Tanja Stupar-Trifunović: “Prostor smo pun zanimljivih, raznolikih i snažnih poetskih glasova”

Razgovarala: Dženeta Rovčanin

() i stalno se mijenjalo čas lice čas naličje
i moji su strahovi od toga rasli
i nisam mogla da budem dio nijedne slike
čak ni one haotične
u mojim snovima nikad ne prestaju ratovi
Ne želim da spavam
drži me budnu u rukama
u mojoj glavi nikad ne prestaju prolaziti
beskrajne buduće prošlosti
ako me čvrsto držiš u rukama
pupčana vrpca vremena će me manje boljeti oko vrata.

1. Koliko je Vaša poezija pregovaranje s ratom ili eventualnim traumama s kojim se nosite?

Često se govori kako čovjek najbolje, nauvjerljivije piše o onom što je iskustveno proživio. Mogu se djelimično složiti s tim. Nije mi rat omiljena tema, ali kako je dio mog iskustva, nisam bježala od tog da se osvrnem u nekim pjesmama – djelimično i u romanu – na iskustvo rata. Ono što je mene više zanimalo u vezi sa ratom su iskustva djece i žena u ratu koji nisu aktivni učesnici, ali su itekako bili žrtve.

2. Da li se prisustvo ratnog narativa može okarakterizirati kao impuls koji je odredio Vašu poeziju?

Ne bih se složila jer ipak dominiraju neki sasvim drugi impulsi. Iskreno, i ne volim rat kao temu. Previše ga je svugdje: u istoriji, u književnosti, filmovima… čak i u igricama koje igraju djeca – pucačina je omiljena. Muka mi je od toga. I to veličanje rata i ratnog herojstva mi se gadi. Dovoljno je vidjeti jedno jedino dijete dijete unesrećeno ratom, pa da omrznete svu tu ratnu ikonografiju. Rat je kulminacija svega najgoreg: zla, mržnje, mačoizma, podlosti, ekonomskog izrabljivanja i pokoravanja slabijih, najgora vrsta manipulacije ljudskim emocijama, obezljuđivanje drugog kako bi se mogli lakše ubijati (u korist nečijeg proširenja moći i uvećanja kapitala). Rat i ubijanje u ratu čini čovjeka mnogo nižim i svirepijim i od najkrvoločnije životinje. Rat je tamna sjenka čovječanstva sa kojom se čovjek ne umije, a i ne želi trajno obračunati. Rat se proizvodi i koristi u podle svrhe. Oni koji nemaju veze sa njim, koji ga ne žele, koje se i ne pita – stradaju. Najveća odvratnost savremenog ratovanja je što svi ti frajeri ne odu na neku njivu i tamo se pobiju nego se iživljavaju na civilima, na djeci, ženama, starcima, nemoćnima. Ako i napišem nešto o ratu, to bude najčešće iz perspektive ovih spomenutih pasivnih učesnika, a aktivnih stradalnika rata. Ima puno drugih stvari u ljudskom biću koje me više intrigiraju, zaokupljaju i inspirišu od rata. Rat je čista destrukcija i najveća nesreća u koju zapada čovječanstvo.

3. Domovina kakvu ste poznavali je nepovratno nestala, raspršila se. Da li se Vi kao pjesnikinja osjećate bezdomnom?

Da. Možda bih se tako osjećala i da se to nije dogodilo, ali jeste i to je sigurno pojačalo takvo osjećanje. Domovina je nestala. Postala su i ostala ova mala ostrva ludosti u kojima gledamo iste pajace (ili njihove nasljednike) kako nam jednako onako kako su nam uništili domovinu uništavaju i živote. Učimo djecu da im je domovina tamo gdje im je dobro. I da idu. Mislim da je nestalo ono i onakvo osjećanje domovine kakvo smo imali i da većina nas koji smo ipak ostali, živi u nekoj vrsti utvaranog sjećanja na nešto što je nemoguće zadobiti opet.

4. U Vašim pjesmama je primjetna redukcija poetskih figura. Da li Vi na taj način pjesmu oslobađate za komunikaciju s neposrednom stvarnošću?

Mogla bih se složiti. Volim poeziju koja razgovara i pregovara sa stvarnošću – ovom i ovakvom. Naravno, to ne podrazumijeva banalizovanje nego stalno preispitivanje i suodnos tradicionalnog sa današnjim: preispitivanje nekadašnjih mitova, istorije, književnosti i dovođenje u vezu sa savremenim. Kada tako postavimo stvari, neke istine postaju vidljivije, a i neke laži kojima smo kontinuirano izloženi.

5. Da li Vi, manje-više, ulazite neposredno u vlastitu poeziju?

O tome bi vjerovatno Vi ili bilo koji drugi čitalac sa strane imao bolji uvid nego ja. Neke se stvari čine lakim i neposrednim, a zapravo nisu i obratno. Meni jeste važan taj efekat da poezija lako uspostavlja komunikaciju sa čitaocem – da mu se obraća neposredno, što opet ne znači da je riječ o lakom sadržaju. Neposrednost je mamac kojim hvatate čitaoca.

6. Imate li poetske sugovornike u generaciji? Ako da, komunicirate li svjesno ili nesvjesno, odnosno, postoje li oni koji su Vam poetski i poetički bliski?

Sigurno je da ih ima i više nego što sam ih svjesna ili što sam ih stigla upoznati. Ima puno pisaca moje generacije koji su mi bliski i koji pišu odličnu poeziju poput: Ane Ristović, Faruka Šehića, Tatjane Gromače, Milene Marković, Tatjane Bijelić, Adise Bašić, Jasmine Topić, Marjana Čakarevića, Marka Pogačara, Marka Tomaša, Bojana Savića Ostojića i mnogih drugih. Ima čitav niz odličnih pjesnika i pjesnikinja koji im je prethodio i isto tako ima dosta autora/ki mlađe generacije koji/e su jako talentovani/e i vjerujem da će biti odlični pjesnici. Prostor smo pun zanimljivih, raznolikih i snažnih poetskih glasova.

7. Nedavno ste izjavili da Vaš roman Satovi u majčinoj sobi nije autobiografski, te da je to mišljenje zastupljeno po inerciji jer je pisan u prvom licu. Da li u svom književnom radu ponekad pretačete vlastito iskustvo?

To sa autobiografskim kod pisaca ne treba shvatiti ozbiljno – bilo da kažu da jeste ili da nije. Pogrešno je bilo koje književno djelo čitati iz perspektive biografije zato što ga ne čitamo da bismo saznali nešto intrigantno o piscu (onda je bolje da gledamo Farmu, Parove i ta slična mjesta ogoljavanja najgoreg u nama), nego knjige čitamo zbog onog što nam daju, što ima veze s nama i proširivanjem našeg iskustva, a ne sa piščevom intimom. Knjige govore o čovjeku. U njima možemo pronaći zapitanosti koje i sami imamo, moguće odgovore, stvari koje smo htjeli uraditi, a nismo, pa će junaci da odrade umjesto nas i pokažu nam lice i naličje iskustva koje sebi iz nekog razloga nismo smjeli dopustiti. Knjige nas uče da empatišemo, ne samo sa dobrima (sa njima je lako empatisati) nego i sa onima manje simpatičnim – što nas opet uči kako da se nosimo i sa manje prihvatljivim dijelovima svoje ličnosti na neki prihvatljiv način. Knjige nas guraju da o instinktivnim stvarima i reakcijama razmišljamo i glavom. Razvijaju našu svijest (ukoliko želimo da je razvijamo). Zvučim malo kao kakav marketing-agent za prodaju knjiga, ali vjerujem u to da književnost popravlja svijet. Ne bukvalno nego tjerajući nas da kroz sve te opisane priče, živote i situacije budemo svjesniji dešavanja oko sebe. Na primjer, ko je čitao Hajnriha Bela znaće prepoznati ratnu propagandu. Književnost nije neko apstraktno bježanje od stvarnosti; ona nas privodi stvarnosti i uči da je bolje da upoznamo i prepoznamo pojedine stvari jer imaju tendenciju ponavljanja.

8. Smatrate li se političnom ili apolitičnom pjesnikinjom?

Mislim da je prilično nemoguće biti apolitičan u književnosti jer ona itekako ima veze sa politikom, što opet ne znači da sam pristalica njenog trpanja u knjige po svaku cijenu i jeftinog političarenja koje je u književnosti bespotrebno i dosadno. Pisac nužno promišlja vrijeme u kojem živi, a na to što živimo i kako živimo itekako utiče politika, a što opet ne znači da joj književnost treba biti produžena ruka ili ispostava nego više kao korektivno ogledalo. Nušić je aktuelan i danas iako je kritikovao drugo vrijeme. Kočić, Ćopić, Selimović – niko od njih nije bježao od preispitivanja političkog konteksta u kojem su živjeli. Bilo bi interesantno, da su živi, vidjeti kako bi se osvrnuli na ovo danas.

9. Vaša pjesma Razmnožavanje domaćih životinja je žigosana kao pjesma koja se ne uklapa u tradicionalni Kočićev zbor. Da li je ovo vrijeme cenzure i marginalizacije književnika/ica koji su afirmirani?

 Ovo je više vrijeme gluposti i uskih interesa, a oni – nekad s namjerom a nekad i bez nje – marginalizuju vrijednost. I to je najstrašnije što se desilo ovom društvu. Ne govorim pri tome  samo o književnosti nego o svim segmentima društva: i u prosvjeti, i u zdravstvu, i u nauci. Najbolji su ovdje uvijek drugi na listi za posao i to je već postalo kao vic. Ignorisanje vrijednosti urušava (dobrim dijelom je već urušilo) ovo društvo. U tom okviru, gdje takve stvari gledamo svakodnevno, i sama priča o marginalizaciji književnika je smiješna. Ovdje se desila marginalizacija čovjeka. Ona još traje. A čovjek ćuti i trpi. Do kada će to tako – vidjećemo.

10. S obzirom na to da je kulturna politika zemlje i entiteta u kojem živite antipoetska, da li biste mogli nazvati taj prostor poetskim getom?

Mislim da je preromatično i problematično reći da je politika naše zemlje antipoetska. Odnosno, uopšte koristiti našu politiku i poetiku u istoj rečenici. Politika naše (i zemalja u okruženju) nema veze sa poetskim, ali ima veze sa strašnim. Strašno je da smo imali rat. Strašno je koliko pobijenih i raseljenih ima u ime tih politika. Strašnost se nastavila time da je više ljudi iselilo od rata naovamo nego u ratu. Mi od devedesetih kao da smo preokrenuli kazaljke i idemo unazad. Najprije smo u ime tih politika čistili jedni druge, a sada se isti prostor čisti i od onih koji su ostali. Nešto sa takvom politikom očigledno ne štima. Duboko je pogrešno i naopako, jer da je dobro – ljudi ne bi bježali odavde.

11. Vi ste autorica koja je dobila Evropsku nagradu za književnost, općenito ste jedna od najnagrađivanijih bh. autorica. Koliko nagrade utječu na Vas? Postoje li neke loše strane u njima, a s kojim se susreće nagrađena autorica?

Nagrade su u suštini neka vrsta reklame, ohrabrenja i preporuke za pisca. I to je dobro. Loše je ako svrhe pisanja postanu nagrade; loše je što vas mogu uljuljkati i umanjiti onaj prvobitni naboj, samokritičnost i trud sa kojim prilazite tekstu. Kao i sve – i one imaju svoju lijepu i tamnu stranu. Kod mene, pošto ste me pitali o tom, to izgleda ovako:  obradujem se, priznanje mi nakratko raznese sumnje i preispitivanja koje se jave oko svake knjige. I onda opet ide po starom; pišem i strepim nad tekstom i nešto nastaje i radujem mu se i ne znam kud će to sve da me odvede. Još uvijek je svaka knjiga za mene otkrivanje novog. Sve prethodno zaboravim, zabacim i počinje jedan novi svijet.

Izvor fotografije: oslobodjenje.ba

Please follow and like us:

Marko Vešović

Iz tog utješno svjetlo sviće:

Do konca tvojih dana

Sluškinja tvoja vjerna biće

Ta pustoš raspjevana.

Razgovarao: Armin Stefanović

Povod za ovaj intervju bismo morali tražiti u, meni davnoj, 2005-oj godini, kada sam prvi put pročitao stihove: Lavina, kad se zasmiješ glasno/I ćutanje mi postade slasno – („Na majčinom grobu“). Ti su me stihovi natjerali da, u srednjoj školi, potražim sve zbirke pjesama pjesnika koji je znao započeti stih riječju Lavina, jer da nije, ovog intervjua vjerovatno ne bi ni bilo, kako se s njegovim pjesništvom nisam susretao ni u programu srednje škole, niti u programu studija književnosti na fakultetu (čijom greškom, ja ne znam!). Doduše, kada sam bio prva godina fakulteta govorio sam kolegi da idemo Vešoviću na predavanje, umrijet će nam najveći živući sarajevski pjesnik, pa ćemo se kajati što ga ništa nismo pitali. Razmišljajući o tome ko bi bio dobar sagovornik za drugi broj Časopisa, a da ne prekinemo liniju dobrog ukusa, dobio sam, kako moj prijatelj reče − posljednju šansu , da sa našim, prije svega Pjesnikom, a potom i prozaistom, esejistom, kolumnistom, polemičarem, profesorom poezije, dok-torom nauka, porazgova-ram, prevashodno o poeziji, a zatim i o cjelokupnom njegovom životu i stvaralaštvu.

Sa Filozofskim fakultetom u Sarajevu dijelite veliki dio svog života. Šta za Vas znači ovaj fakultet? Zbog čega kažete da ste najureni sa Fakulteta i ko Vas je najurio?

Niko me nije najurio. Neljudsko je bilo nešto drugo. Kad sam, po isteku mog mandata u Parlamentu F BiH, otišao dekanu, obaviješten sam da mogu, do pola radnog vremena, raditi na fakultetu. Da je rekao: ne možeš više predavati, napunio si šezdeset pet godina, rekao bih mu: „Hvala, i u zdravlju se viđeli“. I počeo sam predavati, mada sam svojoj asistentici Adisi Bašić, kad smo išli na čas, često govorio: „Kad bi ti samo znala kako mi je sve ovo dozlogrdilo“, mada se to nije vidjelo na časovima, jer, kad počnem govoriti o poeziji, zaboravim da je to besmislen posao – tolika je moja vjera u poeziju. Ta vjera je najbolje što imam, a umrijeće sa mnom. Ali, na pola semestra, iz dekanata sam obaviješten da ne mogu više predavati, što je značilo da su me studenti džaba slušali. Otišlo u havu sve što sam im govorio. A ja otišao dekanu, bilo je kod njega puno lju-di, i odglumio ljutnju, čak sam mu, na kraju, po bjelopoljski rekao: „Dokurca se viđeli“, a u stvari bilo mi je drago što sam se ratosiljao belaja.

Moja, da oprostiš, žena, kako bi rekli u Montenegru, tog dekana očima nije mogla vidjeti. Ne na nacionalnoj osnovi, jer oboje su Hrvati, nego nako. „Ma pusti onog kikireza iz Kiseljaka“, govorila je, a ja pomišljao da ne možeš sa pjesnikom provesti život sasvim nekažnjeno: počela i ona da ganja ekpresivan jezik, jer „kikirez iz Kiseljaka“ je nezaboravna sintag-ma. Kikirez je, kaže Vujaklijin rječnik, „cитно живинче које недостатке на пољу величине и снаге компензује крештањем, млатарањем и потпуном и неподношљивом и р и т а н т н о ш ћ у . Вероватно из страха да га неко не згази “.

I žao mi je što više ne prolazim, dvaput-triput nedjeljno, kao nekad, pored biste Salka Nazečića, na ulazu u Filozofski fakultet. Jer je Salko zaslužan što sam u penziju otišao kao doktor nauka: bio je veoma uticajan, jedan od dva osnivača Fiozofskog fakulteta, i izganjao mi – šta izganjao? Dao! – stipendiju za post-diplomski u Beogradu. Odužio sam mu se, koliko sam umio, tekstom „Salkova stipendija“.

I moram ispričati stvar koja ne ide u prilog mojim godinama, ali tješi me pomisao da je takva, šta ćeš, ljudska priroda. Mnogo prije rata, došao mi u kabinet Abdulah Sidran i, potresen, pita: „Kako možeš raditi na ovom fakuletu?“ „Štoo?“ Veli mi da je vidio toliko dobrih mačaka – nije rekao „mačaka“ već riječ koja se rimuje sa „mačaka“ – da je bio na ivici živčanog sloma. „Avdo“, kažem, „znam da nećeš vjerovati, ali ja ih gledam kao svoju djecu“. Što je bilo živa istina.

A nedavno, otišao sam na Fakultet da tražim Hama Dželilovića i Adisu Bašić. Ne bješe ih u kabinetima, pa sam zavirivao u učionice: nema ih. I odjednom, gledajući tu ljepotu, kažem sebi: “Bože, koliko dobrih mačaka!“ Nisam ni ja upotrijebio „mačaka“ no riječ koja se s njima rimuje.

Koliko ste, kao profesor, bili zadovoljni studentima na Fakultetu? Koliko studenti mogu i žele razumjeti poeziju?

Uvijek je postojalo nekoliko studenata: tri ili pet ili sedam, svejedno, zbog kojih sam govorio ono što sam i kako sam govorio i vjerovao da moje riječi ne idu u vjetar. Ali mnoge sam žalio, i bio prema njima mek, jer sam znao da su žrtve škola koje su završili. Bili su većinom Bošnjaci, a nisu znali bosanski. Jednom sam tumačio sevdalinku i zapanjen utvrdio da niko od njih trideset ne zna šta je „gondže“. Ovo pamtim možda zato što sam Biljanu Plavšić, staru ko Grčka, koja se, u Bijeljini, pred kamerama, ljubila sa krvolokom Arkanom, kažu da mu je i jezik uvaljivala, u ratnom tekstu nazvao „Arkanovo gondže“. Bukvalno: Arkanov pupoljak.

Kakva je veza između Vas kao pjesnika, tumača poezije i prevodioca pje-sništva? Da li poeziju može tumačiti i prevoditi neko ko nije pjesnik?

To je u meni nerazdruživo, iako više ne tumačim poeziju. Prevodeći pjesme, o poeziji sam naučio više no iz svih knjiga koje sam čitao. Danas pjesme pišem lako kao da igram balet, ali znam da iza te lakoće stoji, ponajprije, golemo prevodilačko iskustvo: preveo sam četrdesetak hiljada stihova, većinom vezanih, preveo ih sam ili u duetu. Pošto sam na fakultetu predavao Prevođenje i kulturu, što znači analizirao prevode poredeći ih sa originalima, znam da najbolje prevode pjesnici, što se po sebi razumije. Studentima sam govorio da najbolje prevode na srpskohrvatskom jeziku prave Ivan Slamnig i Antun Šoljan, obojica vrhunski pjesnici, što ne znači da ostale prevodioce treba podcjenjivati. Recimo Ante Jurević, koji nije bio pjesnik, ali je bio naš („naš“ ima predratno značenje) najbolji prevodilac Bodlera, mada za njega niko nije čuo. I naravno da poeziju može tumačiti, i to vrlo uspješno, čovjek koji nije pjesnik, tačnije, onaj ko ne piše stihove, ali mora imati čitalačke mašte, što znači biti potencijalni pjesnik.

Svoje laži u bronzu lijemo. („Pipanje u magli“)

U intervju 21. novembra 2011, povodom nagrade „Aleksandar Leso Iva-nović“, rekli ste da Vam je „Brankova nagrada“ puhnula pod krila, ali da da-nas nagrade ne služe za to. Iz tog razloga ste odbili mnoge nagrade, pa čak i rekli da ćete, ukoliko bu-dete u prilici, vratiti i ovu koju ste primili u Cetinju. Čemu danas služe na-grade?

Da imam para, vratio bih Montenegrinjcima tu nagradu, ali okle penzioneru hiljadu eura? Odbio sam Ratkovićevu nagradu i obrazložio zašto, a kako da je ne odbijem kad su je dali Radovanu Karadžiću. Tih dana, jedan moj prijatelj je bio u Bijelom Polju i, kad je došao u Sarajevo, kaže mi: „Osevapio si se što si je odbio. Da samo znaš kako su bjelopoljski muslimani zbog toga bili hepi!“ Što sam mogao pretpostaviti, jer mi je jedna studentkinja, muslimanka iz Bijelog Polja, koja je tada bila djevojčica, pričala koja je to bila strava kad je, u bjelopoljskom Domu kulture, opkoljenom oklopnim transporterima, Karadžić primao Ratkovićevu nagradu.

Odbio sam Šestoaprilsku nagradu i javno obrazložio zašto, što je bilo dobro: ništa ne dugujem Sarajevu, ni stan: iako su meni i mojoj, da oprostiš, ženi, a oboje smo bili profesori, dvadeset godina od plate odbijali za stan pare, nipošto male, nikad ga nismo dobili, a ovaj u kojem smo danas sami smo napravili, što našim parama, što krediti-ma: još dugujemo 27 000 maraka kredita.

Prije četiri ili pet godina, zove me pjesnik Husein Dervišević iz Bihaća i pita bih li prihvatio nagradu Skendera Kulenovića? Ne bih, rekao sam, i obrazložio zašto, a najvažnija je rečenica: „Tu nagradu je dobio Džemaludin Latić, a pošto nama dvojici ništa nije isto, ne smije nam biti ista ni ta nagrada“. Nazvao me i pjesnik Kemal Coco, ista smo generacija, ili tu ne-gdje, i kušao me ubijediti, ali zalud. Taj isti Kemal Coco nazvao me prije neki dan i pitao bih li se, ovaj put, ipak predomislio i primio Skenderovu nagradu. „Kako ću se, bolan, predomisliti? Priču o Skenderovoj nagradi sam turio u knjigu, i neću sebe ugoniti u laž.“ „A bi li, u oktobru, došao u Petrovac da đacima održiš predavanje o Skenderovoj poeziji“. „Bih, vrlo rado“. „A kako bi bilo da i za građanstvo održiš predavanje o Skenderu?“ „To još radije, jer ovo su ipak djeca“. I tako, sretan sam što ću, pri-je no što umrem, vidjeti Skenderov Petrovac i rodnu mu kuću. Sad znate da sam dvaput odbio nagradu Skendera Kulenovića, jed-nog od meni najdražih jugoslovenskih pjesnika o kome sam napisao esej od 70 strana − možda najbolje što sam o poeziji sročio. Inače, nagrade služe, kako sam negdje rekao, za kvarenje umjetnika.

Čuda se izgleda zbivaju još

jedino šetačima:

krenuli smo u javni nužnik

a obreli se na Tajnoj Večeri!

(„Čuda se zbivaju još jedi-

no šetačima“)

U zbirci pjesama Osma-tračnica, tek se u pokojem stihu osjeti snaga Vašeg talenta, koji je, čini se, ostao zarobljen u želji za dokazivanjem. Ako se poredi sa zbirkama kao što su Nedelja, Poljska konjica i Knjiga žalbi, rekli bismo da je ova neuspješna. Da li je Vi osjećate kao takvu?

Tu sam knjigu dotjerao, neke pjesme temeljito preradio, jer sam njome bio najnezadovoljniji, ne bih objašnjavao zašto, i danas mnogo je bliža mojim docnijim knjigama: vjerujem da u njoj sad ima mnogo više istinske poezije.

Juče, ja se vratio s posla

i pitam: je li se pucalo, dok mene nije bilo? Najmlađa šćer mi kaže: ih, da znaš, tata,

kako su dvije fino profiju-kale.

(„Ova pucnjava“)

Čini se da je kontrast između onoga kako se misli, a time i o čemu se govori u ratu, i onoga kako se misli i govori danas, zapravo, najsnažniji stilski postupak Poljske konjice, pojačan dokumentari-stičkim stilom. Koliko poezija uopće možeš opisati ti život u ratu? Koliko ste zadovoljni uspjehom, po mnogima remek-djela južnoslavenske književnosti?

Tu knjigu sam počeo pisati, ne znam tačno kad, ali ne prije 1997. godine, a rad na njoj sam završio prije otprilike mjesec dana, jer sam htio da izvučem maksimum mogućnosti koje nudi materijal u njoj. To su, načešće, sitne dorade, ali važne. I ponoviću ono što sam već negdje rekao: „Poljska konjica“, “Rastanak s Arencanom“, „Knjiga žalbi“ i „Kalemar“ – moja su književna legitimacija. Da nisam ništa drugo uradio, ni stihove u ostalim zbirkama, ni pre-pjeve, ni prozu, ni esejistiku, te četiri knjige bile bi dovoljne da opravdaju čitav moj život, mada znam: morao sam napisati sve knjige objavljene ranije da bi ove četiri nastale. A kad se radi o književnosti i ratu, ta stvar je u toj knjizi, vje-rujem, jednostavna: njeno mnogoglasje, to su pokušaji nesrećnika da shvate šta im se desilo i šta im se deša-va, to je svijest o ratu i o životu, a ne njihovo prikazivanje. Tu knjigu bih komotno mogao pripisati ljudima koji u njoj govore, a opet znam da je u njoj sve moje, jedino sam ja zapamtio ono o čemu se u njoj govori, zapamtio jer najviše liči na mene, jer to sam sušti ja.

Zbog čega ste odlučili tekst Poljske konjice, koji je uglavnom prozni, pisati u stihu?

Samo prva pjesma „Panj“ tako je nastala: sažimanjem proznog zapisa. Ostale su pjesme nastajale na razne načine. Nekad je bila dovoljna u ratu zapisana rečenica da oko nje nastane pjesma. Nekad čujem na ulici priču, i kod kuće, od onog što zapamtim i dodam iz svoje glave napravim pjesmu. Nekad pjesma počne riječima: što rekao onaj tvoj Ilija Ladin. Potom navedem šta je Ilija uistinu rekao, a ostatak pripišem muslimanu koji je bio u srpskom logoru u Semizovcu, a u onom što je rekao njegovog ima koliko i moga.

U maloprije spomenutom intervjuu povodom nagrade u Cetinju, braneći se od provokacija da ste poklonik režima odgovorili ste upečatljivom meta-forom: da je Vama taj režim isključivo slao humanitarne pošiljke u vidu granata. Da li je iz tih cvje-tova zla izraslo cijelo Vaše stvaralaštvo? Čini se da je tim činom počeo niz po-lemika, novinskih člana-ka, kako vi kažete – devetanja, seciranja, dženaza uz najveće državne počasti, da je u tom činu rođena i Poljska konjica?

Da i u „Poljskoj konjici“ ima i „mog obračuna s njima“, da se poslužim čuvenim Krležinim riječima, o tomu nema dvojbe. Sve što sam napisao od 1992. godine naovamo može se obuhvatiti Geteovim riječima: “Jer ja sam bio čovjek, a to znači borac“. Ponekad je to značilo Crnogorac. A sigurno je da sam bio najveći borac kad je onaj što ga devetam bio Crnogorac. Ali u tim knjigama Crne Gore ima mnogo više nego u meni, a kriv je jezik: Crnogorci vole jak, reljefan jezik, a volim ga i ja, bilo šta da pišem. Crnogorsko u meni, ako ću pravo, to je jezik moje majke Darinke, koji sam ponio iz djetinjstva. Darinka je bila najbo-lji meni poznati slušalac Bećkovićevih pjesama iz knjige „Reče mi jedan čoek“, jer to je jezik njenog sela Cerovice u Rovcima, gdje je rođena. Znala je šta znači svaka riječ u tim pjesmama. Pamtim ovo: proči-tao sam joj stih “osaćilo bok ko da je skotno“ i pitao je: šta je „osaćilo“? Objesilo, kaže ona kratko. I dovoljno. Kad sam završio čitanje, rekla je: „E toga samaštenija.“ Znam šta ovo znači, ali teško je prevesti. Iako je pjesnik upotrebljavao njene riječi, i govorio o stvarima i ljudima njoj posve poznatim, sve je to ipak on izmislio, izmaštao! Tačnije, kad se sve to poveže u cjelinu, dobije se samaštenije. I divila se „kako je sve to upantio!“

A ono za šta ne nađoh

nikada

Riječi – bješe život zaistinski.

(„Preda mnom se nižu vrata zatvorena“)

Na konferenciji 1999-e rekli ste da su riječi u posljednjih osam godina izgubile ono značenje koje ste im Vi, kao pjesnik, davali . Da li su riječi povratile nešto od tog značenja u današnjem vremenu?

Najdraže knjige, koje čitam svaki dan pomalo, postali su mi rječnici srpskohrvatskog književnog i narod-nog jezika. Tamo riječi imaju isto, ili gotovo isto značenje koje su imale pri-je rata. Ali i moje jezičko pamćenje je veliko. To su riječi iz knjiga ili iz živih usta koje su mi zauvijek ostale u glavi, što znači da imaju pun, ili istinski smisao, zato su i upamćene, zato su i postale moj trajni duhovni prtljag. Sjetim se turcizma „surgun“ (progonstvo) koji pamtim iz knjige Stevana Sremca, mada nisam siguran, možda je to bio Bora Stanković, sjetim se Sremčevog ili Borinog junaka, Srbina, bezbeli, koji je bio toliko moćan da je „tri paše surgunisao“, i na temelju tih riječi napravim ovu strofu iz knjige “Kalemar“:

U nas penzionera

Korak je kao na sahranama

A duša u nama

Ogledalo je pod prašinom.

Satjerani u tačku “razno“

Ne znamo šta ćemo s bolom

Kojeg i svaka kost je puna

I sve – do rođenja. Naša je

vjera –

Tugovanje naprazno

Koje zna biti slično pašinom Čeznuću za Stambolom Iz surguna.

Pogledaj ples rima koji je pokrenula riječ “surgun“: „penzionera-vjera, sahranama-nama, prašinom-pašinom, razno-naprazno, bolom-Stambolom, puna-surguna“, a istodobno te rime se gotovo i ne čuju. U mnogim svojim pjesmama, nastalim u 21. stoljeću, stavljao sam prigušivač na rime, poglavito tako što bih ih razdaljio, jer rima nije tu da ozvuči pjesmu, nego da je kontroliše.

Prije rata sam patio od teških depresija i često govorio da sam „profesionalni samoubica“. Komadićeve granate izliječile su me od depresija, kao da ih je rukom odnio.

(„Koljač iza rešetaka, heroj na slobodi“)

Čak i kada pišete za novine i portale, pišete kao književnik (Taj Nikola je, nedvojbeno, opasan šaljivac: prijeti mi sudom, dok oko mene trešte njegovi projektili. Pa to je isto kao da je bolesniku od raka zaprijetio – kijavicom! – „Smrt je majstor iz Srbi-je“), pa ste, jedne prilike, rekli da je sve to jedna velika knjiga. Koliko je za Vas ta knjiga bitna? Da li Vam je bitnija od Vaše poezije? Kojom ste od svo-jih knjiga najzadovoljniji?

Ponovio sam, ko zna koliko puta, da je knjiga „Smrt je majstor iz Srbije“ – moja zadužbina. Trudio sam se, u svakom tekstu – šta tekstu, u svakom retku! – da ostanem pisac, ali znam da sam njome, kao Mehmed-paša ćuprijom na Drini, povezao mjesto svog rođe-nja, Pape, sa mjestom u kojem živim 51 godinu, Sarajevom, a književnost dođe tek potom, koliko god mi bila važna. I znam da bih mogao, na osnovu odlomaka iz te knjige, napraviti nastavak „Poljske konjice“, to jest knjigu pjesama od sto strana, ali koga rat danas zanima?

Ti tekstovi, najčešće, nastajali su iz veoma jedno-stavnog razloga. Gledajući kako se ljudski mozgovi, svakog dana, prosipaju po ulicama, kazao sam sebi: prije nego što te Rašova granata razmaže po kakvom zidu kao ajvar − a danas bih dodao: prije nego što te Ratko Komadić ra-skomada – možeš se makar Paljanima, u novinama, preko radija i na televiziji, najebati mile nane. I nikad u životu nisam bio slobodniji nego pod Karadžićevim grantama! Nikad, ni prije ni poslije. To osjećanje je bilo složeno, ali nisam za-boravio njegov temelj: kad sebe upišeš među pokojni-ke, pukne pred tobom pučina Atlantskog okeana.

Pučina neshvatljive slobode. Kad je Kasparov dolazio da svojim prisustvom pruži podršku opkoljenim Sarajlijama i odigra simultanku na 20 ploča, ušao sam u bitku s njim kao onaj koji je već Bogin, poginuo si prije nego što si sjeo za tablu, i jedini sam ja s njim remizirao! Toliku snagu čovjeku zna uliti beznađe.

Tek smak ti svijeta objasni sve do kosti. U miru, truditi se da bližnjeg upo-znaš, isto je kao kad kušaš mjesec u vodi kamenom pogoditi. („Uštap u vodi“)

U prethodnom broju Časopisa kolega je razgo-varao sa A. Hemonom, koji je najviše o književno-sti naučio od svog profe-sora Koljevića, za kojeg se ispostavilo da je fašista. Hemonu je bilo neshvatlji-vo kako čovjek koji na taj način poznaje književnost može biti fašista, rasista i zločinac. Kako psihijatar, književnik i Vaš tadašnji prijatelj može odjednom postati vodeći ratni zločinac?

I meni je Nikola Koljević ostao velika zagonetka, možda najveća od svih ljudskih zagonetki iz prošlog rata. Što se tiče Karadžića, on mi je potpuno jasan. Kao psihijatra (a ja sam ga radije zvao psihijator), objasnili su mi ga, detaljno, njegovi kolege Boro Đukanović i Ismet Cerić. Ukratko: riječ je o ljekaru koji nikad nije završio, ili nije kako treba, ni jednu istoriju bolesti dok je radio na Koševu. Da je bio koji književnik, nije. Jesmo bili istinski prijatelji do 1971. godine, kad sam prekinuo svaki kontakt s njim, jer sam smatrao da radi za policiju, a kad smo obnovili druženje, Karadžić je, za tih osam godina ko-liko se nismo viđali, postao drugi čovjek, ganjao je lovu, zbog čega je zaglavio 11 mjeseci u istražnom zatvoru, a od ćuze ga je spasila pobjeda na izborima: njegov advokat Žarko Bulić rekao mi je da su se Alija, Kljuić i Radovan dogovorili da bude povučena optužnica protiv potonjeg. Najza-dovoljniji sam ovim formulacijama o njemu – citiram po sjećanju: Dabić, to su svi Montegrinjci, a svi Montengrinjci su Dabić. U kome je basnoslovni montenegrinjski talenat za lažno predstavljanje doživo svoj vrhunac, i postao sla-van diljem planete. U svemu što je radio lažno se predstavljao, jedino je kad je ubijao bio pravi.

Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici ustrijelio dijete u naramku prestala sam u boga vjerovati.
(„Kad srpski je snajperist mojoj prijateljici“)

U mnogim pjesmama (Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici, Ateist, Baterija i šibice, Udarci iz noći, Da bi bilo što ne može, itd.) opisali ste svoj odnos s Bogom. Da li je takav odnos potkrijepljen događajima u ratu (kažete: I kao mali bjeh bez Boga), da li je on prije rata bio drugačiji, i da li se danas promijenio?

Bio sam ateista otkako znam za sebe, a Bog je u mojim pjesmama metafora, i ima različita značenja. Bog je, ponajprije, činjenica ljudske kulture, i svejedno što nisam toliko blesav da u njega vjerujem, kultura očito bez njega ne može. No čini mi se da je Bog, ponajčešće, simbol moje samoće, a ja sam odavno sam, ponajprije mislim na duhovnu samoću koja je i izvor moje snage. Sam sam još od likvidacije mog svi-jeta koji se zvao Jugoslavija. I kad nemaš kome da se obratiš, kad nema nikoga ko pristaje da te sluša, Bog ostaje kao jedini sagovor-nik, idealan sagovornik, zato što ne postoji. O Bogu, meni su najdraže ove riječi iz „Poljske konjice“ – prepričavam ih: vadi ga jedino to što ne postoji, u protivnom, morao bih biti pozvan na odgovornost zbog onog što se u Bosni dogodilo.

Bosna je mrtva koliko i tutankamon. („Svojedob-no kad bi u inkognitu“)

U navedenoj pjesmi priču o tome da Bosna još uvijek postoji poredite sa kravom kojoj, pošto joj je umrlo tele, daju lažno da ne izgubi mlijeko. Da li još uvijek mislite da Bosne više nema? Da li je zaista priča o nje-nom postojanju samo slama u telećoj koži da bi je još malo muzli?

Tu sam pjesmu napisao, otprilike, prije 16 godina, a danas Bosne ima 16 puta manje nego onda, mada nije prestala praviti se da postoji, ali sve neuvjerljvije se pravi. Sjećam se još iz gimnazije Vukove priče kako su, u ustanku, Srbi pravili trešnjeve topove i pucali na Turke da ih ustra-še, ali ovi su odlično znali o čemu je riječ, i govorili: “Ne prevari, Vlaho, ne!“ Današnje priče o državi Bosni i Hercegovini – to je pucanje iz trešnjevih topova koje mene neće prevariti.

Od vaše ratne pisanije velike fajde bilo nije: jurišali ste ko poljska konjica

na Hitlerove tenkove („Od vaše ratne pisanije“)

Jedna od Vaših najboljih pjesama govori o uzalud-nosti antiratnog pjesni-štva, aludirajući, auto-kritički, i na uzaludnost Poljske konjice: a Istorija lavlja je čeljust / čiju glad ne stišava / ni jedna meta-fora. Da li je pisati zaista (bilo) uzaludno?

Ruski pjesnik Fjodor Tjutčev negdje je kazao: “Stihovi ne dokazuju ništa osim manji ili veći talenat sačiniteljev“. Čemu dodajem riječi iz jedne svoje predratne knjige: „Što za-ludnije, to ljudskije. Zalud-nost je dom čovjekov na zemlji“. Knjiga „Poljska konjica“ je dokaz mog talenta, i moje ljudskosti, sve osta-lo more da bidne, ali ne mora da znači, kak bi rekel gospon Nikola Pašić. Sve ostalo su pričine priče, mada nije isključena mogućnost daleke nade o kojoj govori nenaslovljena pjesma ruskog pjesnika Evgenija Baratinskog koja u mom prevodu kaže:

Moj dar je ubog, i glas nije gromak,

No ja živim i na zemlji moje

Postojanje nekome drago je:

Daleki će ga naći moj potomak

U pjesmi mi; svojom dušom biću –

Ko zna? – u vezi s njegovom i, kao

Što u pokoljenju druga sam našao,

U potomstvu štioca naći ću.

Mada je danas nada u potomke tanka, jer jedan Englez kaže: „Šta ako to budu čudovišta?“

Ni kao leš se vratiti neću u svoj lokalni zavičaj, gdje na lokalnom nebu vječito stoji sunac lokalni.
(„Ni kao Leš“)

Rekli ste da je vaš odlazak iz Crne Gore možda najpametnija stvar koju ste u životu uradili. U Sarajevu ste se, sjedinjeni patnjom sa ljudima pod opsadom, kako kažete, osjećali da tu pripadate. Ali, za intervju u „Svjetlu riječi“ ponovo ste rekli da ste čovjek bez domovine i da ćete kao takav umrijeti. U central-nom odjeljenju Biblioteke grada Sarajeva, Vaša djela stoje na policama srpske književnosti. Kakav je da-nas Vaš odnos prema Crnoj Gori, Srbiji, Bosni, Papama, Cetinju i Saraje-vu? Čemu pripadate, osim svojoj šćerki?

Pripadam još i svojoj, da oprostiš, ženi. A pripadam i Jugoslovenima, naciji koja ne postoji. Nad kojom je u ratu izvršen genocid bez ispaljenog metka. Pripadam svojim uspomenama, ponajviše predratnim, koje pretvaram u pjesme, mada ne samo u pjesme, što znači da pripadam svom jedinom svijetu koji se zvao Jugo-slavija, a ima ga samo u mojoj glavi. I pripadam Himalajima. To jest književnosti. To je jedini Bog u koga sam cio vijek vjerovao. Ili, bez pozivanja na mističke metafore, to je veliki dijalog ljudskih duhova koji traje milenijama, a ugasiće se zajedno sa ljudskom rasom. A sve to skupa bih nazvao pripadanje sebi. Svojoj slobodi. U Vulićevoj knjizi sam davno pročitao da slobodan, što dođe od svobodan, znači onaj koji je svoj, a ne tuđi. A moja sloboda je ponajprije dirin-čenje za kompjuterom od deset do četrnaest sati dnevno. Šta će mi onda Crna Gora, Srbija, Bosna, Pape, Cetinje, Sarajevo? Dirinčenje jedino može dati istinski smisao onom što mi je ostalo od života, a što se životom može zvati jedino iz učtivosti.

Smanjuju mu se ljudi.

Time je netronut.

Od njega, čovječiji svijet, ko perce lak,

dalji se: sve manji bližnji su na tom peronu

sa kojeg odnosi ga vlak. („Smanjuju mu se ljudi“)

Zbirke pjesama Dok prelazim u mumiju, Knjiga žalbi, pa i Rastanak sa Arencanom pisane su u drugačijem tonu od mlađih zbirki. Volju za mijenjanjem života, za sređivanjem rasklimanih točkova, zamijenila je Utrnulost?

Utrnulost, pustoš, najvažnije je, najdragocjenije što danas imam! Izbačen iz života, često sebe u šetnji hvatam kako prolaznike gledam kao sa Marsa, i tu isključenost iz živih pretva-ram u stihove. Zato, kao veoma važne svoje stihove, moram citirati ovu strofu: „Iz tog utješno svjetlo sviće: / Do konca tvojih dana, / Sluškinja tvoja vjerna biće / Ta pustoš raspjevana“. Kad više nemate ništa, osvojenja su beskrajna − neko je ta-čno kazao o poeziji Tina Ujevića. A engelski roman-sijer i pjesnik Džon Vejn veli: „Ja nemam ništa reći. Pokušavam to da kažem. Tako nastaje poezija“. Kad se ćutim opustošen kao da su kroza me Beli Orlovi prolećeli, sjednem da to napišem i nastane pjesma nagizdana kao krajiška mlada.

Iz Škočigorine Mićun Šiljak će doći.

I imat će tvoje oči. („Na 64. rođendan“)

Navedenim stihovima završava možda najbolja Vaša zbirka, ukoliko zanemarimo hitorijsku važnost Poljske konjice Knjiga žalbi. Vraćajući se na navedene stihove nikada ni-sam siguran šta je to u posljednjem stihu što ga čini dobrim stihom, osim intertekstualnosti, naravno. Možete li mi to, kao profesor poezije, objasniti?

Ako je stih dobar, dobar je u kontekstu cijele pjesme. Nisu svi moji stihovi takvi: mnogi mogu stajati za sebe. Ovaj ne može. Ne znam otkud mi Mićun Šiljak, ali je očito riječ o imenu kojim su, u Crnoj Gori, majke strašile djecu. Smrt, olice-tvorena, kako bi rekli Rusi, u Mićunu Šiljku sa tvojim vlastitim očima (Rilke se molio: „Podaj, Gospode, svakome njegovu vlastitu smrt“), zatvorila je krug, vezala kraj s početkom, nestanak se uliva u djetinjstvo – valjda je to dobro.

I kad u snu čuješ blagi doziv zemlje,

Ne uzdrhti: senica će da te žali.

A umrli nad kojima naričemo

Nekada su za drugima naricali.

(„Izbledela pesma“)

Zbirku pjesama Nedelja završili ste bilješkom u kojoj kažete da ste smatrali Vodenu vilu najboljom pjesmom koju ste napisali, iako u istoj zbirci ima boljih pjesama (Izbledela pesma, Uteha, Melanholija, Svileni palimpsest, i dr.). Kako sada, poslije toliko godina, vidite pjesme svoje prve zbirke, za koju ste dobili Brankovu nagradu?

Ta knjiga, danas, u konačnoj verziji, izgleda drukčije, ali to po strani. U njoj je sadržano, u zamecima, u na-govještajima, mnogošta od onoga što sam kasnije radio, zato mi je važna. Toliko mi je bila važna da sam 1996. godine pokušao da je ponovo napišem, ali je ispala nova knjiga „Kralj i olupina“. Danas mi ta knjiga kaže: napisao ju je netko ko bi, da ne čuje đavao, mogao biti pjesnik. I moram ispri-čati jednu čudnovatu stvar. Črezvičajnu, što rekao Sterija. Kad je „Nedelja“ izišla, Rajko Nogo, tada jedan od tri moja najbolja prijatelja, a danas jedan od najviđenijih srpskih y, napisao je tekst koji se za-vršava rečenicom: „Rodio se pjesnik“. Ne znam koliko vremena poslije toga, taj isti Nogo, u kafani, otpola pive, kaže mi: „Ma kakav ti pesnik! Nisi zamrčio stiha da valja“. Danas je Nogo, u Beogradu, nezamjenjiva važna nula, kako bi rekao Zogović, a Marko Darinkin, u Sarajevu, istinski je pjesnik. Čemu dodajem stih Marine Cvetajeve: „Ostaću pjesnik i u štucanju predsmrtnome!“

Mnoge su Vaše pjesme doživjele drugo izdanje. Rekli ste da dok čitate Polj-sku konjicu vidite mnogo stvari koje biste promijenili, dodali, oduzeli. Da li smatrate, kao i Ladin, da pjesma nikada nije završena, ili se, kao Andrićev neimar, po završetku djela više ne obazirete na most?

Gotovo sve što sam napisao, naknadno sam dorađivao, često i nakon objavljivanja. Knjigu „Špijun iz Pipera“ o Jevremu Brkoviću četiri puta sam, od korice do korice, popravljao. Ima pjesama koje sam dorađivao pet, deset, čak i dvanaest puta. I nema sumnje da su mnogi od mojih najboljih stihova, pa i pjesama, plod naknadne pameti.

Rekli ste da na kompjuteru imate još neobjavljenih knjiga poezije. Zašto ne objavite te knjige?

Imam u kompjuteru šest neobjavljenih knjiga poezije po sto strana, ali mi ne pada na um da ih objavim, jer poeziju niko ne čita. Kako da svom izdavaču Izudinu Šikalu ponudim knjigu koju će prodati u dvadeset, možda trideset primjeraka? Objavio je moju knjigu proze „Bijeg na visoravan“ i prodao ju je, pa sam u njoj ispravio brojne tip- felere i ponovo mu poslao rukopis jer, hoće, veli, da objavi drugo izdanje. Znam dobro koliko je zaludna rabota pisati pjesme, ali, već sam rekao, što zaludnije, to ljudskije. Ta zaludnost moju vjeru u poeziju, koju sam učio po-najviše od Rusa i od Remboa, samo osnažuje.

Izvor fotografije: https://www.google.com/search?rlz=1C1CHBD_enBA778BA778&biw=1366&bih=608&tbm=isch&sa=1&ei=JXvoXMG5G8OurgTs8prADg&q=marko+vesovic+pjesnik&oq=marko+vesovic+pjesnik&gs_l=img.3…3182.4098..4360…0.0..0.316.1492.0j2j3j1……0….1..gws-wiz-img…….0i30j0i24.yNz0tsh9Fwo#imgrc=trOD2hWy0cXwHM:

Please follow and like us:

Tvrtko Kulenović

Razgovarala: Lejla Alimanović

Prvo bih Vam rekao da meni nije jasno šta je intelektualac. Od najviših vrhova duha ljudi su intelektualci, ali često intelektualcem sebe smatra, a i drugog, svako onaj koji se svačim bavi: on nije baš ni pisac samo, nije baš ni filozof jer to su sve profesionalci, a on je nešto raščerečeno i vrlo pretenciozno po mom mišl-jenju. Daj, što ćeš ti misliti o svemu, skoncen-triši se na nešto! Kad se misli o svemu, dolazi do glupih situacija.

Jednom prilikom izjavili ste da biti pisac nije stvar izbora, koliko nužnosti, odnosno rekli ste da morate pisati. Možete li to precizirati?

Pisac se, kao muzičar i slikar rađa sa svojom profesijom. Pisac je dijete koje masovno čita knjige, dijete koje zanimaju događaji i doživljaji koje on, u početku naivno, a kasnije sve ozbiljnije pretače u tekst. Biti umjetnik uopšte je nešto zadato samim bićem. Pisac, muzičar i slikar nastaju još u periodu prije svakog školovanja, odnosno umjetnost se usvaja kao perspektiva za život, prije svake druge perspektive. Mada, poznato je da su pisci, naročito američki, radili svakakve stvari u životu, ali na kraju cilj i smisao je bio da postanu pisci.

Učili ste studente razumijevanju postmodernizma još u periodu kad je fenomen postmoderne bio nejasan i u magli, ne samo na području Balkana, već i u svijetu. U tom periodu pisali ste postmodernističke romane, kako ih je klasificirao prof. Enver Kazaz. Danas, u drugoj deceniji 21. vijeka, sa ove distance, šta možete reći o postmodernizmu?

Počeo bih od arhitekture jer mi se čini da je tu stvar najjasnija. U jednom trenutku ljudi, arhitekti, su počeli odbacivati tzv. modernističku arhitekturu, dakle, kocke sa prozorima i njen rez. Za razliku od modernističke književnosti, modernistička arhitektura je bila veoma uredna, ali je to počelo ljudima da smeta i tu je bilo raznih zabuna. Postmodernisti su onda htjeli da stil, koji će oni upotrebljavati, ne bude taj utvrđeni red, već jedna sloboda koja će, međutim, počivati na raznim redovima iz prošlosti. Dakle, postmodernizam će uključiti razne stvari koje ne pripadaju modernoj savremenosti nego i mnogo davnijoj prošlosti. To je urodilo zanimljivim, ali i smiješnim rezultatima jer da se toliko mnogo pažnje poklanja ekstremnim i neobičnim formama nije ni novo, a nije ni estetski previše opravdano. Nešto slično se dogodilo i u književnosti. U arhitekturi je bilo i više nekog, recimo, romantizma – jer se o upotrebi elemenata mnogih, prošlih stilova govorilo da oni predstavljaju potragu za jednim novim rajem. Međutim, u književnosti postmodernizam nije imao tu romantičnu dimenziju, on je htio samo različitosti: što više različitosti. Također, tu je radio ono isto što i modernizam, to jest obračunavao se sa tradicionalnim konceptom književnosti. Mi ne možemo tvrditi da je postmodernizam bio suprotan samo modernizmu, nego je postmodernizam bio suprotan i tradiciji i borio se protiv tradicije na jedan drugi način: ne putem udara nego putem razlaganja stvari. E sad, u tom razlaganju ima svašta, naravno. Ja se sjećam jedne rečenice koja kaže: “Moj drug je pljuvao krv, a Hruščov (Khrushchev) je lupao cipelom po stolu”. To je vrlo postmodernistička rečenica, ali kakvog ona smisla ima, to je drugo pitanje. Možda mi na pogrešnom mjestu tražimo smisao. Ali je onda u postmodernizmu došlo do jednog, da tako kažem, glađenja, usavršavanja, došlo je do postmodernističkih romana koji nisu bili besmislica već su samo bili neočekivano sklapanje stvari i takva je i moja Istorija bolesti, tu ste upravu. Neočekivano sklapanje stvari koje na kraju vodi smislenom rezultatu. Postmodernizam nije nikakvo lupetanje, nego je to na novi način organizovan smisao. I to je nešto što moramo poštovati. Elemente koje sam spomenuo u arhitekturi, da se poziva na prošlost, to baš i nije karakteristika postmoderne književnosti, ali je razbijanje i razlaganje isto kao u arhitekturi. U arhitekturi su postavljali elemente dvoraca u jednu istu građevinu, tako isto je i u književnosti. Elementi nekadašnjih romana ubacivani su u jednu potpuno novu strukturu. I to je nešto što treba poštovati, i što je vrlo savremeno, blisko duhu savremenog čovjeka i savremene civilizacije.

Mislite li da je postmodernizam sam sebe pojeo? S obzirom na to da se u beskonačnoj semiozi dogodilo i otuđenje oznake od označenog, s obzirom na to da je insistiranje na fragmentiranosti prvo krunisano ironijom, a onda se ona pretočila u karnevalski smijeh koji odzvanja svuda oko nas?

Svaka moda, svaki stil je prolazan, to nije nešto što je fiksirano za dugo trajanje, a u naše vrijeme trajanje je još kraće. Dakle, ja smatram da je postmodernizmu prošlo vrijeme, nema tu nikakvih začkoljica, jednostavno došao mu je kraj, kao i drugim stvarima što dođe kraj.

U motu drugog dijela knjige Trag crne žuči pišete: “Stvarnost je rasuta, a vrijeme mnogostruko: ne mogu se uokviriti. Dovoljno smo pametni da ne budemo nesretni, a ne možemo biti sretni. Samo smo melanholični i ironični.” Šta je, po vama, primarni stvaralački impuls ili motiv savremenog umjetnika?

Taj citat ima veze sa postmodernizmom i sa nekim primatom savremenog umjetnika jer ne može se više biti ozbiljan na klasičan način, to bi bilo smiješno. Mora se naći jedan način u kome ima i ironije i smijeha. U romanu Istorija bolesti imam poglavlje nazvano Razmekšavanje mozga, gdje se general Mladić pojavljuje kao sluga kod magistra Volanda iz romana Majstor i Margarita. E pa, sad to nije u skladu sa nekakvom cjelinom romana, ali zapravo i jeste jer u pitanju je novi sklad – ne onaj starinski gdje se opisuju događaji od dana do dana, već se povezuju razne stvari, s ciljem da se nekako uklope u cjelinu. Mislim da sam u tome uspio.

Više puta ste u razgovoru pomenuli kako Bosna i Hercegovina ima kulturu, ali nema civilizaciju. I sama često parafraziram Vaše riječi, pa da li Vas mogu zamoliti da to preciznije obrazložite? Mislite li da će se to u skorije vrijeme promijeniti?

Vrlo rado, međutim, moje opredjeljenje je kultura, a to je ono što je u dubokom smislu riječi dublje i u dubokom smislu riječi važnije. Ipak, civilizacija se jako teško stiče, dok kultura može da bukne u pojedincu, u jednom vremenu i u grupi istomišljenika. Civilizacija je nešto što se kucka, kao mašine što kuckaju, kao čekići što kuckaju – tako nastaje civilizacija i naravno, za nju je potrebna duga tradicija kuckanja čekićima, koju mi nemamo, nemamo taj mašinski pristup životu. Nama je potrebno vrijeme da to izgradimo, tu nema razgovora. Mi smo imali period u kojem se dosta radilo na tome da se to osmisli, ali kad negdje nema prošlosti, u smislu civilizacije, onda je veoma teško stvoriti tu civilizaciju. Za nju je potrebno vrijeme, iskustvo, strpljenje. Ponovo naglašavam, kultura može da bukne i ona bukne i ostavi traga, ali civilizacija ne može buknuti, ona je kucanje čekićem.

Vaš stvaralački kontinuitet, u kontekstu historije, obuhvata dvadeseti vijek: od Španskog građanskog rata i višestruko nagrađivane radiodrame Smrt na fotografiji do rata u BiH i drame Smrt u Sarajevu koja je čak ekranizirana koncem devedesetih godina. Koje su najvažnije spoznaje i lekcije, u kontekstu historije, do kojih ste došli u istraživačkom i stvaralačkom procesu?

To je teško pitanje i u krajnjoj liniji vrlo jednostavno. Stvar je u tome da je historija jača od čovjeka. U njoj je napredak, ali u njoj je i gaženje po čovjeku. I jedno i drugo. Napredak je u smislu civilizacije, razvoja itd. Gaženje je po tome što čovjek strada u tom napretku, na ovaj ili na onaj način. I rat je jedan oblik napretka, da tako kažem, je li? U ratu se usavršavaju silne stvari, ali historija čovjeka muči, historija čovjeka gazi i to nam pokazuju veliki romani. To nam pokazuje roman Derviš i smrt, kao i mnogi drugi, veliki romani.

Nadovezat ću se na prethodno pitanje.

Naime, Vaš roman Istorija bolesti predstavlja jedno od najvažnijih književnih ostvarenja savremene bh., ali i regionalne književne scene. Kritičari ga nazivaju, između ostalog, i novohistorijskim romanom te smatraju da ovo djelo otkriva da pojedinac, za kojeg se smatralo da je pokretač historije, ustvari predstavlja samo objekt, zupčanik iste. Ipak, nemoguće je ovaj roman promatrati samo kao manifestaciju jedne, surove istine jer njegovo tkanje je višeslojno na način da zalazi u najskrivenije nijanse pojedinca i otkriva ga u njegovom punom višeglasju: od straha do čežnje, to jest potvrđuje pojedinca kao sliku kosmosa u malom. S obzirom na to da jedan čovjek zaista jeste jedan svijet, kosmos u malom, kako je moguće da je u savremenom svijetu tako razoružan?

Ideja da je pojedinac pokretač historije, prilično je sumnjiva ideja i danas, kada pišemo, ne samo romane i priče, već historijske i filozofske studije, uviđamo da to nikad nije ni bila istina. Nikad pojedinac nije bio pokretač historije, ni u kom pogledu, nego bi on samo, možda u onom smislu u kojem smo govorilI o kulturi, buknuo nekim plamenom za koji je često bio kažnjen, i to surovo kažnjen. Da bi bio pokretač historije, za to su potrebne vrlo složene stvari do kojih mi tek danas dolazimo, do svijesti o tome šta je sve uopšte potrebno da bude historija pokretač. Poneki autori predstavljaju historiju kao neku aždaju koja sama sve to kuha i stvara zajedno, uključujući sve pojedince na svijetu. Dakle, to je tako i to je zabluda da je pojedinac u prošlosti stvarao historiju, a da je sad više ne stvara, da je sad krenulo neko doba raspadanja. Ustvari, uvijek je to bilo tako, samo na razne načine. Ali, ono što ste rekli o romanu, to jeste istina: nema pisac drugog odgovora na historiju nego da je razbija, da se malo igra sa njom, da kreće u jednom ili u drugom pravcu, to je jedino. Upravo ta postmoderna raščetverenost, ta postmoderna razigranost je odgovor na historiju koja je, isto tako, uvijek bila nepoznata, nesigurna, ali smo mi od nje pravili mitove i junake itd. Nema tu nikakvih mitova, ona se sama sobom kreće. To ćete naći i u nizu vrlo dobrih romana kao što je Doktor Živago, romana koji nisu postmoderni, ali koji nam ne samo da kažu nego i pokazuju i objašnjavaju da je čovjek igračka historije i da je u toj igri on na gubitku.

Savremena nauka o književnosti, zbog čega možemo zahvaliti i postmodernizmu, dopušta odmak od formalističkog i pozitivističkog pristupa istraživačkom radu. Paleta mogućnosti analize djela se proširila do mjere da tačke susreta mogu predstavljati zglobovi, procijepi preko kojih se u dugom stvaralačkom kontinuitetu prelazilo bez veće pažnje. Étienne Souriau u djelu Odnos među umjetnostima prepoznaje sličnost između fuge i arabeske tako što fugu predstavlja kao grafikon. Navedeno predstavlja samo jedan od primjera. Vaša stvaralačka provenijencija (ako uzmemo u obzir da ste odrasli u umjetničkoj porodici, da je Vaš otac, akademski slikar Hakija Kulenović, jedna od zaslužnih osoba za uvođenje likovne kulture u obrazovne institucije regiona) oduvijek je bila, tako reći, komparativna. U tom smislu, Vaše odrastanje, posljedično i stvaralaštvo personificira duh dvadesetog vijeka u kontekstu stremljenja umjetnosti. Navedeno ste uspjeli integrirati, kako u prozu, tako i u edukativne tehnike, npr. Vaša knjiga Rezime i danas predstavlja jedan od baznih udžbenika na Odsjeku za komparativnu književnost. Navedena znanja su i mene determinirala u izboru profesije i istraživačke oblasti. Možete li mi reći, iz ove perspektive, da li eklekticizam i 21. vijeka nosi ishod nove cjelovitosti?

Jedna od stvari koje se pitam je: šta je uopšte cjelovitost? Da li cjelovitost može biti ta jedna strahovita raznolikost koju imamo u današnjem svijetu. I to može biti cjelovitost već samo po sebi. Dakle, možda je ideja cjelovitosti jedan od mitova koji nas opterećuju. Ono što je važno jeste da u sadašnjoj umjetnosti ima šarolikosti, a mi je prihvatamo, ne zbog šarolikosti, već zbog toga što se u njoj nađu, tu i tamo, stvari koje iz ničega prave nešto. Pablo Picasso je uzeo guvernalu bicikla i od nje napravio glavu bika. To su te stvari koje su spojive, ali nisu bile spajane u prošlosti. E, tu je sad ponovo razlika između kulture i civilizacije: civilizacija je, kad se stvori, uštogljena, umrtvljena. Mi znamo da je bik – bik, a biciklo – biciklo, a ovo sad je novi pristup koji povezuje stvari koje nisu bile povezane. To je veoma važno za ideju cjelovitosti jer će ta cjelovitost biti, da tako kažem, bogatija ili raznovrsnija ili šašavija, to je očigledno, to mora biti tako, ali to ne znači da je ona lošija.

Recenzent ste knjige Priča i Ideologija Edina Pobrića. Navodite da njegova knjiga nosi veliko otkriće, a ono glasi da romaneskni žanr ne počiva na epskoj tradiciji, nego je sljedbenik žanra tragedije. Šta mislite o toj, novoj perspektivi? Kako će se ona odraziti na budućnost nauke o književnosti?

Pa i u nauci o književnosti, kao i u drugim naukama, ali prije u nauci o književnosti, mnoge stvari se moraju reformisati. Ideja da je roman posljedica epske književnosti jeste dosljedno poštivanje događaja. Dakle, prvo su bili Ilijada i Odiseja, što predstavlja ep po formi, ali mi ne vidimo da su Ilijada i Odiseja tragedija i to teška tragedija. Iz toga je proizišlo ovo i ono, da bi se došlo i do romana. Ali, to nije jedini put. Drugi put je da se vidi supstanca, da se vidi, ne bih rekao samo poruka već i atmosfera događanja. U mnoštvu velikih epova imamo tragediju. Ako želite, pitanje je da shvatimo šta je tragedija, za što bih ja naveo jedan eklektičan primjer iz prošlosti. Rat i mir se smatra jednim od najepskijih romana, jel’ tako, to je pravi epski roman. Ali, u njegovoj suštini leži jedna tragedija koja nema veze sa epom, a koja nije ni primjetna u masi događaja: to je činjenica da je Nataša Rostova, koja je izuzetno živa i vatrena ličnost, zaljubljena u Andreja Bolkonskog, neću reći do smrti, ali do njegove smrti je zaljubljena u njega i sve što se epsko događa, nije čak primarna tragičnost tih događanja jer tragični su svi događaji u ratu, koliko činjenica da se ona nije mogla udati za Andreja Bolkonskog, nego se udala za Pjera Bezuhova, koji je dobar čovjek i kućni prijatelj, ali to nisu pretpostavke ni za brak, ni za ljubav – e u tome je osnova tragedije. Dakle, u romanu Rat i mir je jedna bitna tragedija, koja nije naglašena, ali je jasna, to je tragedija u biću Nataše Rostove.

Koja je uloga intelektualca u savremenom društvu? Naime, tu se također može povući paralela između odnosa civilizacije i kulture jer intelektualac predstavlja svojevrsnu tačku tranzicije, zonu između ili mjesto susreta koje treba artikulirati navedene odnose.

Prvo bih Vam rekao da meni nije jasno šta je intelektualac. Od najviših vrhova duha ljudi su intelektualci, ali često intelektualcem sebe smatra, a i drugog, svako onaj koji se svačim bavi: on nije baš ni pisac samo, nije baš ni filozof jer to su sve profesionalci, a on je nešto raščerečeno i vrlo pretenciozno po mom mišljenju. Daj, što ćeš ti misliti o svemu, skoncentriši se na nešto! Kad se misli o svemu, dolazi do glupih situacija. Naravno, ima veličanstvenih intelektualaca, kao što je Noam Chomsky, ali on je prije svega lingvist koji je u lingvistici donio izvanredne rezultate, pa je onda krenuo u tu jednu širinu, koju bismo nazvali intelektualnom. Upravo je tu dilema, što ja ne znam šta je zadatak intelektualca. Njegova uloga jeste da se bavi svime i svačim, da učestvuje u svemu i svačemu. Ali, ja uvijek mislim o rezultatima, a do sada nisam vidio da je to intelektualno i intelektualističko angažovanje donijelo nekih značajnih rezultata i imam utisak da je sve manje značajno. U vrijeme J. P. Sartrea i egzistencijalista, bilo je veoma važno biti intelektualac, ali to opet nije čisti intelektualizam. Ima jedan divan film Nadnica za strah, Henria-Georgesa Clouzota, koji je surovo egzistencijalistički. Na samom početku filma dječak se igra tako što je povezao četiri bubašvabe na konce koji vuku u četiri različita pravca, znači niko nikuda ne može. To je definicija egzistencijalizma. Na kraju filma, kad prevozi nitroglycerin (to je i osnova filma, jel’ tako?), jedini vozač koji je preživio i došao do cilja sa nitroglycerinom na kraju se ludira, vozi po krivinama prazan kamion, sruši se i pogine. Dakle, to je nešto gdje je intelektualni pristup opravdan, prisutan i na kraju vrlo uspješan. U Camusovom romanu Stranac to je sve fantastično, ali to je jedan period u kome je intelektualac bio bitan, a izražavao se kao umjetnik, mada je bio i filozof, u slučaju J P. Sartrea. Camus nikada nije pristao da se nazove egzistencijalistom iako je njegov roman Stranac u tolikoj mjeri čisto egzistencijalistički, baš kao i film Nadnica za strah. To je bio jedan period u Francuskoj u kojem je zaista intelektualizam uticao na razvoj događaja, ali u kojoj mjeri, ne možemo znati. Tu se mora postaviti mnogo pitanja jer ne možemo znati koliko je to uticalo na realnost. Na jednu određenu realnost možda jeste, to jest na jedan određeni sloj ljudi, ali i dalje je pod znakom pitanja.

Izvor fotografije: https://www.google.com/search?q=tvrtko+kulenovic&rlz=1C1CHBD_enBA778BA778&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwiQ76iznbXiAhVqsosKHTR2C1wQ_AUIDigB&biw=1366&bih=608#imgrc=eljF9CopHaGJJM:

Please follow and like us: