događaju iz 1993. godine kada ga je u sklopu obilježavanja stote godišnjice Krležina rođenja predsjednik Tuđman pozvao u svoj ured uz još nekolicinu intelektualaca i proučavatelja Krleže. Neki intelektualci, po Viskovićevim riječima, iskazali su neslaganje sa službenim sjećanjem na Krležu, a kad je na red za govor došao Tuđman, izjavio je:

„Ne dopuštam da se na taj način govori o Krleži“ – prekinuo je Tuđman raspravu. „Krleža je veliki hrvatski lijevi intelektualac. U vrijeme kada je bio lenjinist, svatko tko je u građanskoj Evropi mislio svojom glavom, tko je vjerovao u ideale socijalne pravde, mislio je isto. Budući da nas izvana tretiraju kao izrazito desničarsku naciju, iznimno je važno da pokažemo kako u našoj povijesti imamo i istaknutih lijevih intelektualaca. U tom smislu, osobno ću razgovarati s ravnateljem televizije kako bismo, u godini obilježavanja obljetnice Krležina rođenja, svakog mjeseca organizirali tv-panele na koje bismo pozvali ljude iz inozemstva, posebno iz Beograda; tamo ima ljudi koji su pametno pisali o Krleži.“11

U tom smislu jest i zanimljiva činjenica da je, uz Tuđmanovu suglasnost, krenula u izradu i predstava Glembajevi koju je režiserski potpisao Georgij Paro iste te 1993. godine. No, također, istih tih devedesetih godina u Hrvatskoj, na političkoj sceni sadržavala su se i događanja koja idu u prilog Paićevoj tezi o odnosu vlasti prema Krleži. U sklopu toga, važan je dio iz Viskovićeva intervjua za magazin Dani:

„Na neki način, Krleža je i sam zaslužan što ga smatraju kontroverznim piscem. Uvijek se i oko svega javljao, o svemu imao svoje mišljenje, ulazio u sukobe… Zagovarao je politički koncept socijalizma i titoizma koji je, u krajnjoj liniji, doživio povijesni krah. Upravo u vrijeme kraha tog koncepta, pa i jugoslavenske države – govorim o devedesetim godinama – trebalo je dovesti u pitanje i umjetničku ikonu jugoslavenskog socijalističkog sistema; tako je ‘stradao’ Miroslav Krleža. Tadašnji predsjednici Sabora, Žarko Domljan i Nedjeljko Mihanović, govorili su čak o tome kako bi Krležu, kao kultnog pisca socijalističke epohe, naprosto trebalo izbaciti iz školskih programa. U cilju postavljanja nove hijerarhije vrijednosti, govorilo se, neophodno je napraviti ilustraciju u kulturi; u suprotnom, ‘naša nacionalna revolucija neće imati smisla’. “12

Visković također govori o toj dvojici predsjednika Sabora koji su se zalagali protiv službenog sjećanja na Krležu, što također ide u prilog Paićevoj tezi:

„Nisam tada ni slutio da vrhunac političke upotrebe Krleže tek predstoji. Početkom devedesetih došlo je do smjene političkih sustava. Jedna moćna struja vladajuće stranke izišla je u javnost s konceptom duhovne obnove koja podrazumijeva i totalnu smjenu simboličkih vrijednosti na planu reprezentativne, tzv. visoke kulture. Već samom činjenicom da je bio simpatizer titoizma i kultni pisac socijalističke epohe Krleža bi prema vrijednosnom konceptu duhovne obnove morao biti i estetski potpuno diskvalificiran. Takve teze zastupala su čak i dvojica predsjednika Sabora koji se mogu pohvaliti da imaju veze sa svijetom umjetnosti, jer su po struci povjesničari književnosti, odnosno likovne umjetnosti. Na sreću takav rigidni, anakroni koncept kulture nije imao šanse da se održi. On se, naime, može održati samo ako ima opću, konsenzualnu potporu svih sudionika javnoga života, a čak i kad je posrijedi tzv. intelektualna desnica bilo je u vezi s Krležom disonantnih glasova; i jedan Vinko Nikolić, za kojega se doista ne bi moglo reći da je Krležin politički istomišljenik, upozoravao je da je Krleža neprijeporno velik pisac, vrhunsko ime u povijesti hrvatske književnosti, bez obzira na lijevu političku orijentaciju.“13

STAN MARIJE JURIĆ ZAGORKE I POLITIKA SJEĆANJA

Zanimljiv primjer u Zagrebu predstavlja stan Marije Jurić Zagorke. Rada Borić i Slavica Jakobović-Fribec su u proljeće 2008. godine pokrenule inicijativu za otkup Zagorkina stana koji je bio u vlasništvu Željka Cara. Grad Zagreb je prihvatio inicijativu te je otkupio stan u prosincu 2008. godine od nasljednika Cara koji je Gradu donirao i neke Zagorkine osobne stvari, poput rukopisa, stola ili pisaćeg stroja. Stan je uz financiranje Grada također i uređen te je 2009. godine dat na upravljanje Centru za ženske studije koje su i pokrenule inicijativu da grad Zagreb otkupi stan. Iako je gradonačelnik grada Zagreba na svečanom potpisivanju vlasničkih dokumenata u prosincu 2008. godine rekao da će stan dati na upravljanje Muzeju grada Zagreba, tu odluku je u ožujku 2009. godine promijenio te je ponudio na upravljanje Zagorkin stan udruzi Centar za ženske studije. Članice te udruge su prihvatile tu ponudu. Svoj program udruga je kroz pismo namjere ponudila i u sklopu inicijative kojom je od uprave Grada tražila da otkupi Zagorkin stan „kako ne bi došao u privatne ruke“. Osim uređenja, Grad sudjeluje financijski za aktivnosti koje provodi Centar za ženske studije unutar stana. Po riječima Rade Borić: „Stan je dakle zamišljen kao informacijsko-dokumentacijski centar za proučavanje Zagorkina života i stvaralaštva, ali i kao polivalentan multimedijalni kulturni prostor namijenjen istraživanju ženskog stvaralaštva u Hrvatskoj.“14 Ta izjava nadopunjuje izjavu druge članice Centra za ženske studije: „Da to bude neka kombinacija, da to ne bude mrtvi muzej, nego dokumenacijsko-informativno-kulturno mjesto.“ Tako se primjerice održava ciklus predavanja za građanstvo jednom mjesečno kao i jednom godišnje znanstveni skup o Zagorki. U tom smislu, financijska potpora stiže od Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport. Po riječima voditeljice programa Zagorka: „Grad Zagreb i Ministarstvo kulture podržavaju program i mi dobivamo potpore i smatraju da to funkcionira dobro.“ Kada je riječ o financiranju programa u Zagorkinom stanu, onda financiranje ne ovisi samo o potpori koja dolazi od Grada ili od ministarstava, već se Centar za ženske studije prijavljuje na različite fondove i programe od Europske unije. Uspoređujući se pritom sa institucijom poput Muzeja grada Zagreba po pitanju financiranja kao i brzine rada na otvorenju Zagorkinog stana, članica Centra za ženske studije kaže:

„Neformalno pretpostavljamo da bi to kod njih išlo sporo. Institucije su trome i mislim, nismo ni mi toliko brzi, niti ima dovoljno sredstava, niti da se plati izvana. Ja primjerice nisam zadovoljna brzinom uređivanja. Napravljen je koncept, sad treba angažirati arhitekta, to isto malo ide sporije nego što sam ja osobno zadovoljna, ali s obzirom da mi nismo ovdje zaposleni, da Grad ne plaća nikog ovdje kao za rad. Najjeftinije, za relativno malo novaca, ja mislim da se dobiva puno aktivnosti. Da je to ono što Grad Zagreb, dakle njihov ured što se bavi donacijama, da je to njima isto tako interesantno. Dakle, nekakav suživot udruge, nevladine i neprofitne, ali koja je od većih instiucija poput Muzeja, koja je brža, rastuća, efikasna, brže reagiramo (…) Brzo reagiramo, imamo takve vještine. Dok muzeji današnji još uvijek nemaju. I to je ono što ja mislim da je pozitivno, što je simbioza tog partnerstva civilnog i javnog, jer je ipak grad vlasnik i tako.“

Kada je riječ o memorijalnim prostorima unutar Zagorkina stana, onda je to svedeno na „memorijalnu sobu“ koja sadrži predmete iz Zagorkina vremena. Po riječima članice Centra za ženske studije, ta soba nema veliki broj predmeta, ali radi se na tome:

„Radi na izvedbi muzeološke koncepcije koju su izradile studentice muzeologije sa Filozofskog fakulteta (…) Ovdje je namještaja relativno malo da bi se moglo rekonstruirati, a zašto ne bi onda iskoristili tu našu želju da Zagorka bude predstavljena i kroz biografiju, kao izvrsno mjesto za učenje mladih o ravnopravnosti spolova itd.“

U stanu se nalazi i knjižnica sa knjigama i časopisima koji tematiziraju rodnu ravnopravnost i žensko pitanje, te književni radovi stranih i domaćih autorica. Također, nalazi se i prostorija za različite vrste društvenih događanja.

„Ovo funkcionira i za književne večeri, promocije, to ima jednu simboličku snagu i za pisaći stol Zagorkin. Prostor je relativno mali, ali je još uvijek dovoljan za publiku tako negdje od dvadeset – trideset ljudi … mi njegujemo ženski književni izričaj, ali naravno da to nije ni isključivo. Imamo i znanstvene skupove, Zagorkine dane, ako vidite program, svake godine imamo novu temu, jedan dan je posvećen Zagorki, a drugi je onom što mi izvučemo iz Zagorkine biografije, ali na taj način da se reflektira u suvremenost. Imali smo rad, rod i klasu.“

U kratkom osvrtu na usporedbu stana Krležinih i Zagorke, članica Centra za ženske studije uočava jako zanimljivu činjenicu:

„(…) koliki je Krleža bio, a da se sve svodi na građanski milje njihova stana. Ali opet s druge strane, stan je vila, građanska, sa hrpetinom namještaja što isto nešto govori. A Zagorka koja je živjela tu, nije bila nešto bogata… i njega koji je završio gore – to puno govori o tome.“

Kada je riječ o otvorenosti za javnost, Zagorkina kuća je za individualne posjete otvorena dva dana u tjednu, a za grupne posjete – potrebno se ranije najaviti. Od članice Centra za ženske studije također saznajem da su većinom posjetitelji grupe iz osnovne i srednje škole te da su tokom 2012. godine Zagorkinu kuću posjetile 36 grupa.

Na osnovi intervjua sa kazivačicom iz Centra za ženske studije o korištenju stana Zagorke, jedina usporedba koju mogu praviti između Krležinog Gvozda i stana Marije Jurić Zagorke jest ona vezana za politike grada Zagreba prema prostorima naših dvoje hrvatskih književnika. Kada je riječ o tome kako je grad Zagreb postao vlasnikom jednog i drugog prostora onda se tu vidi razlika. Stan od Zagorke je postao vlasništvo Grada zahvaljujući inicijativi iz Centra za ženske studije koja u toj inicijativi izražava značaj Zagorke za Zagreb koji bi se izgubio ukoliko bi stan bio prodan privatnoj osobi. U slučaju Krležinog Gvozda, sam vlasnik je ponudio stan gradu Zagrebu pod nazivnikom darovnice što čelništvo Grada prihvaća. Treba napomenuti da je Grad u zamjenu za Krležin Gvozd morao darovati trosobni stan Vranešiću što je također jedna vrsta kupoprodaje. Primjer sa inicijativom Centra za ženske studije ukazuje na jednu vrstu građanske želje za zaštitom prostora jedne zagrebačke književnice. Drugo što se može analizirati iz ove usporedbe jest i činjenica da Grad ne mora memorijalne prostore prepustiti na upravljanje samo Muzeju grada Zagreba, već to mogu biti i udruge, poput Centra za ženske studije. Treća usporedba jest u razini aktivnosti i manifestacija koju pružaju. Stan Marije Jurić Zagorke, osim obilaska memorijalne sobe uz pratnju vodiča, nudi i kulturno-umjetničke večeri jednom mjesečno gdje se prezentira Marija Jurić Zagorka, kao i jednom godišnje skup o Mariji Jurić Zagorki. Osim toga, prostor služi i za predstavljanje knjiga koje prvenstveno obrađuju ženske teme. Aktivnosti unutar Krležinog Gvozda također uključuju posjet uz pratnju kustosice, a od 2012. godine održava se Festival Miroslav Krleža. Prostor stana je mnogo veći od Zagorkinog stana, ali je isto tako veći dio stana memorijalni prostor. No, i preostali dio stana nudi kapacitet i mogućnost da se u njemu održavaju kulturno-umjetničke manifestacije slične onima u Zagorkinom stanu, izrazivši se riječima kazivačice „da ne bude jedan mrtav muzej“. Opravdanje koje nudi kustosica stana Krležinih jest što se planiralo i još uvijek se vjeruje da će se ostvariti prvotni plan vezan za cijelu vilu na Krležinom Gvozdu, da će se cijela vila iskoristiti za proučavanje i za kulturno-umjetničke manifestacije koje će u podlozi svog djelovanja imati dijalog sa Krležinom ostavštinom. Međutim, rješavanje toga pitanja je upitno jer vlasnica stana ispod Krležinog ne namjerava ga prodati Gradu, pa cijeli projekt čeka da vlasnica pristane na ponudu Grada. Naposljetku, usporedbom načina financiranja Krležinog Gvozda i stana Marije Jurić Zagorke saznaje se kako izvor financiranja za Krležin Gvozd nalazi financijski izvor u sektoru grada Zagreba, dok stan Zagorke se financira uz pomoć Grada, ali i putem prijave na različite europske fondove. To donekle vodi u zaključak kako je čak moguće imati memorijalni muzej bez da je vlasnik grad Zagreb i da se još k tome financira iz neovisnih sredstava, a to definitivno ima utjecaj na politike sjećanja.

METODOLOGIJA

U ovom radu koristio sam deskripciju, intervju te analizu izložbenog prostora. Deskripciju sam koristio kako bih saznao kako se realizirala politika pamćenja na primjeru Memorijalnog prostora Bele i Miroslava Krleže proučavajući dostupne novinske i internet članke. U tom smislu sam se služio i metodom intervjua. Analiza izložbenog prostora se manifestirala kroz moje sudjelovanje pri posjeti jedne zainteresirane grupe Memorijalnom prostoru Bele i Miroslava Krleže. Ta vrsta analize poslužila mi je da analiziram kakva je politika Muzeja grada Zagreba prema Miroslavu Krleži, na koji ga se način sjeća.

ZAKLJUČAK

Osnovna tematska orijentacija ovog muzeja jest sjećanje na Belu i Miroslava Krležu kao zaljubljene romantične osobe koje su uz to bile i umjetnički nadarene. Tako posjetitelj, uz pomoć priča od kustosice, može misliti da je zašao u intimni prostor života dvoje ljudi koji su tu živjeli trideset godina. Tome doprinosi i „autentičnost prostora“ koji je ostavljen onakav kakav je bio tada, samo je restauriran. No, ni Miroslav ni Bela Krleža više nisu živi. Kustosica nam ugođaj nastoji prenijeti kroz priče o njima, o predmetima koji su ih okruživali, kao i povezanosti njih sa tim predmetima kroz neku priču. Muzejski prostor memorijalnog muzeja još više nastoji naglasiti taj „svijet Bele i Miroslava Krleže“ i to kroz mnoštvo Miroslavovih knjiga prevedenih na razne jezike, putem njegovog šešira i kaputa ili putem pisama koje je pisao svojoj ženi Beli. U tom smislu, Memorijalni prostor Bele i Miroslava Krleže jest zadovoljen po teoretskim postavkama muzeologije jer je obrađena osnovna tematska orijentacija. Tu osnovnu, primarnu orijentaciju nadopunjuje i Festival koji se 2011. godine prvi put izvodio na Krležinom Gvozdu, ali ta nadopuna može značiti propust sekundarnih orijentacija. Sve te tzv. sekundarne orijentacije trebale su biti primarne da je ostvaren prvotni projekt da se cijela vila pretvori u posvetu na Miroslava Krležu. No, zbog pravnih pitanja i odustajanja vlasnice prvog stana od prodaje – ta prvotna ideja dolazi u zamrzavanje. Stoga se, po pitanju aktivnosti u prostorijama Memorijalnog prostora, definitivno može redizajnirati muzeološki koncept tog prostora kako bi se o Krleži ostvario program sjećanja barem sličan onom kakav se zbiva u stanu Marije Jurić Zagorke. Financiranje programa ne mora ovisiti samo o gradskom fondu, ali baš stoga je potreban kreativniji zalet u poznavanje prijava na različite europske fondove financiranja kulturno-umjetničkih projekata.

Ovaj rad je i pružio mogućnost uviđanja kako se politika sjećanja može mijenjati tokom vremena, što se vidi kroz realizaciju projekta Krležinog Gvozda. Utjecaj politike jest prisutan, daleko od toga da nije. Prvenstveni utjecaj je onaj financijski, ali i on se može pretvoriti u sekundarni utjecaj poznavanjem alternativnih načina financiranja projekata.

Analiza Krležinog Gvozda ne treba stati na ovom radu. Zanimljiv nastavak mog rada bio bi dugoročno praćenje Krležinog Gvozda i načina na koji se Krleža prezentira kroz manifestacije te promjene diskursa kustosice. Postav memorijalnog prostora se neće mijenjati, ali moguće su promjene u izložbenom dijelu prostora. Stoga, i taj dio analiza bi se u dugoročnom bavljenju ovom temom mogao uključiti. Krležin Gvozd bi se iz feminističke perspektive, i to analizom diskursa, mogao promatrati kroz odnos Bele i Miroslava, kao i kroz vremenski okvir koji kustosica posvećuje prezentiranju Miroslava odnosno Bele Krleže. Također, tom perspektivom bi se mogla uključiti i analiza izložbenog prostora, koliki je odnos upućen prezentiranju Miroslava, a koliki Bele te na kakav način se prezentiraju.

LITERATURA:

  1. Brkljačić, M. i Prlenda S. (2006). Zašto pamćenje i sjećanje? U M. Brkljačić i S. Prlenda (Ur.). Kultura pamćenja i historija (str. 9-18). Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.
  2. Jambrešić Kirin, R. (1995). Svjedočenje i povijesno pamćenje: o pripovjednom posredovanju osobnog iskustva. Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 32/2, 165–185.
  3. Otašević, D. (1983). Memorijalni muzeji najnovije istorije. Ljubljana: Univerza Edvadra Kardelja v Ljubljani, Filozofska fakulteta. Doktorska disertacija.
  4. Subotić, M. (2009). Individualna sećanja i politike kolektivnog pamćenja u postkomunističkom stanju. U A. Acković (Ur.) Treći program (170-180). Beograd: Radio Beograd.

INTERNET IZVORI:

  1. (16. 11. 2009.) Otvoren memorijalni prostor „Zagorka“ na zagrebačkom Dolcu. Preuzeto sa: 01. 01. 2013. sa http://www.culturenet.hr/default.aspx?ID=28653.
  2. Festival Miroslav Krleža. Preuzeto 01. 01. 2013. sa: http://www.mgz.hr/UserFiles/file/Festival_Miroslav_ Krleza_program_2012.pdf.
  3. Krležijana o Miroslavu Krleži. Preuzeto 01. 01. 2013. sa:
  4. http://www.lzmk.hr/images/krleza/zivotpis%20krleze%20iz%20krlezijane.pdf.
  5. Donacija gradu Zagrebu: Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže. Preuzeto 01. 01. 2013. sa: http://www.mgz.hr/hr/zbirke/donacija-gradu-zagrebu-memorijalni-prostor-bele-i-miroslava-krleze,2.html.
  6. (26. 06. 1986.) Baština na Gvozdu. Preuzeto 01. 01. 2013. sa: http://www.mgz.hr/UserFiles/file/Krleza_ Bastina_na_Gvozdu_Vecernji_list_1986.pdf.(17. 03. 1990.) Krležin Gvozd. Preuzeto 01. 01. 2013. sa: http:// www.mgz.hr/UserFiles/file/Krleza_Krlezin_Gvozd_Vjesnik_1990.pdf.
  7. (19. 09. 1990.) Čiji je Gvozd? Preuzeto 01. 01. 2013. sa: http://www.mgz.hr/UserFiles/file/Krleza_Ciji_je_ Gvozd_Plavi_vecernji_list_1990.pdf.
  8. Nikčević, T. Krleža je Tuđmana smatrao usijanom glavom. Preuzeto 01. 01. 2013. sa: http://www.bhdani.com/default.asp?kat=txt&broj_id=761&tekst_rb=17.
  9. Lendvaj, A. (19. 03. 1989.) Gvozdom protiv „balkanske krčme“! Preuzeto 01. 01. 2013. sa:
  10. http://www.mgz.hr/UserFiles/file/Krleza_Gvozdom_protiv_balkanske_krcme_Vecernji_list_1989.pdf.
  11. Jurišić, M. (05. 11. 1987.) Više od muzeja. Preuzeto 01. 01. 2013. sa: http://www.mgz.hr/UserFiles/file/ Krleza_Vise_od_muzeja_Vecernji_list_1987.pdf.
  12. Jurišić, M. (20. 11. 1988.) Proljeće za Gvozd. Preuzeto 01. 01. 2013. sa: http://www.mgz.hr/UserFiles/file/ Krleza_Proljece_za_Gvozd_Vecernji_list_1988.pdf.
  13. Pliško, S. (15. 11. 2001.) Kako se obnavlja Krležin Gvozd? Preuzeto 01. 01. 2013. sa: http://www.mgz.hr/ UserFiles/file/Krleza_Kako_se_obnavlja_Krlezin_Gvozd_Komunalni_vjesnik_2001.pdf.
  14. Radić, Z. (05. 01. 2002.) Posjeti Krležinu Gvozdu svakog utorka i petka! Preuzeto 01. 01. 2013. sa:
  15. http://www.mgz.hr/UserFiles/file/Krleza_Posjeti_Gvozdu_Vecernji_list_2002.pdf
  16. Visković, V. (1999.) Kako čitati Krležu. Preuzeto 01. 01. 2013. sa: http://www.matica.hr/MH_Periodika/ vijenac/1999/148/html/krleza/32.htm.

Policy of Remembering Miroslav Krleža on the Example of Memorial Place of Bela and Miroslav Krleža

Abstract: The goal of this paper is the analysis of the way how the work and life of Croatian literate and public figure Miroslav Krleza is presented in the Memorial space Bela and Miroslav Krleza. That question is considered in the context of possibilities that are offered by the concept of the memorial museum and through the question of the policy of memory. Through these 2 categories the way is considered but also the possible different presentation of Miroslav Krleza. I have used the description, talks and the analysis of the Krlezin Gvozd showroom.

Key words: the policy of memory, memorial museum, Miroslav Krleza.

____________________________________________________________

1Npr. http://bib.irb.hr/mzos/prikazi-rad?rad=117329, pristup 01. 01. 2013.

2http://www.mgz.hr/hr/zbirke/donacija-gradu-zagrebu-memorijalni-prostor-bele-i-miroslava-krleze, 2.html, pristup 01. 01. 2013.

3http://www.mgz.hr/UserFiles/file/Krleza_Vise_od_muzeja_Vecernji_list_1987.pdf, pristup 01. 01. 2013.

4http://www.mgz.hr/UserFiles/file/Krleza_Gvozdom_protiv_balkanske_krcme_Vecernji_list_1989.pdf , pristup 01. 01. 2013.

5http://www.mgz.hr/UserFiles/file/Krleza_Gvozdom_protiv_balkanske_krcme_Vecernji_list_1989.pdf , pristup 01. 01. 2013.

6http://www.mgz.hr/UserFiles/file/Krleza_Krlezin_Gvozd_Vjesnik_1990.pdf, pristup 01. 01. 2013.

7Žarko Paić je sugovornik u dokumentarnom filmu u novom filmu Željka Senačića „Serbus Krleža“ koji je premijerno prikazan u KGZ Bogdan Ogrizović 28. prosinca 2012. godine.

8http://www.mgz.hr/hr/zbirke/donacija-gradu-zagrebu-memorijalni-prostor-bele-i-miroslava-krleze,2.html, pristup 01. 01. 2013.

9http://www.mgz.hr/hr/zbirke/donacija-gradu-zagrebu-memorijalni-prostor-bele-i-miroslava-krleze,2.html, pristup 01. 01. 2013.

10http://www.mgz.hr/UserFiles/file/Festival_Miroslav_Krleza_program_2012.pdf, pristup 01. 01. 2013.

11http://www.bhdani.com/default.asp?kat=txt&broj_id=761&tekst_rb=17, pristup 01. 01. 2013.

12Ibid.

13http://www.matica.hr/MH_Periodika/vijenac/1999/148/html/krleza/32.htm, pristup 01. 01. 2013.

14http://www.culturenet.hr/default.aspx?ID=28653, pristup 01. 01. 2013.

Izvor fotografije: politikaplus.com

Please follow and like us: