“Posuda za kavu” (Théophile Gautier)

Adriana KATAVIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za anglistiku, II ciklus studija
ak.fortuna91@gmail.com

 

„Vidio sam pod mračnim jedrima
Jedanaest zvijezda,
Mjesec, sunce također,
Kako mi se klanjaju
U tišini,
Za sve vrijeme mog sna.“
Jakovljeva vizija

I

Prošle sam godine, kao i moja dvojica kolega iz ateljea, Arrigo Cohic i Pedrino Borgnioli, bio pozvan da provedem nekoliko dana u unutrašnjosti Normandije.

Vrijeme, koje je po našem odlasku bilo obećavajuće, odluči se iznenada promijeniti, i kiša je toliko padala da su pusti putovi kojim smo koračali bili kao korito bujice.

Probijali smo se kroz kaljužu do koljena, debeli sloj ilovače lijepio nam se za đonove čizama, te nam toliko usporavao korake, da smo do našeg odredišta stigli tek jedan sat nakon zalaska sunca.

Bili smo izmoreni; vidjevši napor koji ulažemo da suzbijemo zijevanje i držimo oči otvorene, čim smo večerali, naš nas je domaćin poveo svakog do njegove sobe.

Moja je soba bila ogromna; ulazeći osjetih kao neku drhtavicu, jer mi se učinilo da ulazim u neki novi svijet.

Doista, moglo bi se pomisliti da smo u dobu regentstva kada se vidi nadvratnik s Boucherova Četiri godišnja doba, namještaj prepun ukrasa od šljunka i neukusnih školjki, te velika nezgrapno izrađena ogledala.

Sve je bilo netaknuto. Umivaonik, pokriven kutijama za češljeve i četkicama za puder, izgledao je kao da je jučer korišten. Dvije ili tri haljine prelijevajućih boja, lepeza posuta srebrnkastim sjajem, sve to razasuto po ulaštenom parketu, i na moje veliko čuđenje, burmutica od kornjačevine otvorena na dimnjaku bila je puna još svježeg duhana.

Primijetio sam ove stvari tek pošto mi je domaćin, ostavljajući svoj svijećnjak na noćni stolić poželio laku noć, a ja sam se, priznajem, počeo tresti kao prut. Brzo sam se svukao, legao, te da bih se riješio tog glupog straha, uskoro sam zatvorio oči okrećući se prema zidu.

Ali bilo mi je nemoguće ostati u toj poziciji: postelja se poda mnom uzburkala poput vala, kapci su mi se žustro podizali. Morao sam se okrenuti da pogledam.

Vatra što je gorjela bacala je crvenkast odsjaj po stanu, tako da su se bez muke mogli raspoznati likovi na goblenima i lica s počađenih portreta obješenih na zidu.

Bili su to preci našeg domaćina, konjanici u željeznom oklopu, vijećnici s perikama, i lijepe dame dotjeranog lica i potpuno napudrane kose, s ružom u ruci.

Iznenada se plamen poče čudno ponašati; blijeda svjetlost obasja sobu, i jasno vidjeh da je ono što sam smatrao uobraženim slikama stvârno, jer su se zjenice tih uokvirenih bića pomjerale, svjetlucale na neki čudan način; usne su im se otvarale i zatvarale kao usne ljudi koji govore, ali nisam čuo ništa osim zvuka „tik-tak“ zidnog sata i zviždanja jesenjeg vjetra.

Obuzeo me je nesavladiv užas, kosa ponad čela mi se nakostriješila, zubi su mi se sudarali do lomljenja, hladan znoj oblio me po čitavom tijelu.

Sat je odzvonio jedanaest. Treperenje posljednjeg udara dugo je odzvanjalo, dok se nije posve ugasilo…

Oh! Ne, ne usuđujem se reći što se onda dogodilo, nitko mi ne bi vjerovao, i smatrali bi me ludim.

Svijeće su se upalile same od sebe; mijeh je, bez da ga je ikakvo vidljivo biće pokrenulo, počeo puhati u plamen, hropćući kao kakav stari astmatičar dok je raspirivao vatru, a lopatica podizala pepeo.

Zatim se jedna posuda za kavu baci pod stol na kojem je stajala, te se zaputi teturajući prema ognjištu, gdje se smjesti među ugarcima.

Nekoliko trenutaka poslije, fotelje se stadoše tresti i začuđujeće drmajući izvijenim nogama, okupiše se oko dimnjaka.

II

Nisam mogao misliti ni na što osim na ono što vidim; ali još je neobičnije ono što me je tek čekalo.

Najstariji od svih bio je portret jednog velikog bucmastog čovjeka sive brade, koji je izgledao u potpunosti onako kako sam zamišljao starog sir Johna Falstaffa. On izađe mršteći se glavom iz svog rama, te nakon dosta truda, prošavši ramenima i okruglim stomakom kroz uske daščice okvira, iskoči nespretno na zemlju.

Nije još ni uzdahnuo kad izvuče iz džepa prsluka iznimno malen ključ. On puhnu unutra da se uvjeri da je rupa čista i gurnu ga redom u sve ramove.

Svi se ramovi onda raširiše tako da lako pustiše lica koja su zatvarala.

Mali jedri opati, suhe i žute udovice, činovnici strogog izgleda zamotani u velike crne haljine, kicoši u svilenim čarapama, u lanenim kratkim hlačama, s vrškom mača u zraku: svi ti likovi predstavljali su jedan tako čudan spektakl, da se uprkos svem strahu nisam mogao suzdržati od smijeha.

Te dostojanstvene ličnosti sjedoše; posuda za kavu ležerno skoči na stol. Uzeše kavu u japanskim bijelim i plavim šalicama, koje su spontano dotrčale od jednog sekretara, svaka od njih snabdjevena kockom šećera i srebrnom žličicom.

Kada se kava popila, šalice, posude za kavu i žličice istovremeno iščeznuše, a otpoče razgovor, zasigurno najčudniji kojeg sam ikad dotad čuo, jer nitko od tih čudnih govornika nije gledao drugog dok govori: svi su imali oči fiksirane na sat.

Ni sâm nisam mogao odvratiti pogleda ni spriječiti se da pratim kazaljku koja je išla prema ponoći neprimjetnim koracima.

Naposljetku, ponoć odzvoni; začu se neki glas čiji je zvuk bio identičan klatnu:

  • Vrijeme je, treba plesati.

Svi se digoše. Fotelje se same od sebe povukoše; zatim, svaki vitez uze ruku jedne dame, a onaj isti glas reče:

  • Hajdemo, gospodo iz orkestra, počnite! Zaboravio sam reći da je motiv na goblenima bio italijanski concerto s jedne strane, a s druge lov na jelena gdje je nekoliko sluga puhalo u lovački rog. Pikeri i muzičari, koji dotad nisu još napravili nijedan pokret, nagnuli su glavu da pokažu da se i oni pridružuju.

Maestro podiže svoju palicu, i jedna živa i plešuća harmonija započe s oba kraja prostorije. Najprije se plesao menuet.

Ali brze note djela kojeg su muzičari izvodili loše su se slagale s tim teškim naklonima: tako je svaki par plesača poslije nekoliko minuta stao izvoditi piruete poput zvučnog zvrka. Svilene haljine žena, zgužvane u tom plešućem vihoru, proizvodile su zvuke neobične prirode; reklo bi se da je to lepet krila golubova. Vjetar koji je ponirao ispod puhao je na njih tako čudnovato da su imale izgled crkvenog zvona.

Gudala virtuoza su tako brzo prolazila po žicama da su iz njih izbijale električne iskrice. Prsti frulašā su se podizali i spuštali kao da su bili od žive; obrazi pikerā bili su naduveni kao baloni, a sve to formiralo je svu silu nota i tako brzog ćurlikanja i uzlaznih i silaznih ljestvica, tako uvijenih, tako nezamislivih, da ni sami demoni ne bi dvije minute mogli pratiti takvu mjeru.

Bilo je žalosno gledati trud tih plesača da uhvate kadencu. Skakali su, prevrtali se, klanjali se, bacali se i poskakivali tri stope uvis, tako da im je znoj, cureći sa čela u oči, stvarao pjege i crvenilo. Ali što god da su radili, orkestar ih je uvijek prestizao za tri ili četiri note.

Sat je odzvonio jedan; oni se zaustaviše. Tad vidjeh nešto što mi bijaše promaklo: jedna žena nije plesala.

Sjedila je u naslonjaču iza kamina i izgledala je da ni najmanje na svijetu ne sudjeluje u onom što se događa oko nje.

Nikad se, čak ni u snu, ništa tako savršeno nije našlo pred mojim očima; koža zanosno bijela, pepeljasto plava kosa, duge trepavice i plave zjenice, tako svijetle i bistre, da sam joj vidio u dušu tako jasno kao šljunak na dnu potočića.

I ako bi mi se ikad dogodilo da nekog volim, osjetih da bi to bila ona. Jurnuh iz kreveta, iz kojeg se dotad nisam mogao ni pomaći, i pođoh prema njoj, vođen nečim što je djelovalo u meni, a da to nisam mogao spoznati; nađoh se u njenom krilu, držeći njenu ruku, razgovarajući s njom kao da se znamo dvadeset godina.

Međutim, dok sam joj govorio, što bješe veoma čudno, pokretima glave sam pratio muz-iku koja nije prestajala svirati; i premda sam bio na vrhuncu sreće jer razgovaram s jednom tako lijepom osobom, noge su mi gorjele od želje da plešem s njom.

Ipak, nisam joj se usuđivao to predložiti. Činilo se da razumije što želim, jer podiže slobodnu ruku prema brojčaniku zidnog sata:

  • Kada kazaljka bude tu, vidjet ćemo, moj dragi Théodore.

Ne znam kako se to dogodilo, nimalo nisam bio iznenađen što čujem da me zove mojim imenom, i nastavismo razgovarati. Konačno, naz-načeni sat odzvoni, glas sa srebrnim zvukom još je titrao u sobi i reče:

  • Angéla, možete plesati i s gospodinom ako Vam je zadovoljstvo, ali znate čime će to rezultirati.
  • Nije važno, odgovori Angéla mrgodno. I ona me obgrli svojom bijelom rukom oko vrata.
  • Prestissimo! povika glas.

I stadosmo plesati valcer. Grudi ove mlade djevojke dodirivale su mi prsa, njen baršunasti obraz doticao je moj, a njen ljupki dah lebdio mi je na usnama.

Nikada u životu nisam iskusio taj osjećaj; nervi su mi drhtali kao rastezljivi čelik, krv mi je kolala u venama kao potoci lave, i čuo sam kako mi srce tuče poput sata obješenog nad mojim ušima.

Ipak, to stanje nije imalo ništa mučno. Bio sam preplavljen neizrecivom radošću i poželio sam zauvijek ostati tako, a bijaše neobično, premda je orkestar utrostručio brzinu, da se nismo trebali nimalo truditi da ih slijedimo.

Pomoćnici, zadivljeni našom okretnošću, vikali su bravo i svom snagom su pljeskali rukama koje nisu stvarale nikakav zvuk.

Angéla, koja je dotad plesala s iznenađujućom energijom i pravilnošću, iznenada je izgledala kao da se umorila; naslonila mi se na rame kao da nema nogu; njena mala stopala koja su do prije minut doticala pod, samo su se polako odizala, kao da su puna olova.

  • Angéla, Vi ste umorni, rekoh joj, odmorimo se.
  • Rado bih, odgovori ona brišući čelo maramicom. Ali dok smo plesali, svi su sjeli, ima još samo jedna fotelja, a nas je dvoje.
  • Ne smeta, moj lijepi anđele. Uzet ću Vas u krilo.

III

Bez i najmanjeg prigovora Angéla sjede, obgrlivši me rukama poput bijelog šala, skrivajući glavu u mojim njedrima da se malo ugrije, jer je bila hladna poput mramora.

Ne znam koliko smo vremena tako ostali, jer su sva moja čula bila uronjena u kontemplaciju o tom misterioznom i fantastičnom biću.

Više nisam imao pojma ni o vremenu ni o mjestu; stvarni svijet više nije postojao za mene, a sve veze koje su me za njega vezale bile su pokidane; moja duša, izvađena iz svog zatvora od blata, plovila je po ovom valu i po beskraju; shvaćao sam ono što nijedan čovjek ne može shvatiti, Angéline misli su mi se otkrivale a da nije ništa morala reći; jer duša joj je blještala u tijelu poput lampe od ubjelka, a zrake što su izlazile s njenih grudi probijale su moje u potpunosti.

Ševa zapjeva, blijeda svjetlost razli se po zavjesama.

Čim je Angéla to opazila, brzo se podiže, mahnu u znak pozdrava, i nakon nekoliko koraka vrisnu i pade.

Prestravljen, skočih da je podignem… Krv mi se ledi samo kad na to pomislim: nisam našao ništa osim posude za kavu razbijene u tisuću komadića.

Na taj prizor, ubijeđen da sam bio igračka neke đavolske iluzije, uhvati me takav strah, da izgubih svijest.

IV

Kada sam se osvijestio, bio sam u svom krevetu; Arrigo Cohic i Pedrino Borgnioli su stajali na mom uzglavlju.

Čim sam otvorio oči, Arrigo povika:

  • Ah! konačno! evo ima skoro jedan sat da ti trljam sljepoočnice kolonj-skom vodom. Kog si vraga radio sinoć? Jutros, pošto sam vidio da ne izlaziš, ušao sam ti u sobu i našao te ispruženog na podu, u odjeći za bal, kako stišćeš u naručju komad slomljenog porculana, kao da je to kakva mlada i lijepa djevojka.
  • Dovraga! ovo je svadbena odjeća mog djeda, reče drugi podižući jedan od skutova tamnocrvene svile sa zelenim cvijećem. Evo dugmadi od štrasa i od filigrana kojim se toliko dičimo. Théodore ga je našao u nekom ćošku i uzeo da se zabavi. Ali zbog čega ti je bilo loše? doda Borgnioli. To je dobro za jednu kicošicu bijelih ramena; raskopčamo je, uzmemo joj ogrlice, šal, i to je prava prilika za prenemaganje.
  • Samo me uhvatila slabost; podložan sam tome, odgovorih suho. Ustadoh, skidoh svoju smiješnu odjeću.

A zatim smo doručkovali.

Moja tri druga jela su mnogo i pila još više; ja gotovo i nisam jeo, sjećanje na to što se dogodilo me je dovodilo u neko čudno odsutno sanjarenje.

Kada je završio doručak, kako je padalo kao iz kabla i nije bilo načina da se izađe, svatko se zabavio kako zna. Borgnioli je bubnjao ratničkim koracima po staklu; Arrigo i domaćin igrali su dame; ja sam iz svog albuma izvukao komad teleće kože i počeo crtati.

Gotovo neprimjetne crte moje olovke, a da na to nisam ni najmanje mislio, stadoše s najčudesnijom preciznošću predstavljati posudu za kavu koja je odigrala tako važnu ulogu te noći.

  • Začuđujuće je kako ta glava liči na moju sestru Angélu, reče domaćin, koji mi je, završivši partiju, gledao preko ramena kako radim.

Doista, odmah mi je izgledalo kao da je posuda za kavu nježni i melankolični Angélin profil.

  • U ime svih svetaca, je li živa ili mrtva? povikah drhtavim glasom, kao da mi život ovisi o njegovom odgovoru.
  • Umrla je prije dvije godine od upale pluća poslije jednog bala.
  • Avaj! odgovorih tužno.

I zaustavivši suzu koja je skoro pala, vratio sam papir u album. Tada sam shvatio da za mene više nema sreće na ovom svijetu!

 

Izvor fotografije: https://en.wikipedia.org/wiki/The_Cup_of_Tea_(Mary_Cassatt)

Please follow and like us: