“René” (François René de Chateaubriand)

Adriana Katavić rođena je 5. 8. 1991. u Sarajevu. Završila je Opću-realnu gimnaziju Katolički školski centar 2010. godine, a 2013. stječe zvanje bakalaureata engleskog jezika i književnosti i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Surađivala je s francuskim glumcima i režiserima u stvaranju predstave Medeje po Euripidu, u kojoj je i igrala u Francuskoj, pored rada u frankofonoj pozorišnoj radionici Les Ni plus ni moins na Filozofskom fakultetu. Još kao gimnazijal-ka uspješno se bavila pisanjem poezije, pa je taj rad nastavila i kao studentica. Trenutno studira na drugom ciklusu studija na prevodilačkom smjeru Odsjeka za anglistiku.

 

Stigavši kod Načeza, René je morao uzeti sebi suprugu, kako bi postupio u skladu s običajima Indijanaca; ali s njom uopće nije živio. Neka melankolična sklonost ga je vukla u dubinu šuma; tu je provodio sam po čitave dane, pa je nalikovao divljaku među divljacima. Osim Chactasa, svog poočima, i oca Souëla, misionara u tvrđavi Rosalie1*, odrekao se susreta s ljudima. Ova dva starca bijahu veoma ovladala njegovim srcem: prvi, svojim ljubaznim ponašanjem, drugi, naprotiv, iznimnom strogošću. Od lova na dabrove kada je slijepi Sachem ispričao svoje pustolovine Renéu, ovaj nikad nije htio govoriti o svojim. Međutim Chactas i misionar živo su željeli saznati kakva je nesreća jednog Europljanina plemenita roda dovela do čudne odluke da se zakopa u pustinje Louisiane. René je kao razlog svog odbijanja navodio nedovoljnu zanimljivost svoje priče, koja se, govorio je, svodi na njegove misli i osjećaje: „Što se tiče događaja koji me je naveo da prijeđem u Ameriku, dodao je, moram ga zakopati u vječni zaborav.“ Tako proteče nekoliko godina, a da mu dva starca nisu mogla iščupati tajnu. Jedno pis-mo koje je primio iz Europe iz ureda Stranih mi-sija, udvostručilo je toliko njegovu tajnu, da je bježao i od svojih starih prijatelja. Stali su ga još jače pritiskati da im otvori svoje srce; unijeli su u to toliko obazrivosti, blagosti i autoriteta, da je najzad morao da im udovolji. On dogovori, dakle, dan s njima da se sastanu i da ispriča, ne pustolovine svog života, jer ih uopće nije doži-vio, nego tajna osjećanja svoje duše.

Dvadeset prvog ovog mjeseca, kojeg Divljaci nazivaju mjesecom cvijeća, René dođe u Chactasovu kolibu. Pruži ruku Sachemu i od-vede ga pod sasafras2** na obalu Meschacebéa. Otac Souël ubrzo stiže na dogovoreni susret. Zora se rađala: na određenoj udaljenosti, u rav-nici, vidjelo se selo Načeza, s lugom dudova i kolibama koje liče na košnice. Ova francuska kolonija i utvrda Rosalie vidjele su se desno na obali rijeke. Šatori, kuće dopola sagrađene, za-počete tvrđave, krčevine prekrivene crncima, grupe bijelaca i Indijanaca, na ovom malom prostoru predstavljale su kontrast društvenih običaja i običaja divljaka. Prema istoku, u du-bini vidika, sunce se počelo pojavljivati između izlomljenih vrhova Apalaša, koji su se ocrtavali kao plavičaste oznake u pozlaćenim nebeskim visinama; na zapadu, Meschacebé je valjao svoje valove u veličanstvenoj tišini i oblikovao okvir slike nepojmljivom uzvišenošću. Mladić i misionar divili su se neko vri-jeme ovom lijepom prizoru, žaleći Sachema što on u njemu više ne može uživati; zatim su otac Souël i Chactas sjeli na travu u podnožju drve-ta; René se smjesti između njih i poslije kratke tišine, poče ovako govoriti svojim starim prija-teljima:

„Započinjući svoje pripovijedanje, ne mogu se oteti osjećanju stida. Mir u vašim srci-ma, cijenjeni starci, i mirnoća prirode oko mene tjeraju me da crvenim zbog nemira i uznemire-nosti svoje duše.

Kako ćete me žaliti! Kako će vam se moje vječne brige činiti jadnim! Vi koji ste iscrpili sve boli života, što ćete misliti o mladiću bez snage i kreposti, koji nalazi u sebi svoju muku i koji se može žaliti gotovo samo zbog zala koja čini sam sebi? Avaj, ne osuđujte ga; već je isuviše kažnjen!

Moj dolazak na svijet koštao je moju majku života; izvučen sam željezom iz njene utrobe. Imao sam brata kojeg je moj otac bla-goslovio, zato što je u njemu vidio svog prvijenca. A ja, predan od malena tuđim rukama, bijah odgajan daleko od roditeljskog doma.

Moja narav bijaše silovita, moj karakter ćudljiv. Čas bučan i radostan, čas tih i tužan, okupljao sam oko sebe svoje mlade drugove, a zatim sam, iznenada ih napuštajući, odlazio sjesti sam, da razmišljam o oblaku što promiče ili da čujem kišu kako pada po lišću.

Svake jeseni sam ponovo dolazio u roditeljski zamak, smješten sred šume, nadomak jednog jezera, u zabačenoj pokrajini.

Stidljiv i ukočen pred ocem, nisam se osjećao ugodno ni zadovoljno kao sa svojom sestrom Amélie. Blaga sličnost naravi i ukusa usko me je spajala sa sestrom. Ona bijaše malo starija od mene. Voljeli smo se zajedno penjati na brežuljke, ploviti jezerom, obilaziti šume kad opada lišće: sjećanje na te šetnje još uvijek ispunjava moju dušu užitkom. O, iluzije djetinjstva i domovine, zar nikad ne gubite svoje slasti?

Ponekad smo koračali u tišini, slušajući muklo hučanje jeseni ili zvuk suhog lišća koje smo tužno vukli pod nogama i ponekad, u našim nevinim igrama, slijedili smo lastavicu po livadi, dûgu na kišnim brdima; ponekad smo mrmljali stihove na koje bi nas nadahnuo pogled na pri-rodu. Mlad, bio sam poklonik muza; ne postoji ništa poetičnije, u svježini svojih strasti, od srca starog šesnaest godina. Jutro života je poput jutra dana, puno čistoće, slika i skladnosti.

Nedjeljama i praznicima često bih, u ovoj velikoj šumi, kroz drveće čuo zvuke udaljenog zvona kako poziva u hram čovjeka s poljâ. Na-slonjen na stablo brestića slušao sam u tišini po-božni žamor. Svako treperenje zvona donosilo je mojoj prostoj duši nevinost seoskih običaja, mir i samoću, draž religije, te prekrasnu melo-diju sjećanja na rano djetinjstvo. Oh, kakvo to okorjelo srce nije drhtalo na zvuk zvonâ svog rodnog kraja, zvonâ što su zatreperila od ra-dosti nad njegovom kolijevkom, što su najavila njegov dolazak na svijet, što označiše prvi otku-caj njegovog srca, što objaviše po svim okolnim mjestima sveto veselje njegova oca, još neiska-zane boli i radosti njegove majke. Sve se nalazi u začaranim sanjarenjima u koje nas uranja zvuk zavičajnog zvona: religija, obitelj, domovina, i kolijevka i grob, i prošlost i budućnost.

Istina je da smo Amélie i ja više nego itko uživali u tim velikim i nježnim idejama, jer smo oboje na dnu srca nosili malo tuge: na njoj mo-žemo zahvaliti ili Bogu ili našoj majci.

Međutim, moj otac se razbolio od bolesti koja ga je za nekoliko dana odvela u smrt. Izdahnuo je na mojim rukama. Upoznah smrt na usnama onog koji mi je dao život. Ta je impresija bila snažna i još uvijek traje. To je bio prvi put da se besmrtnost duše jasno predstavila pred mojim očima. Nisam mogao vjerovati da je to mrtvo tijelo bilo tvorac mojih misli: osjetio sam da one moraju dolaziti iz nekog drugog izvora, te u svetoj boli koja se približavala radosti, ponadao sam se da ću se jednog dana pridružiti duhu oca.

Još jedna pojava me je učvrstila u toj veli-koj ideji. Očeve crte na odru su poprimile nešto uzvišeno. Zašto ta začuđujuća misterija ne bi bila naznaka naše besmrtnosti? Zašto smrt koja sve zna ne bi urezala na čelo svoje žrtve tajne drugog svijeta? Zašto u grobu ne bi bila neka ve-lika vizija vječnosti?

Amélie, shrvana bolom, povukla se u dubinu jedne kule, odakle je čula pod svodom tog gotičkog dvorca pjevanje svećenikâ i zvuke pogrebnog zvona.

Ispratio sam oca na njegovo posljednje počivalište; zemlja se zatvorila nad njegovim ostacima; vječnost i zaborav pritisli su ga svom svojom težinom; istu noć, ravnodušje je prošlo nad njegovim grobom; osim za njegovu kćer i njegovog sina, bilo je već kao da nikad nije po-stojao.

Trebalo je napustiti roditeljski dom ko-jeg je moj brat naslijedio; vratio sam se s Amélie kod nekih starijih rođaka. Zaustavljen pred var-ljivim putovima života, razmatrao sam ih jedan po jedan ne usudivši se u bilo koji uplesti. Amé-lie mi je često pričala o sreći religioznog života; govorila mi je da sam ja jedina spona koja je ve-zuje za svijet, a njene oči su se s tugom spajale s mojim. Srca dirnuta tim pobožnim razgovo-rima, često sam se upućivao u jedan samostan u blizini svog novog prebivališta; istog trenutka sam bio u iskušenju da u njega zakopam svoj život. Sretni su oni koji su završili svoje puto-vanje ne napustivši luku i koji uopće nisu, po-put mene, za sobom vukli beskorisne dane po zemlji!

Neprestano u pokretu, Europljani si moraju graditi samotna mjesta. Što je naše srce burnije i bučnije, to nas više privlače mir i ti-šina. Takva skloništa moje zemlje, otvorena za nesretne i slabe, često su skrivena u dolinama koja srcu nose nestalni osjećaj nesreće i nade za zaklonom: ponekad ih nalazimo u visokim predjelima, gdje se čini da se religiozna duša, poput planinske biljke, uzdiže nebu da mu dâ svoje mirise.

Još vidim veličanstveno miješanje voda i drveća tog drevnog samostana gdje sam razmišljao da lišim život hirova sudbine; još lutam u suton po ovim velikim i osamljenim samostanima. Kada bi mjesec obasjao dopola stupove arkade i ocrtao njihovu sjenu na suprotnom zidu, zastajo sam da razmatram nad križem koji označava polje smrti, te visokim travama što prolaze među nadgrobnim spomenicima. O ljudi, što ste živjeli daleko od svijeta, što ste prešli iz tišine života u tišinu smrti, kakvim su gađenjem prema zemlji vaši grobovi ispunili moje srce!

Bilo iz prirodne nestalnosti, bilo što sam bio riješen protiv samostanskog života, promi-jenih svoje planove, odlučih putovati. Oprostio sam se od svoje sestre; ona me je stegla u naruč-je s kretnjom koja je ličila na radost, kao da je bila sretna što se razdvajamo; nisam se mogao riješiti gorkih misli o nestalnosti ljudskog pri-jateljstva.

Ipak, pun žestine, vinuo sam se sâm u olujni ocean svijeta čije grebene i luke nisam poznavao. Najprije sam posjetio narode kojih više nema; otišao sam se smjestiti u ruševine Rima i Grčke – zemlje snažnog i ispunjenog predanja, gdje su palače pokopane u prahu, a grobnice kraljeva skrivene pod korovom. Sna-ga prirode i slabost čovjeka: struk biljke često probada najtvrđi mramor tih grobova, koje svi ti mrtvi, tako moćni, nikad neće podići.

Ponekad bi se jedan visoki stup popeo sam i uspravan sred pustinje, kao što se pokat-kad uzdiže jedna velika misao, u duši koju su vrijeme i nesreća opustošili.

Meditirao sam nad tim monumentima u svakoj prilici i u svako doba dana. Katkad je to isto sunce koje je vidjelo polaganje osnova tih gradova, veličanstveno zalazilo pred mojim očima za njihove ruševine, katkad mi je mjesec dižući se na čistom nebu, između dvije napo-la obrisane urne, pokazivao blijede grobnice. Često sam u zrakama te zvijezde što hrani snove vjerovao da vidim Duha sjećanja kako duboko zamišljen sjedi pored mene.

Ali umorih se od kopanja po lijesovima gdje sam često pomjerao samo prah zločinaca. Želio sam vidjeti hoće li mi živuće vrste dati više vrlina ili manje nesreće nego unište-ne vrste. Šetajući jednog dana po nekom veli-kom gradu, prolazeći iza palače u osamljenom i pustom dvorištu, primijetih kip koji prstom pokazuje mjesto poznato po žrtvi.3* Bio sam zapanjen tišinom ovog mjesta; samo vjetar cvilio je oko tragičnog mramora. Radnici su ravno-dušno ležali podno kipa ili klesali kamenje zviždeći. Upitao sam što označava taj monument: jedni su mi to jedva mogli reći, drugi nisu znali za nesreću koju on pokazuje. Ništa mi nije dalo točniju mjeru događaja života i pokazalo kako malo značimo. Što su postale te ličnosti što su stvarale toliku buku? Vrijeme je učinilo jedan korak i lice zemlje se promijenilo.

Na svojim putovanjim naročito sam tra-žio umjetnike i one božanske ljude koji pjevaju o bogovima na liri, i blaženstvo narodâ koji poš-tuju zakone, religiju i grobove.

Ti pjevači su božanske vrste, imaju je-dini neosporni talent kojeg je nebo poklonilo zemlji, njihov život je i naivan i uzvišen; oni slave bogove zlatnim ustima i najjednostavniji su od svih ljudi, a govore poput besmrtnika ili male djece; oni objašnjavaju zakone svemira, a ne mogu razumjeti najnevinije stvari u životu; imaju veličanstvene misli o smrti, a umiru i ne primijetivši to, kao novorođenci. Na planinama Kaledonije posljednji bard koji se čuo u tim pustinjama mi je otpjevao pjesme čiji je junak nekoć tješio njegovu starost. Sjedili smo na četiri kamena nagrizena mahovi-nom; potok je tekao pod našim nogama; neda-leko od nas srndać je pasao među ruševinama nekog tornja, a morski vjetar puhao je nad vriš-tinom Kone. Sada je kršćanska religija, također kćerka visokih planina, smjestila križeve na spomenike junaka Morvena i dotakla Davidovu harfu na obali istog potoka gdje je Ossianova zacviljela. Miroljubiva koliko su i božanstva Sel-me bila ratoborna, ona čuva stada gdje je Frin-gal vodio bitke, a razasula je anđele mira među oblake koje naseljavaju duhovi ubojica. Drevna i nasmijana Italija mi je pružila gomilu svojih remek-djela. S kolikim svetim i pjesničkim užasom sam lutao po tim ogrom-nim zdanjima, kroz umjetnost posvećenim re-ligiji! Kakav labirint stupova! Kakav niz lukova i svodova! Kako su lijepi zvuci što se čuju oko kupola, slični hučanju valova u oceanu, šapta-nju vjetrova u šumama, ili Božjem glasu u Nje-govom hramu! Arhitekta, tako reći, gradi ideje pjesnika i čini ih dodirljivim čulima.

Ali što sam naučio dotada s toliko umo-ra? Ništa određeno među drevnim, ništa lijepo među modernim. Prošlost i sadašnjost su dvi-je nedovršene statue: jedna je posve osakaćena izvučena iz vremena, druga još uvijek nije dobi-la savršenstvo budućnosti.

Ipak, moji stari prijatelji, vas naročito, stanovnike pustinje, možda čudi što Vam u ovoj priči o svojim putovanjima, još nijednom nisam pričao o spomenicima prirode?

Jednog dana, popeo sam se na vrh Etne, vulkana koji gori usred otoka. Vidio sam kako se sunce diže u beskraju obzora ispod mene, Si-ciliju zbijenu kao točku pod mojim nogama, i more koje se valja u daljini u prostranstvima. U tom pogledu na ovu sliku, rijeke su mi se činile samo kao geografske linije nacrtane na karti; ali, dok mi je s jedne strane oko primjećivalo te predmete, s druge strane je uranjalo u krater Etne čiju sam goreću utrobu otkrivao, među is-parenjima crne pare.

Mladić pun strasti, koji sjedi na grotlu vulkana, plače nad smrtnicima čija je prebiva-lišta jedva vidio pod nogama, sigurno je samo, o starci, predmet dostojan vašeg sažaljenja; ali štogod da mislite o Renéu, ovaj prizor vam daje sliku njegovog karaktera i postojanja: tako sam čitav svoj život imao pred očima kreaciju istovremeno ogromnu i nedokučivu i jedan po-nor, otvoren pokraj mene.“ Izgovorivši ove posljednje riječi, René zašuti i naglo zapade u sanjarenje. Otac Souël ga je s čuđenjem gledao, a stari slijepi Sachem koji više nije čuo mladića da govori, nije znao što misliti o ovoj tišini. Renéove oči bile su prikovane za grupu Indijanaca koji su veselo prolazili ravnicom. Naglo se njegovo lice smekša i sa suzama u očima povika:

„Sretni Divljaci! Oh, što ne mogu uživati u miru što je uvijek s vama! Dok sam s tako malo koristi prolazio tolike krajeve, vi, mirno sjedeći pod svojim hrastovima, puštali ste da dani teku ne brojeći ih. Vaš razum činile su samo vaše po-trebe i bolje od mene ste dospjeli do rezultata mudrosti, poput djeteta, između igara i sna. Da ova melankolija koja postaje iz iznimne sreće dosegne ponekad vašu dušu, uskoro biste iza-šli iz te prolazne tuge, a vaš pogled usmjeren k nebu, tražio bi raznježeno nešto nepoznato što izaziva samilost prema jadnom Divljaku.“

Ovdje Renéov glas nanovo zamre, i mladić obori glavu na grudi. Chactas, raširivši ruke u sjenci i pružajući ruku svom sinu povika dir-nutim glasom: „Sine moj! Moj dragi sine!“ Na te povike, Améliein brat, došavši sebi i crveneći zbog svoje uznemirenosti, zamoli oca da mu oprosti.

A zatim stari Divljak poče: „Moj mladi prijatelju, otkucaji jednog srca kao što je tvoje ne mogu biti jednaki; samo oblikuj taj karakter koji ti je već toliko naškodio. Ako više od dru-gih patiš zbog stvari u životu, tomu se ne treba čuditi; velika duša mora sadržavati više bola od male. Nastavi svoju priču. Učinio si da prijeđe-mo jedan dio Europe, daj da upoznamo tvoju domovinu. Znaš da sam vidio Francusku i znaš koje veze me za nju vežu; volio bih čuti o tom velikom Vođi4* kojeg više nema i čiju sam uzviše-nu kolibu posjetio. Dijete moje, sad živim samo od sjećanja. Jedan starac sa svojim sjećanjima sliči oronulom hrastu naših šuma: taj se hrastviše ne ukrašava vlastitim lišćem, nego ponekad pokriva svoju golotinju tuđim biljkama koje su živjele na njegovim starim granama“.

Améliein brat, umiren ovim riječima, nastavi stoga priču svog srca:

„Avaj! oče moj, neću ti moći govoriti o tom velikom stoljeću čiji sam kraj jedino vidio u svom djetinjstvu i kojeg više nije bilo kad sam se vratio u domovinu. Nikad se čudnija i iznenadnija promjena nije dogodila u jednom narodu. S uzvišenosti duha, poštivanja prema religiji, s ozbiljnih naravi, sve je naglo palo u prevrtljivost duha, u bezbožnost, u pokvare-nost.Bilo je, dakle, zaludno što sam se nadao da ću u svojoj zemlji pronaći nešto što smiru-je taj nemir, tu čežnju koja me posvuda prati. Znanje svijeta nije me ničem naučilo, a ipak više nisam imao blaženost neznanja. Činilo se da se mojoj sestri, svojim ne-objašnjivim držanjem, dopada uvećavati moj jad; napustila je Pariz nekoliko dana prije mog dolaska. Pisao sam joj da računam da joj se pri-družim; požurila mi je odgovoriti da me odvrati od tog plana, pod izlikom da nije sigurno u koje će je mjesto njeni poslovi zvati. Kakva sam tuž-na promišljanja onda imao o prijateljstvu koje zbog blizine postaje mlako, a u daljini se briše, koje uopće ne može odolijevati nesreći, a još manje sreći!

Uskoro sam se u svojoj domovini našao usamljenijim nego što sam to ikad bio u stranoj zemlji. Htio sam se na neko vrijeme baciti u svi-jet koji mi ništa ne znači i koji me ne razumije. Moja duša, koju nikakva strast još nije bila is-trošila, tražila je nešto za što se može privezati; ali opazih da više dajem nego što primam. Od mene se nije tražio ni uzvišeni jezik ni duboko osjećanje. Bio sam zaokupljen samo umanjiva-njem svog života da bih ga stavio u nivo društva. Posvuda tretiran kao romaneskni duh, srameći se uloge koju igram, sve više zgađen stvarima i ljudima, odlučio sam se povući u predgrađe da tamo živim potpuno nepoznat.

Ali kako izraziti tu navalu osjećanja koja izmiču, koja sam iskusio u svojim šetnjama? Zvuci koje strasti stvaraju u praznini jed-nog usamljenog srca sliče šapatu kojeg vjetrovi i vode nose u tišinu pustinje: uživamo u njima, ali ne možemo ih prikazati.

Jesen me iznenadila usred tih nesigur-nosti: s oduševljenjem sam ušao u mjesece oluja. Katkad bih poželio biti jedan od onih ratni-ka što lutaju usred vjetrova, oblaka i duhova; katkad sam želio sudbinu pastira kojeg sam vi-dio kako grije ruke na skromnom plamenu šipražja koje je zapalio na uglu šumarka. Slušao sam njegova melankolična pjevanja koja su me podsjećala na to da je u svim zemljama prirodna pjesma čovjeka tužna, pa i onda kada izražava sreću. Naše srce nedovršen je instrument, lira kojoj nedostaju neke žice i s kojom smo prisi-ljeni da izražavamo radost na tonu posvećenom uzdasima.Danju sam lutao nad visokim vrijesovi-ma ograđenim drvećem. Kako je malo toga tre-balo mojoj sanjariji: jedan osušeni list kojeg vje-tar tjera preda mnom, koliba čiji se dim izdiže nad ogoljelim vrhovima drveća, mahovina koja podrhtava na sjevernom povjetarcu na stablu hrasta, osamljena stijena, pusto jezero na ko-jem šušti suha trska! Seoski zvonik što se uzdiže daleko u dolini često je privlačio moje poglede; često sam pogledom pratio ptice selice koje su letjele nad mojom glavom. Zamišljao sam ne-poznate obale, udaljena podneblja u koja idu; poželio bih biti na njihovim krilima. Neki tajni nagon me mučio; osjećao sam da sam i sâm tek putnik; ali činilo se da mi neki glas s neba govo-ri: „Čovječe, vrijeme tvog odlaska još nije došlo; sačekaj da se digne vjetar smrti, tada ćeš raširiti krila prema nepoznatim predjelima koja tvoje srce ište.“

Dignite se brzo, željene oluje, koje treba-te odnijeti Renéa u prostranstva nekog drugog života! Tako govoreći, koračao sam krupnim koracima, zažarena lica, dok je vjetar šuštao u mojoj kosi, nisam osjećao ni kišu ni mraz, oča-ran, izmučen, i kao obuzet demonom svog srca.Noću, dok mi je sjeverac mrsio kosu, dok su kiše padale u bujicama na moj krov, a kroz prozor bih vidio mjesec kako brazda nakuplje-ne oblake, poput blijede lađe koja siječe valove, činilo mi se da se život pojačava u dubini mog srca, da bih imao moći da stvaram svjetove. Ah, da sam u neki drugi svijet mogao iznijeti uzbuđenja koja sam osjećao! O Bože, da si mi dao ženu po mojim željama; da si mi kao našem prvom ocu doveo za ruku jednu Evu, izvučenu iz mene… Ljepoto nebeska, pružio bih se pred tebe; zatim, uzimajući te u naručje, molio bih Vječnog da ti da ostatak mog života. Avaj, bijah sam, sam na zemlji! Neka taj-na čežnja zgrabila je moje tijelo. Ona odvrat-nost prema životu koju sam osjetio još u djetinj-stvu, vratila se novom jačinom. Uskoro mi srce više nije hranilo misli i u svojoj sam egzistenciji primjećivao samo duboki osjećaj nezadovolj-stva.Borio sam se neko vrijeme protiv svog bola, ali ravnodušno i bez čvrste odluke da ga pobijedim. Najzad, ne mogavši pronaći lijek toj čudnoj rani svog srca, koja se nije nigdje nalazi-la, a bila je posvuda, odlučih napustiti ovaj život.

Svećeniče Svevišnjeg, koji me slušate, oprostite jednom nesretniku kojeg je nebo go-tovo lišilo razuma. Bio sam pun religije, a ra-suđivao sam bezbožno; srce mi je ljubilo Boga, a moj razum ga nije priznavao; moje ponašanje, moje riječi, moja osjećanja, moje misli, bila su samo kontradikcija, tame i laži. Ali zna li čov-jek uvijek što želi, je li uvijek siguran u ono što misli?

Sve mi je bježalo u isto vrijeme, prija-teljstvo, društvo, sklonište. Sve sam pokušao, i sve mi je bilo fatalno. Odbačen od društva, na-pušten od Amélie, kada mi je samoća nedosta-jala, što mi je preostajalo? Bila je to posljednja daska za koju sam se nadao da će me spasiti, a već sam osjećao da propada u ponor!

Odlučih se riješiti tereta života, odlučih sav svoj razum usmjeriti prema tom bezumnom činu. Ni zbog čega nisam žurio; nisam uopće odredio trenutak odlaska zato da bih se polako naslađivao posljednjim trenutcima svog posto-janja, i kako bih prikupio svu snagu, da bih, po uzoru na jednog antičkog junaka, osjetio kako mi duša odlazi.

Međutim smatrah neophodnim da ure-dim stvari koje se tiču mog bogatstva i morao sam pisati Amélie. Pobjeglo mi je nekoliko pri-govora na to što me je zaboravila i vjerojatno sam pustio izbijanje raznježenosti koja je ma-lo-pomalo svladavala moje srce. Mislio sam ipak da sam dobro prikrio svoju tajnu; ali moja sestra naviknuta da čita u prijegibe mog srca, bez muke ju je pogodila. Bila je uznemirena uzdrž-ljivim tonom koji vlada mojim pismom i moj-im pitanjima o stvarima kojim nikad nisam bio zaokupljen. Umjesto da mi odgovori, odjednom me je iznenadila svojim dolaskom.

Da dobro osjetite kakva je to morala biti gorčina moje boli, i kakva su bila moja uzbuđenja kada sam vidio Amélie, trebate shvatiti da je to bila jedina osoba na svijetu koju sam volio, da su se sva moja osjećanja dolazila stapati u njoj, s blagošću uspomena na djetinjstvo. Primio sam, dakle, Amélie s nekom vrstom ekstaze srca. Bilo je prošlo toliko vremena kako sam našao nekog tko me razumije i pred kim mogu otvoriti svoju dušu!

Amélie mi, bacajući se u moje naruč-je, reče: „Nezahvalniče, ti želiš umrijeti, a tvoja sestra živi! Ti ne vjeruješ njenom srcu! Nemoj uopće objašnjavati, nemoj se uopće ispričavati, sve znam; sve sam razumjela, kao da sam bila s tobom. Jesam li ja ta koja se vara, ja, koja sam vidjela rađanje tvojih prvih osjećaja? To je taj tvoj nesretni karakter, tvoja odvratnost prema svemu, tvoja nepravičnost. Zakuni se, dok te pritišćem uz srce, zakuni se da je to posljednji put da ćeš se odati svojim ludostima, zakuni se da si nikad nećeš pokušati prekratiti život!“

Izgovarajući ove riječi, Amélie me je gledala sa samilošću i blagošću i pokrivala je moje čelo poljupcima; bila je gotovo kao neka majka, bilo je to nešto još nježnije! Avaj! srce mi se po-novo otvori za sve radosti; kao dijete, samo sam tražio da budem utješen; popustio sam pred Amélieinom vlašću; ona je zahtijevala svečanu zakletvu; zakleo sam se ne oklijevajući, ne mis-leći čak da bih ikad mogao biti nesretan.

Mjesec dana nam je trebalo da se navik-nemo na čari toga što smo zajedno. Kada bih jutrom umjesto samoće začuo glas sestre, osje-ćao sam podrhtavanje od radosti i sreće. Amé-lie je od prirode dobila nešto božansko; njena duša je imala iste nevine čari kao i njeno tijelo; blagost njenih osjećaja bila je beskrajna; bilo je samo nečeg ljupkog i pomalo sanjarskog u nje-nom duhu; reklo bi se da njeno srce, misao i glas uzdišu kao po dogovoru; ono žensko u njoj bila je bojažljivost i ljubav, a anđeosko čistoća i sklad.

Došao je trenutak da ispaštam zbog svo-je nedosljednosti. U svom bezumlju gotovo sam želio iskusiti nesreću da barem imam stvarni razlog patnje: jeziva želja, koju je Bog u svom bijesu, uslišio!

Što ću vam otkriti, o, prijatelji moji! Vidite suze koje mi teku iz očiju. Mogao bih čak… Prije nekoliko dana, ništa mi ne bi moglo otrg-nuti ovu tajnu… Sada je sve gotovo!

Ipak, o starci, neka ova priča nikad ne bude iskopana iz tišine: sjetite se da je bila pri-čana samo pod drvetom ove pustoši.

Zima je minula kada sam primijetio da Amélie gubi odmor i zdravlje koje je meni poče-la vraćati. Ona je mršala; oči su joj postale praz-ne, njen korak malaksao, a njen glas pomućen. Jednog dana, zatekao sam je svu u suzama pod raspećem. Društvo, samoća, moje odsustvo, moje prisustvo, noć, dan, sve ju je uznemirava-lo. Nevoljni uzdasi otimali su se njenim usna-ma; katkad bi izdržala dugu šetnju, katkad bi se jedva vukla; uzimala bi, pa ostavljala svoj posao, otvarala knjigu ne mogavši ju čitati, započinjala rečenicu koju ne bi završila, naglo bi briznula u plač i povlačila se da se moli.

Uzalud sam tražio da mi otkrije svoju tajnu. Kad sam je ispitivao, stežući je u zagrljaj, odgovarala mi je je, sa smiješkom, da je poput mene, da ne zna što joj je.

Tako su prošla tri mjeseca i njeno stanje se svaki dan pogoršavalo. Neko misteriozno do-pisivanje mi se činilo uzrokom njenih suza, jer je ona izgledala ili mirnija ili dirnutija, ovisno o pismima koja je primala. Konačno, jednog jutra, kada je prošlo vrijeme kada zajedno doručkuje-mo, penjem se u svoj stan; kucam, ona mi uopće ne odgovara; otvaram vrata, u sobi nema niko-ga. Na kaminu primjećujem paket na svoje ime. Dršćući grabim, otvaram i čitam ovo pismo koje čuvam da bih se u budućnosti lišio svake radosti. Renéu

„Bog mi je svjedok, brate moj, da bih tisuću puta dala svoj život da Vas lišim jednog trenutka jada; ali nesretna kakva jesam, ne mogu učiniti ništa za Vašu sreću. Oprostite mi, dakle, što Vam izmičem kao krivac, ne bih mo-gla odoljeti Vašim molbama, a ipak treba otići… Bože moj, smiluj se!

Znate, René, da sam uvijek imala sklonost ka religioznom životu: vrijeme je da se priklonim glasu s neba. Zašto sam toliko dugo čekala? Bog me je zato kaznio. Za Vas sam osta-la u svijetu… Oprostite, posve sam smućena od bolio što Vas napuštam.

Sada, moj dragi brate, osjećam nužnost ovih utočišta, protiv kojih sam Vas često vidje-la da se dižete. Nesreće nas zauvijek odvajaju od ljudi: što bi postalo od jadnih nesretnika?…

Ubijeđena sam da biste, brate moj, našli odmor u religioznom povlačenju: zemlja ne nudi ništa što bi Vas bilo dostojno.

Neću Vas uopće podsjećati na Vašu za-kletvu: poznajem vjernost Vaše riječi. Zakleli ste se, živjet ćete za mene. Ima li što jadnije od stalnog pomišljanja na prekid života? Za jednog čovjeka Vašeg karaktera, tako je lako umrijeti! Vjerujte svojoj sestri, teže je živjeti.

Ali, brate moj, izađite što prije iz samoće koja Vam nije dobra; tražite neku okupaciju. Znam da se gorko smijete toj potrebi da čovjek u Francuskoj izabere neki poziv. Ne prezirite to-liko iskustvo i mudrost naših otaca. Više vrijedi, moj dragi René, sličiti običnim ljudima, i biti malo manje nesretan.

Možda biste u braku našli olakšanje svo-jim jadima. Žena, djeca, ispunjavali bi Vaš život. A koja to žena ne bi tražila da Vas usreći! Žar Vaše duše, ljepota Vašeg duha, Vaš plemenit i strastven izgled, taj ponosni i nježni pogled, sve bi Vam to osiguralo njenu ljubav i vjernost. Ah! s kakvim slastima te ona ne bi stezala u naruč-je i na svoje grudi! Kako bi se svi njeni pogle-di, sve njene misli vezale uz tebe da ti spriječe i najmanje muke! Pred tobom bi ona bila sama ljubav, sama nevinost; vjerovao bi da si prona-šao sestru.

Odlazim u samostan… Onaj samostan, sagrađen na obali mora, odgovara stanju moje duše. Noću, u dnu svoje ćelije, čut ću rumorenje valova što kupaju zidove samostana; mislit ću na šetnje s Vama, usred šume dok smo vjerovali da smo pronašli zvuk mora u vrhu ustalasanih borova. Voljeni pratioče mog djetinjstva, hoću li Vas ikad više vidjeti? Malo starija od Vas, ljuljala sam Vas u kolijevci; često smo spavali zajedno. Oh, kad bi nas isti grob ujedinio jednog dana! Ali ne: moram spavati sama, pod ledenim mra-morom onog svetilišta gdje zauvijek počivaju djevojke koje nisu nikad ljubile.

Ne znam hoćete li moći čitati ove redove napola izbrisane mojim suzama. Poslije svega, moj prijatelju, prije ili poslije, ne bismo li se mo-rali rastati? Zašto imam potrebu da Vam govo-rim o nesigurnosti i maloj vrijednosti života? Vi se sjećate mladog M… koji je doživio brodolom kod Île-de-Francea. Kada ste primili njegovo posljednje pismo nekoliko mjeseci poslije nje-gove smrti, njegovih posmrtnih ostataka više nije bilo, a u trenutku kada ste započeli svoju žalost u Europi, ona je u u Indiji već završila. Što je, dakle, čovjek na kojeg sjećanje tako brzo propada? Jedan dio njegovih prijatelja ne može ni saznati za njegovu smrt, dok se drugi dio već utješio! Zar će se, moj dragi i predragi René, sjećanje na mene izbrisati tako brzo iz tvog srca? O moj brate, ako se otrgnem od Vas sada, to je da ne bih bila odvojena od Vas u vječnosti.

Amélie

P.S. Pridružujem ovdje darodavnicu kojom da-jem sva dobra; nadam se da nećete odbiti ovaj znak mog prijateljstva.“

Grom koji bi pao pred moje noge ne bi mi uzrokovao više užasa od ovog pisma. Kakvu tajnu mi je Amélie sakrila? Tko ju je tako naglo natjerao na redovnički život? Nije li me pono-vo dražima prijateljstva spojila sa životom da bi me iznenada napustila? Oh! Zašto me je došla odvratiti od moje namjere! Obuzeta samilošću pohrlila je k meni, ali uskoro umorna od muč-nog zadatka, požurila je napustiti nesretnika koji ima samo nju na svijetu. Vjerujemo da smo učinili sve kad smo spriječili čovjeka da umre! Takve su bile moje jadikovke. A zatim, dolazeći sebi: „Nezahvalna Amélie, rekao sam, da si bila na mom mjestu, da si se kao ja izgubila u praz-nini svog života, ah! tvoj brat te ne bi napustio.“

Ali kada sam ponovo pročitao pismo, u njemu sam našao nešto toliko tužno i toliko nježno, da se čitavo moje srce cijepalo. Iznena-da mi je sinula misao koja mi je dala izvjesnu nadu: zamislio sam da je Amélie možda razvila strast za nekog čovjeka koju se ne usuđuje pri-znati. Činilo se da ta sumnja objašnjava njenu melankoliju, njeno misteriozno dopisivanje i strastveni ton kojim je odisalo njeno pismo. Na-pisah joj odmah da je molim da mi otvori srce.

Nije oklijevala da mi odgovori, ali ne ot-krivajući mi svoju tajnu: samo mi je javila da je dobila dozvolu za novicijat i da će položiti zav-jete.

Bio sam revoltiran Amélieinom tvr-doglavošću, tajanstvenošću njenih riječi i njenim slabim povjerenjem u moje prijateljstvo.

Nakon što sam na trenutak oklijevao o odlasku kojeg sam morao izvršiti, odlučio sam otići u B… da se posljednji put potrudim u vezi sa sestrom. Put je vodio preko zemlje na kojoj sam odrastao. Kad sam primijetio šume u kojim sam provodio jedine sretne trenutke života, nisam mogao zadržati suze i bilo mi je nemoguće oduprijeti se iskušenju da im kažem posljednje zbogom.

Moj stariji brat je prodao očevo nasljedstvo, a novi vlasnik ga nije naselio. Stigao sam do zamka dugom avenijom jela, pješke sam pre-šao pusta dvorišta, zaustavio sam se da gledam zatvorene ili napola razbijene prozore, čkalj koji je prolazio podnožjem zidova, lišće koje je bilo razasuto po pragu, i onaj usamljeni peron na kojem sam tako često vidio oca i njegovu vjernu poslugu. Stepenice su već bile pokrivene ma-hovinom, žuti šeboj prolazio je među njihovim odlomljenim rasklimanim kamenjem. Nepo-znati čuvar mi je naglo otvorio vrata. Oklijevao sam prijeći prag; taj čovjek povika: „Pa dobro! hoćete li učiniti što i ona neznanka koja je došla ovdje prije nekoliko dana? Kad je trebalo da uđe, onesvijestila se i morao sam je odnijeti u njenu kočiju.“ Bilo mi je lako prepoznati tu neznanku koja je kao i ja došla u ovo mjesto tražiti suze i uspomene! Pokrivajući jedan trenutak oči marami-com, ušao sam pod krov svojih predaka. Obišao sam odaje gdje je odjekivao zvuk mojih koraka. Sobe su bile jedva osvijetljene slabim svjetlom koje je probijalo kroz zatvorene kapke. Posjetio sam onu u kojoj je moja majka izgubila život do-noseći me na svijet, onu u koju se povukao moj otac, onu u kojoj sam spavao u kolijevci, konač-no onu u kojoj je prijateljstvo primilo moje prve zavjete na grudima jedne sestre. U svim odajama bile su skinute tapete, a pauk je pleo svoju mre-žu u napuštenim posteljama. Hitro sam izašao iz tog mjesta, udaljih se krupnim koracima, ne usuđujući se osvrnuti. Kako su slatki, ali i kako brzi trenutci koje braća i sestre provode u svojim mladim godinama, ujedinjeni pod okriljem njihovih starih roditelja. Čovjekova obitelj je tek jedan dan; Božji dah je rasprši poput dima. Jedva sin upozna oca, otac sina, brat sestru, ses-tra brata. Hrast vidi kako klijaju njegovi žirovi oko njega: tako nije s djecom čovjeka!

Stigavši u B. zaputio sam se u samostan; zatražio sam da razgovaram sa svojom sestrom. Rečeno mi je da nikog ne prima. Pisao samo joj; odgovorila mi je da joj od trenutka kada će se posvetiti Bogu, nije dopuštena ijedna misao na svijet; da ću ako je volim izbjegavati da je oku-piram svojim bolom. Dodala je: „Međutim, ako je Vaš plan da se pojavite pred oltarom na dan mog ređenja, udostojite me da mi zamijenite oca; ta uloga je jedina dostojna Vaše hrabrosti, jedina koja odgovara našem prijateljstvu i mom spokojstvu.

Ova hladna zatvorenost koja se suprot-stavila žaru mog prijateljstva bacila me je u silno uzbuđenje. Katkad sam bio spreman se vratiti na staro, katkad sam želio ostati samo da ometam polaganje zavjeta. Ovaj pakao me je navodio na misao da se zbodem u crkvi i da pomiješam posljednje uzdahe sa zavjetima koji mi otimaju sestru. Nadstojnica samostana me je obavijestila da su u hramu pripremili klupu i pozvala me je da dođem na ceremoniju koja mora početi već sutradan.

U cik zore začuh prvi zvuk zvona… Oko deset sati, u nekoj vrsti agonije, odvukao sam se u samostan. Ništa više ne može biti veća tra-gedija kada smo jednom sudjelovali u takvom prizoru; ništa ne može biti bolnije kada se ovo preživi.

Mnogo ljudi je ispunjavalo crkvu. Odve-den sam do klupe svetilišta; brzo sam kleknuo gotovo ne znajući gdje sam, ni što sam odlučio. Svećenik je već čekao za oltarom, iznenada se otvori misteriozna rešetka i Amélie prilazi, ukrašena u svu raskoš svijeta. Bila je tako lijepa, nešto tako božansko bilo je na njenom licu, da je izazivala iznenađenje i divljenje.

Poražen slavnom boli svetice, potučen veliči-nama religije, svi moji nasilni planovi minuše; snaga me napusti; osjetih se vezan svemoćnom rukom, i umjesto svetogrđa i prijetnji, u srcu nađoh samo duboko divljenje i ponizne jecaje.

Amélie se smiješta ispod baldahina. Za-kletva počinje na svjetlu baklji, usred cvijeća i mirisa koji su morali učiniti ovaj čin ugodnim. Pred žrtvenikom, svećenik skida svoj ornat, ostavlja samo lanenu traku, penje se na propov-jedaonicu, i u jednostavnom i patetičnom go-voru, predstavlja sliku sreće djevice koja se po-svećuje Gospodinu. Kada je izgovorio ove riječi: „Ona se pojavila kao tamjan koji se troši u pla-menu“, činilo se da se duboki mir i nebeski mi-risi šire po skupu; osjećali smo se kao u zaklonu pod krilima mistične golubice i kao da vidimo

anđele kako silaze na oltar, pa se ponovo penju u nebesa s mirisima i vijencima.

Svećenik završava svoj govor, ponovo odijeva svoju odjeću, nastavlja obred. Amélie, koju pridržavaju dvije mlade redovnice, klek-ne na posljednji stepenik oltara. Zatim traže od mene da ispunim ulogu oca. Na zvuk mojih klecavih koraka, Amélie se zamalo onesvijes-ti. Smiještaju me do svećenika da mu dodam makaze. U tom trenutku ponovo sam bio izvan sebe, razbjesnio sam se kada mi je Amélie, pri-kupivši hrabrost, uputila pogled u kojem ima toliko predbacivanja i boli, da me to porazi. Re-ligija pobjeđuje. Moja sestra iskoristi moj nemir; ona smjelo podiže glavu. Njena divna kosa rasu se pod svetim željezom; jedna duga haljina od etamina za nju mijenja sve ukrase ovog svijeta, bez da ju čini manje dirljivom; brige na njenom čelu skriva laneni povez; a taj misteriozni veo, dvostruki simbol nevinosti i religije, obavija njenu ostriženu glavu. Nikad nije izgledala tako lijepa. Oko grješnice prikovano je za prašinu svijeta, a njena duša je u nebu.

Međutim, Amélie još nije bila položila svoje zavjete, i da bi umrla za svijet, trebalo je da prođe kroz grob. Moja sestra leže na mramor; preko nje su raširili mrtvački pokrov s četiri baklje koje su označavale četiri kuta. Svećenik, sa štolom oko vrata, knjigom u ruci, počinje opijelo; mlade djevice ga prihvatiše. O, radosti religije, kako ste velike, ali kako ste strašne! Pri-morali su me da kleknem uz taj turobni prizor. Iznenada nejasan šapat izlazi ispod pogrebnog vela; naginjem se, a ove užasne riječi (koje sam jedini ja čuo) dopriješe mi do uha: „Milosrdni Bože, daj da nikad ne izađem iz ovog pogreb-nog pokrova i ispuni svojim dobrima brata koji uopće nije dijelio moju zločinačku strast!“

Na te riječi pobjegle iz lijesa, zastrašu-juća istina me obasja; razum mi se pomuti, pa-doh na mrtvači plašt, privih sestru u naručje, povikah: „Čedna zaručnice Isusa Krista, primi

moje posljednje zagrljaje kroz ledenu smrt i du-bine vječnosti koje te već odvajaju od brata!“ Ta kretnja, taj uzvik, te suze, poremetiše cere-moniju, svećenik zašuti, redovnice zatvoriše rešetku, gomila se uskomeša i pohrli prema ol-taru; ponesoše me bez svijesti. Nimalo zahval-nosti nisam imao prema onim što su me povra-tili u život. Saznadoh kada sam otvorio oči, da je zakletva položena, a da je moju sestru zahvatila jaka groznica. Zamolila je da mi kažu da više ne tražim da je vidim. O, jadu od mog života: sestra koja se plaši govoriti s bratom, brat koji se plaši da mu sestra čuje glas! Izađoh iz samostana kao iz tog mjesta okajanja gdje nas plamenovi pri-premaju za nebeski život, gdje smo sve izgubili kao u paklu, osim nade.

Čovjek može pronaći snagu u svojoj duši protiv osobne nesreće; ali postati neho-tice uzrok nesreće drugog, to je u potpunosti nepodnošljivo. Saznavši nesreću svoje sestre, zamišljao sam koliko je morala patiti. Tada mi se objasnilo nekoliko stvari koje nisam mogao razumjeti: ta mješavina radosti i tuge koju se činilo da Amélie ima u trenutku mog odlaska na putovanja, nastojanje da me izbjegne u mom povratku, a ipak ta slabost koja ju spriječila da tako dugo uđe u samostan; bez sumnje je ne-sretna djevojka umišljala da ozdravlja! Njene namjere da se povuče, dozvola za novicijat, po-djela njenih dobara u moju korist, očito su bili uzrok te tajne korespondencije koja je služila da me prevari.

O, prijatelji moji, saznadoh što znači liti suze zbog zla koje uopće nije izmišljeno. Moje strasti, tako dugo neodređene, bijesno su požu-rile na taj prvi plijen. Čak pronađoh neku vrstu neočekivanog zadovoljstva u punini svog bola i primijetih s tajnom radošću, da bol nije naklo-nost koju iscrpimo kao radost.

Poželio sam napustiti zemlju prije na-ređenja Svevišnjeg; to bijaše velik grijeh: Bog mi je poslao Amélie u isto vrijeme da me spasi i da me kazni. Amélieina svaka kriva misao, svaka grješna radnja vuče za sobom nerede i nesreće. Amélie me je molila da živim, a ja sam bio dužan da joj ne otežam njena zla. Uostalom (čudna stvar!) više nisam imao želju da umrem otkako sam bio istinski nesretan. Moja bol postala je okupacija koja je ispunjavala sve moje trenutke: tako se moje srce prirodno oblikovalo od jada i bijede!

Naglo sam zatim donio drugu odluku; riješih da napustim Europu i da prijeđem u Ameriku.

U tom trenutku, okupljala se u luci B… jedna flota za Louisianu; sredih da putujem s kapetanom broda; obavijestih Amélie o svom planu i stadoh se pripremati za put.

Moja sestra je dotakla vrata smrti; ali Bog, koji joj je odredio prvu palmu djevica, nije je htio tako brzo pozvati k sebi; njeno iskuše-nje ovdje dolje je bilo produženo. Sišavši drugi put u mučni put života, junakinja, povijena pod križem, približila se hrabro susretu s bolima ne vidjevši više od pobjede u bitci, a u obilju patnji – obilje slave.

Prodaja ono malo dobara što mi je os-talo i koje sam prepustio bratu, duge pripreme konvoja, nepovoljni vjetrovi, dugo su me drža-li u luci. Svako jutro sam išao pitati za vijesti o Amélie i uvijek sam se vraćao s novim razlozima za divljenje i suze.

Neprestano sam lutao oko samostana sagrađenog na obali mora. Često sam primjeći-vao, na jednom malom rešetkastom prozoru što gleda na pustu plažu, redovnicu kako sjedi za-mišljena; sanjala je nadomak oceana gdje bi se pojavilo po nekoliko lađa jedreći prema drugim krajevima zemlje. Nekoliko puta, pri mjesečevoj svjetlosti sam sanjao istu redovnicu na rešet-kama istog prozora: razmišljala je nad morem, obasjanim nebeskim svjetlom noći i činilo se da osluškuje zvuk valova koji se tužno razbijaju o osamljeni žal.

Vjerujem da još čujem zvono koje je za vrijeme noći pozivalo redovnice na bdijenja i molitve. Dok je polagano zvonilo, a djevice u tišini prilazile oltaru Presvetog, trčao sam u sa-mostan; tamo, sâm podno zidova, slušao sam u svetoj ekstazi, posljednje zvuke crkvenih pjesa-ma koje su se miješale pod svodovima hrama sa slabim žuborenjem valova.

Ne znam kako su sve te stvari, koje bi trebale hraniti moje patnje, naprotiv ublažile njihovu oštrinu. Moje suze su imale manje gor-čine dok sam ih prosipao nad stijenama i među vjetrovima. Čak je i moja tuga, kroz svoju neo-bičnu prirodu, nosila sa sobom neki lijek: uživa-mo u onom što nije obično, čak i kad je to neka nesreća. Začeo sam skoro nadu da će moja ses-tra postati manje nesretna.

Činilo se da mi jedno pismo koje sam primio od nje prije svog odlaska potvrđu-je te misli. Amélie se nježno žalila na moj bol i uvjeravala me da vrijeme umanjuje njen. „Ne očajavam zbog svoje sreće, govorila mi je. Sama snaga zakletve, sada kada je ona položena, slu-ži da mi dâ neki mir. Jednostavnost mojih dru-garica, čistoća njihovih želja, pravilnost njiho-vog života, sve se širi iz melema na moje dane. Kada čujem kako bjesne oluje, i da morska ptica udara krilima u moj prozor, ja, sirota nebeska golubica, razmišljam o sreći što sam pronašla zaklon u olujama. Ovdje je sveta planina, uzvi-šeni vrh odakle se čuju posljednji zvuci zemlje i prve pjesme neba; ovdje religija blago uljujku-je osjetljivu dušu: s najnasilnijim strastima ona mijenja jednu vrstu čednosti gdje su ljubavnica i djevica ujedinjene; ona oplemenjuje uzdahe; ona u neiskvareni plamen mijenja propadajući plamen; ona miješa božanstveno svoju smire-nost i svoju nevinost s ostatkom nemira i žud-nje jednog srca koje traži da se odmori, i jednog života što se povlači.“

Ne znam što mi nebo priprema i želi li me upozoriti da će oluje posvuda pratiti moje korake. Bilo je izdato naređenje za polazak flote; već se nekoliko brodova pojavilo u sutonu; uredio sam da provedem posljednju noć na kopnu, zatim da napišem oproštajno pismo Amélie. Oko ponoći, dok sam bio zaokupljen pismom i dok sam ga kvasio suzama, do uha mi je došao zvuk vjetrova. Slušam, i usred oluje, razlikujem pucanje topa na uzbunu pomiješan s mrtvač-kim zvonom samostana. Letim na obalu gdje sve bijaše pusto i gdje se čulo samo hučanje valova. Sjedoh na jednu stijenu. S jedne strane se šire blistavi valovi, s druge se mračni zidovi samostana nejasno gube u nebesima. Pojavilo se neko malo svjetlo s rešetkastog prozora. Jesi li to ti, o moja Amélie, ničice pred raspećem molila boga oluja da poštedi tvog nesretnog brata? Bura nad valovima, mir u tvojoj ćeliji; ljudi slomljeni nad grebenjem, u podnožju azila kojeg ništa ne može uznemiriti; beskraj s druge strane zida jedne ćelije; uzvitlane svjetiljke brodova, nepokretni svjetionik samostana; neizvjesnoti sudbine moreplovca, vestalka koja u jednom danu upoznaje sve buduće dane živo-ta; s druge strane, duša poput tvoje, o Amélie, uzburkana poput oceana; brodolom strašniji od onog što doživi mornar: čitava ta slika je još duboko uklesana u moje sjećanje. Sunce ovog novog neba, koji si sada svjedok mojih suza, od-jeku s američke obale, koji ponavljaš Renéove riječi, dan poslije te strašne noći, naslonjen na pramac svog broda, ja vidjeh kako se zauvijek udaljava moja rodna zemlja! Dugo sam proma-trao na obali posljednje njihanje drveća domo-vine, i vrhove samostana koji su se smanjivali na obzoru.“

Kako je René završio svoju priču, izvuče jedan papir iz njedara i dade ga ocu Souëlu; za-tim bacajući se u Chactasovo naručje i gušeći je-caje ostavi vremena misionaru da prijeđe preko pisma koje mu je dao.

Bilo je od nadstojnice samostana iz …

Sadržavalo je priču o posljednjim trenutcima sestre Amélie milosrdnice, koja je umrla kao žrtva svog žara i darežljivosti, njegujući svoje drugarice, oboljele od zarazne bolesti. Čitava zajednica bila je neutješna i gledali su na Amé-lie kao na sveticu. Nadstojnica je dodala da već trideset godina kako je na čelu samostana, ni-kad nije vidjela redovnicu tako postojane i bla-ge naravi, ni koja bi bila zadovoljnija da napusti svjetske patnje.

Chactas je privijao Renéa u naručje; starac je plakao: „Dijete moje, reče svom sinu, volio bih da je otac Aubry ovdje, on je iz svog srca izvukao neki mir, koji iako je smirivao olu-je, nisu mu uopće bile strane; bio je to mjesec u olujnoj noći; lutajući oblaci ne mogu ga odnijeti na svoj put; čist i nepromjenjiv, mirno prolazi iznad njih. Avaj, a mene sve pomućuje i odnosi!“

Sve dosad je otac Souël, ne izrekavši ni riječi, slušao sa strogim izrazom Renéovu priču. Tajno je nosio suosjećajno srce, ali s vama je po-kazivao nefleksibilnost karaktera; Sachemova senzibilnost ga je natjerala da izađe iz tišine:

„Ništa, reče Amélieinom bratu, ništa ne zaslužuje, u toj priči suosjećanje koje Vam ov-dje pokazujemo. Vidim mladića uglavljenog u fantazije, kojem se ništa ne sviđa i koji se sakrio od društvenih promjena da se prepusti besko-risnim sanjarenjima. Čovjek, gospodine, uopće nije iznad drugih zato što primjećuje svijet pod mrskim svjetlom. Mrzi čovjeka i život, zato što ne vidi dovoljno daleko. Proširite malo više pogled i bit ćete uskoro ubijeđeni da su sva zla na koja se žalite ništavna. Ali, koliko je to sra-mota što čovjek ne može misliti na samu pravu nesreću Vašeg života, a da ne bude prisiljen da pocrvenjeti. Sva čistoća, sva krepost, sva religi-ja, svi vijenci jedne svetice, sve to jedva da može učiniti podnošljivom samu misao na Vaše boli. Vaša sestra je okajala svoju grešku, ali, ako ov-dje trebam reći svoje mišljenje, plašim se da je, zbog užasne pravde, priznanje izašlo iz utrobe groba sa svoje strane pomutilo Vašu dušu. Što radite sami u dubini šume gdje provodite dane, zapostavljajući sve Vaše dužnosti? Sveci, reći ćete mi, su se zakopavali u pustinjama? Oni su tu bili sa svojim suzama i nastojali da ugase svo-je strasti za vrijeme koje ste Vi možda gubili da raspaljujete svoje. Mladi uobraženko, Vi koji ste vjerovali da čovjek može biti sam sebi dovoljan! Samoća je loša za onog tko ne živi s Bogom; ona udvostručuje moći duše, oduzimajući joj u isto vrijeme svaki cilj. Tkogod je dobio snagu, mora je posvetiti službi svojih bližnjih; ako ju ostavi beskorisnom naprije je kažnjen nekom tajnom bijedom, a prije ili poslije nebo mu šalje zastra-šujuću kaznu.

“ Uznemiren ovim riječima, René postiđe-no podiže glavu sa Chactasovih grudi. Slijepi Sachem se poče smješkati, a taj osmjeh usta, koji se više nije pridruživao onom s očiju, imao je nešto tajanstveno i božanstveno.

„Sine moj, reče stari ljubavnik Atale, on nam govori strogo; on ispravlja i starca i mladića i ima pravo. Da, trebaš se odreći tog neobičnog života koji je samo pun briga: sreća je samo u putovima kojim svi ljudi stupaju.

Jednog dana Meschacebéu, još dosta bli-zu svom izvoru dosadi da bude samo bistri potočić. On zatraži snjegove od planina, vode od bujica, kiše od oluja, izli se iz korita i upropasti svoje dražesne obale. Oholi potok ponosio se najprije svojom moću; ali vidjevši da sve postaje pustoš na njegovom prolazu, da teče, napušten u samoći, da su mu vode uvijek zamućene, požali za skromnim koritom koje mu je priroda izdubila, pticama, cvijećem, drvećem i potoci-ma, nekoć skromnim suputnicima njegovog mirnog toka.“

Chactas prestade govoriti, začu se glas flaminga, koji je povučen u trske Meschacebéa, najavljivao oluju oko podne. Tri se prijatelja opet uputiše u svoje kolibe: René je koračao u tišini između misionara koji se molio Bogu i slijepog Sachema koji je ispipavao put. Kažu da se, na nagovaranje ova dva starca, vratio svojoj supruzi, ali da tu nije našao sreću. Malo poslije je nastradao sa Chactasom i ocom Souëlom, u pokolju Francuza i Načeza u Louisiani. Još uvi-jek pokazuju stijenu na koju je odlazio sjediti dok zalazi sunce.

Please follow and like us: