Tanja Stupar-Trifunović: “Prostor smo pun zanimljivih, raznolikih i snažnih poetskih glasova”

Razgovarala: Dženeta Rovčanin

() i stalno se mijenjalo čas lice čas naličje
i moji su strahovi od toga rasli
i nisam mogla da budem dio nijedne slike
čak ni one haotične
u mojim snovima nikad ne prestaju ratovi
Ne želim da spavam
drži me budnu u rukama
u mojoj glavi nikad ne prestaju prolaziti
beskrajne buduće prošlosti
ako me čvrsto držiš u rukama
pupčana vrpca vremena će me manje boljeti oko vrata.

1. Koliko je Vaša poezija pregovaranje s ratom ili eventualnim traumama s kojim se nosite?

Često se govori kako čovjek najbolje, nauvjerljivije piše o onom što je iskustveno proživio. Mogu se djelimično složiti s tim. Nije mi rat omiljena tema, ali kako je dio mog iskustva, nisam bježala od tog da se osvrnem u nekim pjesmama – djelimično i u romanu – na iskustvo rata. Ono što je mene više zanimalo u vezi sa ratom su iskustva djece i žena u ratu koji nisu aktivni učesnici, ali su itekako bili žrtve.

2. Da li se prisustvo ratnog narativa može okarakterizirati kao impuls koji je odredio Vašu poeziju?

Ne bih se složila jer ipak dominiraju neki sasvim drugi impulsi. Iskreno, i ne volim rat kao temu. Previše ga je svugdje: u istoriji, u književnosti, filmovima… čak i u igricama koje igraju djeca – pucačina je omiljena. Muka mi je od toga. I to veličanje rata i ratnog herojstva mi se gadi. Dovoljno je vidjeti jedno jedino dijete dijete unesrećeno ratom, pa da omrznete svu tu ratnu ikonografiju. Rat je kulminacija svega najgoreg: zla, mržnje, mačoizma, podlosti, ekonomskog izrabljivanja i pokoravanja slabijih, najgora vrsta manipulacije ljudskim emocijama, obezljuđivanje drugog kako bi se mogli lakše ubijati (u korist nečijeg proširenja moći i uvećanja kapitala). Rat i ubijanje u ratu čini čovjeka mnogo nižim i svirepijim i od najkrvoločnije životinje. Rat je tamna sjenka čovječanstva sa kojom se čovjek ne umije, a i ne želi trajno obračunati. Rat se proizvodi i koristi u podle svrhe. Oni koji nemaju veze sa njim, koji ga ne žele, koje se i ne pita – stradaju. Najveća odvratnost savremenog ratovanja je što svi ti frajeri ne odu na neku njivu i tamo se pobiju nego se iživljavaju na civilima, na djeci, ženama, starcima, nemoćnima. Ako i napišem nešto o ratu, to bude najčešće iz perspektive ovih spomenutih pasivnih učesnika, a aktivnih stradalnika rata. Ima puno drugih stvari u ljudskom biću koje me više intrigiraju, zaokupljaju i inspirišu od rata. Rat je čista destrukcija i najveća nesreća u koju zapada čovječanstvo.

3. Domovina kakvu ste poznavali je nepovratno nestala, raspršila se. Da li se Vi kao pjesnikinja osjećate bezdomnom?

Da. Možda bih se tako osjećala i da se to nije dogodilo, ali jeste i to je sigurno pojačalo takvo osjećanje. Domovina je nestala. Postala su i ostala ova mala ostrva ludosti u kojima gledamo iste pajace (ili njihove nasljednike) kako nam jednako onako kako su nam uništili domovinu uništavaju i živote. Učimo djecu da im je domovina tamo gdje im je dobro. I da idu. Mislim da je nestalo ono i onakvo osjećanje domovine kakvo smo imali i da većina nas koji smo ipak ostali, živi u nekoj vrsti utvaranog sjećanja na nešto što je nemoguće zadobiti opet.

4. U Vašim pjesmama je primjetna redukcija poetskih figura. Da li Vi na taj način pjesmu oslobađate za komunikaciju s neposrednom stvarnošću?

Mogla bih se složiti. Volim poeziju koja razgovara i pregovara sa stvarnošću – ovom i ovakvom. Naravno, to ne podrazumijeva banalizovanje nego stalno preispitivanje i suodnos tradicionalnog sa današnjim: preispitivanje nekadašnjih mitova, istorije, književnosti i dovođenje u vezu sa savremenim. Kada tako postavimo stvari, neke istine postaju vidljivije, a i neke laži kojima smo kontinuirano izloženi.

5. Da li Vi, manje-više, ulazite neposredno u vlastitu poeziju?

O tome bi vjerovatno Vi ili bilo koji drugi čitalac sa strane imao bolji uvid nego ja. Neke se stvari čine lakim i neposrednim, a zapravo nisu i obratno. Meni jeste važan taj efekat da poezija lako uspostavlja komunikaciju sa čitaocem – da mu se obraća neposredno, što opet ne znači da je riječ o lakom sadržaju. Neposrednost je mamac kojim hvatate čitaoca.

6. Imate li poetske sugovornike u generaciji? Ako da, komunicirate li svjesno ili nesvjesno, odnosno, postoje li oni koji su Vam poetski i poetički bliski?

Sigurno je da ih ima i više nego što sam ih svjesna ili što sam ih stigla upoznati. Ima puno pisaca moje generacije koji su mi bliski i koji pišu odličnu poeziju poput: Ane Ristović, Faruka Šehića, Tatjane Gromače, Milene Marković, Tatjane Bijelić, Adise Bašić, Jasmine Topić, Marjana Čakarevića, Marka Pogačara, Marka Tomaša, Bojana Savića Ostojića i mnogih drugih. Ima čitav niz odličnih pjesnika i pjesnikinja koji im je prethodio i isto tako ima dosta autora/ki mlađe generacije koji/e su jako talentovani/e i vjerujem da će biti odlični pjesnici. Prostor smo pun zanimljivih, raznolikih i snažnih poetskih glasova.

7. Nedavno ste izjavili da Vaš roman Satovi u majčinoj sobi nije autobiografski, te da je to mišljenje zastupljeno po inerciji jer je pisan u prvom licu. Da li u svom književnom radu ponekad pretačete vlastito iskustvo?

To sa autobiografskim kod pisaca ne treba shvatiti ozbiljno – bilo da kažu da jeste ili da nije. Pogrešno je bilo koje književno djelo čitati iz perspektive biografije zato što ga ne čitamo da bismo saznali nešto intrigantno o piscu (onda je bolje da gledamo Farmu, Parove i ta slična mjesta ogoljavanja najgoreg u nama), nego knjige čitamo zbog onog što nam daju, što ima veze s nama i proširivanjem našeg iskustva, a ne sa piščevom intimom. Knjige govore o čovjeku. U njima možemo pronaći zapitanosti koje i sami imamo, moguće odgovore, stvari koje smo htjeli uraditi, a nismo, pa će junaci da odrade umjesto nas i pokažu nam lice i naličje iskustva koje sebi iz nekog razloga nismo smjeli dopustiti. Knjige nas uče da empatišemo, ne samo sa dobrima (sa njima je lako empatisati) nego i sa onima manje simpatičnim – što nas opet uči kako da se nosimo i sa manje prihvatljivim dijelovima svoje ličnosti na neki prihvatljiv način. Knjige nas guraju da o instinktivnim stvarima i reakcijama razmišljamo i glavom. Razvijaju našu svijest (ukoliko želimo da je razvijamo). Zvučim malo kao kakav marketing-agent za prodaju knjiga, ali vjerujem u to da književnost popravlja svijet. Ne bukvalno nego tjerajući nas da kroz sve te opisane priče, živote i situacije budemo svjesniji dešavanja oko sebe. Na primjer, ko je čitao Hajnriha Bela znaće prepoznati ratnu propagandu. Književnost nije neko apstraktno bježanje od stvarnosti; ona nas privodi stvarnosti i uči da je bolje da upoznamo i prepoznamo pojedine stvari jer imaju tendenciju ponavljanja.

8. Smatrate li se političnom ili apolitičnom pjesnikinjom?

Mislim da je prilično nemoguće biti apolitičan u književnosti jer ona itekako ima veze sa politikom, što opet ne znači da sam pristalica njenog trpanja u knjige po svaku cijenu i jeftinog političarenja koje je u književnosti bespotrebno i dosadno. Pisac nužno promišlja vrijeme u kojem živi, a na to što živimo i kako živimo itekako utiče politika, a što opet ne znači da joj književnost treba biti produžena ruka ili ispostava nego više kao korektivno ogledalo. Nušić je aktuelan i danas iako je kritikovao drugo vrijeme. Kočić, Ćopić, Selimović – niko od njih nije bježao od preispitivanja političkog konteksta u kojem su živjeli. Bilo bi interesantno, da su živi, vidjeti kako bi se osvrnuli na ovo danas.

9. Vaša pjesma Razmnožavanje domaćih životinja je žigosana kao pjesma koja se ne uklapa u tradicionalni Kočićev zbor. Da li je ovo vrijeme cenzure i marginalizacije književnika/ica koji su afirmirani?

 Ovo je više vrijeme gluposti i uskih interesa, a oni – nekad s namjerom a nekad i bez nje – marginalizuju vrijednost. I to je najstrašnije što se desilo ovom društvu. Ne govorim pri tome  samo o književnosti nego o svim segmentima društva: i u prosvjeti, i u zdravstvu, i u nauci. Najbolji su ovdje uvijek drugi na listi za posao i to je već postalo kao vic. Ignorisanje vrijednosti urušava (dobrim dijelom je već urušilo) ovo društvo. U tom okviru, gdje takve stvari gledamo svakodnevno, i sama priča o marginalizaciji književnika je smiješna. Ovdje se desila marginalizacija čovjeka. Ona još traje. A čovjek ćuti i trpi. Do kada će to tako – vidjećemo.

10. S obzirom na to da je kulturna politika zemlje i entiteta u kojem živite antipoetska, da li biste mogli nazvati taj prostor poetskim getom?

Mislim da je preromatično i problematično reći da je politika naše zemlje antipoetska. Odnosno, uopšte koristiti našu politiku i poetiku u istoj rečenici. Politika naše (i zemalja u okruženju) nema veze sa poetskim, ali ima veze sa strašnim. Strašno je da smo imali rat. Strašno je koliko pobijenih i raseljenih ima u ime tih politika. Strašnost se nastavila time da je više ljudi iselilo od rata naovamo nego u ratu. Mi od devedesetih kao da smo preokrenuli kazaljke i idemo unazad. Najprije smo u ime tih politika čistili jedni druge, a sada se isti prostor čisti i od onih koji su ostali. Nešto sa takvom politikom očigledno ne štima. Duboko je pogrešno i naopako, jer da je dobro – ljudi ne bi bježali odavde.

11. Vi ste autorica koja je dobila Evropsku nagradu za književnost, općenito ste jedna od najnagrađivanijih bh. autorica. Koliko nagrade utječu na Vas? Postoje li neke loše strane u njima, a s kojim se susreće nagrađena autorica?

Nagrade su u suštini neka vrsta reklame, ohrabrenja i preporuke za pisca. I to je dobro. Loše je ako svrhe pisanja postanu nagrade; loše je što vas mogu uljuljkati i umanjiti onaj prvobitni naboj, samokritičnost i trud sa kojim prilazite tekstu. Kao i sve – i one imaju svoju lijepu i tamnu stranu. Kod mene, pošto ste me pitali o tom, to izgleda ovako:  obradujem se, priznanje mi nakratko raznese sumnje i preispitivanja koje se jave oko svake knjige. I onda opet ide po starom; pišem i strepim nad tekstom i nešto nastaje i radujem mu se i ne znam kud će to sve da me odvede. Još uvijek je svaka knjiga za mene otkrivanje novog. Sve prethodno zaboravim, zabacim i počinje jedan novi svijet.

Izvor fotografije: oslobodjenje.ba

Please follow and like us: