“Prokletinja” (Ambrose Bierce)

Abdurrahman KADRIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za anglistiku, II ciklus studija
ad.dariyat@hotmail.com

 

GLAVA PRVA

ONO NA STOLU NE MORA NUŽNO BITI ZA JELO

Pod svjetlom lojanice, postavljene na jednom kraju hrapavog stola, čovjek je čitao nešto zapisano u knjizi. Bje to neka stara računovodstvena knjiga, jako otrcana; zapisi u njoj, očigledno, ne vrlo čitljivi, pošto bi čovjek stranicu katkad prinosio plamenu svijeće, kako bi je vidio pod više svjetla. Knjiga bi tad bacila sjenu i zamračila polovicu sobe, kao i nekolicinu lica i obličja u njoj, jer je, uz čitača, prisutno bilo još osam ljudi. Sedmorica su, šutke i nepomično, sjedili naslonjeni na tvrdi zid od trupaca, a kako je soba bila jako mala, to ne bje suviše daleko od stola. Bilo tko od njih mogao je pružiti ruku i dotaknuti osmog, koji je ležao na stolu, djelimično prekriven plahtom, licem okrenutim prema stropu i rukama ispruženih uz bokove. Bio je mrtav.

Čovjek sa knjigom nije čitao naglas niti je itko govorio, svi kao da su iščekivali nešto; jedino mrtvac nije imao nikakvih očekivanja. Iz prijatne vanjske tmine, kroz otvor koji je služio kao prozor, dopirali su vječito nepoznati zvuci noći u divljini— dugi, bezimeni cvilež kojota; škrgutanje velikih tapkajućih buba; i čitav onaj tajnoviti kor sitnih zvukova koji se uvijek, sve dok ne prestanu, tek napola uha čuju, kao da su svjesni indiskretnosti. No ovo društvo ništa od toga nije zamjećivalo; njegovi članovi ne bjehu prekomjerno ovisni o dokonom zanimanju za praktički nevažne stvari; očitavalo se to u svakoj crti njihovih namrgođenih lica — čak i na slabašnom svjetlu tek jedne svijeće. To očito bjehu mještani — sve farmeri i šumski ljudi.

Osoba s knjigom izgledaše malo drugačije; reklo bi se da dolazi iz svijeta, da je to svjetski čovjek, premda je i u njegovoj nošnji bilo onoga što je upućivalo na određenu povezanost sa organizmima iz okruženja. Kaput bi mu se teško mogao nositi u San Franciscu; obuća mu nije moderna, a šešir, koji je ležao pokraj njega na podu (bio je jedini otkrivene glave), bje takav da bi onome tko bi ga smatrao pukim ukrasnim predmetom izmakla njegova stvarna svrha. Lice mu bje dosta privlačno, sa blagom notom strogosti, vjerovatno tobožnjom i priučenom, što je prikladno za ljude s autoritetom. Jer on bje mrtvozornik. Zahvaljujući službi, knjiga iz koje je čitao nalazila se baš u njegovim rukama; pronašli su je bili među mrtvačevom imovinom — u njegovoj brvnari, gdje se trenutno odvijala istraga.

Završivši sa čitanjem, mrtvozornik knjigu smjesti u prsni džep. U tom se času otvoriše vrata i u sobu uđe mladić. Bje jasno da nije ni rođen ni odgajan na planini: odjeća mu bje kao u onih koji borave u gradovima. Ipak, bje prašnjava, kao da je putovao. I doista jeste bio žurno jahao kako bi stigao na istragu.

Mrtvozornik kimnu glavom prema njemu; drugi ga ne pozdraviše.

“Čekali smo vas,” reče mrtvozornik. “Ovaj se posao treba noćas završiti.’’

Mladić se nasmiješi. “Žao mi je što sam vas zadržao,’’ reče. “Otišao sam, ali ne da umaknem vašem pozivu, već da svojim novinama pošaljem objašnjenje razloga zbog kojeg pretpostavljam da sam pozvan da se vratim.’’

Mrtvozornik se nasmiješi.

“Objašnjenje koje ste poslali svojim novinama,’’ reče, “vjerovatno se razlikuje od iskaza kojeg ćete nam, ovdje, pod zakletvom dati.’’

“To je,’’ odgovori drugi žustro i pritom vidno porumeni, “ono što vi želite. Umnožio sam pismo i imam njegovu kopiju. Nije napisano poput novinskog izvještaja jer je nevjerovatno. Napisano je kao fikcija. Neka to bude dio mog svjedočenja pod zakletvom.’’

“Ali vi kažete da je nevjerovatno.’’

“Vama, gospodine, ne znači ništa ni ako se zakunem da je istinito.’’

Zagledan u pod, mrtvozornik pošuti nekoliko časaka.

Ljudi po krajevima brvnare se došaptavahu, sve rijetko skrećući pogled sa mrtvačevog lica. Istom mrtvozornik podiže pogled i kaza: ‘’Nastavljamo sa istragom.’’

Ljudi skinuše šešire. Svjedok se zakune.

“Vaše ime?’’ upita mrtvozornik.

“William Harker.’’

“Dob?’’

“Dvadeset sedam.’’

“Poznavali ste pokojnog Hugha Morgana?’’

“Da.’’

“Bili ste sa njim kad je umro?’’

“Blizu njega.’’

“Kako je došlo do toga — do vašeg prisustva, mislim?’’

“Ovdje sam mu došao u posjet, radi lova i ribarenja. Međutim, dijelom sam tu bio i da bih proučio njega i njegov čudački, samotnjački način života. Doimao mi se kao dobar model za fiktivna lika. Ponekad pišem priče.’’

“Ponekad ih čitam.’’

“Hvala.’’

“Priče uopćeno — ne vaše.’’

Neki se porotnici nasmijaše. Spram tmurne pozadine, humor predstavlja jarku svjetlost. Vojnici se u intervalima bitki lako zasmiju, a dosjetka u plinskoj komori sve iznebuha osvoji.

“Kažite nam o okolnostima smrti ovog čovjeka,’’ reče mrtvozornik. ‘’Možete koristiti koje god bilješke i podsjetnike želite.’’

Svjedok razumje. Iz prsnog džepa izvuče rukopis i prinese ga svijeći, te, prevrnuvši nekoliko stranica prije no pronađe željeni odlomak, otpoče sa čitanjem.

GLAVA DRUGA

ŠTO SE MOŽE U POLJU DIVLJE ZOBI ZBITI

“… Kada smo napustili kuću, sunce tek što bje izašlo. Tražili smo prepelice i imali po sačmaricu, ali i samo jednog psa. Morgan je rekao da nam je najbolje loviti iza jednog brežuljka na kojeg je pokazao i, prateći trag, prešli smo ga kroz čestar. Za razliku od ove, druga je strana bila ravna i gusto zarasla u divlju zob. Po izlasku iz čestara, Morgan je prednjačio svega nekoliko jardi. Najednom smo, na maloj udaljenosti zdesna i djelomice naprijed, začuli zvuk sličan životinji koja mlati po grmlju, a ono se zbog toga žestoko njiše.

“‘Uznemirili smo jelena,’ rekao sam. “Da smo barem ponijeli pušku.’

“Stavši, pomno zagledan u zanjihani čestar, Morgan ne reče ništa, već napnu osigurač za obje cijevi i pripremi se za pucanje. Pomislih kako se malčice uzbudio, što me iznenadi, jer je bio na glasu zbog izuzetne smirenosti, pa i u trenucima nenadane i neposredne opasnosti.

“‘Ma daj,’ rekoh. ‘Nećeš valjda u jelena ispaljivati naboje za prepelice?’

“I dalje nije odgovarao; ugledavši mu lice kada se na tren okrenulo prema meni, zaprepasti me usredotočenost njegovog pogleda. Tada sam shvatio da smo u nekoj gabuli i prvi mi je zaključak bio da smo zaskočili grizlija. Prišao sam do Morgana i usput napnuo svoje oružje.

“Grmlje je mirovalo i buka je utihnula, no Morgan je i dalje, s jednakom pažnjom, motrio to mjesto.

“‘Što je? Što se dovraga dešava?’ upitah.

“‘Ta Prokletinja!’ odgovorio je ne okrećući glavu. Glas mu je bio promukao i neprirodan. Vidno je drhtao.

“Pošao sam još nešto reći, ali tada spazih gdje se, u blizini uzburkanog mjesta, divlja zob pomjera na sasvim neobjašnjiv način. Teško da to mogu opisati. Kao da ju je uskomešao zapuh vjetra, ali ju nije prosto savio, već ju je i pritisnuo na tlo — smlavio ju toliko da se više nije dizala; i takvo se pomjeranje polako protezalo prema nama.

“Nikada ništa na mene nije djelovalo tako čudnovato kao taj nejasni i neobjašnjivi fenomen, a ipak se ne mogu sjetiti ikakvog osjećaja straha u sebi. Pamtim — i iznosim to ovdje jer sam se toga, što je samo po sebi neobično, u tom trenutku sjetio— da sam jednom prilikom, bezbrižno gledajući kroz otvoren prozor, na časak jedno malo drvo u blizini zamijenio sa drugim, koje je pripadalo skupini većih na malo većoj udaljenosti. Veličinom je izgledalo kao i ostalo, no kako su mu građa i detalji bili jasnije i oštrije iscrtani, odudaralo je od njih. Bila je to samo falsifikacija zakona zračne perspektive, no svejedno me je zapanjila, gotovo prestravila. Toliko se oslanjamo na uredno djelovanje poznatih prirodnih zakona da sve što sliči njihovom narušavanju doživljavamo kao prijetnju po vlastitu sigurnost, kao upozorenje na kakvu nezamislivu nesreću. Zbog toga me je to vidljivo, bezrazložno kretanje trave i sporo, pravolinijsko primicanje komešanja jasno zapanjivalo. Moj je suputnik bio doista preplašen i svojim sam čulima jedva mogao povjerovati kad vidjeh da on pušku najednom stavlja na rame i oba naboja ispaljuje ka zanjihanom žitu! Dim se još nije bio razišao a ja začuh glasan, podivljali urlik — sličan kriku neke divlje životinje — i Morgan se, odbacivši pušku na tlo, trgnu i žurno otrča. Mene tog časa udarac nečega nevidljivog od dima snažno baci na zemlju — bje to silan udarac neke mekane i teške supstance.

“Prije nego sam se uspio dići na noge i uzeti pušku, koja kao da mi je bila izbijena iz ruku, začuo sam gdje Morgan, kao u samrtnoj agoniji, vrišti, a smiješani sa njegovim kricima bili su neki promukli, divljački glasovi kakve se čuje u borbama pasa. U neizrecivom strahu, nekako sam uspio stati na noge i pogledati u pravcu u kom je Morgan bježao; neka se Nebesa smiluju i ubuduće me poštede takvog prizora! Na manje od trideset jardi od mene, moj prijatelj kleči na jednom koljenu, glava mu zabačena pod stravičnim uglom, šešira nema, duga mu kosa raščerupana, a cijelo tijelo u naglim pokretima lijevo-desno, naprijed-natrag. Desna mu ruka podignuta i nedostaje joj šaka — ili je ja nisam mogao vidjeti. Druga ruka zaklonjena. Prizivajući taj izvanredni prizor, sjećam se da sam, na trenutke, u stanju bio razaznati tek dio njegovog tijela; kao da je bio djelomično zaklonjen — drugačije se ne mogu izraziti — nakon čega bi promijenio položaj i ponovo postao vidljiv.

“Sve se to zacijelo zbilo u nekoliko sekundi, a Morgan je, ipak, za to vrijeme, stigao zauzeti sve stavove odlučna hrvača kojeg svladava netko teži i snažniji. Mogao sam vidjeti samo njega, mada ne uvijek jasno. Za cijele zgode, čuli su se njegovi krici i psovke kako kao da prodiru kroz okružujuću zbrku zvukova srdžbe i bijesa kakve ni iz ljudskog ni iz zvjerinjeg grla nikad nisam čuo!

“Samo sam na časak stajao u mjestu, a potom sam bacio oružje i pojurio prijatelju u pomoć. U meni je postojalo neko nesigurno uvjerenje da ga je uhvatio neki vid napadaja ili pak neka vrsta grča. Dok sam stigao do njega, on je već mirno ležao. Svi su zvuci utihnuli, ali, s osjećajem strave kakvu ni ti užasni događaji u meni nisu bili pobudili, tad nanovo vidjeh ono zagonetno pokretanje divlje zobi kako se od izgazanog područja oko ispruženog čovjeka proteže prema rubu šume. Tek kada je doseglo šumu, mogao sam skrenuti pogled na druga. Bio je mrtav.’’

GLAVA TREĆA

ČOVJEK PREMDA NAG MOŽE U DRONJCIMA BITI

Mrtvozornik se diže i stade uz mrtvaca. Podiže kraj plahte i povuče ga, pri čemu razotkri cijelo tijelo, koje bje posvema nago i koje je, od svjetla svijeće, izgledalo glinasto žuto. Po njemu bjehu velike, plavičasto crne mrlje, očito uzrokovane izljevima krvi usljed kontuzija. Prsa i bokovi izgledahu kao izmlaćeni toljagom. Posvuda stravične razderotine; koža bje baš kao u dronjcima.

Mrtvozornik obiđe do kraja stola i odveza svilenu maramu, provučenu ispod brade i svezanu na tjemenu glave mrtvaca. Maknuvši je, otkri ono što nekad bje grlo. Neki porotnici, koji bjehu ustali da bolje vide, zažališe zbog znatiželje i okrenuše glavu. Svjedoku Harkeru pozli i, otišavši do otvorenog prozora, on se nagnu preko njegove daske. Spustivši maramu na mrtvačev vrat, mrtvozornik otkorača do kuta sobe i sa hrpe odjeće uze uzimati jedan po jedan odjevni predmet i svaki, radi inspekcije, pokazivati na nekoliko trenutaka. Svi bjehu poderani, skoreni od krvi. Sve to, doduše, bjehu ranije vidjeli; jedina novina za njih bje Harkerovo svjedočenje.

“Gospodo,’’ reče mrtvozornik, “mislim da su to svi dokazi koje imamo. Vaša dužnost vam je već objašnjena; ako nemate pitanja, možete izaći i razmotriti svoju presudu.’’

Glavni porotnik se diže — bje to visok i bradat šezdesetogodišnjak u gruboj odjeći.

“Ja bih da postavim jedno pitanje, gospodine Mrtvozorniče,’’ reče. “Iz koje je ludnice izbjego vaš zadnji svjedok?’’

“Gospodine Harkeru,’’ ozbiljno i pribrano reče mrtvozornik, “iz koje ste ludnice ovoga puta pobjegli?’’

Harker opet pocrvenje no ne reče ništa, i sedmorica porotnika svečano, jedan za drugim, napustiše brvnaru.

“Ako ste završili sa vrijeđanjem, gospodine,’’ reče Harker, čim ostade sam sa službenikom i mrtvacem, “pretpostavljam da mi je dopušteno ići?’’

“Jeste.’’

Harker pođe izaći, ali stade, s rukom na kvaki vrata. Profesionalna navika bje jaka u njemu — jača od osjećaja ličnog dostojanstva. Okrenu se i reče:

“Knjiga    koju    držite    —    prepoznajem   da   je to Morganov dnevnik. Izgledali ste prilično zainteresirani za njen sadržaj; čitali ste je dok sam davao iskaz. Mogu li je pogledati? Javnost bi htjela —’’

“Ta knjiga neće imati nikakve uloge u svemu ovom,’’ odgovori službenik i metnu je u džep kaputa; “svi unosi su napisani prije piščeve smrti.’’

Kad je Harker napustio kuću, porota se vratila i okružila stol na kome se, pod plahtom, oštro iscrtavao prekriveni leš. Glavni porotnik sjednu pokraj svijeće, iz prsnog džepa izvuče olovku i parče papira i, uz dosta truda, napisa sljedeću presudu, koju, uz različite napore, svi potpisaše:

“Mi, porota, zaključujemo da su posmrtni ostaci smrt našli u rukama planinskog lava, a neki od nas misli, takođe, da su imali napadaje.’’

GLAVA ČETVRTA

OBJAŠNJENJE IZ GROBA

Dnevnik pokojnog Hugha Morgana sadrži određene zanimljive unose koji, u obliku sugestija, mogućno posjeduju i znanstvenu vrijednost. Za pretraga nad lešom, knjiga nije uključena u dokazni materijal; možda zato što mrtvozornik nije smatrao potrebnim da njome zbunjuje porotu. Datum prvog ovdje pomenutog unosa se ne može ustvrditi; gornji kraj lista je oderan; slijedi preostali dio unosa:

“… bi trčao u polukrugu, glave uvijek okrenute prema sredini, a onda bi opet stao u mjestu i bijesno lajao. Na kraju je, svom brzinom, otrčao u grmlje. Isprva sam mislio da je šenuo, ali kada se vratio kući, u njegovom ponašanju nisam uočavao nikakvih promjena, izuzev onih očito izazvanih strahom od kazne.

“Može li pas vidjeti nosom? Da li mirisi u neki cerebralni centar utiskaju slike stvari koja ih odašilje?…

“2. ruj. — Prošle noći sam posmatrao izlazak zvijezda nad hrbatom brežuljka istočno od kuće i uočio gdje jedna za drugom iščezavaju — slijeva na desno. Svaka je na časak nestala, i samo nekolicina odjednom, čitavom dužinom brežuljka, sve koje su se vidjele malo iznad hrbata bile su zaklonjene. Kao da je između mene i njih nešto prolazilo; ali nisam mogao vidjeti što, a zvijezde nisu bile dovoljno jake da ocrtaju neki obris. Uh! To mi se ne sviđa.’’

Tri su lista iskinuta iz knjige i nedostaju unosi iz nekoliko tjedana.

“27. ruj. — To se opet kretalo ovuda — svakog dana nalazim dokaze njegovog prisustva. Proteklu sam noć, iz iste čeke, sa puškom u ruci, s dva naboja krupne sačme, posmatrao. Ujutro su tu bili svježi otisci, kao i ranije. A zakleo bih se da nisam spavao — zapravo, gotovo da i ne spavam. Ovo je grozno, neizdrživo! Ako su ova stravična iskustva stvarnost, poludjet ću; ako su plod moje mašte, već sam lud.

“3. lis. — Ne idem — neće me otjerati odavde. Neće, ovo je moja kuća, moja zemlja. Bog mrzi kukavice.

“5. lis. — Ne mogu ovo više podnijeti; pozvao sam Harkera da sa mnom provede nekoliko sedmica — on je razuman čovjek. Iz njegovog ponašanja ću prosuditi smatra li me ludim.

“7. lis. — Našao sam rješenje zagonetke; sinulo mi je prošle noći — iznenada, kao otkrovenje. Tako jednostavno — tako užasno jednostavno!

“Postoje zvuci koje ne možemo čuti. Na oba kraja skale su note koje ne pobuđuju osjet tog nesavršenog instrumenta, ljudskoga uha. Ili su previsoke ili preduboke. Viđao sam jata kosova duž cijele krošnje — na vršcima nekoliko drveća— i svi su odreda pojili. Odjednom — u jednom trenutku — u sasvim istom časku — svi uzlijeću i odlaze. Kako? Nisu se svi mogli međusobno vidjeti— čitavi vršci drveća su se nalazili između njih. Nije bilo točke s koje su svi na oku mogli imati svog vođu. Među svim tim zvukovima, morao je postojati neki znak upozorenja ili naredbe, visok i piskav, no ja ga čuo nisam. I za potpune tišine viđao sam ista takva istovremena uzlijetanja, ne samo kosova, već i drugih ptica — prepelica, naprimjer, dobrano odvojenih grmljem — pa čak i dok su bili na suprotnim stranama brda.

“Mornarima je poznato da miljama razdvojena jata kitova, koji se sunčaju ili igraju na površini oceana, dok se između njih priječe zemljina ispupčenja, ponekad u istom trenutku zaranjaju— svi u trenu nestanu iz vida. Oglasi se neki znak — predubok za uši mornara na jarbolu i njegovih drugova na palubi — koji svejedno ćute njegove vibracije u brodu, baš poput vibracija u kamenovima katedrale koje bas orgulja proizvede.

“Kako sa zvucima, tako i s bojama. Na svakom kraju spektra kemičar uočava prisutnost nečega znanog kao ‘aktinske’ zrake. One predstavljaju boje — neizostavne boje u sastavu svjetla — a mi nismo u stanju da ih razlučimo. Ljudsko je oko nesavršen instrument; domet mu je svega nekoliko oktava stvarne ‘kromatske skale.’ Nisam lud; postoje boje koje ne možemo vidjeti.

“I neka mi je Bog na pomoći! Prokletinja je takve boje!’’

Izvor fotografije: eclecticlight.co

Please follow and like us: