“Vladko Maček – tri razgovora (s knezom Pavlom, Miroslavom Krležom i Alojzijem Stepincem)”, Zvonimir Berković, EPH Liber, Zagreb, 2009.

Dino DUPANOVIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za historiju
dino_nk23@hotmail.com

Knjiga Zvonimira Berkovića Vladko Maček – tri razgovora predstavlja svojevrsnu historijsko-književnu sintezu. Naslov knjige otkriva čitateljskoj publici da se radi o djelu napisanom u formi dijaloga između glavnog lika, Vladka Mačeka, i ostalih sagovornika. Međutim, ovakav pristup pisanju historijske knjige ne čudi ako znamo da je njen autor Zvonimir Berković. Kao izvor pisanja autor koristi Memoare Vladka Mačeka koji sami po sebi nisu imali notu slobodne interpretacije, koju je tek naknadno dodao Berković. Autor, Zvonimir Berković javlja se u ulozi Mozarta naspram Allegrijeve Miserere, a u kontekstu Mačekovih Memoara. Takav Berkovićev pristup ne čudi, jer je i sam bio književnik, filmski scenarist i redatelj, koji je od Mačekovih Memoara napravio dramu dočaravajući nam sudbonosne dileme četvero sudionika u tim razgovorima. Radnja ovog djela obuhvata period od 27. marta 1941. godine (tog dana u Beogradu se desio puč u kojem se regent Petar Karađorđević uz pomoć Velike Britanije i Dušana Simovića proglasio za kralja) do 12. aprila 1945. godine.

Interesantan je razlog zašto Berković kao glavni lik svog djela uzima upravo Vladka Mačeka. Kao svestrana ličnost, a samim tim i osoba širokih vidika, autor je smatrao da svakoj osobi treba pružiti priliku i predstaviti ga publici, bez obzira ko on bio. Štaviše, Berković je Mačeka uzeo u razmatranje kao veliku ličnost koja je obilježila dobar dio hrvatske historije. Upravo se u djelu osjeti posebna nit sažaljenja koju autor sam pridodaje, smatrajući da je Maček bespotrebno marginaliziran nakon završetka Drugog svjetskog rata. Inače, Maček je nakon uspostave komunističke vlasti pobjegao u Francusku, a zatim u SAD. Nakon okončanja istog režima i uspostave tuđmanovske Hrvatske, već tada pokojni Maček, i dalje je smatran za personu non grata u hrvatskoj historiji. Primjera radi, tadašnji predsjednik Franjo Tuđman čak mu nije došao na ispraćaj, nakon što su njegovi posmrtni ostaci preneseni iz SAD-a na Mirogoj.

Mačekova suradnja sa Dragišom Cvetkovićem (čitaj Srbima) ni nakon punih 58 godina nije bila zaboravljena u Banskim dvorima, dok je poput prašine iz glava svih Hrvata nestala činjenica da se HSS (kasnije HRSS) na čelu sa Stjepanom Radićem, a kasnije Mačekom, borila protiv Pašićevih radikala i centralizacije. Međutim, kako se može primijetiti u dijalogu Mačeka sa svim likovima u djelu, sudbina kao da se poigrala sa ovim državnikom. U cilju očuvanja mira, Maček je prihvatio vlast Ustaša i Ante Pavelića bez mnogo pogovora, da bi kasnije jedan period rata proveo u logoru Jasenovac i kao kućni zatvorenik u stanu Maksa Luburića. Prethodno napisana tri odjeljka predstavljaju sintezu prikaza predgovora knjige – Kronologija jednog hrvatskog života (7–18 str.) i curriculum vitae Vladka Mačeka.

Prvi odlomak knjige pod nazivom Miserere (19–54 str.) predstavlja dio Mačekovih memoara nastalih u razgovoru sa knezom Pavlom. Radnja otpočinje 27. marta 1941. godine dolaskom regenta na zagrebački kolodvor. Razgovor se vodi pred Banskim dvorima i u crkvi koja je imala posebno ozračje iscrtano freskama Joze Kljakovića. Maček i knez Pavle pričaju poput dva stara dobra druga, u vrijeme kada se u Jugoslaviji dešava vojni puč i Jugoslavija odbacuje Hitlera kao ratnog saveznika. Maček prima kneza Pavla u Banske dvore kao velikog i uvaženog gosta jer mu je ovaj omogućio da osnuje Banovinu Hrvatsku. Međutim, knez ne samo da se osjeća neugodno u Zagrebu nego i sam sebe proziva kroatofobom zbog nelagode koju u njemu izazivaju dva grba na crkvi sv. Marka (jedan od grbova ukrašen je šahovnicom). Takav stav i unutrašnja tjeskoba kneza Pavla za vrijeme boravka u Zagrebu ni najmanje ne čudi jer kroz gotovo cijelo prvo poglavlje njegove se misli u konačnici svode na jedno. U toj faraonskoj dinastiji Karađorđevića, knez Pavle je prvi uvidio da Jugoslavija ne treba da bude krug, ili kružnica sa jednim centrom, nego elipsa sa dva središta. Takva misao se svodi na jednu konstantu svih slavenskih naroda, a to je sagledavanje vlastite nacije kroz prizmu rivalske nacionalne ideologije, odnosno hipotetički govoreći da mi postojimo zbog njih, da oni postoje zbog nas. Berković ovom razgovoru kneza Pavla i Vladka Mačeka daje jednu dramsku notu, ali opet smirujuću, gdje dvojica državnika razgovaraju u spokojnom miru crkve raspravljajući o freskama, dok se u državi dešava puč. Knez Pavle ni ne sluti da su to njegovi posljednji trenuci u Jugoslaviji te da zauvijek nestaje sa političke pozornice. S druge strane, za Mačeka je ovo prva stepenica ka političkom paklu koji će uslijediti.

U drugom poglavlju knjige koji nosi naziv Scherzo Krleziano (55–88 str.) autor predstavlja dio iz memoara u kojim Maček vodi razgovor sa piscem Miroslavom Krležom. Radnja započinje u prostorijama HSS, 3. aprila 1941. Godine. Dakle, nakon obaranja Vlade Cvetković – Maček. Maček u početku vodi razgovor sa Malletkeom, predstavnikom Von Ribbentropa, i odbijajući njegovu ponudu da se odvoji od Beograda, kreće na putovanje vozom gdje upoznaje sagovornika. Ovog puta, Maček nailazi na ličnost koja je sasvim sigurno obilježila značajan period hrvatske i jugoslovenske historije – Miroslava Krležu. Bez sumnje, najkontroverznija ličnost pomenuta u ovom historijsko-književnom djelu. Međutim, treba napomenuti da je razgovor između sagovornika dobrim djelom dorađen Berkovićevom maštom. Autor nastoji cijelo vrijeme govoriti kroz Krležu ostvarujući tako vlastiti dijalog sa Mačekom, ali u tuđem tijelu. Dijalog sa Krležom polako, ali sigurno nagovještava da se Maček od aktivnog sudionika pretvara u promatrača hrvatske i jugoslavenske historije. Da je razgovor između Krleže i Mačeka poseban u odnosu na ostalu dvojicu likova iz djela, potvrđuje i njegova politička orijentacija. Krleža je, inače, više naginjao lijevo, za razliku od Stepinca i kneza Pavla, mada sa velikim oprezom.

Treća i najkontroverznija ličnost koja se našla kao sagovornik Vladka Mačeka je nadbiskup Alojzije Stepinac. Dijalog dvojice budućih komunističkih osuđenika opisan je u poglavlju pod nazivom Ispovijed (89–128 str.) i sa pravom nosi taj naziv. Radnja se odvija 2. maja 1945. godine kada je već bilo jasno da totalitarni režimi odumiru u Evropi, kao i njihove vođe, a za Mačeka i Stepinca najbitniji – Ante Pavelić. Upravo će Pavelić predstavljati poveznicu između Mačeka i Stepinca, iako se njih trojica nikada zajedno nisu susreli, međutim, podržavali su isti režim. Tako se najžustrija rasprava njih dvojice vodi u kontekstu Stepinčevog podržavanja ustaškog režima i svih zločina koje su ovi počinili. Same nadbiskupove riječi da njega može prevariti svako ko vjeruje u Boga i Crkvu katoličku, upućuje na spokojnost i jednog i drugog govornika naspram dolazećeg režima. Obojici je bilo jasno da se bliži njihov politički i vjerski kraj te da imaju jednog zajedničkog neprijatelja, komunizam i Tita. Oni, zapravo, cijelo vrijeme izbjegavaju međusobnu ispovijed, tj. polaganje računa pred zamišljenom moralnom ili religijskom instancijom. Štaviše, Maček naslućuje sudbinu nadbiskupa Stepinca riječima: …. u tom slučaju bili biste tragični junak, a ako vas Tito likvidira – postat ćete svetac. Da li je ove riječi samoinicijativno dodao Berković ili je Maček zaista to izustio, ostaje nepoznato. Međutim, jedno je sigurno, Stepinac će u Jugoslaviji postati simbol mučeništva za katolike (čitaj Hrvate), a Vatikan će ga proglasiti svecem.

Knjiga Zvonimira Berkovića Vladko MačekTri razgovora sasvim sigurno predstavlja historijsko remek-djelo, gdje je autor istrgnuo znamenite ličnosti iz zaborava i za trenutak stavio pred čitateljsku publiku. Nema sumnje da je samo Berković mogao od šturih spisa napraviti ovakvo djelo, koje pored historijskog značaja nosi sa sobom i književni značaj, a Mačeka izvući iz hrvatske anamneze. Knjiga na jednostavan način prikazuje četiri ličnosti i njihovu sposobnost prilagođavanja postojećim i nadolazećim sistemima. Na kraju, čitateljska publika je dobila pravu sliku društvenog stanja u periodu od 1941. do 1945. godine. Slučajno ili ne, Berković je ukazao da nijedan pojedinac ne može pobjeći od nadolazećih društvenih promjena, bio on predstavnik vlasti, svećenstva ili književnosti. Nema sumnje da bi veći broj ovakvih djela skinuo sa historije epitet dosadne nauke o datumima i događajima te da nam je u okviru ove nauke potreban veći broj Berkovića.

Izvor fotografije: jutarnji.hr

Please follow and like us: