Rad kao sociološko-antropološki fenomen: Negativne posljedice sistematizma

Dragiša DAMJANOVIĆ
Univerzitet Crne Gore
Filozofski fakultet, Nikšić
Filozofija, II ciklus studija
dragovslevinas@gmail.com

Sažetak: Savremeno doba otvara stare probleme vezane za odnos čovjeka i njegove radne prakse. U poretku novog sistematizma javljaju se određene negativne posljedice koje se prikazuju kao samorazumljive i fiksirane pa tim i nepromjenjive. Odnos rada i čovjeka obezbjeđuje nam osnovanost da govorimo o radu kao fenomenu sa antropološke tačke mišljenja. Diferenciranjem rada sa drugim savremenim pojmovima vezanim za radnu praksu čovjeka razotkrivamo veo samorazumljivosti. Upućujući na negativne posljedice dajemo i uput za dalje teorijsko razvijanje ove teme.

Ključne riječi: proizvodnja, rad, sistematizam, čovjek.

Količina nije određujući faktor društvene cjeline, kao ni djelujući misaoni obruč kojim se potire mišljenje, količina iako produktivna, lijepo uređena, pa čak i sama sistematičnost po kojoj se mogu izvesti numerički obrasci, nije odgovor na pitanja misaonih poredaka društva. Govoriti o društvenim podjelama rada, i njihovim pred-ubjeđenim djelovanjima na svijet, kao i na cjelinu jednog društva, je govor o svim osnovanostima naših teorijskih indikacija na društvenu realnost. To je opsežan posao, pa taj govor često izostaje ili ćuti nad hiperprodukcijom besmislenog govora. Borba za preuređenje jednog takvog društvenog govora ima za posljedicu stvaranje homo duplexa1. Takva lažnost čovjeka kao društvenog bića (čitati bez grčkog tradicionalnog mišljenja) je udvojena i kroz tu udvojenost gubi svoj istinski osnovan radno-djelatni postupak življenja. Oduzimajući pravo na rad, oduzima se i mogućnost oslobođenja kroz rad2, kroz susret, udes sa drugim i njegovom drugosti (altérité)3, izlazeći iz ere sveobuhvaćenosti sa fenomenom i euforijom rada, zakoračili smo u postsocijalističu sferu ne-mogućnosti ostvarivanja fenomena rada u njegovoj potpunosti. Nerijetko ćemo pročitati da takvo ustrojstvo i spriječenost razvoja jednog divergentnog poretka je navodno osiguravanje da se opet ne zapadne u totalitete. Humanitet je poljuljan sa rušenjem društvenih sistema podjela rada i čovjek oblači novo ruho, a taj … novi čovjek mora riješiti svoje vlastite protivurječnosti da bi se formirao kao čovjek4; a gomilanjem iskaza koji se diskurzivno ustrojavaju u sisteme moći, gomilaju se i protivrječnosti. Imali smo pored A. Lefevrovog uputa da se dijalektika zamijeni antropologijom, i da se u jedinstvu ostvari totalni čovjek, i tvrdnje Mišela Fukoa da upravo ta antropologija i ostale humanističke nauke su doprinijele da smrt humanuma5 bude najizvjesnija istina u društvu postsavremenog mišljenja. Podjelom rada oduzimalo se od naučnog prostora za antropološke analize i u svjetlu dijalektičkog ustrojstva. Ovđe se neminovno nazire da je neizvjesno manjkanje snaga uma rezultiralo i manjkanje u upitanostima čovjeka nad čovjekom kao čovjekom.

Čovjek naspram rada u društvenim okolnostima jeste najparadoksalnije biće, jer od fenomena koji prate fenomen rada stvara trans-fenomen, fenomen koji je mišljenje zamjene. Mišljenje zamjene je, vratimo se na prvobitnu ideju, osnovni krivac za pojavu homo duplexa, jer zamjena je osnovni cilj i volja društvenog raspodjeljivanja rada. Iako hipostaziranje dalje vodi totalitetima, uputio je E. Levinas6; u ovakvoj situaciji je potrebno detaljnije hipostaziranje sa određenom preciznošću kako bi se srušio i ukinuo režim tiranije čovjeka nad čovjekom7. Dvojakost čovjekovog djelovanja je samo površno opisivanje, njegovo misaono ustrojstvo je postalo lažno i udvojeno jer u cjelovitosti se može samo pristupiti mišljenju čovjekovog misaonog angažmana. Svako djelovanje i društveno strukturiranje je ciljno usmjereno ka stvaranju jedinstvene volje kod cijelog društvenog ustrojstva. Ovakva tvrdnja se može potkrijepiti i sa očiglednim stvaranjem jednog sociétés de discours8 koji teži zadobijanju moći da bi ostvario svoju želju. Također kada se govori o ovakvom govoru koji nije samo govor, treba imati u vidu stavove Tomasa Vartenberga, koji tvrdi da je društvo uklopljeno i usmjereno ka ostvarivanju svoje volje. Volja koja se kolektivizuje, nadalje se svi ponašaju (angažuju) kao onaj prvi, iz želje da će se krenuti putem razvoja još veće snage u ubjeđenju 9; također iz straha od po-greške ili stvaranja druge volje, društvene volje10 koja neće zadobiti kolektivni status. Politički univerzum11 je sve zatvorenija struktura koja raspoređuje rad kroz sferu definisanja sličnosti u mišljenju i kroz istost društvene volje. Čovjek je u ekspanziji ponovne izgradnje, poslije ratova koji su zadesili čovječanstvo, polako zapao u sveprisutniji fizički determinizam12. Prekomjernim proizvođenjem viška se savladavao fizički determinizam, ali smo u sferama društvenih ustrojstava misaonih poredaka upali u antropološki determinizam, i to onaj koji je definisao čovjeka kroz sferu rada. Polako je fizički determinizam zamijenio psihički, pa se cjelokupno djelovanje tiranije čovjeka nad čovjekom sa fizičkog kažnjavanja, ograničavanja, djelovanja uopšte prevelo na determinaciju u psihičkom obliku13. Nedavno se društvena volja, kao i njen cjelokupni diskurs, definisala kroz fizičko oblikovanje, kroz strah od fizičkog nasilja, od nasilja koje je usmjereno na tijelo. Fenomen tijela je premješten sa spoljašnjosti na plan subjektivizacije koja je zadobila novi vid tijela. Ova smjena prati i sferu rada, naime predispozicije tijela i usmjerenost na isto je zamijenjena na psihičko oblikovanje u spremnost za rad. Nasilje u ovoj smjeni, kroz postupak determinacije, postaje prefinjenije, nevidljivije, ili čak u proizvodnji viška informacija o nasilju, samo izvještavanje postaje nasilje. Diskurzivno nasilje je nasilje koje još uvijek zakon nije zabranio. Potrebnost da se oživi novi mit, koji bi omogućio ponovno življenje rada kao održivost ljudskih veličanja humaniteta je danas više nego očigledna. Humanizam je potrebno zamijeniti nekim novijim poretkom koji će naći prostor preispitivanja čovjeka u novim okvirima bez pomenutih determinacija sa rušenjem bio-političkog ustrojstva. Savremeni čovjek je razapet između raznih krajnosti na putu samospoznavanja. Krajnosti koje mu obezbjeđuju sigurnost njegovog neminovnog besmisla u najsmislenijim angažmanima. Čovjek u raspodjeli rada ne smije biti statistički broj, također ne smije postati operandum mundi, jer onda mehanicizam postaje važeće misleće ustrojstvo koje ima posve nove posljedice kao rezultat djelovanja. Čovjek je razapet između rada, proizvodnje, proizvođenja, izvođenja radova; iako se usvajaju kao sinonimi, oni u antropološkoj analizi otkrivaju višeslojnost značenja. Rad je fenomen koji nije samo izvođenje, proizvođenje, već ukupnost procesa koji imaju višeslojnost u strukturisanju kako mišljenja čovjeka, njegove stvarnosti, okoline, svijeta djelovanja. Ostali pojmovi ne mogu biti meta filozofskog razmatranja, jer neki u većoj, neki u manjoj mjeri ne vrše upitanost o ontološkim osnovanostima rada, ili duhovnog djelovanja, te nijesu predmet našeg razmatranja. U ovakvom poretku mit nije poželjan14, kažu savremeni ideolozi, jer on skrene misaonu usmjerenost sa puke proizvodnje na duhovnu ne-proizvodnju, i počinje upitanost o ljudskim osnovama rada. Produkt takve zamišljenosti je štrajk, pobuna, uzbuna; i onda se pojavljuje fenomen „štrajka glađu“. Istaknimo samo jedan očigledan paradoks. Kakav je to štrajk glađu onih koji su već pola života gladni? Pobuna zbog gladi je svakodnevna i svaki štrajk je štrajk glađu; u suprotnom ne bi ni bio štrajk! Osnovanost svake pobune nije ništa drugo nego samo prevođenje sa mehanicističkih izvođenja na antropološki podijeljen, smislen i svrhovit rad. Ne zaboravimo da su pozivi štrajkača na to da se prema njima ophode kao prema ljudima. Kada rad gubi društvenu osnovanost i pomenute ontološke aspekte, onda je to uvijek povod za postavljanje etičkih pitanja i za pobunu. Savremeni čovjek je razapet između nihilizma i humanizma15, njegov rad je sve bliži nihilizmu, dok duša vapi za davno srušenim humanizmom. Problemi i rješenja društvenih problema neosporno pripadaju objektivno društvu kome pripadaju problemi, i svaka mistifikacija u tom pogledu je neosnovana. Jer problem i kada dolazi spolja on je problem rada društva kome objektivno proizvodi problem, pa u njegovim rukama stoji i rješenje. Najveća kvazi-teza jeste stavljanje društva kao nepoznatog, stranog entiteta na klupu optuženog za svaki problem zajednice ljudi. Društvo nije strani entitet i njegova istorija je istorija čovjeka, i takva istorija je istorija rada i njegovih posljedica. Treba čuvati prijateljstvo sa društvenim ustrojstvom, a to se najbolje ostvaruje uzimanjem društva u zaštitu, ali i angažovanom društvenom zaštitom pojedinca u društvu. Takvo nešto je moguće, jer se ostvaruje kroz reciprocitet, i društvo koje tako raspodijeli rad je društvo blagostanja. Istorijski korpus društva niže zbacivanje formi rada, kroz mijenjanje sadržine rada, što rezultira stalnu borbu za preuređenje društva na silovit način16. Na posljedice biopolitičkog ustrojstva nas je upozorio M. Fuko u svojim djelima17, i tu nam se nazire problem prava na život, prava na slobodu. Rad u toj strukturi je postao upravo to, pravo na život u svojoj negaciji jer oni koji su procesom podjele postali dio poretka rada ne polažu pravo na život, već se na njih polaže pravo. Moramo podsjetiti, rad da bi bio funkcionalni dio strukture on mora biti saodnosan sa cjelinom, jer to i znači biti dijelom strukture, svaka zlu(rad)a manipulacija sa strukturom rada je stvaranje pogona moći radi moći, tu je čovjek odveć zupčanik mašine. Nažalost, gore izrečeno je neodrživo sa iznijetim poimanjem rada u sistematizmu, ali taj proces proizvođenja je postao jedini izvor mogućih sredstava. Super strukture imaju produktivnu ulogu18, i one proizvode, ali i ubijaju. Kako taj sistem donosi ogroman profit, čovjek postaje izlišan, i ne postoji prostor za rješavanje antropoloških, etičkih, socioloških problema i pitanja rada. Pravo na život je postalo valuta kojom se trguje u „super“ strukturama, taj gnusni poredak je doveo do ukidanja svakog dostojanstva. Moći biti, da bi opstao u nedostojanstvu ne označava istinski čovjekov život, također nije iscrpni opis njegovog odnošenja u radu i prema radu. Zaključimo, čovjek izlazi iz mode19 a na velika vrata ulazi proizvođački sistematizam, proizvođač ubjeđenja koji čovjeka i zdravstveno i duhovno i misaono uništava. Konstantna je potreba za neprijateljem, takve potrebe je rad bio oslobođen jer se nudila prividna jednakost. U sistematizmu proizvođenja je rat, tj. postaje bezumlje sukoba strojeva (rojeva) želja koje nazivaju čovjekovim imenima, a čovjek nestaje sa plana bivstvovanja. Produkcioni odnosi bi trebali biti forma društvene proizvodnje, pa zatim i rada, ali, nažalost, sistem, kao i struktura, je ukinuo nivo rada; stvarajući prividno jedinstvo. Heraklitovsko-hegelovski rečeno borba suprotnosti je apsolutna, a ovakva jedinstva su puki relativitet. Upozorenja na bipolitičko stanje dolaze vjekovima unazad, iznijećemo ih kroz Ciceronovu poznatu izjavu: Svi oni u čijoj ruci leži vlast nad životom i smrću naroda predstavljaju tirane.20 Tirani sistematizma su tirani koji nastoje da sruše svaku mogućnost čovjekovog pośedovanja svog života i slobodnog rada. Napomenimo slobodni rad nije forma neoliberalizma niti podrazumijeva nužno „slobodno tržište“. Prioriteti bivaju zamijenjeni, umjesto da se obezbijedi slobodan rad koji bi obezbijedio slobodu čovjeku, obezbjeđuje se navodna sloboda neživom neljudskom stroju (mašini) ekonomije, tržištu. Jako elegantno oduzimanje slobode i dodjeljivanje odlučivanja nekom neljudskom entitetu sistematizma. Izjednačavanje znači potčinjavanje21, identifikacija znači zarobljavanje, i od svakog totaliteta sistema, strukture treba napraviti otklon. Rad postaje pravednim onda kada je oslobođen, smislen i moguć, misaono ustrojen, onda kada nije pod pritiskom struktura diskursa moći. Čežnja za radom se ne gasi, za istinskim idealizovanim radom; čovjeku je bez ideala nemoguće postaviti cilj u produktivnosti samih ideala. Bez stalne misaone angažovanosti i oslobođenja društva od mehanizma sistemskog uređenja svijeta života, rad postaje ugrožena sociološka kategorija. Podśetimo, Čežnja čovječanstva za pravednijim svijetom nikad ne zamire22, a ta čežnja usmjerena ka radu se također ne gasi silama sistematizma, već dolazi vrijeme buđenja i ostrašćenja za iznesenu problematiku. Čovjek u odnošenju prema radu ne treba biti rastrzan, pocijepan, uništen već treba da bude cjelovit i zaokružen i prirodom i duhom. Rad određen jednom krajnošću biva negiran u svojem postojanju naspram čovjeka, Zato je potrebno jedno neprekidno tamo-amo između prirode i duha23.

Bibliografija:

  1. Anri Bergson (1991): Stvaralačka evolucija, IK Zorana Stojanovića, Novi Sad.
  2. Anri Lefevr (1959): Dijalektički materijalizam, Naprijed, Zagreb.
  3. Ciceron (2002): Država, Plato, Beograd.
  4. Emanuel Levinas (2006): Totalitet i beskonačnost, Jasen, Nikšić.
  5. Emanuel Levinas (1997): Vrijeme i drugo, Oktoih, Podgorica, Erich Fromm (1989): Zdravo društvo, Nolit, Zagreb.
  6. Ernst Bloh (1959): Subjekt – Objekt, Naprijed, Zagreb.
  7. Henri Bergson (1978/I): Ogled o neposrednim činjenicama svesti, NIP Mladost, Beograd.
  8. Herbert Marcuse (1968): Čovjek jedne dimenzije, IP Veselin Masleša, Sarajevo.
  9. Jan Heking (2005): Fukoova arheologija u Hrestomatija 1926-1984-2004, priredili: P. Milenković i D. Marinković, Vojvođanska sociološka asocijacija, Novi Sad.
  10. Mark Mojsejevič Rozental (1948): Marksistički dijalektički metod, Kultura, Beograd.
  11. Max Weber (1999): Vlast i politika, Jesenski i Turk, HSD, Zagreb.
  12. Michel Foucault (1966): La pensée du dehors, Critique.
  13. Mišel Fuko (1997): Nadzirati i kažnjavati, Prosveta, Beograd.
  14. Mišel Fuko (2007): Poredak diskursa, Grafos, Beograd.
  15. Mišel Fuko (2005): Psihijatrijska moć i Rađanje biopolitike, Svetovi, Novi Sad.
  16. Svetozar Marković (1952): Politički spisi i prepiske, Svjetlost, Sarajevo.
  17. Veselin Ilić (1987): Mitologija ideologija umjetnost, Novo delo, Beograd.Labour as a Social-Anthropological PhenomenonNegative Effects of SystematismAbstract: The modern era open old problems linked to the relationship between man and his working practices, in order, of new systematism occur definition of the negative consequences which are displayed as self-evident and fixed so that and unchangeable. Relations of work and human provides us the grounds to speak about phenomena of work from an anthropological point of thinking. Differentiating work with other modern concepts of human working practices we expose the veil of self-evidence. Referring to the negative consequences and giving referral for further theoretical development of this topic.

    Keywords: production, operation, systematism, human.

    Mark Mojsejevič Rozental (1948): Marksistički dijalektički metod, Kultura, Beograd.Max Weber (1999): Vlast i politika, Jesenski i Turk, HSD, Zagreb.Michel Foucault (1966): La pensée du dehors, Critique.Mišel Fuko (1997): Nadzirati i kažnjavati, Prosveta, Beograd.Mišel Fuko (2007): Poredak diskursa, Grafos, Beograd.Mišel Fuko (2005): Psihijatrijska moć i Rađanje biopolitike, Svetovi, Novi Sad.Svetozar Marković (1952): Politički spisi i prepiske, Svjetlost, Sarajevo.Veselin Ilić (1987): Mitologija ideologija umjetnost, Novo delo, Beograd.

____________________________________________________________

1(Lat.): Dvostruki čovjek, lažni čovjek.

2Podśećamo da logorski natpisi su takođe tvorci diskursa.

3Vidi: Emanuel Levinas (1997): Vrijeme i drugo, Oktoih, Podgorica.

4Anri Lefevr (1959): Dijalektički materijalizam, Naprijed, Zagreb, 179.

5Ernst Bloh (1959): Subjekt – Objekt, Naprijed, Zagreb, 92.

6Emanuel Levinas (2006): Totalitet i beskonačnost, Jasen, Nikšić.

7Svetozar Marković (1952): Politički spisi i prepiske, Svjetlost, Sarajevo, 40.

8Mišel Fuko (2007): Poredak diskursa, Grafos, Beograd, 30.

9Pored permanentnog isticanja razlike između ubjeđenja i uvjerenja, moramo i diskurzivno imati u vidu distinkciju ova dva epistemološka stanja; naime, ubjeđenje stvara diskurse moći djelovanja u smjeru dokazivanja i opovrgavanja, dok uvjerenje stvara diskurzivne moći nemoći dokazivanja i opovrgavanja, tj. ima za cilj stvaranje patrističke moći kako je to Fuko nazivao. 10Termin društvena volja se takođe može naći i u radovima Ferdinanda Tenisa.

11Herbert Marcuse (1968): Čovjek jedne dimenzije, IP Veselin Masleša, Sarajevo, 36.

12Vidi: Henri Bergson (1978/I): Ogled o neposrednim činjenicama svesti, NIP Mladost, Beograd.

13Vidi: Mišel Fuko (1997): Nadzirati i kažnjavati, Prosveta, Beograd.

14Veselin Ilić (1987): Mitologija ideologija umjetnost, Novo delo, Beograd, 211.

15Ibid.

16Mark Mojsejevič Rozental (1948): Marksistički dijalektički metod, Kultura, Beograd, 278.

17Mišel Fuko (2005): Psihijatrijska moć i Rađanje biopolitike, Svetovi, Novi Sad.

18Michel Foucault (1966): La pensée du dehors, Critique.

19Jan Heking (2005): Fukoova arheologija u Hrestomatija 1926-1984-2004, priredili: P. Milenković i D. Marinković,Vojvođanska sociološka asocijacija, Novi Sad, 133.

20Ciceron (2002): Država, Plato, Beograd, 99.

21Erich Fromm (1989): Zdravo društvo, Nolit, Zagreb, 29.

22Max Weber: Vlast i politika, Jesenski i Turk, HSD, Zagreb, 1999, 14.

23Anri Bergson: Stvaralačka evolucija, IK Zorana Stojanovića, Novi Sad, 1991, 138.

16Mark Mojsejevič Rozental (1948): Marksistički dijalektički metod, Kultura, Beograd, 278.

17Mišel Fuko (2005): Psihijatrijska moć i Rađanje biopolitike, Svetovi, Novi Sad.

18Michel Foucault (1966): La pensée du dehors, Critique.

19Jan Heking (2005): Fukoova arheologija u Hrestomatija 1926-1984-2004, priredili: P. Milenković i D. Marinković,Vojvođanska sociološka asocijacija, Novi Sad, 133.

20Ciceron (2002): Država, Plato, Beograd, 99.

21Erich Fromm (1989): Zdravo društvo, Nolit, Zagreb, 29.

22Max Weber: Vlast i politika, Jesenski i Turk, HSD, Zagreb, 1999, 14.

23Anri Bergson: Stvaralačka evolucija, IK Zorana Stojanovića, Novi Sad, 1991, 138.

Izvor fotografije: tecnovoz.com

Please follow and like us: