Zemaljski muzej – lamentacija nad izgubljenim simbolom

Suad Beganović, rođen je u Zenici 1992. godine sa trenutnim prebivalištem u Kaknju. Student je druge godine Književnosti naroda BiH i Bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Piše pretežno poeziju, ali do sada nije objavljivao svoje radove.

Kako se u Bosni starinske stvari: novac, kamenje, pečati nalaze i pohlepnim strancima uz malu cijenu prodaju…Ja sam od nekoliko godina počeo ovakve stvari sabirati, zato molim sve Bošnjake gdje štogod opaze da odkupe u moje ime. Ako Bog da ga mojom zbirkom želim metnuti početak „Bosanskom muzeju“.

Ovako je pisao Ivan Franjo Jukić sredinom devetnaestog stoljeća u prvom broju Bosanskog prijatelja shvatajući potrebu za otvaranjem kulturne institucije koja će zbrinuti narodno blago kojeg nije nedostajalo na prostoru sa dugom historijom i raznim kulturama koje su se tu preplitale stvarajući neviđen društveno-kulturološki pejzaž. Signifikantan je sljedeći poda-tak iz tog vremena koji u dobroj mjeri reflektira stadij svijesti kod običnog naroda koji za razliku od Jukića nije bio pismen. Uprkos činjenici da preko 95% ljudi nije bilo pismeno, ideja muzeja je prihvaćena rijetkim zanosom kakvo vlada u narodu kada prepozna nešto od važnosti za zajednicu. Ne treba sumnjati da je svijest ljudi probuđena i čestim svjedočenjem otuđivanja starina iz Bosne od raznih domaćih preprodavača do kvaziistraživača iz evropskih centara koji su tek u značajnijem broju stigli u vrijeme okupacije od strane Austro-Ugarske. Kako je ideja pripajanja Bosne u nadolazećem periodu bila sve izvjesnija vjerovatno je i činjenica da bi muzej sačuvao sjećanja na odlazeće carstvo po-mogla pozitivnom prijemu ideje o muzeju. Ali to nije bio nimalo brz i jednostavan proces. Od Jukićeve ideje do osnivanja Muzejskog društva prošlo je nekoliko decenija a društvo, ugnjeta-vano osmanskim zatiranjem kulture, nije imalo dovoljno veliki kadar za realizaciju svih planova. Društvo je trebalo spriječiti odnošenje artefaka-ta po koje su dolazili evropski pseudoistraživači iz Beča.

Uprkos problemima sa kojim su se suočavali, pet godina nakon osnivanja spomenutog društva, tj. 1. februara 1888. godine, osniva se Zemaljski muzej. Jedna od prvih odluka uprave muzeja je, osim historijske važnosti, veoma za-nimljiva i iz današnje perspektive proučavanja kulturološkog značaja muzeja. Naime, tom od-lukom je odbijen prijedlog Benjamina Kalaja da muzej ima i obrtničku funkciju, te da osim naučne bude i privredna institucija. Materijal se skupljao i trebalo je uskoro upoznati širu javnost sa radom muzeja. Vođena patriotskom idejom potrebe za diseminacijom istraživačkih saznanja, uprava muzeja se odlučila na publi-ciranje Glasnika Zemaljskog muzeja. Ta akcija je urodila plodom jer je muzej približen narodu i oni su ga osjećali svojim. Uskoro su prostorije muzeja bile prenatrpane ljudima i rodila se ideja o pravljenju zgrade, prve namjenske muzejske zgrade u Jugoslaviji. To se i desilo 1913. godi-ne. Izlišno je secirati porive za posvemašnjom identifikacijom sa muzejom od strane običnih ljudi. Da li je to bio eskapizam iz stvarnosti ili je muzej bio simbol nacionalnog jačanja kroz prikupljanje starina – nisu pitanja koja trebaju dobiti prioritet nad konstatacijom da je muzej očigledno afirmirao kulturne intencije. Doista, kasnije je muzej postao i nešto više i tome ćemo se u ovom radu posvetiti. U to vrijeme, muzej se nametnuo i kao stjecište intelektualne elite i kulturno-istraživački centar koji je neposredno muzejsko blago izlagao posjetiocima. Ta spona će jačati ponajviše zahvaljujući Glasniku.

Period koji dolazi obilježen je ratnim dejstvi-ma Prvog svjetskog rata ali Zemaljski muzej nije prestajao sa radom i opstao je. Iz epohe u epohu, sada se muzej nalazio u kraljevini koja nije posvećivala mnogo brige takvim institu-cijama ali nastavak rada nije dolazio pod pita-nje. Štaviše, glomazni Kerber je čuvao ono što je trebao sačuvati a nije nedostajalo ni naučnog angažmana. Poslije toga, muzej je, dosta teže i sa mnogo odricanja od strane ljudi koji su vo-dili brigu o njemu, preživio i Drugi svjetski rat, te prkosio i izmicao sudbini gašenja. Upravo su dešavanja u muzeju i oko njega u toku rata od muzeja načinile hram, muzej je dobio auru a jedan događaj se promovirao kao simbol zaštite blaga, simbol otpora, drskost pokazana moć-nom okupatoru, anegdota u ta teška vremena.

Priča je sljedeća: Njemački general imenom Hans Fortner došao je posjetiti Zemaljski muzej. Direktor Muzeja dr. Petrović pokazao mu je muzejske izložbe i botaničku baštu; popili su kafu ili možda schnapps u uredu direktora, a zatim je general re-kao: „Und jetzt übergeben Sie mir die Haggadah!“ (A sad, predajte mi Hagadu!)

Dr. Petrović odgovori:“Ali gospodine generale, to nije moguće. Pola sata prije vaše posjete, jedan ju je od vaših oficira odnio.“

Priča se nastavlja: U tom času Sarajevska Haga-da je bila u torbi dr. Petrovića na stolu ispred generala Fortnera. General je ljutito napustio muzej, govoreći nešto ljudima iz svoje pratnje. Čudnovato – nikakvo ispitivanje nije slijedilo.

Priču je prepričao dr. Bakaršić. Toliko ga se dojmila da je opsesivno istraživao istinitost i pojedinosti. Priča je neistinita, pomalo naivna. Vjerovatno je Hagadu spasio bibliotekar Korkut odnijevši je na neko sigurno mjesto ranije, što zaključuje i dr. Bakaršić. I svijeće su upaljene; u prostorijama muzeja, u arhivima, istražuješ priču. U krugu ogledala se odigrava historija Hagade u hramu sjećanja, u Zemaljskom muzeju. Zaokupljenost postaje opsesivna, ti si sada Ekov Vilim u prostorijama muzeja dok slažeš kockice. To su prve asocijacije. Vratimo se na priču. Ne-istinita je, a ovaj tekst nije historijski spis pa je neće ni rasvjetljavati jer otkrivanje pojedinosti neće donijeti ništa revolucionarno, otkrivanje nije imperativ. Najbolje što priča nudi jeste ono što je implicirano u njen smisao, priča reflektira dok se istovremeno stapa sa muzejom, jednu kolektivnu svijest i potrebu za mistificiranjem. Tu iskonsku potrebu, koju opet ne nude sva mjesta, tek treba zaslužiti poput negdašnje re-cepcije koju je muzej imao u svijesti ljudi. Baš tu dimenziju treba potencirati, nju treba preispitati, oslikati je novim bojama i dati oku. Tu stranu priče oko muzeja treba okrenuti svjetlu. Muzej je sposoban postati dobrodušnim divom, taj div je nadrastao i one ljude koji su mu po-mogli a i one koju su odmogli, taj div je kroz vrijeme štitio i u rukama držao blago od kolektivnog značaja. Izlišno je pisati još jedan članak o gašenju muzeja pored stotina takvih članaka. Muzej treba oživjeti kroz priče koje je ponudio, kao orkestraciju svih simbola koje je nudio kroz stoljeće rada.

Nema sumnje da je zatvaranjem muzeja izvršen kulturocid, niti treba bježati od saznanja da je uprava muzeja mogla uraditi više, još u vrijeme dok je ovaj div bio na infuziji, prije sramotnog zatvaranja. Moglo se uraditi više, trebalo se ura-diti više i svi akteri su morali uraditi mnogo više. Ako sutra proradi muzej, finansije se srede i dobijemo jedan sablasno prazan prostor, želimo li to? Zato se treba vratiti izvoru, samom muzeju, onoj progresivnoj ideji koju je tada muzej pružao i koju je puk prihvatio. Taj zajednički interes, to je izvor kojem se treba vratiti, potencirati ga ignorirajući sve utopističke elemente koji uvijek levitiraju oko svih ideja. Muzeju opet treba priča, muzej treba biti spašen baš kao i Hagada, tako da ta priča živi, da osnažuje muzej, priča koja će se pričati na ulici i koja će povezati muzej sa posjetiocima, saobraćati sa svima i biti opet div u novom ruhu, udahnuti novu drskost kakvu je imao dok je čuvao identitet pri svom otvaranju. A zaključak ne treba biti bolji ni trijumfalniji od onog koji je dr. Bakaršić dao na svom predavanju a čije riječi vrijede biti ponovljene.

Tako ću ja razumjeti – a vi ćete naučiti – da postoje veličanstveni predmeti koji predstavljaju našu historiju i našu kulturu, koji su rođeni u jednoj zemlji, odrasli u drugoj zemlji i vode veličanstven život u trećoj zemlji. Postoje umjetnička djela, knjige i do-kumenti, karte, vaze i nakit koji svima pripadaju a nisu ničiji posebno.

Literatura

  1. Bakaršić, Kemal (1998) Nezavršena priča o Sarajevskoj Hagadi, drugi dio: o čuvari-ma, tragačima i pronalazačima. Izdavač (Transkript predavanja).
  2. Rizvanbegović, Izet (1997) Muzeološko pedagoška i istorijska aktivnost zemalj-skog muzeja u Sarajevu: magistarski rad
  3. Trle, Lejla. Muzej za preobraženo druš-tvo. Dostupno na: http://www.pulsdemo-kratije.net/content/muzej-za-preobraze-no-drustvo (8.1.2014.)

Izvor fotografije: sarajevotravel.ba

Please follow and like us: