Stolica

Zovem se Milanović, Senad. Rođen sam 1993. u zemunici, dva metra pod zemljom, gdje ću, nadam se, i završiti jednog dana. Studiram umjetnost, književnost. Imam 5 objavljenih i 555 neobjavljenih zapisa. U amaterskoj sam vezi sa pozorištem, sa kojim sam proputovao i zavolio svijet. Trenutno živim u Sarajevu, slušam Indexe, spremam ispit i oživljavam sjećanja.

Ovo što ćete sada pročitati nije kratka priča, nego kratki mit.

Zašto mit?

Događaji se dešavaju izvan historije, dakle bezvremenski.

Ovo je pokušaj, baš kao što je mit pokušaj, da se pojave objasne, ne razumom, nego emocijama.

Nebo je urlalo na zemlju, baš kao pijan muž na ženu. Vjetar je pravio nerede i jezivu buku, kiša je rominjala, a zrak je mirisao na prehladu. Pogled joj je bio usmjeren ka prozoru tramvaja, niz koji su se utrkivale kapi kiše ka dnu, baš kao punoglavci ka maternici, ali je u mislima bila daleko van tramvaja. Nije mogla prestati misliti o njemu. Po prvi put, u njenu harmoniju života naselio se nemir. Oči su joj rasijavale svjetlost, u stomaku, leptirići su slavili život.

Upoznali su se na koncertu Arsena Dedića. Svirala je “djevojka iz mog kraja”, kada ju je snažna muška ruka upitala za ples, a zatim se nježno spustila na njene kukove. Te noći su završili u njenoj sobi; ona, stranac, načeti trosjed i… prvi put.

Taj stranac je vremenom evoluirao u čovjeka kog voli, koji je i sada čeka u toploj sobi. Žive već dva mjeseca skupa. Jedva je čekala da ga vidi, da se odmah skine, još na vratima i skoči na njega, baš kao u podzemnu rijeku Letu – rijeku zaborava. Jer, doista, onog trenutka kada se puštala njegovom tijelu, zaboravljala je na probleme, na užasne dane na poslu, na život, na sve. Zaboravljala je čak i svoje vlastito ime – u tim trenucima sebe je nazivala boginjom.

Ona je završila medicinu, šest najljepših godina života u mukotrpnoj borbi sa školom, ali nije bilo posla kao doktor, tako da je radila kao medicinska sestra, na jutarnjoj stolici – dakle, radila je sa govnima. Svaki dan, svako jutro, novi ljudi, nova govna.

Gledajući pod mikroskop, pomoću stolice, mogla je vidjeti stanje tjelesnog zdravlja. Kao neka vrsta proročice koja gleda u … “stolice”. Divno, zar ne?

Toliko propuštenih ljubavi, izlazaka, derneka, zabave, toliko učenja i patnje, da bi dobila “posao iz snova”. Divota!

No, on ju je volio onakvom kakva zaista jeste.

Nije mu smetalo što ona radi sa govnima, u jednu ruku (u obje!) i on je radio sa govnima (državna služba). Ona je bila žena njegovog života, želio je njenu djecu, želio je sa njom (b)rak, al’ nije znao kako da joj saopšti…

Stigla je kući… Stan je plamtio od ljubavi cijelu noć. Po mitologiji plemena Navajo, ona je te noći postala Promjenjiva Žena (majka čovječanstva), a on Dugovječni Dječak koji joj je udahnuo “ljekovitu životnu silu”, sveti glas.

Jutro je. Sunce obasjava mokru ulicu. Miris kafe i duhana miješa se sa srećom.

On se žali na bolove u stomaku, na crijevo, boji se bakterije, pa joj u maloj bočici daje stolicu, da odnese na posao. Ljubi je na vratima, grli. Opet sreća.

Na ulazu u bolnicu, jedan mahmurni golub na veoma uzbudljiv način (iz zraka!) šalje prvu jutarnju stolicu koja završava na njenoj cipeli.

Osjećaj poniženost i bezvrijednosti joj preplavi tijelo.

Osjećala se grozno, gore od šamara!

Sjela je na stepenice i počela da plače!

Rasulo, lom u srcu, slom u glavi.

Ovo je bila stolica koja je prelila čašu!

Okružena našim najgorim proizvodom, najsmrdljivijim! Kroz kanal njene podsvijesti ulijevala se suicidna misao: skočiti u bazen pun stolica i nikad više ne izroniti!

“Život je jedno veliko govno, pun govana!”, mislila je , brišući suze i popravljajući šminku…

Obukla je svoju uniformu, izvadila stolicu Dugovječnog Dječaka i stavila je pod mikroskop. Stolica se presijavala! Pogledala je malo detaljnije, zatim je stala, nakon čega joj je srce jako vrisnulo, krv počela da ključa, a suze su joj niz obraze umivale osmijeh… Prsten joj je bio malo tijesan, ali je stolica učinila svoje!

Izvor fotografije: fineartamerica.com

Please follow and like us: