Postmodernizam i hipertekst: Čitatelj u labirintu hiperteksta

 

Ermina RIBIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet
Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo, I ciklus
ermina.ribic96@gmail.com

Sažetak: Izučavanje hiperteksta značajno je u onom kontekstu koji se tiče klasične, tradicionalne književnosti. „Klasična književnost“ je termin koji se mora uzeti sa rezervom, pogotovo ako se koristi u opisivanju književnih djela iz postmodernizma. Za razumijevanje linkova i načina na koji funkcioniraju bit će potreban osvrt na sam internet, a onda će uslijediti usporedba teksta i hiperteksta, da bi se u tu priču uključio i postmodernizam kao okvir, odnosno zona gdje se javljaju hipertekstovi. Bit će govora i o čitatelju hiperteksta, njegovog odabira i očekivanja.

Ključne riječi: hipertekst, postmodernizam, čitatelj, internet, linkovi, struktura, izbor.

ŠTA JE TO DONIO INTERNET, A ŠTA POSTMODERNIZAM?

Postmodernizam je jedna od zanimljivijih epoha u književnosti, što zbog odnosa prema tradiciji koja prethodi, tako i zbog zaokreta u konvencijama koji se javlja u ovoj epohi. Može se reći da je to najživlji period u kojem se ljudsko biće nalazilo i ono čemu se nikada nije nadalo. Pojavom interneta, prodori informacija i znanja nikad nisu bili pristupačniji. Ali, kao u manirizmu, toliko znanja može proizvesti i svojevrsnu krizu znanja, što se može primijetiti u postmodernizmu. Fragmentacija je omogućila razvoj različitih intelektualnih svijesti i umjetničkih struja, od kojih jedne imaju smisla, dok su druge neshvaćene.

World wide web ispraznio je male biblioteke, dok s druge strane neupitno puni „gigabajtske“ biblioteke u raznim folderima. Internet je omogućio lakši pristup literaturi, a samim tim brže i organizovanije pohranjivanje te literature. U isto vrijeme, omogućio je i plasiranje milionskih materijala: od starih fragmentarnih rukopisa do cjelovitih tomova, ali i hiperteksta. Pošto se zasniva na odnosu teksta i linkova koji vode čitatelja dalje u tekst, logično je reći da je sama pojava interneta omogućila takav vid pisanja i kretanja kroz tekst. Jedan od boljih primjera kako funkcioniraju linkovi u tekstu jeste slavna Wikipedia. Tu se nalazi glavni tekst, a u njemu su navedeni i označeni drugi pomoćni linkovi, tj. tekstovi. Problem koji se javlja u ovako organiziranom tekstu, a što važi i za hipertekst, jeste lutanje od konteksta do konteksta koje u rijetkim slučajevima pruža struktuirani smisao. Zato će se reći da je labirint onaj odnos čitatelja i linkova.

 Često se na internetu od jednog linka i jedne pretrage završi na linku koji nema apsolutno nikakve veze sa onim prvim. Uzrok ovakvog lutanja leži u toj nepreglednoj mreži linkova gdje se čini da pretraga nema kraja i da je sve povezano. Međutim, kontekst je toliko labav da jedna riječ, jedan link odvodi u drugom smjeru. Ukoliko bi se podrobnije pozabavilo čovjekovim kretanjem po svjetskoj mreži, uvidjelo bi se da je jedan korak u „search fazi“ često popraćen sa još stotinu koraka praznog hoda ili, bolje rečeno, praznog klikanja linkova. Slično se dešava i u hipertekstu, ma koliko se mislilo da je to jedna zatvorena cjelina. Značenje riječi link onemogućava zatvorenu strukturu, pa je bolje iskoristiti pojam koji Zdenko Lešić (2005) navodi kao jednu od karakteristika postmodernističke književnosti, a to je svakako pojam antiforme koja je otvorena i nepovezana. Ako je internet neka vrsta antiforme, onda je većina pojava na webu bez jake strukture i forme, a ako postmodernizam daje antiforme, onda rijetko koja književnost u takvoj klimi može biti drugačija na tom planu. Internetu se suprotstavlja biblioteka, tekstu hipertekst, a postmodernizam svemu što mu je prethodilo.

POSTMODERNIZAM, TEKST I HIPERTEKST: POJMOVI I VEZE

Knjiga koju čovjek drži u ruci i percipira skoro svim čulima drugačije utječe na njega od one koju percipira isključivo očima. Hipertekst koji se nalazi pred čitateljem (najčešće na ekranu računara) unosi iščekivanje, ali i nejednako usmjerenu pažnju, što će reći da su ponuđeni linkovi tu kako bi ubrzali proces čitanja i spriječili eventualnu dosadu.

Ovako Vladislava Gordić-Petković definira hipertekst: Hipertekst asocira na multimedijalnu prirodu interneta, na višesmernost komunikacije, kao i na disperziju teksta. Definiše se kao asemblaž razasutih elemenata koji ne znaju za ustaljen red ili hijerarhiju, a povezani su linkovima koje čitaoci aktiviraju u traganju za integralnom verzijom (2004: 138).

Vladislava Gordić-Petković (2004) kazuje da hipertekst asocira na multimedijalnu prirodu interneta, na višesmernost komunikacije, kao i na disperziju teksta. Definiše se kao asemblaž razasutih elemenata koji ne znaju za ustaljen red ili hijerarhiju, a povezani su linkovima koje čitaoci aktiviraju u traganju za integralnom verzijom.

Razlika između teksta i hiperteksta uočava se u strukturi. Pod tekstom se podrazumijeva jedna, strukturalno gledano, završena cjelina jezičkih znakova (Bal, 2000: 11). Dakle, svaki tekst se suprotstavlja hipertekstu svojom strukturalnom zatvorenošću. S druge strane, otvorenost podsredstvom linkova daje više mogućnosti, a time i više tumačenja. Sigurno je jedno: u toj mreži hipertekstualnih linkova mora postojati i poneki nedostatak, rupa, što će biti kasnije obrazloženo. Vladimir Biti (1987) će reći da tekst nije odgovor na svijet, pa ni prevrednovanje i preoblikovanje već nekako oblikovane i vrednovane stvarnosti, već je on prije svega odgovor na specifičnu čitateljevu potrebu. U hipertekstu postoji autorova namjera da zadovolji čitateljevu potrebu, ali važnije je napomenuti da prilikom čitanja hiperteksta, čitatelj sam mora pronaći svoju potrebu, odnosno, odrediti je i zatim pronaći. On može imati samo neko predznanje o onome u šta se upušta, ali zasigurno neće znati kuda će ga odvesti linkovi. Tu nema nikakve univerzalnosti, već onog postmodernističkog pitanja (ne)uvjerljive interpretacije, gdje je ponovno važnije propitati načine čitanja samog čitatelja.

Hipertekst jeste prekid sa tradicionalnim književnim formama, pa čak i radikalan prekid sa onim književnim koje se uvriježilo tokom stoljeća i stoljeća pisanja, jer sada dolazi do okretanja ka jednoj vrsti programerskog dizajna web-stranice sa tekstualnim sadržajem. Akcentirano je upravo to artificijelno stvaranje i artificijelnost samog teksta uopće. Ako je postmodernizam obilježen otvorenošću, antiformom i fragmentacijom, onda vrijedi ponoviti da je hipertekst fenomen koji se mogao javiti jedino u postmodernizmu. Postmoderna proza u prvi plan je dovela svoju vlastitu tekstualnost, iz koje nestaje autoritativni glas sveznajućeg naratora i započinje jedna jezička igra, u kojoj riječi svoja značenja priskrbljuju isključivo u međusobnim relacijama, a ne u odnosu na neku preegzistentnu realnost (Lešić, 2005: 509). Tekst je tako postao samo (virtualni) postupak u najužem smislu. Ovim se ne želi obezvrijediti autor hipertekstova, jer kreiranje jednog takvog djela zahtijeva i znanje i strpljenje. Autor tu najviše mora računati na funkcije linkova (možda slično Barthesovim leksijama) i njihovim utjecajem na hipertekst i na čitatelja. Čitanje u hipertekstu zahteva i savladavanje asocijativne i sekvencijalne organizacije teksta, prepoznavanje obrazaca interaktivne strukture linkova. Cikličnost, ponavljanje i reverzibilnost samo su neke od odlika hipertekstualnog čitanja, što neretko podrazumeva da postoji više različitih tumačenja, baš kao što postoji i više načina linkovanog kretanja kroz tekst (Gordić, 2013: 111). Ovo je još jedna izjava koja dokazuje vezu između postmodernizma i hiperteksta. No, trebalo bi se vratiti na čitatelja tih hipertekstova. Jasno je da su Joyceovi i Proustovi romani mnogo bliži iskonskom čovjekovom načinu razmišljanja, a ipak su čitani sa napetošću i velikim nerazumijevanjem. Šta onda reći za hipertekst? Postoji li šansa za dosljedno praćenje linkova i, još bitnije, da li postoji šansa za ostanak u hipertekstu? Da li je i hipertekstualni autor mrtav?

MOGUĆI SVJETOVI I MOGUĆA OČEKIVANJA

Ovdje se mogu postaviti brojna pitanja: da li autor hiperteksta može predvidjeti sve mogućnosti svojih budućih čitatelja ili stvara one očite, klišeizirane; kako on gradi sistem linkova i da li u njih uključuje mogućnosti koje su različite po vrijednosti; da li odabrana mogućnost u potpunosti isključuje informacije iz druge (neodabrane) mogućnosti; da li je čitatelj time oštećen ili se kreće u prostoru koji ima slične granice sa drugim ponuđenim prostorima; da li čitatelj uvijek bira onu klišeiziranu opciju i koliko te opcije, ustvari, nude čitatelju smisaono zaokruženu cjelinu…

Hipertekst je jasan primjer onog razgovora između tekstova, koji je jedna od glavnih karakteristika postmodernističke književnosti. On je očigledni prodor u polje izbora. Ako bi čitatelj izabrao jednu opciju i prešao na drugu, tada neizabranu opciju, onda bi morao zapamtiti sve ono što je pročitao u prvoj, i tako uporedivši ove dvije, prešao na treću, četvrtu itd. Pitanje koje se sada javlja manje se tiče književnosti: da li postoji ciljana grupa kojoj se priča kazuje i da li se tako računa na spremnost čitatelja da luta po labirintu hiperteksta. Onaj koji stvara hipertekst mora imati ova pitanja na umu, ali i brojna druga. U isto vrijeme mora računati na tekst, dizajn, funkcionalnost, recepciju, čitatelja, narativni tok i sve dijelove jednog teksta. Ukoliko zanemari bilo šta od navedenog, hipertekst neće imati smisla. Kao posljednja stanica na koju autor hiperteksta treba zastati jeste tumačenje i način čitanja njegovog djela, što je opet u uskoj vezi sa čitateljem i narativom. Pošto pisac mora računati na čitatelja mnogo više nego u klasičnoj književnosti, on mora stvarati linkove koji će zaista biti elementi strukture, a zbog toga neće narušavati smislenost teksta. Struktura je, dakle, u uskoj vezi sa čitateljevim mogućnostima i tumačenjem. Zadovoljiti sve strane čini se jako teškim zadatkom. Baetens i Truyen (2013) pišu: The distinctive feature of hypertextual literature is identified with the limitless possibilities of clicking through or endless continuation, as if this mechanism suffices to produce interesting literature. Tačno je da link sam po sebi neće pružiti zadovoljstvo čitatelju, a niti autoru koji se može samo još više zbuniti. Link mora biti povezan sa smislom i onim što se predstavlja u priči, a ono jedino može biti podražavano jezikom. Razgovor znakova u hipertekstu trebalo bi iskoristiti na najbolji mogući način, ali sa konstantnim oprezom usmjerenim ka strukturi. I hipertekst, kao i ostala književnost postmodernizma, jasno ukazuje na svoju artificijelnost, a čitatelj je nje svjestan i mora sudjelovati u takvoj formi. Pristanak na artificijelnost je važan korak ka tumačenju djela.

Mogući svjetovi se kriju iza svakog odabranog i neodabranog linka i mnogo je teže pratiti i otkrivati takve labirinte, za razliku, naprimjer, od Ecoovog Ostrva dana pređašnjeg. U štampanoj knjizi postoje mogući svjetovi i čitatelji se kreću po labirintu sa znanjem da je ono što čitaju ipak odabrano i kao takvo napisano. Tumačenje je tu pomalo, ali ne u potpunosti, odvojeno od strukture jer strukturu ne čine linkovi, već jezik i igra značenja. Ponekad jeste zbunjujuće, ali se nudi stabilnost. S druge strane, linkovi vode u moguće svjetove, ali sa drugačijim znanjem (ili bolje reći neznanjem), a ono je povezano sa izborom i uskraćenošću. Svaki put kad čitatelj klikom odabere ovu, a ne onu opciju, on ne zaviruje u tu drugu mogućnost i zbog toga tumači djelo onako kako je on odabrao. Shodno tome, može se reći da ne dolazi ni do pravog razgovora između znakova zbog čitateljevog izbora. Njegov izbor je svojevrsni kraj u tumačenju. Evo kako funkcionira jedan hipertekst. Na stranici www.prentissriddle.com nalazi se baza hipertekstova od kojih pola nije moguće pročitati (404 error). Link koji pak radi nosi naslov HyperManifesto. Tu se nalazi dvadeset postulata od kojih svaki sadrži link u sebi. Accept no subtitutes. Art is not a cheap copy of life, gdje podvučeni dio predstavlja sljedeći link koji mora biti odabran. Na sljedećoj kartici piše Life mimics art, da bi se klikom na Life otišlo na priču koja nije povezana sa umjetnošću, a sa životom tek generalno. Nudi se the good times i dolazi se do sljedeće rečenice: Art forgets birthdays. Reklo bi se da je struktura narušena i da je izgubljen okvir. Međutim, autor ovog hiperteksta vraća čitatelje na umjetnost i povezuje je sa dječijim doplatkom, a preko dječijeg doplatka sa punomoćjem, da bi se hipertekst u posljednjoj kartici automatski vratio na umjetnost preko zatvora. Ostali dijelovi manifesta nude i kraća putovanja, manje ili više nelogična, ali sa nekom cjelinom. Mora se uzeti u obzir struktura manifesta koji može razvijati svoje linkove na principu jedne opcije. Suština ovakvih linkova nije u pružanju uvida u povezanost mogućnosti jer mogućnosti nema. Manifest ovdje više prikazuje funkcioniranje hiperteksta kao umjetničkog djela nego što daje bilo kakve postulate.

 U članku Hypertext revisited, Jan Baetens i Fred Truyen (2013) predlažu lijep primjer definiranja onoga što hipertekst nudi čitateljima. Oni govore o svojevrsnom prekidanju (interrupting) koji nisu karakteristični za djela XIX stoljeća, a za primjer navode Dickensove i Dumasove romane koji su skoro pa antihipertekstualni. Većina književnih djela računa na čitatelja, ali mora se osvijestiti i ta nužda autora hiperteksta da, u eri interneta, ostane dosljedan samom sebi, svojoj publici i svom mediju u kojem stvara – world wide webu. Takav autor može se nazvati i hiperautorom jer i on, kao i njegov tekst, nema slične zadatke kao i autori prije njega. U članku Hypertext fiction reading: haptics and immersion (2008) nalazi se sljedeća izjava: When the stimuli on the current screen do not contribute sufficiently to holding our attention, we tend to seek some sources to renew it. If no such sources are available, we will, after a while, lose interest and concentration. Kao što je već rečeno – linkovi služe za prebacivanje pažnje na zanimljiviji sadržaj, ali kako čitatelj zna da li će mu sljedeći click obezbijediti novi i osvježavajući sadržaj? Primjer takvog hiperteksta jeste Lasting image, ideja Michaela Joycea i Carolyn Guyer. Pred čitateljem se nalazi slika sa tekstom, a sve što treba uraditi jeste neprestano klikati na strelicu desno (naprijed u tekstu) ili lijevo (nazad u tekstu). Sve se počinje ponavljati nakon nekoliko kartica priče. U uvodu stoji da osim navedenih slika i teksta, čitatelj može saznati i drugu stranu priče tako što će strelicom tražiti sakrivene linkove, često na slici u vidu nekog objekta. Tu se otkriva zanimljiv dio hiperteksta: pošto je prva verzija priče govorila o slijepcu, nakon odlaska na skriveni link, čitatelj, uslovno rečeno, gleda iste slike očima slijepca i doznaje kako njegova priča zvuči. Ovdje se očituje vizualna prednost hiperteksta: kroz nekoliko jedva prepoznatljivih slika obale, saznaje se kako je to vidio slijepac. Riječi koje se mogu pročitati u klasičnoj književnosti ne mogu dati takvu konkretnu vizualizaciju. Međutim, problem je u pozamašnom broju ponuđenih opcija i u čitateljevom odabiru. Kako je već naglašeno, vrlo strpljivi i radoznali čitatelj morao bi pamtiti prethodnu priču i povezati kontekste, a onda odabirati ostale opcije. Ovaj drugi, manje strpljivi i manje radoznali čitatelj, neće ići na ostale opcije i zaključit će ono neminovno iz svog izbora. Sigurno će se naći i neko kome ni prva ni druga verzija priča neće pružiti očekivano zadovoljstvo.

ZAKLJUČAK

Hipertekst je književno područje koje se itekako mora izučavati. U stvaranju takvog teksta, obje strane – i autor i čitatelj – moraju pristati na ograničenja koja nudi druga strana. Autor vjerovatno nikada neće napraviti toliko složenu strukturu, toliko složenu mrežu linkova koja će smisaono zadovoljiti čitatelja, a čitatelj će uvijek biti u stanju da pronađe one dijelove na kojima je autor zastranio. Istina je da se na internetu kao vrsti otvorene knjige čitatelji (korisnici) uvijek nalaze ni ovdje ni tamo i njihov izbor je njihovo vrednovanje hiperteksta – tog medija bez kraja i početka. Koliko autor mora računati na različite tipove čitatelja – toliko i sam čitatelj mora biti spreman na iznevjeravanje vlastitog očekivanja, upravo zbog autorovih već ponuđenih opcija. Čitatelj će ili istrajati u lutanju po labirintu ili će odustati nakon prve isprobane opcije. Osuđen je sam na sebe i na svoj izbor prilikom klikanja, dok je autor osuđen na mrežu linkova koje je stvorio. Obje strane moraju pristati na antiformu. Važno je napraviti iskorak u vrednovanju klasične i virtualne književnosti, na način da se uzdizanjem jedne ne nipodaštava druga. Selekcija svakako mora postojati, pa će se vrlo često odabirati klasična književnost, dok će se na hipertekst, kao produkt postmodernizma, gledati kao na neku vrstu eksperimenta koji još uvijek treba da se razradi i ponudi bolji izlaz iz labirinta. A možda je njegova priroda takva da ne može izbjeći uvođenje labirinta.

LITERATURA

Bal, M. (2000). Naratologija: Teorija priče i pripovedanja. Beograd: Narodna knjiga Alfa.

Biti, V. (1987). Interes pripovjednog teksta: prema prototeoriji pripovijedanja. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.

Gordić, Petković V. (2004). Virtuelna književnost. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

Gordić, Petković V. (2013). Nova hipertekstualnost u književnosti: čitanje, vrednovanje, obrazovanje U: Digitalne medijske tehnologije i društveno-obrazovne promene. (str. 102-112) Ur. D. Valić Nedeljković, D. Pralica. Novi Sad: Filozofski Fakultet Novi Sad.

Lešić, Z. (2005). Teorija književnosti. Sarajevo: Sarajevo Publishing.

Mangen, A. (2008). Hypertext fiction reading: haptics and immersion. Journal of Research in Reading, Volume 31, Issue 4, str. 404-419.

Truyen, F., Baetens, J. (2013). Hypertext revisited. LEONARDO, Vol. 46, No. 5, str. 477-480.

POSTMODERNISM AND HYPERTEXT

The reader in labyrinth of hypertext

Summary: The study of hypertext is significant in the context of classical, traditional literature. ˝Classical literature˝ is a term that should be taken with reserve, especially if it is used while describing literary works of postmodernism. In order to understand links and ways of their functioning, it will take a special observation of Internet itself, and then a comparison of text and hypertext, in order to include postmodernism as a frame, a zone where hypertexts occur. There will also be talking about the reader of hypertext, about his choice and expectation.

Keywords: hypertext, postmodernism, reader, internet, links, structure, choice.

Izvor fotografije: Google

Please follow and like us: