Re(standardizacija) crnogorskog jezika

Jelena TREBJEŠANIN
Univerzitet Crne Gore
Filološki fakultet Nikšić / magistrant na smjeru Nauka o jeziku jelenatreb@gmail.com

Sažetak: U ovom radu biće riječi o trenutnoj jezičkoj situaciji u Crnoj Gori koja je prilično osjetljiva, a što je posljedica osamostaljenja države i potrebe da se jezik preimenuje u crnogorski. To pitanje ne bi bilo toliko osjetljivo da nije iznjedrila potreba da se naprave izmjene u jeziku koje su naučno neprihvatljive, a sve u cilju da otklona od jezika koji su nekada nosili jedan naziv – srpskohrvatski. Te radikalne izmjene tiču se uvođenja dva slova ś i ź iz crnogorskih narodnih govora i priznavanja normativnog statusa oblicima sa drugim glasovima koji nastaju jekavskim jotovanjem, najčešće jotovane sekvence tj, dj i cj. Time su, osim naučnih principa, narušene i govorne navike predstavnika ovog govornog područja i standardizovana je norma čija primjena nije na snazi čak ni deset godina nakon imenovanja jezika.

Ključne riječi: standardizacija, norma, jezik

Crna Gora je 21. maja 2006. godine postala nezavisna država, pa je u skladu sa tom činjenicom bilo logično da će mudrom jezičkom politikom raditi na preimenovanju i restandardizaciji jezika u službenoj upotrebi. Ustavom iz 2007. godine crnogorski je proglašen službenim jezikom u Crnoj Gori. Sljedeće godine Vlada je osnovala Savjet za standardizaciju crnogorskog jezika čiji je zadatak bio da izradi pravopis i gramatiku crnogorskog jezika kojima će provesti kodifikaciju, tj. uspostaviti ortoepsku i gramatičku normu. Već na prvom zadatku izrade pravopisa, članovi Savjeta su se oštro podijelili oko osnovnih shvatanja standardnog jezika, njegove funkcije i toga šta treba da bude norma crnogorskog jezika. Jedna grupa je bila za to da se kao pravilni propišu isključivo oblici jekavskog jotovanja sa uvođenjem dva slova za obilježavanje jotovanih sj i zj, a druga da se ne uvode tako radikalne izmjene i da norma bude uglavnom ono što je bila i do tada, uz neke izmjene koje bi odgovarale aktuelnom trenutku razvoja jezika. Izlaz iz tih rasprava i sporenja bila je izrada dvije varijante pravopisa: jedna sa jotovanim oblicima i druga sa uglavnom nejotovanim, koje su predate Ministarstvu prosvjete i nauke u januaru 2009. godine.

Ministarstvo je formiralo Ekspertsku komisiju koja je usvojila pravopis kombinujući te dvije varijante, tako da je kao pravilne i normativne priznala obje. Tako danas u Pravopisu crnogorskoga jezika postoje dva sistema oblika: jotovanih i nejotovanih kao dubletnih i jednako ispravnih. Nosioci jezičke politike u Institutu za crnogorski jezik i književnost (Vlada ga osnovala 2010), sada već Fakultet na Cetinju, preferiraju jotovane oblike, smatrajući ih autohtonim i jedino pravim crnogorskim, a nejotovane tretiraju kao ostatke tuđe hegemonističke jezičke politike.

Bilo je očekivano da će se Crna Gora izdvojiti po tome što neće ponoviti greške koje su napravile ostale zemlje bivše Jugoslavije pri intervencijama u jeziku. Međutim, izdvojila se po tome što je otišla najdalje u pravljenju razlika prema drugima, tako da je u Crnoj Gori na snazi jezička politika koja teži da napravi što veći otklon od jezika koji je nekada nosio jedan naziv.

S obzirom na to da je kao varijanta zajedničkog jezika crnogorski već prošao kroz proces standardizacije, predmet ovog rada će biti način na koji se provela restandardizacija u Crnoj Gori. Ukoliko govorimo o restandardizaciji, onda svakako ne možemo zaobići pojašnjenje ovog procesa, kao ni termina standardizacije i standardnog jezika. Milorad Radovanović navodi deset faza jezičkog planiranja kroz koje jezik mora proći da bi dobio status standarnog, svaka od tih faza biće opisana. Samim tim, u radu će biti riječi o tome šta je standardni jezik, kako se razlikuje od narodnih govora te koje su njegove karakteristike i funkcije. Pojam standardnog jezika i njegovo shvatanje je danas u Crnoj Gori naročito problematično jer se često poistovjećuje sa narodnim govorima, sve češće i sa književnim jezikom. Međutim, standardni jezik je autonoman u odnosu na sve dijalekte i sociolekte, posjeduje osobine koje ga razlikuju od književnog jezika i u radu će biti ukazano na to. S obzirom na to da je u zemljama bivše Jugoslavije došlo do preimenovanja jezika, lingvisti ovih zemalja tvrdili su da je njihov jezik poseban i da nema sličnosti sa jezikom koji je nekada nosio naziv srpskohrvatski. Srpskohrvatski je policentrični jezik sa nekoliko standardnih varijanti, pa ćemo dati pojašnjenje termina policentrični standardni jezik.

Jezička situacija u Crnoj Gori danas je osjetljiva, s obzirom na to da nam je nametnuta norma do koje se nije došlo dogovorom, niti za nju postoje naučni argumenti. Izmijenjeno izdanje Pravopisa crnogorskog jezika izašlo je 2010. godine u izdanju Ministarstva prosvjete i nauke koje ga je proglasilo zvaničnim u Crnoj Gori. Predmet ovog rada neće biti uobičajena pravopisna problematika (znaci interpunkcije, skraćenice, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, pisanje velikog slova i sl.), već samo ono što je novina u odnosu na normu koja je bila važeća do 2009. Ta norma propisana je Pravopisom srpskohrvatskoga književnog jezika koji je bio na snazi dok Pravopis crnogorskoga jezika nije proglašen službenim u Crnoj Gori.

Radikalan otklon od dotadašnje norme u novom crnogorskom pravopisu je uvođenje glasova ś i ź iz crnogorskih narodnih govora nastalih najčešće jekavskim jotovanjem sj – ś i zj – ź u fonetsko-fonološki sistem crnogorskog standarda i priznavanje normativnog statusa oblicima sa drugim glasovima koji nastaju jekavskim jotovanjem, najčešće jotovane sekvence tj, dj i cj. Na taj način normirani su oblici: predśednik, ośećaj, predośećaj, podśetiti, podśetnik, śever, śutra, śutradan, śetiti se, śeđeti, suśed, podśeći, naśeckati, śednica, pośed, pośedovati, ućeha, ućešiti, ćedilo, ćepkati, ćepalo, ućerivati, ćerati, prađed, prađedovski, koźi, Koźa glavica (toponim), źenica1 i slično. Prema Pravopisu srpskohrvatskoga književnog jezika koji je od 1960. do 2009. bio važeći u Crnoj Gori, ovi oblici bili su nenormirani. Ovim novinama narušene su pravopisne i govorne navike korisnika našeg jezika, što je rezultiralo da kasnije nisu prihvaćene i primijenjene u administraciji i medijima, niti u registrima koji su u obavezi da koriste standardni idiom.

Kao što smo naveli, do uvođenja ovih oblika nije došlo dogovorom, a jedan od važećih principa pri standardizaciji jeste da se do eksplicitne norme standardnog varijeteta dolazi dogovorom. Šta znači dogovarati se oko standarda? To znači da se oko njega dogovaraju istaknuti stručnjaci za jezik, prije svega, lingvisti, a onda književnici, naučnici, novinari i profesori. U našem slučaju do dogovora nije došlo, što je naravno rezultiralo da dođe do naučno neutemeljenih izmjena u normi koja je na snazi već pet godina. Poznata je činjenica da kada je u pitanju standardni jezik, presudnu ulogu imaju korisnici koji će prihvatiti ili odbaciti normu. Pored medija i administracije, norma mora biti primjenjivana i u obrazovnom sistemu.

Standardni jezik i njegova svojstva

Nije rijedak slučaj da se pojam standardni jezik neispravno tumači. Standardni jezik je nadregionalni jezik, prije svega, što znači da se razlikuje od dijalekata koji su karakteristični za regije. Napomenućemo da se standardni jezik razlikuje i od sociolekata jer su oni ograničeni na grupe. Dakle, standardni jezik ima mnogo šire prostiranje. U definicijama standardnog jezika navodi se stoga da on natkriljuje dijalekte i sociolekte.2

Standardni jezik se dobija procesom standardizacije u osnovi kojeg stoji kulturna, politička, ideološka i ekonomska unifikacija društva. Pod određenim društveno-ekonomskim i političkim uvjetima, nerijetko povezano s javljanjem svijesti o nacionalnom identitetu, u trenutku kad implicitna norma na širem području, najčešće državnom teritoriju, više ne može zadovoljiti komunikacijske potrebe, na osnovi te implicitne norme stvara se eksplicitna norma – to je jezični standard ili standarni jezik.3

Ono što svakako treba napomenuti jeste da se u procesu standardizacije do standardnog jezika dolazi konsenzusom društva. Dakle, standardni jezik je varijetet jezika koji se upotrebljava u medijima, administraciji, obrazovnom sistemu i službenoj komunikaciji, a koji se smatra najprikladnijim za tu vrstu upotrebe.

Velika je greška ukoliko se o književnom i standardnom jeziku govori kao o sinonimima. Jedno književno djelo ne mora biti napisano u potpunosti standardnim jezikom jer autor u književnim djelima ima slobodu izražavanja, pa samim tim neko djelo može biti napisano dijalektom ili žargonom koji nijesu u osnovi standarda. Osim toga, nije rijedak slučaj da se likovi u književnom tekstu modeluju uz pomoć frazeologije, pa autor dodjeljuje likovima različite frazeološke tačke gledišta, gdje opet može biti dijalekat ili neki drugi nestandardni idiom.

Standardni jezik je vještačka tvorevina sa eksplicitnom normom i po tome se najviše razlikuje od dijalekata ili narodnih govora koji imaju implicitnu normu. Stoga, standardni idiom nije identičan čak ni sa dijalektom koji mu je u osnovici.

Standardni jezik ima svoja obilježja i funkcije. To su, prije svega, lingvističke odlike u okviru kojih se govori o osobinama standardnog jezika, kao što su: jedinstvenost, autonomnost, elastična stabilnost, artificijelnost, kodifikacija, intelektualizacija, pismenost, funkcionalna raslojenost, modernizacija i internacionalizacija4.

Treba napomenuti da je tridesetih godina XX vijeka jedno od najvažnijih slavističkih naučnih istraživanja postao standardni jezik i upravo u tom periodu napravljeni su prvi koraci ka uspostavljanju nove naučne discipline odnosno standardologije. Prva teorija standardnog jezika oblikovala se u okviru Praške strukturalne škole i upravo Pražani govore o odlikama standardnog jezika među kojima je i elastična stabilnost standard koju uvodi češki germanista i osnivač Praškog lingvističkog serkla V. Matezius i objašnjava je kao dinamičku napetost između kodifikacije i realne norme, odnosno standardni jezik se stabilizuje određenom kodifikacijom, a norma utvrđena kodifikacijom mora biti elastična.5

Šta zapravo znači elastična stabilnost standarda? Elastična stabilnost standarda znači da se norma uspostavljena kodifikacijom može mijenjati jer je sasvim prirodno da se ta norma mora prilagođavati društvenim prilikama i promjenama u društvu. Jedinstvenost podrazumijeva to da standardni jezik funkcioniše kao cjelina, kao homogen sistem. Autonomnost znači da je standardni jezik poseban, razlikuje se od svih dijalekata i sociolekata, pa čak i od onog govornog idioma koji mu je u osnovi.

Kada je u pitanju pismenost, onda govorimo o tome da standard mora imati pismenost, ali ne znači da postojanje pismenosti znači i postojanje standardne norme jer standardnu normu tek treba graditi. Ranije smo naveli da je standardni jezik vještačka tvorevina, pa samim tim niko rođenjem ne poznaje standardni jezik. Standardni jezik se uči u školama. Ova njegova osobina naziva se artificijalnost.

Kodifikacija podrazumijeva da jezik mora imati pravopis, rječnik i gramatiku. Kodifikacija je zapravo uspostavljanje ortografske, ortoepske, pravopisne i leksičke norme. Naveli smo da standardni jezik podliježe promjenama i da posjeduje elastičnu stabilnost. Samim tim, on se prilagođava promjenama u društvu i kulturi. Ta njegova osobina naziva se modernizacija. Standardni jezik je za razliku od narodnog funkcionalno raslojen. Internacionalizacija podrazumijeva osobinu standarda da se širi i preko jezičkih i nacionalnih granica.

Iz navedenog svakako možemo zaključiti da je standardni jezik nešto što stvara društvo dogovorom, varijanta jezika koja je u službenoj upotrebi, a koja nikako nije jednaka ni sa jednim dijalektom i sociolektom, pa čak ni sa onim dijalektom koji mu je u osnovi.

Pored navedenih, standardni jezik ima sociološke odlike. Takve su istoričnost, vitalnost i ekspazivnost. Istoričnost kao odlika standardnog jezika jeste postojanje svijesti o istorijskom kontinuitetu jezičkog idioma koji je u osnovi kao i o kulturnim vrijednostima u njemu nataloženim6.Vitalnost je osobina standarda da odolijeva promjenama. Ekspanzivnost je težnja standarda da se širi na nacionalnoj teritoriji i da potisne dijalekte iz upotrebe.

Dakle, cilj standardnog jezika je da ukloni razlike u govorima i da se na jednoj teritoriji postigne što veća razumljivost. Tako je u XIX vijeku za standardni jezik uzet štokavski dijalekat, uprkos postojanjima čakavskog i kajkavskog koji su se govorili na područjima Hrvatske. Ova funkcija standardnog jezika naziva se ujedinjujuća i podrazumijeva to da je standard povezujući faktor govornika i da se njime uklanjaju dijalekatske razlike.

Pored ove, standardni se odlikuje i drugim funkcijama. Odvajajuća funkcija standardnog jezika podrazumijeva da se jedna zajednica odvaja od druge standardnim jezikom koji služi kao simbol identiteta. Prestižna funkcija podrazumijeva da oni govornici koji se služe standardnim jezikom imaju prestižan status. Funkcija učešća podrazumijeva da sa standardnim jezikom jedna zajednica pripada modernom svijetu. Funkcija normativne orijentacije podrazumijeva da standard služi kao orijentir u pitanjima jezičke korektnosti.

Pored ovih pet, postoje funkcije standardnog jezika koje su bitnije, a to su komunikacijska i kulturna koje podrazumijevaju verbalno opštenje unutar jedne jezičke zajednice. Pored ovih, svakako se mora pomenuti i simbolička funkcija koja podrazumijeva da se nacionalni identitet vezuje za standardni jezik. Mada, to nije uvijek slučaj i ne smije se praviti greška tako što će se jeziku pripisati nacionalna crta, a zanemariti komunikacijska. Ako pogledamo korisnike engleskog ili njemačkog jezika, shvatićemo da se jezik ne koristi da učvrsti identitet jedne nacije, već da je nekim nacijama potpuno nepotrebno da nazivaju jezik po svojoj naciji, upravo zbog toga što utemeljenje nacionalnog identiteta ne treba tražiti u jeziku.

  1. Jezičko planiranje i etape u razvoju standardnog jezika

Za svaki prirodni ljudski jezik mogu se propisati pravila kako bi se tim jezikom dobro govorilo i dobro pisalo. Onog momenta kada se za određeni jezik propišu pravila, on postaje normirani jezik, a sva ta pravila predstavljaju jezičku normu. Ona, po našim tradicionalnim shvatanjima, obuhvata ortografsku normu (normu pisanja), ortoepsku normu (normu izgovora), morfološku normu (normu građenja reči i gramatičkih oblika), sintaksičku normu (normu obrazovanja rečenica i eventualno jedinica višeg reda, na nivou teksta), leksičko-semantičku normu (normu upotrebe reči i njihovog međusobnog povezivanja).7

Normirani jezik se mijenja u skladu sa društvenim prilikama, ali mnogo sporije nego dijalekat. Taj normirani, odnosno standardni jezik je jezik koji biva u službenoj upotrebi i jezik koji učimo u školama, dakle, nije nam prirodno nametnut.

Naučna disciplina koja se bavi normiranjem i standardnim jezikom naziva se jezičko planiranje (mada se za ovu naučnu disciplinu mogu pronaći i drugi termini, kao što su glotopolitika, jezička politika, tretiranje jezika i slično). Put do jezičke norme nimalo nije lak niti kratak i postoje određene faze koje jezik mora proći da bi dobio status standardnog jezika.

Ajnar Haugen navodi četiri faze koje dovode do standarnog jezika, a to su: selekcija (odabir osnovice za standardni jezik), kodifikacija, prihvatanje i implementacija. Prema njegovom mišljenju, jezičko planiranje je širi pojam od standardizacije. Milorad Radovanović takođe navodi faze kroz koje jezik mora proći da bi dobio status standardnog. U njegovom slučaju tih faza je više i put koji jezik mora proći je dug. Faze koje Radovanović navodi su: selekcija (izbor norme), deskripcija (opis norme), kodifikacija (propisivanje), elaboracija (razrada norme), akceptuacija (prihvatanje norme), implementacija (provođenje, primjena norme), ekspanzija (širenje norme), kultivacija (njegovanje norme), evaluacija (vrednovanje norme), rekonstrukcija (prepravljanje norme).

Prva faza, odnosno faza selekcije podrazumijeva odabir dijalekta koji će biti u osnovi standardne norme. Tako je za osnovicu srpskohrvatskog jezika odabran narodni jezik, štokavski dijalekat i južno (ijekavsko) narječje. Dakle, kada se birala osnovica srpskohrvatskog jezika vodilo se računa o tome da se odabere govor koji ima najveći prestiž: najviše govornika i najbolju književnu produkciju (narodna i dubrovačka književnost). Kada se bira osnovica standardnog jezika, onda se bira onaj dijalekat koji je teritorijalno najrasprostranjeniji. Ono što treba naglasiti jeste da se osnovica za standardni jezik bira izričitim dogovorom. Kada je u pitanju restandardizacija nekog standardnog jezika, onda se uzima postojeća norma za osnovicu, a ne narodni govori kako je to urađeno u slučaju crnogorske restandardizacije. Mora se naglasiti da utvrđena osnovica jezičkog standardna ne podrazumijeva to da se ona ne smije mijenjati, naprotiv, prirodno je da se jezik mijenja, bogati. Sasvim su prirodni uplivi stranih riječi, izmjene u gramatičkom sistemu jezika i sintaksi.

Druga faza, to jeste faza deskripcije tiče se toga da se dijalekatska osnovica koja je odabrana za standardni jezik mora opisati. To se postiže opisnim rječnicima i gramatikama u kojima se konstatuje stanje u jednom jeziku i daju mogućnosti datog jezika (gramatičke i leksičke). U ovoj fazi mora postojati objektivnost i mora se naglasiti da je ova faza jedina faza jezičkog planiranja koja mora biti prepuštena isključivo lingvistima.

Faza kodifikacije predstavlja samo srce standardizacije i podrazumijeva izrađivanje normativnih pravopisa, rječnika i gramatika. Ova faza, dakle, podrazumijeva propisivanje norme i pravilne upotrebe jezika. Da bi se jezik propisao, on mora da se opiše, tako da faza deskripcije mora da prethodi fazi kodifikacije.

Faza elaboracije, odnosno razrade norme, jeste faza u kojoj se nakon pomenutih faza standard mora razraditi, odnosno osposobiti za prilagođavanje društvenim, kulturnim, komunikacijskim i stvaralačkim potrebama čiji je instrument. Ovaj proces je trajan. Ova faza podrazumijeva i raslojavanje jezika u skladu sa situacijom i time se stvaraju stilovi za svaku društvenu i kulturnu upotrebu. Dakle, jezik mora da opslužuje svakodnevne razgovorne potrebe, ali i umjetnost, nauku, novinarstvo, politiku i slično.

Faze pet i šest, odnosno faze prihvatanja i provođenja jesu faze u kojima se nakon prethodnih faza norma mora primijeniti i prihvatiti. Primjenjivanje i prihvatanje norme se, svakako, prepliću jer primjena podrazumijeva da je norma prihvaćena. Dakle, onog momenta kada se norma počne primjenjivati u medijima, administraciji, školama, može se govoriti o tome da je došlo do prihvatanja norme standardnog jezika i da su prethodne faze bile uspješne.

Faza ekspanzije, odnosno širenja norme podrazumijeva da se normirani jezik mora proširiti teritorijalno i socijalno i zahvatiti sve geografske prostore i društvene slojeve, potiskujući sve zatečene govorne varijante.

Faza kultivacije podrazumijeva učenje i propagiranje norme kroz škole i kroz izdavačke djelatnosti.

Faza evaluacije podrazumijeva da nakon svih ovih faza jezik podliježe stalnom vrednovanju.

Logično je da određena norma mora biti prilagođena potrebama društva i kulture i kroz fazu evaluacije se upravo provjerava koliko je jedan jezik prilagođen i prihvaćen od strane društva.

Deseta faza, odnosno faza rekonstrukcije podrazumijeva ponovno opisivanje novonastalih situacija u jeziku, odnosno novonastalih komunikacijskih potreba. Podrazumijeva opisivanje jezičkih sredstava potrebnih za njihovo zadovoljavanje, pa u tom slučaju može doći do njihovog kodifikovanja. Ovom fazom se zatvara krug jezičkog planiranja i na osnovu ovih faza možemo vidjeti da u fazama standardizacije ne učestvuju samo naučnici već i mnogi činioci, kao što su škole, sredstva za masovno informisanje, kulturne i naučne ustanove i sl.

  1. O aktuelnoj jezičkoj situaciji u Crnoj Gori

Crna Gora je postala nezavisna država 21. maja 2006. godine. Logično je bilo da će nakon toga uslijediti i potreba da Crna Gora nominuje jezik u skladu sa novonastalom i izmijenjenom istorijskom i sociolingvističkom situacijom, da će stati iza svog službenog jezika i mudrom jezičkom politikom raditi na njegovanju i afirmaciji svog jezika. Kada je u pitanju jezička politika mora se naglasiti da ne postoji precizna definicija ovog pojma, odnosno, definisana je na više načina.

  1. Brozović smatra da je jezička politika ukupnost raznih ideja, djelatnosti i postupaka kojima države i druge političke snage (stranke, oslobodilački pokreti itd.) nastoje postići određene svoje ciljeve na jezičnom polju.8

Milan Šipka obuhvatnije i preciznije definiše ovaj sociolingvistički fenomen, smatrajući da je jezička politika teorijski fundirana, smišljena i institucionalizovana djelatnost kojoj je svrha (1) da se, u skladu s ideološkim opredjeljenjima i usvojenom opštom politikom, proklamovanjem načela, utvrđivanjem konkretnih stavova i donošenjem mjerodavnih odluka, reguliše javna upotreba jezika (tačnije: jezikā ili jezičkih varijeteta) u određenoj društvenoj zajednici, odnosno pojedinim oblastima društvenog života: administraciji, medijima, sudstvu, školstvu, vojnim formacijama i drugdje, i (2) da se podstaknu, načelno usmjere i konkretnim mjerama podrže procesi jezičkog planiranja i jezičke standardizacije kako bi se jezik ljudskog kolektiva kome služi izgradio i razvio kao efikasan instrument javne komunikacije i stvaralaštva i tako uspješno riješili problemi njegovog funkcionisanja.9

Dakle, ono što možemo zaključiti iz ovih definicija jeste da je u većini slučajeva proces standardizacije i jezičkog planiranja pod uticajem jezičke politike koja je dio vladajuće politike u društvu. Ono što bi trebalo da bude čisto lingvistički posao odvija se pod uticajem politike, što je bio slučaj sa našom jezičkom situacijom. Mora se naglasiti da je uticaj politike na jezik mnogo veći u zemljama koje su identitetski ugrožene, što je opet slučaj sa Crnom Gorom, gdje je jezik poslužio da se učvrsti identitet Crnogoraca.

Dvije godine nakon osamostaljivanja države, osnovan je Savjet za standardizaciju crnogorskog jezika. U Savjetu su bili istaknuti književnici, naučnici, čiji je osnovni zadatak bio kodifikacija crnogorskog jezika. Kodifikacija je, kako smo ranije naveli, faza u jezičkom planiranju koja podrazumijeva izradu pravopisa, rječnika i gramatike. Dakle, logično je da se u ovoj fazi moraju poštovati naučno-utemeljeni principi. Pored ovog, zadatak Savjeta je bio da u okviru slavistike razvija i nauku o crnogorskom jeziku – montenegristiku. U okviru toga, akcenat bi se stavljao na crnogorsku kulturu, književnost i jezik, organizovali bi se naučni skupovi, formirale komisije za izradu projekata i slično. Međutim, već na početku Savjet za standardizaciju se podijelio i sukobio. Problem je prvenstveno nastao oko termina standardni jezik, jezik kao sistem i uopšte oko toga šta treba da čini normu crnogorskog standardnog jezika.

Naime, ranije smo naglasili da se do standarda dolazi, prije svega, dogovorom. Standard je varijanta jezika koja se smatra najprikladnijom za službenu upotrebu i obično je to onaj varijetet jezika koji u jednoj zajednici uživa najveći prestiž.

U Savjetu je postojao sukob i oko pojma i shvatanja narodnog jezika. Svaki jezik, pa i crnogorski, ima svoje govore i dijalekte, ali nikad nijedan standardni jezik nije isti kao neki narodni govor ili dijalekat. Standardni jezik nije isti čak ni sa onim dijalektom koji mu je u osnovici. U tom slučaju ne bi se moglo govoriti o prestižnoj funkciji standardnog jezika, koja podrazumijeva da oni govornici koji se služe standardim jezikom imaju prestižan status. Samim tim, nameće se logičan zaključak – standardni jezik je vještačka, dogovorena tvorevina i ono što ga prvenstveno razlikuje od narodnih govora jeste da se on uči, dok su narodni govori prirodni.

Međutim, pojedini članovi Savjeta su imali stavove koji se potpuno razlikuju od ovih naučno-utemeljenih. Taj stav glasi: Pravopis crnogorskog jezika nije stvar dogovora kao u drugim sredinama. Književni i narodni jezik kod Crnogoraca je identičan, što je jedinstven slučaj u svijetu. Zbog toga naš pravopis ne može biti sporan jer čuva prirodne osobine crnogorskog jezika.10 B. Banjević, predsjednik Savjeta, dakle, o standardnom, narodnom i književnom jeziku govori kao o sinonimima. Ukoliko znamo objašnjenja i definicije standardnog i književnog jezika, shvatićemo da nijesu sinonimi, dok u ovoj njegovoj izjavi možemo vidjeti da je izjednačio književni (pod kojim podrazumijeva standardni) i narodni jezik. Osim toga, osobina standardnog jezika je elastična stabilnost, kao i modernizacija i jezik je sistem, pa se samim tim mijenja. Nijedan jezik u svijetu ne stoji u mjestu, već se prilagođava promjenama društva i kulture čiji je instrument. Standard, u tom slučaju, ne čuva prirodne osobine jednog jezika i nigdje u svijetu se pri standardizaciji ne vraća dva vijeka unazad, već se u skladu sa trenutnim društvenim i kulturnim prilikama restandardizuje jezik. U radu smo naveli definicije standardnog jezika i svaka od njih kaže da standard nastaje dogovorom, čemu se B. Banjević odlučno suprotstavlja.

Savjet se podijelio i oko samog shvatanja pojma standardizacije. Naime, onog momenta kada su se zemlje Jugoslavije počele osamostaljivati, svaka je preimenovala svoj jezik i pri tome su lingvisti koji su radili na tome tvrdili da su to različiti jezici. Izuzetak nije bila ni Crna Gora niti ljudi koji su radili na prihvaćenoj verziji pravopisa i gramatike koji tvrde da je crnogorski sa svojim karakteristikama autohton.

Međutim, ne može se pobjeći od činjenice da crnogorski jezik baštini skoro stopedesetogodišnju tradiciju standardnog, različito nazivanog jezika. To je jezik na kojem su se opismenjavale generacije ljudi u Crnoj Gori. Logično je da bilo kakva radikalna promjena u jeziku teško može biti prihvaćena jer je pri normiranju crnogorskog jezika trebalo ići samo na posljednju fazu o kojoj smo govorili, to jeste na fazu rekonstrukcije, odnosno prepravljanja norme. U tom slučaju, svakako, mora se proći i faza kodifikacije, ali na naučno-utemeljenim principima. U normalnom slučaju je kodificiranje jezičnih normi zapisivanje zbroja onoga što je već prihvaćeno.11

Dakle, restandardizacija ne smije da zanemari pravopisne i govorne navike jedne zajednice i da ide u smjeru nagle i radikalne izmjene. Ona treba da se temelji na onome što je prihvatano godinama, što ima prestižnu funkciju i što se može naći u prestižnim funkcionalnim stilovima. Osim toga, ne smije se zanemarivati činjenica da je razumljivost između korisnika jezika koji su nekada nosili naziv srpskohrvatski veća od 90 odsto, da se radi zapravo o jednom jeziku koji sad ima različite standardne varijante. U lingvistici je to slučaj policentričnog jezika: jednog jezika sa više standardnih varijanti, za razliku od monocentričnog standardnog jezika.

Zato se u lingvistici standardni jezici i klasificiraju s obzirom na to imaju li jedan jedinstveni tj. ujednačeni standard bez varijanti, pa se radi o monocentričnom standardnom jeziku kakav je slovenski ili mađarski ili imaju standardizirane varijante vezane za nacije pa se radi o policentričnom standardnom jeziku kakav je engleski, njemački, srpskohrvatski. (Daneš 1988: 1507)12

To znači da iako postoje razlike između jezika u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj i BiH, te razlike su neosjetne jer ne postoji prepreka u sporazumijevanju i komunikaciji. Baš zbog toga ne može se govoriti o više jezika, već o varijantama jednog standardnog, policentričnog jezika. Svakako, ne treba zanemariti činjenicu da je svaka od država imala pravo da taj jezik nazove kako hoće jer je u ovim zemljama jezik usko povezan sa nacionalnošću, ali se definitivno ne može govoriti o autohtonosti ovih jezika (jer autohtonost znači da određeni jezik nema sličnost ni sa jednim jezikom u svijetu). Ukoliko se vratimo na porijeklo jezika koji govorimo, shvatićemo da je apsurdno govoriti o tome da ne postoje njemu slični jezici.

Iz svega ovog proizilazi činjenica da je pri normiranju crnogorskog jezika trebalo ići samo na posljednju fazu, rekonstrukcije i u suštini to se ne može nazivati standardizacijom, već restandardizacijom jezika. Restandardizacija je obično izazvana promjenom statusa jezika do kojega je došlo osamostaljivanjem države.13 Termin restandardizacija jezika recentan je ali je adekvatniji i precizniji kad se odnosi na procese stvaranja odjelitih standardnih jezika bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog tokom posljednjih dvadesetak godina, i u južnoj slavistici manje je frekventan od termina standardizacija jezika. Restandardizacija (latinski prefiks re- u složenicama znači ponovo, opet, još jednom, protiv, natrag) kako samo ime kaže, označava ponovnu standardizaciju u ovom slučaju bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog koji su već jednom prošli standardizacijski proces pod imenom srpskohrvatskog jezika.14

Razlika koju Bugarski pravi između standardizacije i restandardizacije jeste u tome što su to dva različita oblikovanja jezika. Standardizacija normira jezik od određenog dijalekta, dok restandardizacija normira jezik od već postojeće standardnojezičke osnove. Naravno, ovo je slučaj sa policentričnim standardnim jezikom, kakav je srpskohrvatski. Stoga za normiranje crnogorskog jezika nije bilo naučne osnove za uvođenje drugih dijalekatskih karakteristika, naročito onih koje nijesu prestižne. Restandardizacija se zbiva isključivo na simboličkom nivou i u prvom planu nije komunikativna funkcija jezika, već simbolička. Standardni jezik postaje simbol nacionalnog identiteta ili za naše prilike, preciznije – nacionalni identitet zavisi od jezika.15

Restandardizacija na našim prostorima izazvala je jezičke pojave koje su govornicima neobične, često neprihvatljive, a pravdane su čuvanjem nacionalnog identiteta. Svaka od nacija je tvrdila različitost i jedinstvenost u jeziku. Da su ova četiri jezika zapravo jedan jezik govori i činjenica su njihove standardizacije izgrađene na istoj dijalekatskoj osnovi, štokavskoj, i da to podrazumijeva razumljivost na duže staze.

U crnogorskom standardu najdalje se otišlo što se tiče otklona od ostalih jezika koji su ranije nosili jedan naziv. Najveći otklon predstavlja uvođenje novih glasova ś i ź iz crnogorskih narodnih govora nastalih najčešće jekavskim jotovanjem sj – ś i zj – ź u fonetsko-fonološki sistem crnogorskog standarda. Logično je da ovo uvođenje remeti normu na koju su govornici navikli i utiče na međusobnu razumljivost. Osim toga, uvođenjem u standard oblika koji su karakteristični za narodne govore, ruši se autonomnost standarda (ranije smo naveli da standardni jezik mora biti autonoman i u odnosu na dijalekat koji mu je u osnovici).

Svaki standardni jezik je vještačka tvorevina koja se izgrađuje i potom njeguje i razvija, što znači da se standard uči jer se niko ne rađa sa standardnim jezikom kao svojim prirodnim govorom. Ako nam je standard toliko blizak narodnom govoru, kao što je slučaj sa crnogorskim standardom, onda on gubi, takođe jednu od osnovnih odlika standarda, a to je artificijelnost. I druge odlike standarda podrazumijevaju distancu između standardnog varijeteta i drugih varijeteta jednog jezika, prije svega narodnih govora i dijalekata, tako su elastična stabilnost, funkcionalna polivalentnost, intelektualizacija, modernizacija, internacionalizacija dovedene u pitanje približavanjem crnogorskog standarda narodnim govorima.

Od sociolingvističkih funkcija standardnog idioma na kojima se radilo prilikom restandardizacije crnogorskog jezika ističu se odvajajuća ili demarkaciona, simbolička i sociopolitička. Promjenom fonetsko-fonološkog sistema i uvođenjem jezičkih crta iz narodnih govora pokušala se napraviti razlika kojom bi se crnogorski standard razlikovao od drugih i kao takav bio simbol nacionalnog identiteta. Sociopolitička funkcija manifestovala se u eksplicitnom smislu, tek štampani normativi: pravopis i gramatika rješenjem Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore proglašeni su službenim. One druge, važnije funkcije crnogorski standard ne ispunjava, prije svega ujedinjujuću i prestižnu16, a onda i funkciju normativne orijentacije, funkciju učešća i kulturnu.

Dakle, uvođenje ovih glasova bio je još jedan od razloga podjela u Savjetu. Jedan dio Savjeta je smatrao da pravopis treba da čuva sve prirodne osobine jednog jezika, dok je jedan dio Savjeta smatrao da tim glasovima nema mjesta u pravopisu, naročito drugom glasu, jer se pojavljuje tek u nekoliko riječi i učenje ovog slova bilo bi besmisleno i bespotrebno. Ovaj dio Savjeta se pozivao i na naučno-utemeljene principe i insistirao na razlici koja mora da postoji između standardnog i narodnih govora, ali, nažalost, njihov glas nije se daleko čuo. U prvoj verziji pravopisa standardizovani su i produkti jekavskog jotovanja, najčešće kao jedini ispravni oblici sa vrlo rijetkom upotrebom dubleta, pa tako imamo primjere: śever, śetiti se, śakćeti, śeđeti, śekira, śekiranje, śedoglav. Vidimo radikalno odstupanje od dotadašnje norme i nemar za pravopisne i govorne navike korisnika našeg jezika. Osim toga, za samo pojedine riječi postoji mogućnost dubleta. Slično je i sa leksemama koje u sebi sadrže jotovane sekvence tj, dj i zj, pa je normirano đetinjstvo, pośed, źenica, ali uz mogućnost dubleta. Izašlo je nekoliko verzija Pravopisa crnogorskog jezika, u posljednjoj se ipak odustalo od toliko jotovanih oblika, odnosno jotacije (glasovne promjene su u novom Pravopisu dobile izmijenjene nazive).

Moramo napomenuti da su na pravopisu radili ljudi koji nijesu govornici crnogorskog jezika, a nekima lingvistika nije ni struka. Ekspertska komisija je radila u sastavu: Milenko Perović, profesor filozofije na Univerzitetu u Novom Sadu, Josip Silić profesor u Zagrebu i Ljudmila Vasiljevna profesor na Univerzitetu u Lavovu u Ukrajini. Isti je slučaj sa Gramatikom crnogorskoga jezika, koja je zapravo plagijat Gramatike hrvatskog jezika, jer je dosljedno prepisan tekst pomenute Gramatike, čak se i predgovor ne razlikuje. Gramatiku crnogorskog jezika potpisuju Adnan Čirgić, Ivo Pranjković i Josip Silić, a 5. jula 2010. proglašena je službenom.

Literatura:

  1. Banjević, Branko, Nijesmo jezik prilagođavali tuđim pravopisima, Intervju u: Pobjedi, 30. avgusta 2008. Kultura, str. III.
  2. Bugarski, Ranko, Jezik u društvu, Biblioteka XX vek, Prosveta, Beograd 1986.
  3. Glušica, Rajka,”Jezička politika u Crnoj Gori”, Riječ, nova serija, br. 1, Institut za jezik i književnost Filozofskog fakulteta, Nikšić 2009. str. 15-31.
  4. Glušica, Rajka, O radu na Pravopisu crnogorskog jezika, Zbornik radova sa međunarodnog slavističkog skupa Njegoševi dani 1, Univerzitet Crne Gore, Nikšić 2009, str. 287-301.
  5. Glušica, Rajka, “Crnogorski jezik u čeljustima nacionalizma”, Riječ 4, nova serija, Institut za jezik i književnost Filozofskog fakulteta, Nikšić 2010, str. 25-45.
  6. Rajka Glušica, O prvom zvaničnom crnogorskom pravopisu, Zbornik radova sa međunarodnog slavističkog skupa Njegoševi dani 2 , Univerzitet Crne Gore, Nikšić 2010, str. 253-267.
  7. Glušica, Rajka, O novousvojenoj Gramatici crnogorskog jezika, Zbornik radova Njegoševi dani 3, Studijski program za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti, Filozofski fakultet, Nikšić 2011, str. 317-329.
  8. Rajka Glušica, “O restandardizaciji crnogorskog jezika”, Studi Slavistici VIII, Rivista dell’ Associazione italiana degli Slavisti, University press, Firence 2011, str. 271-279.
  9. Glušica, Rajka, “Restandardizacija standardnog jezika”, Riječ 6, nova serija, Institut za jezik i književnost Filozofskog fakulteta, Nikšić 2011, str. 7-23.
  10. Glušica, Rajka, O naučno-metodološkim osnovama standardizacije crnogorskog jezika, Zbornik radova sa međunarodnog slavističkog skupa Njegoševi dani 4, Univerzitet Crne Gore, Nikšić 2013, str. 347-360.
  11. Kordić, Snježana, Jezik i nacionalizam, Durieux, Zagreb 2010.
  12. Monitor, petak 3. oktobar 2014.
  13. Pravopis crnogorskoga jezika, Drugo, izmijenjeno izdanje, Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica 2010.
  14. Pravopis srpskohvatskoga književnog jezika, Matica srpska – Matica hrvatska, Novi Sad – Zagreb 1960.
  15. Radovanović, Milorad, Sociolingvistika, Biblioteka XX vek, BIGZ, Beograd 1979.
  16. Šipka, Milan, Jezik i politika, Sociolingvističke analize, Beogradska knjiga, Beograd 2006.

Re(standardization) of the Montenegrin Language

Summary: Linquistic situation in Montenegro is quite sensitive,as a result of the independence of the state and needs to be renamed in the Montenegrian language. This would not be so much a sensitive issue that hasn’t produced a need to make changes to the language that are scientifically unacceptable, all with the aim to make the deflection of the languages that are used to wearing a native, actially Serbo-Croatian. These radical changes concerning the introduction of the new two characters ś i ź from Montenegrian national talks and lotation sequences tj, dj i cj. This is disturbed other than scientific principles, and speech habits of speak Montenegrian and they standarized the norm that doesn’t apply even ten years after the appointment of the language.

Key words: standardization, norm, language

_________________________________________________________

1Pravopis crnogorskoga jezika, str. 156, 217, 337, 338, 383.

2Snježana Kordić, Jezik i nacionalizam, str. 69.

3Dubravko Škiljan, citirano prema: Rajka Glušica, Crnogorski jezik u čeljustima nacionalizma, i tamo navedene literature.

4R. Bugarski, Jezik u društvu, str. 224–236.

5R. Glušica, Restandardizacija standardnog jezika, str. 7.

6Ranko Bugarski, Jezik u društvu, str. 224–236.

7M. Radovanović, Sociolingvistika, str. 83.

8R. Glušica, Jezička politika u Crnoj Gori i tamo navedena literatura.

9R. Glušica, Jezička politika u Crnoj Gori  i tamo navedena literatura.

10B. Banjević, Nijesmo jezik prilagođavali tuđim pravopisima, Intervju u Pobjedi od 30. avgusta 2008. Kultura, str. III.

11S. Kordić, Jezik i nacionalizam, str. 73.

12Citirano prema S. Kordić, Jezik i nacionalizam, str. 78.

13R. Glušica, O radu na Pravopisu ... str. 293 i tamo navedena literatura.

14R. Glušica, Restandardizacija standardnog jezika, str. 6.

15Poistovjećivanje jezika sa narodom, kulturom, nacijom, dobrim vladanjem, moralom, državom i porijeklom svojstva su jezičkog nacionalizma, a za takvim poistovjećivanjem ne postoje nikakve stvarne osnove. V. Snježana Kordić, Jezik i nacionalizam, str. 181.

16O socilingvističkim funkcijama crnogorskog standarda v. u:   Rajka Glušica, Crnogorski jezik u čeljustima nacionalizma, str. 25–47. i    O restandardizaciji crnogorskog jezika, Studi Slavistici, str. 271–278.

Izvor fotografije: shutterstock.com

Please follow and like us: