Portret

Enisa KLAČAR
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za filozofiju, I ciklus
enisa_klacar@live.com

I poglavlje

U mojim očima se izliva tinta koja gubi svoju boju, predočavajući crnu ništavilost moga postojanja. Sjena na jednom dijelu podkožja oka ostaje djelimično netaknuta, kao da umjetnik tačno pokazuje odakle da prikaže polako gubljenje smisla u besmislu ništavila i postojanja tog oka, koje gleda u mene kao da ne prepoznaje svoj odraz. Moje ništavilo jeste odraz moga postojanja u slici. Smrtno sam postiđen. Otkriven je svaki dio moga lica i moje suštine samo sa dvije suprotne boje. Crna i bijela. Bježim u kutak sobe da sakrijem sebe u sebi. Prevrćem stvari pokušavajući pronaći način da se sakrijem. Uzalud, portret je tu. Uzimam ga opet, drugi put sa samosažaljenjem, pomislivši da je prvi dodir sa portretom bio samo moje prividno stanje koje ni sam ne želim da vidim. Ali ne… Posmatrajući svoj nos, primjećujem da je veći od stvarnog. Ne, ne varam se. Nos je drugačiji, veći, šiljat, ružan.

Na trenutak zaboravljam da gospodin Paul de Gosprion čeka na vratima. O da! Upravo on će da objasni sliku koju je nacrtao. Moja zbunjenost će biti okončana. Polako silazim niz drvene mahagonijske stepenice, kao da želim da ne budem primijećen. Spotičem se od tepih, dolazeći pravo pred oči gospodina.

– Oprostite, potpuno sam zaboravio da čekate na vratima – rekoh iznenađeno. Vaš portret je potpuna zaluđenost, gospodine. Bio sam u labirintu boja, u labirintu đavolskog crnila i anđeoske bjeline.

– Nadam se da se čekanje isplatilo, mladiću – rekao je Paol de Gosprion ravnodušno.

– O da! Itekako.

– I? Da li Vam se dopada portret?

– Posmatrajući portret, gospodine De Gosprion, pronašao sam nešto jako zanimljivo, nešto što me muči. Moj nos, gospodine. Ružan je i pogrešno postavljen. Moj prvi dodir sa portretom, gospodine, nije nimalo ugodan. Štaviše, prikazuje mene kao da sam jadan i bez ikakve egzistencije.

– Ništa nije ružno, sve zavisi od vaše percepcije na predmet. Svi percipiramo na drugačiji način. Možda je Vaše trenutno stanje upravo onakvo kao što sam lice prenio na platno.

– Ali moj nos je ružan, šiljat, ogroman… Nemoguće da Vi to ne vidite, gospodine, jednostavno nemoguće! – Mladiću, umjetnost se gleda u cjelini. Zar je važno da li je nos pravilnih crta ili ne? A sada zbogom, doći ću sutra tačno u 14 h da vidimo koliko je moguće popraviti portret. Ne očekujte očekivano. Zbogom, prijatelju.

Rastavši se od gospodina De Gospriona, ušao sam u staru, zapuštenu sobu, misao me obuzimala cijelog. Kažem zapuštenu, jer je ona bila proizvod moje djelatnosti, odnosno nedjelatnosti. Slobodno mogu reći da je soba nalikovala na neki kokošinjac, ali meni je taj kutak u neku ruku i bio u srcu iako nisam imao razloga za tako nešto. Na neko vrijeme sam poželio da pronađem sebi saputnicu, ali nažalost nijedna koka nije željela ovakav kokošinjac. I tako je moj život postao jedno prazno Ništa, bezličje u odrazu slike koja me otkrila ili možda čak otkrila u horizontu ništavila boja. Ležeći u prašnjavom krevetu, razmišljao sam o gospodinu De Gosprionu. Šta ako gospodin De Gosprion ne bude došao sutra? Šta ako ostanem vječno u pitanju i agoniji koji prožimaju čitavo moje biće? Sutra sam kao nov, još samo da proživim noć koja slijedi i koja će mi osvijetliti put ka dalekoj svjetlosti. Podnijet ću i ako je put krivudav i ako se budem spoticao pri kraju. Ulazeći u sobu, u kojoj je bilo više stvari nego u bilo kojoj drugoj, opazih da portreta nema. Na trenutak pomislih da nije možda među odjećom, ali dobro se sjećam da sam portret ostavio tačno između drvenog stola i lampe koja danju-noću obasjava moju sobu. Ta svjetlost nije ista ona koju zamišljam kada govorim o slobodi kao praktičnoj i stvaralačkoj navici svih ljudi, naravno, osim mene i ostalih koji borave u prostorijama kao što je ova.

Potrudih se malo bolje ne bih li pronašao portret, ali portreta nije bilo. Obuze me ogromna gorčina ili štaviše mržnja prema umjetniku, čak i prema portretu koji je učinio da bude centar mojih misli. Razbacao sam sve stvari i izgledalo je gore nego maločas. Prestao sam razmišljati, misli su mi odjednom postale prazne. Prestao sam ubijati svoju sobu svojom neurednošću i sjeo u ćošak, ondje gdje je prazan prostor jedino bio moguć. Sjedio sam u podmukloj tišini koja me i više nego dotukla. Nakon više od sat vremena zurenja u prazno, počeo sam tražiti portret i u drugom dijelu prostorije, koja je razdvajala moj krevet od prostorije u kojoj sam obavljao nuždu pet puta na dan. Možda je slika baš na nekom drugom mjestu, možda je sve ovo još uvijek moje staro Ja, ono koje je prije tri godine i pet mjeseci zaboravljalo stvari još dok sam boravio u najgorem i najprljavijem mjestu na svijetu, tamo gdje ne možete ni da zamislite svjetlost dana sem lampe na drvenoj komodi.

Pokušavao sam se smiriti, ne misliti o današnjem danu, o sutra, o prošlosti, budućnosti, stanju budnosti, bludnosti. Otkrivam jorgan, zavlačim glavu u jorgan, u prazno, u brige, u ponor, u mračnu hladnoću moga kreveta, mojih noći, moje čežnje. Ležim, stvari oko mene iščezavaju, gubi se bezvrijednost sobe, kreveta, gubim se i ja u sklopu muke. Pojavljuje se niotkud ta svjetlost, probija kroz moju sobu, kroz mene. Dolazi direktno meni, osjećam prisutnost sivila, tame, ali svjetlost je sve jača i jača. Odjednom, ON! Ostajem nepomičan, blijed, zavlačim glavu u jorgan, ponavljajući, mrmljajući ON! ON!

–      Gospodine, gospodine, jeste li to Vi? – mrmljam tihim glasom. Gospodine, molim Vas, progovorite!

Pogledavši me sažaljivo, odgovori :

–      Dolazim mnogo ranije mladiću, mnogo ranije. Došao sam da te vodim daleko u propast, u muke, najveću patnju i bol. Ti to zaslužuješ mladiću. O da, ti to zaslužuješ – reče glasno kao da želi da što brže shvatim smisao njegovih tamnih riječi.

Jedva prepoznah glas, pa to je ON, gospodin De Gosprion. Dva puta protrljah oči pomislivši da sam se prevario, ali ipak to je on. Visio je iznad mene poput anđela, i gledao me takvim pogledom da sam se morao okrenuti.

–      Sjeti se, mladiću! Sumnjao si u moju umjetnost, u moju srž – rekao je.

Govorio je uvjerljivo i isprekidano kao da je želio odmor za svoje riječi, za svoje misli, za sve one najprljavije riječi što jedan čovjek može reći. – Ali ne, nije on bio čovjek, pomislih u sebi. To sam i pomislio kad sam ga prvi put ugledao.

Od silne muke najzad shvatih da me želi uništiti, uzeti mi dušu, sve ono što sam sumnjao da postoji. Okrenuo sam se prema njemu, uočavajući da su mu oči napunjene krvlju. Gledao me s tolikom mržnjom da sam opet počeo sakrivati rukama svoje oči koje su taj prizor posmatrale. Noćima me obuzimao cijelog. Moje besane noći postale su utočište stvarnosti. Pokušavao sam neiscrpno, spoznavajući, shvatiti kako je bilo te noći, kada se ušunjao u san, kao sivi miš koji pokušava pobjeći u svoju najusamljeniju rupicu. Moje misli su postale prljavije od površine Zemlje na kojoj se pokreće mnoštvo dijelova tijela, koje koračajući u nepovrat gube sebe u bjesnilu muke. On je došao nepozvan, potpun stranac među strancima. Ova igra mučenja činila mu se luckastom. Bio mi je najpoznatiji gost među divljim i isprekidanim snovima. Štaviše, prestao sam ga smatrati gostom, bio je dio mene u meni, bio je stvarnost, bijes, mučilo. Hoće li ikada prestati? Gdje je početak bio, a gdje će kraj biti? Dolazi, pa odlazi, nestaje, gubi se u svoju postojanost. Mene uništava, hoda po meni. Gazi me, lomi me, muči me. Gubim misao o javi, čitava je postala mračna, gusta, izgubila se. Misao me proganja, uporno, moj um je zbunjen. Prestao sam osjećati, tražim smisao, tražim svjetlost. Osjećam se glupo i s čuđenjem tapćem u mraku, ne krećući se i skoro ne dišući. A ti, nepoznati i stalno neshvatljivi, pokaži mi tačku smisla, pokaži mi prije nego ostanem sam samcat u beskraju bezumnih lica! Znaš li kakvu zabludu činiš, pokušavajući uzeti moju dušu? Pokušavaš me učiniti demonom, pokazuješ snagu, ali je gubiš spoznavajući kome si uzeo misli.

Ne odustaje, gospodar je moga oka. Osjeća se kao gladni demon, koji grize i nema milosti. Zašto mene? Zašto nije nekoga ko ima san? Pokušavam da ne mislim ništa, ali uzalud – on je tu kao silueta koja želi pažnju. Moj dah nije isti, moje tijelo boli. Dišem, živim, molim. U paklu tame, muči me, postajem On, postajem Drugi.

Dok sam se budio, osjećao sam duboki pritisak u desnom dijelu glave. Obeshrabljivao sam sebe da je prethodna noć bila samo jedna u nizu mojih snova, koji su bili inteligibilna i razumljiva samo meni. Osjećao sam da moje unutrašnje, duševno stanje nije isto. Počeo sam razmišljati o nekim bezazlenim i suvišnim pitanjima koja sam smatrao ništavnim i neupotrebljivim za stvarni svijet, onaj u kojem živim. Onda pomislih na trenutak – šta ako se prethodna noć doista desila? Ne, ne i ne! Ne želim ubijati svoj um sa tako suvišnim pitanjima, jer su takve stvari i misli zaista nestvarne, kao što je nestvarno i da je gospodin De Gosprion dolazio mimo zakazanog termina. Ne, ne i ne! Odmah ću prekinuti sa tim pitanjima i početi razmišljati gdje bi portret mogao biti. Prema tome, pokušavao sam razmišljati i opipati svaki kutak kuće ne bih li se sjetio bar neke pojedinosti u onom momentu kada sam ostavio portret. Stara kuća mi je u tom momentu izgledala potpuno prazno, kao da godinama niko nije boravio, pa čak ni Ja. Odustajem.

Kako je beskrajno tužno moje životno stanje, kako je bolno gledati nepomične statue u ovoj prostoriji. Ponekad mi se čini da one žive više nego Ja. Ja. Ah! Kako prosta riječ, a znači mnogo više. Te divne skulpture koje zaudaraju na samoću. Kako je beznačajno osjećati se beznačajnim, kako je ponižavajuće ovisiti o tom prokletom portretu, pa čak i miševi u svojim tajnim kućicama imaju veću, dražesnu slobodu. Evo, otići ću na ulice, hodat ću sam kao ludak, sjedit ću na najusamljenijim klupama gdje dolaze klinke prepričavati jedna drugoj svoje najtamnije tajne, skrivene duboko u njima. Ustat ću sa klupe, jer ne bih podnio vjetar koji tako nervozno i tako namjerno ruši principe prirode. Dišem, svjestan sam da dišem, ali sumnjam da postojim. Osjećam otkucaje svoga srca koje kaže: „Iščupajte me odavde, ja nisam želio biti zarobljen u ovom pogrešnom i nimalo ugodnom tijelu.“ Prokletstvo, zastane mi dah svaki put kad pomislim da je portret put do moga postojanja. Prokletstvo, zar svaki put postoji nešto što osigurava moje postojanje? Dokle više tako? Zar je tako teško živjeti? Ja ne znam, možda sam nekada znao, ali ni toga se više ne sjećam.

Napokon sam prestao udisati odvratan dah moje prisutnosti, time što sam uzeo sebi za pravo da izađem ispred kuće da osjetim novi udisaj kao da moje tijelo nanovo živi, kao da novi dah znači preveliko nadanje za moj bezuvjetni duh. Sjeo sam na staru klupu koja je bila izgrađena od starog drveta prije mnogo godina. Počinje mi prkositi ta ista klupa, pričinjavajući mi se da se ruga mojoj nesretnoj samosvijesti koja je zaudarala na puko dostojanstvo moje ništavilosti. Ostao sam sjediti na klupi, prkoseći joj, mada je moje unutrašnje Ja znalo da je u pravu i da joj moja prisutnost sve više remeti dodir sa prirodom. Tužno bi mi bilo gledati ovaj prizor da sam samo slučajni prolaznik i da posmatram sebe kako sam samcat gledam u prazno, jer je i moj život prazan. Pitam se da li bih sve to primijetio, prolazeći pored sebe. Vjerovatno da bih, s obzirom na to da sam toliko jadan sam sebi, pa kako bih se tek onda činio drugima? Ako sam nedovoljan sam sebi, kako da budem dovoljan ostalima? Dok sam razmišljao o tome i gubio se u svojim mislima, tek primijetih da na klupi nasuprot moje sjedi riđokosa dama. Dok me je gledala nepomično, izvadi iz torbe crno-bijelu fotografiju. Pogledala me direktno u oči, pomalo začuđeno i sramežljivo. Ustade i krenu ka meni.

Nastavit će se…

Izvor fotografije: galleryintell.com

Please follow and like us: