Sabina Čehajić-Clancy

Razgovarala: Nedima Džaferagić

Nakon počinjenja teških masovnih zločina zadatak svakog post-konfliktnog društva jeste rekonstruirati pravedno socijalno i političko okruženje. Ključna strategija za to leži u suočavanju sa prošlošću i utvrđivanju istine, pravde i pomirenja. No postavlja se pitanje kako to učiniti. (Čehajić-Clancy, 2015)

Sabina Čehajić-Clancy je priznata socijalna psihologinja čija su istraživanja ratnih zločina, krivice i pomirenja postali predmet rasprave širom svijeta. Postavljajući ista pitanja u različitim postkonfliktnim regijama, odgovori do kojih je dolazila ponudili su nadu da postoji način prevladavanja počinjenih zločina i osiguravanja pomirenja i pozitivnih socijalnih promjena. Ova mlada naučnica zahvaljujući svojoj inspirativnoj znatiželji postavila je nove temelje istraživanja na polju socijalne psihologije i kao takva ljudskim stradanjima dala novu perspektivu.

No, moja inspiracija za intervju sa Sabinom bila je mnogo površnija i proistekla je iz frustracije nimalo pravednim sistemom obrazovanja, gdje za najbolje možeš čuti samo ako ih sam tražiš i gdje se temama koje Sabina obrađuje ni najmanje ne zamara sistem kojem su upravo te teme možda i jedino rješenje. Readaptacija obrazovnog programa i prilagođavanje istog novim naučnim spoznajama, kako navodi Sabina, nije luksuz koji će zapasti moju generaciju, a ako ćemo realno, ni mnoge generacije poslije mene. Jer, ko treba da adap-tira program u kojem će nove naučne spoznaje biti dio tog programa? Kome trebaju nove naučne spoznaje u vrijeme otimačine, korupcije i krimina-la? Na kome je teret da modelira svim budućim naraštajima?

Ko je Sabina Čehajić-Clancy?

Odgovor na ovo pitanje nije jednoznačan. Sabina Čehajić-Clancy trenutno je zaokupirala mnoge uloge od kojih mi je najdraža (moram priznati) uloga majke. Stoga bi najkraći odgovor na ovo pitanje bio: majka, supruga, kćerka, profesor, kolega, psiholog i prijatelj.

Ovaj intervju će se najvećim dijelom doticati obrazovanja. Opišite nam Vaš obrazovni put, stipendije koje ste dobili, eminentna imena sa kojima ste surađivali? Šta oni znače iz ugla brucošice koja je upisala prvu godine psihologije na Univerzitetu u Sarajevu?

Ukratko: studij psihologije sam upisala 1999. godine nakon završene II gimnazije u Sarajevu. Studij sam završila u junu 2003. godine kao prva u generaciji. Već tokom treće godine studija dobila sam priliku da radim kao istraživač na UNICEF-ovom projektu (Djeca bez roditeljskog staranja u BiH). Dvogodišnji rad na ovom projektu je bio od iznimne važnosti za moju profesionalnu i akademsku karijeru jer se radilo o primijenjenom i empirijskom istraživanju u okviru kojeg sam zaista mnogo naučila. Kao stipendista Britanske Vlade (British Chevening Scholarship) 2004. godine odlazim u Veliku Britaniju na Sussex Univerzitet na magistarski studij iz područja socijalne psihologije. Tamo upoznajem eminetnog profesora socijalne psihologije (Rupert Brown) s kojim sam odlučila da radim svoj magistarski rad. Kada sam 2004. godine otišla u Englesku na magistarski studij, nisam ni slutila da ću tamo ostati još dodatne tri godine. Prije nego li sam i zvanično magistrirala, Odsjek za psihologiju te profesor Brown su mi ponudili da nastavim sa svojim naučnim radom, tj. da upišem doktorski studij koji završavam 2008. godine. Tokom tih godina sam imala priliku da svoj rad izlažem na zaista impresivnim naučnim skupovima i konferencijama i na taj način upoznam svjetska imena iz svog područja koji će mi kasnije postati kolege, odnosno, saradnici na mnogim naučnim radovima i projektima. SPSSI i Guggenheim fondacija proglašavaju moj doktorski rad 2008. godine kao najboljom doktorskom disertacijom iz oblasti socijalne psihologije što naravno otvara nova vrata u svijetu nauke. Unatoč mnogim ponudama koje sam dobila i srećom još uvijek dobijam, ja sam se odlučila vratiti u svoj rodni grad gdje počinjem da radim kao docent na prvom privatnom univerzitetu (SSST) u BiH. Ponudu sam prihvatila jer se radi o univerzitetu koji funkcioniše prema kriterijima i principima visokog obrazovanja Velike Britanije na koje sam se bila navikla i koje sam zaista cijenila. Kratko nakog promocije u vanrednog profesora 2014. godine odlazim na Stanford univerzitet kao Fulbrightov stipendista, odnosno, gostujući profesor.

Kako ste naveli, Vaš doktorski rad je proglašen jednim od najboljih u svijetu. Možete li ukratko objasniti o čemu je bilo Vaše istraživanje i do kakvih ste rezultata došli?

U svom doktorskom radu sam ispitivala socio-psihološke procese suočavanja sa prošlošću i pomirenja. Tačnije, ispitivala sam procese poricanja vs. priznavanja zločina, kolektivne emocije krivice i stida (prediktore i bihevioralne konsekvence) kao i prediktore procesa međugrupnog oprosta. Iako je kontekst istraživanja bila postkonfliktna Bosna i Hercegovina, neke studije sam sprovodila i u Južnoj Americi (Čile) kao i u Velikoj Britaniji. Ukratko, rezultati ukazuju na veoma nizak stepen priznavanja zločina i još niži stepen prihvatanja odgovornosti na jednom eksplicitnom nivou. Međutim, postoje mehanizmi, odnosno, uvjeti putem kojih je moguće uticati na smanjivanje različitih sistema odbrane i na taj način potaknuti procese priznavanja iz kojih onda slijede pozitivne socijalne promjene.

Gdje je BiH danas, kada govorimo o konfliktu i pomirenju? Kako gledate na ulogu psihologa kada je u pitanju pomirenje i razdor u BiH?

Odgovor na prvo pitanje je veoma relativan. Ako sagledamo trenutačnu geopolitičku borbu u svijetu, BiH je relativno stabilna i potencijalno veoma prosperitetna zemlja. No, opet situacija se neće poboljšati sama od sebe sve dok svako od nas, na svoj način, ne postane aktivan i odgovoran učesnik u svojoj zajednici. Što se tiče pomirenja, tu imamo još mnogo posla, ali je situacija značajnije bolja nego što je bila prije desetak godina. O pomirenju se prije nije ni razgovaralo. Sada se ova pitanja polako otvaraju. Mnogo je još posla i rada ispred nas, ali ništa nije nemoguće. Što se tiče uloge psihologa, ona je neizmjerno bitna i važna kada su u pitanju svi segmenti našeg društva, uključujući i pitanje pomirenja. Nažalost, ovo društvo još uvijek nije spoznalo značaj i poziciju koju psiholozi treba da imaju u svakom pa i u ovom društvu.

Gdje su mladi u BiH, kada govorimo o konfliktu i pomirenju? Da li postoji mogućnost da oni zaista jesu nosioci pomirenja u budućnosti ili smatrate da su previše zatrovani konfliktnom propagandom, traumama, mržnjom?

Svi mi trebamo da budemo nosioci promjena, uključujući i pomirenje. Ovo se naročito odnosi na mlade, iako je većina njih nažalost prošla kroz sistem obrazovanja koji je sistematski propagirao različitosti, podjele i nepovjerenje. Međutim, u isto vrijeme djelovale su snage izvan javnih i političkih krugova u suprotnom smjeru. Mnogo se radilo i još uvijek se radi na zbližavanju mladih i na ukazivanju na sličnosti kojih je mnogo više nego različitosti.

No, jedna od najvećih problematika danas u BiH jeste upravo pasivnost mladih. Zašto su mladi u stagnaciji i šta je razlog nemogućnosti da se pokrenu ni na individualnom, ni na kolektivnom nivou?

Mladi imaju veoma loše modele, tj. uzore u ovom društvu i žive u ‘iskrivljenom’ sistemu vrijednosti. Sve to skupa vodi ka percepciji nemoći i apatije. No, iako mogu da razumijem razloge zbog kojih su mladi takoreći pasivni, ja i dalje ne opravdavam takvo ponašanje. Na kraju krajeva, odgovornost je u našim rukama i svako od nas ima izbor – ako ništa – izbor da se pokrenemo i učinimo nešto smisleno od naših života ili da se konzerviramo i pasivno čekamo promjene.

Na koji način Vaš povratak može poslužiti kao primjer?

Ja nastojim, koliko mogu, da djelujem kao primjer mladim ljudima da je moguće mnogo postići iako smo rođeni i odrasli u ovoj zemlji. Pokušavam da prenesem vrijednosti rada i fokusiranosti kao i da komuniciram da se snagom volje i odlučnosti mnogo toga može postići.

Na jednom mjestu ste naveli da ste se odlučili vratiti u BiH jer „vaše prisustvo ovdje više znači“. Da li činjenica da ste na „izvoru“ vaših istraživačkih ideja nosi i neke negativne konotacije? Kako se sa svim tim spoznajama nosi osoba koja ih „prva dotakne, otkrije“. Budu li bolne, razočaravajuće? Ima li nade?

Iskreno, i dalje stojim pri stavu da moje prisustvo, tj. moj rad, imaju relativno veće značenje u BiH. Ovdje se, nažalost, veoma malo radi, a još manje ulaže u naučna istraživanja i stoga bilo kakav rad u tom pravcu vam otkriva nešto novo, što za svakog znanstvenika predstavlja ne samo uzbuđenje već i izazov. S druge strane, rad u BiH nosi sa sobom i mnogo poteškoća, ali ja uvijek biram da na takve ili slične probleme gledam kao izazove a ne prepreke. Ima li nade? Naravno da ima. No, situacija u našoj zemlji se nikada neće promijeniti dok svi ne krenemo od samih sebe. Odgovornost za svoj život treba konačno da preuzmemo u svoje ruke i da shvatimo da samo sa radom i disciplinom možemo ne samo nešto postići već i promijeniti zbilju u kojoj živimo.

Danas predajete na SSST fakultetu koji je privatni fakultet. Možete li ukratko napraviti komparaciju između privatnog i javnog obrazovanja u BiH i dati generalni osvrt na stanje obrazovnog sistema danas? Šta mislite u kojem pravcu će se kretati dalje promjene u obrazovanju?

Ja sam produkt (ako se to tako može reći) javnog obrazovnog sistema i kao takva biram da vjerujem da je kvalitetno javno obrazovanje ključ društva. Nažalost, realnost u BiH koja je okarakterisana neradom, nemoralom i koruptivnim sistemom vrijednosti je rezultirala i padom kvaliteta javnog obrazovanja. Taj kvalitet se ne odnosi samo na sadržaj programa već i na način kojim se on sprovodi. Ishod svega jeste da sada radim na privatnom univerzitetu kao ustanovi koja njeguje i promovira slobodu, kvalitet i razvoj. Međutim, kao i u svakom polju, postoje razlike između privatnih univerziteta. Po mom mišljenju, SSST univerzitet je trenutno najkvalitetnije obrazovanje koje se nudi u našoj zemlji, ne zato što tamo rade ‘pametniji’ ljudi ili zato što tamo studiraju ‘pametnija’ djeca, već zato što je tamo na snazi sistem koji se bazira na radu i kvaliteti a istovremeno orijentiran ka svjetskim trendovima i tržištu.

Kako objašnjavate činjenicu da ste jedna od najuspješnijih socijalnih psihologinja na svijetu, danas živite u BiH, a studenti psihologije iz javnog obrazovnog sistema BiH nisu formalno upoznati sa Vama? Da li je ikada postojao Vaš interes za suradnju sa javnim Univerzitetima i njihovim studentima? Formalno, neformalno? Da li je bilo inicijativa od strane studenata?

Možda ste sada malo pretjerali kada ste me nazvali najuspješnijom na svijetu. Iskreno, lično poznajem toliko uspješnih ljudi u ovom polju da teška srca mogu prihvatiti tu titulu – no, hvala Vam svakako na komplimentu. No, gledajući regionalno, složila bih se s Vama da je velika šteta što nemam veću suradnju sa našim javnim univerzitetom i samim tim studentima. Paradoksalno je da trenutno surađujem sa nekolicinom univerziteta u svijetu, počevši od Stanford univerziteta kao jednog od najprestižnijih univerziteta u svijetu. No, moram priznati, studenti, uključujući i naše sa javnih univerziteta (od Beograda do Zagreba), neprestano me kontaktiraju. Ja im uvijek rado pomognem, ali je ta saradnja još uvijek neformalnog karaktera.

Zašto samo na neformalnom nivou? Kakva je Vaša reakcija na činjenicu da studenti psihologije (naprimjer moja generacija i ja) nismo ni formalno upoznati sa Vama i Vašim istraživanjima?

Nisam iznenađena s obzirom da se ja bavim radom koji predstavlja novinu u polju socijalne psihologije. Nisam detaljno upoznata sa planom i programom kroz koji ste prošli tokom Vašeg studija, ali da biste imali priliku upoznati se, tj. učiti o spoznajama kojima se bavim u svom naučnom opusu, to bi zahtijevalo readaptaciju programa i prilagođavanje istog novim naučnim spoznajama.

Možete li dati kratki osvrt na naučno-istraživački rad iz polja psihologije? Gdje se BiH nalazi danas kada govorimo o tome?

Iskreno i kratko: BiH zauzima marginalno mjesto kada su u pitanju naučna istraživanja u bilo kojem segmentu. Činjenica da se ljudska realnost mijenja mnogo brže nego ranije i da tehnološki progres suptilno vrši marginalizaciju ljudi koji nisu u kontinuiranom toku sa naučnim spoznajama nam svakako ne ide u prilog.

I za kraj, postoje li istraživačke ideje koje čekaju realizaciju? Projekti koje biste voljeli replicirati?

Ideje mi nikada ne nedostaju. Naprotiv. To je jedan vrtlog rada koji se, imam osjećaj, nikada ne zaustavlja. Svaki projekat, tj. svaki naučni rad, ukazuje na nešto novo i odgovara na neka pitanja, no, u isto vrijeme iznjedri još više pitanja koja samo čekaju da se pretoče u konkretne naučno-istraživačke projekte.

“Progon”, “zlo” i “neopisivi zločini” nisu zamjena za termin genocida. (Leach, Bou Zeineddine, Čehajić-Clancy, 2013)

Izvor fotografije: https://twitter.com/hiabih

Please follow and like us: