Riječ uredništva

Poštovani čitaoci i poštovane čitateljice,

pred Vama je novi broj časopisa Slovo. Put do četvrtog broja
podrazumijevao je transformaciju Časopisa od striktno studentskog
do časopisa koji otvara dopisnička vrata i za saradnike koji su
nedavno završili fakultet, iako je redakcijska baza ostala studentska.
Tako je Časopis proširio svoju bazu uz nadu da će se to proširiti i na
čitalačku publiku. Prethodni period zahtijevao je i veću posvećenost
diseminaciji znanja o postojanju, sadržaju i ideji Časopisa. Zbog
toga je nova Redakcija, njen organizacioni dio Časopisa, prvu
fazu pripreme provela u potrazi za saradnicima, a rezultat toga je
dvanaest saradnika. Izbor saradnika se pokazao dobrim jer je broj
pristiglih radova povećan, kao i njihov kvalitet.

Četvrti broj Časopisa je također zadržao svoju multidisciplinarnost,
uz jednu promjenu u odnosu na treći broj, a to je ponovno uvrštavanje
prikaza i književnoumjetničkih radova. Deset stručnih radova,
jedan esej, dva prikaza, tri prijevoda i tri književnoumjetnička rada
čine sadržaj ovog broja Slova. Također, intervju u ovom broju je
rađen sa književnikom Tvrtkom Kulenovićem. Pristigli radovi iz
svih zemalja bivše Jugoslavije, uz Austriju i Poljsku su selektirani
a pred Vama su radovi iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore,
Bosne i Hercegovine te Poljske. Drago nam je napisati da je Slovo
dospjelo do publike u svim navedenim zemljama.

Zahvaljujemo se svim prijateljima Časopisa, profesorima koji
podržavaju naš rad te Filozofskom fakultetu čije prostorije koristimo.
Kao i uvijek, nadamo se Vašim sugestijama, primjedbama, ili
pohvalama na našu adresu. Osim toga, poziv za objavu u narednom
broju Časopisa otvoren je činjenicom da čitate ovaj broj. Tekst
konkursa potražite na našoj web stranici. Sada je tu mogućnost da
objavite svoj rad iako je Vaš studentski status završen. Radujemo se
Vašim novim radovima.

Do narednog čitanja/susreta!

Suad Beganović

Please follow and like us:

Portret

Enisa KLAČAR
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za filozofiju, I ciklus
enisa_klacar@live.com

I poglavlje

U mojim očima se izliva tinta koja gubi svoju boju, predočavajući crnu ništavilost moga postojanja. Sjena na jednom dijelu podkožja oka ostaje djelimično netaknuta, kao da umjetnik tačno pokazuje odakle da prikaže polako gubljenje smisla u besmislu ništavila i postojanja tog oka, koje gleda u mene kao da ne prepoznaje svoj odraz. Moje ništavilo jeste odraz moga postojanja u slici. Smrtno sam postiđen. Otkriven je svaki dio moga lica i moje suštine samo sa dvije suprotne boje. Crna i bijela. Bježim u kutak sobe da sakrijem sebe u sebi. Prevrćem stvari pokušavajući pronaći način da se sakrijem. Uzalud, portret je tu. Uzimam ga opet, drugi put sa samosažaljenjem, pomislivši da je prvi dodir sa portretom bio samo moje prividno stanje koje ni sam ne želim da vidim. Ali ne… Posmatrajući svoj nos, primjećujem da je veći od stvarnog. Ne, ne varam se. Nos je drugačiji, veći, šiljat, ružan.

Na trenutak zaboravljam da gospodin Paul de Gosprion čeka na vratima. O da! Upravo on će da objasni sliku koju je nacrtao. Moja zbunjenost će biti okončana. Polako silazim niz drvene mahagonijske stepenice, kao da želim da ne budem primijećen. Spotičem se od tepih, dolazeći pravo pred oči gospodina.

– Oprostite, potpuno sam zaboravio da čekate na vratima – rekoh iznenađeno. Vaš portret je potpuna zaluđenost, gospodine. Bio sam u labirintu boja, u labirintu đavolskog crnila i anđeoske bjeline.

– Nadam se da se čekanje isplatilo, mladiću – rekao je Paol de Gosprion ravnodušno.

– O da! Itekako.

– I? Da li Vam se dopada portret?

– Posmatrajući portret, gospodine De Gosprion, pronašao sam nešto jako zanimljivo, nešto što me muči. Moj nos, gospodine. Ružan je i pogrešno postavljen. Moj prvi dodir sa portretom, gospodine, nije nimalo ugodan. Štaviše, prikazuje mene kao da sam jadan i bez ikakve egzistencije.

– Ništa nije ružno, sve zavisi od vaše percepcije na predmet. Svi percipiramo na drugačiji način. Možda je Vaše trenutno stanje upravo onakvo kao što sam lice prenio na platno.

– Ali moj nos je ružan, šiljat, ogroman… Nemoguće da Vi to ne vidite, gospodine, jednostavno nemoguće! – Mladiću, umjetnost se gleda u cjelini. Zar je važno da li je nos pravilnih crta ili ne? A sada zbogom, doći ću sutra tačno u 14 h da vidimo koliko je moguće popraviti portret. Ne očekujte očekivano. Zbogom, prijatelju.

Rastavši se od gospodina De Gospriona, ušao sam u staru, zapuštenu sobu, misao me obuzimala cijelog. Kažem zapuštenu, jer je ona bila proizvod moje djelatnosti, odnosno nedjelatnosti. Slobodno mogu reći da je soba nalikovala na neki kokošinjac, ali meni je taj kutak u neku ruku i bio u srcu iako nisam imao razloga za tako nešto. Na neko vrijeme sam poželio da pronađem sebi saputnicu, ali nažalost nijedna koka nije željela ovakav kokošinjac. I tako je moj život postao jedno prazno Ništa, bezličje u odrazu slike koja me otkrila ili možda čak otkrila u horizontu ništavila boja. Ležeći u prašnjavom krevetu, razmišljao sam o gospodinu De Gosprionu. Šta ako gospodin De Gosprion ne bude došao sutra? Šta ako ostanem vječno u pitanju i agoniji koji prožimaju čitavo moje biće? Sutra sam kao nov, još samo da proživim noć koja slijedi i koja će mi osvijetliti put ka dalekoj svjetlosti. Podnijet ću i ako je put krivudav i ako se budem spoticao pri kraju. Ulazeći u sobu, u kojoj je bilo više stvari nego u bilo kojoj drugoj, opazih da portreta nema. Na trenutak pomislih da nije možda među odjećom, ali dobro se sjećam da sam portret ostavio tačno između drvenog stola i lampe koja danju-noću obasjava moju sobu. Ta svjetlost nije ista ona koju zamišljam kada govorim o slobodi kao praktičnoj i stvaralačkoj navici svih ljudi, naravno, osim mene i ostalih koji borave u prostorijama kao što je ova.

Potrudih se malo bolje ne bih li pronašao portret, ali portreta nije bilo. Obuze me ogromna gorčina ili štaviše mržnja prema umjetniku, čak i prema portretu koji je učinio da bude centar mojih misli. Razbacao sam sve stvari i izgledalo je gore nego maločas. Prestao sam razmišljati, misli su mi odjednom postale prazne. Prestao sam ubijati svoju sobu svojom neurednošću i sjeo u ćošak, ondje gdje je prazan prostor jedino bio moguć. Sjedio sam u podmukloj tišini koja me i više nego dotukla. Nakon više od sat vremena zurenja u prazno, počeo sam tražiti portret i u drugom dijelu prostorije, koja je razdvajala moj krevet od prostorije u kojoj sam obavljao nuždu pet puta na dan. Možda je slika baš na nekom drugom mjestu, možda je sve ovo još uvijek moje staro Ja, ono koje je prije tri godine i pet mjeseci zaboravljalo stvari još dok sam boravio u najgorem i najprljavijem mjestu na svijetu, tamo gdje ne možete ni da zamislite svjetlost dana sem lampe na drvenoj komodi.

Pokušavao sam se smiriti, ne misliti o današnjem danu, o sutra, o prošlosti, budućnosti, stanju budnosti, bludnosti. Otkrivam jorgan, zavlačim glavu u jorgan, u prazno, u brige, u ponor, u mračnu hladnoću moga kreveta, mojih noći, moje čežnje. Ležim, stvari oko mene iščezavaju, gubi se bezvrijednost sobe, kreveta, gubim se i ja u sklopu muke. Pojavljuje se niotkud ta svjetlost, probija kroz moju sobu, kroz mene. Dolazi direktno meni, osjećam prisutnost sivila, tame, ali svjetlost je sve jača i jača. Odjednom, ON! Ostajem nepomičan, blijed, zavlačim glavu u jorgan, ponavljajući, mrmljajući ON! ON!

–      Gospodine, gospodine, jeste li to Vi? – mrmljam tihim glasom. Gospodine, molim Vas, progovorite!

Pogledavši me sažaljivo, odgovori :

–      Dolazim mnogo ranije mladiću, mnogo ranije. Došao sam da te vodim daleko u propast, u muke, najveću patnju i bol. Ti to zaslužuješ mladiću. O da, ti to zaslužuješ – reče glasno kao da želi da što brže shvatim smisao njegovih tamnih riječi.

Jedva prepoznah glas, pa to je ON, gospodin De Gosprion. Dva puta protrljah oči pomislivši da sam se prevario, ali ipak to je on. Visio je iznad mene poput anđela, i gledao me takvim pogledom da sam se morao okrenuti.

–      Sjeti se, mladiću! Sumnjao si u moju umjetnost, u moju srž – rekao je.

Govorio je uvjerljivo i isprekidano kao da je želio odmor za svoje riječi, za svoje misli, za sve one najprljavije riječi što jedan čovjek može reći. – Ali ne, nije on bio čovjek, pomislih u sebi. To sam i pomislio kad sam ga prvi put ugledao.

Od silne muke najzad shvatih da me želi uništiti, uzeti mi dušu, sve ono što sam sumnjao da postoji. Okrenuo sam se prema njemu, uočavajući da su mu oči napunjene krvlju. Gledao me s tolikom mržnjom da sam opet počeo sakrivati rukama svoje oči koje su taj prizor posmatrale. Noćima me obuzimao cijelog. Moje besane noći postale su utočište stvarnosti. Pokušavao sam neiscrpno, spoznavajući, shvatiti kako je bilo te noći, kada se ušunjao u san, kao sivi miš koji pokušava pobjeći u svoju najusamljeniju rupicu. Moje misli su postale prljavije od površine Zemlje na kojoj se pokreće mnoštvo dijelova tijela, koje koračajući u nepovrat gube sebe u bjesnilu muke. On je došao nepozvan, potpun stranac među strancima. Ova igra mučenja činila mu se luckastom. Bio mi je najpoznatiji gost među divljim i isprekidanim snovima. Štaviše, prestao sam ga smatrati gostom, bio je dio mene u meni, bio je stvarnost, bijes, mučilo. Hoće li ikada prestati? Gdje je početak bio, a gdje će kraj biti? Dolazi, pa odlazi, nestaje, gubi se u svoju postojanost. Mene uništava, hoda po meni. Gazi me, lomi me, muči me. Gubim misao o javi, čitava je postala mračna, gusta, izgubila se. Misao me proganja, uporno, moj um je zbunjen. Prestao sam osjećati, tražim smisao, tražim svjetlost. Osjećam se glupo i s čuđenjem tapćem u mraku, ne krećući se i skoro ne dišući. A ti, nepoznati i stalno neshvatljivi, pokaži mi tačku smisla, pokaži mi prije nego ostanem sam samcat u beskraju bezumnih lica! Znaš li kakvu zabludu činiš, pokušavajući uzeti moju dušu? Pokušavaš me učiniti demonom, pokazuješ snagu, ali je gubiš spoznavajući kome si uzeo misli.

Ne odustaje, gospodar je moga oka. Osjeća se kao gladni demon, koji grize i nema milosti. Zašto mene? Zašto nije nekoga ko ima san? Pokušavam da ne mislim ništa, ali uzalud – on je tu kao silueta koja želi pažnju. Moj dah nije isti, moje tijelo boli. Dišem, živim, molim. U paklu tame, muči me, postajem On, postajem Drugi.

Dok sam se budio, osjećao sam duboki pritisak u desnom dijelu glave. Obeshrabljivao sam sebe da je prethodna noć bila samo jedna u nizu mojih snova, koji su bili inteligibilna i razumljiva samo meni. Osjećao sam da moje unutrašnje, duševno stanje nije isto. Počeo sam razmišljati o nekim bezazlenim i suvišnim pitanjima koja sam smatrao ništavnim i neupotrebljivim za stvarni svijet, onaj u kojem živim. Onda pomislih na trenutak – šta ako se prethodna noć doista desila? Ne, ne i ne! Ne želim ubijati svoj um sa tako suvišnim pitanjima, jer su takve stvari i misli zaista nestvarne, kao što je nestvarno i da je gospodin De Gosprion dolazio mimo zakazanog termina. Ne, ne i ne! Odmah ću prekinuti sa tim pitanjima i početi razmišljati gdje bi portret mogao biti. Prema tome, pokušavao sam razmišljati i opipati svaki kutak kuće ne bih li se sjetio bar neke pojedinosti u onom momentu kada sam ostavio portret. Stara kuća mi je u tom momentu izgledala potpuno prazno, kao da godinama niko nije boravio, pa čak ni Ja. Odustajem.

Kako je beskrajno tužno moje životno stanje, kako je bolno gledati nepomične statue u ovoj prostoriji. Ponekad mi se čini da one žive više nego Ja. Ja. Ah! Kako prosta riječ, a znači mnogo više. Te divne skulpture koje zaudaraju na samoću. Kako je beznačajno osjećati se beznačajnim, kako je ponižavajuće ovisiti o tom prokletom portretu, pa čak i miševi u svojim tajnim kućicama imaju veću, dražesnu slobodu. Evo, otići ću na ulice, hodat ću sam kao ludak, sjedit ću na najusamljenijim klupama gdje dolaze klinke prepričavati jedna drugoj svoje najtamnije tajne, skrivene duboko u njima. Ustat ću sa klupe, jer ne bih podnio vjetar koji tako nervozno i tako namjerno ruši principe prirode. Dišem, svjestan sam da dišem, ali sumnjam da postojim. Osjećam otkucaje svoga srca koje kaže: „Iščupajte me odavde, ja nisam želio biti zarobljen u ovom pogrešnom i nimalo ugodnom tijelu.“ Prokletstvo, zastane mi dah svaki put kad pomislim da je portret put do moga postojanja. Prokletstvo, zar svaki put postoji nešto što osigurava moje postojanje? Dokle više tako? Zar je tako teško živjeti? Ja ne znam, možda sam nekada znao, ali ni toga se više ne sjećam.

Napokon sam prestao udisati odvratan dah moje prisutnosti, time što sam uzeo sebi za pravo da izađem ispred kuće da osjetim novi udisaj kao da moje tijelo nanovo živi, kao da novi dah znači preveliko nadanje za moj bezuvjetni duh. Sjeo sam na staru klupu koja je bila izgrađena od starog drveta prije mnogo godina. Počinje mi prkositi ta ista klupa, pričinjavajući mi se da se ruga mojoj nesretnoj samosvijesti koja je zaudarala na puko dostojanstvo moje ništavilosti. Ostao sam sjediti na klupi, prkoseći joj, mada je moje unutrašnje Ja znalo da je u pravu i da joj moja prisutnost sve više remeti dodir sa prirodom. Tužno bi mi bilo gledati ovaj prizor da sam samo slučajni prolaznik i da posmatram sebe kako sam samcat gledam u prazno, jer je i moj život prazan. Pitam se da li bih sve to primijetio, prolazeći pored sebe. Vjerovatno da bih, s obzirom na to da sam toliko jadan sam sebi, pa kako bih se tek onda činio drugima? Ako sam nedovoljan sam sebi, kako da budem dovoljan ostalima? Dok sam razmišljao o tome i gubio se u svojim mislima, tek primijetih da na klupi nasuprot moje sjedi riđokosa dama. Dok me je gledala nepomično, izvadi iz torbe crno-bijelu fotografiju. Pogledala me direktno u oči, pomalo začuđeno i sramežljivo. Ustade i krenu ka meni.

Nastavit će se…

Izvor fotografije: galleryintell.com

Please follow and like us:

Pismo bogu / Bogu

Anel Zubčević
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za germanistiku, I ciklus
Odsjek za komparativnu književnost, I ciklus
anelzubcevic@gmail.com

Bog je Jedan – broj jedan svega. Broj jedan je jedini broj koji ne mijenja svoju vrijednost kad se pomnoži ili podijeli sa sobom. Svaki broj koji se podijeli sa sobom daje jedan – gubi sebe i označava Boga. Dotle je tvrdnja da je Bog Jedan potpuno opravdana. Ali šta je sa nulom? Kada nulu podijelimo sa nulom dobivamo nulu – Vječnost. Nula ne služi Bogu, ona uvijek ostaje nula. Nula nije božiji rob. Nula je dokaz da je Bog morao jednom kao Jedan nastati. Bog je Jedan, ali Nula je ispred jedan, Bog nije prvi. I on se, kao i sve što je postojalo i postoji, morao iz nečega stvoriti. Nebitno kako, ali se morao pojaviti Nekad. Ako tvrdimo da je Bog oduvijek prisutan, čime se bavio toliko vremena dok nije došao na bolesnu ideju da stvori ljude? O nama samo priča, nama se ukazao, mi smo mu sve. Krenimo od toga da smo mi njegovo jedino remek-djelo, inače, ne bi nam posvetio toliko pažnje i vjere. Imao bi čime da se bavi, ipak je svemoguć i sveprisutan. No zbog čega su mu ljudi tako bitni? Šta Bog ima od mog života i zašto mi ga je dao? On tvrdi da smo mi njegovi robovi. Znači da mi je život dat da bih bio božiji rob. Ali ne, on robovlasništvo opravdava životom koji poklanja i oduzima; dao sam ti život, ima da mi služiš. Bože, to je ucjena, i na tom mjestu već gubiš moju simpatiju. Ti si bio sam, usamljen, neispunjen a pun sebe. Imao si predispozicije da budeš moćniji od svega što postoji i što sam stvoriš, samo nisi imao žrtve kao dokaze. Zato si stvorio čovjeka. Nesavršenog, plašljivog, usamljenog, sebičnog, dvoličnog, pokvarenog, nestabilnog, smrtnog. Tebi je bio potreban baš takav čovjek, jer zašto da rob bude moćniji od svoga Gospodara. Bio si dovoljno mudar da mu dodijeliš razum, i time omogućiš da postavlja pitanja na koje nema odgovora i postane glup. Tek glup čovjek može u tebe vjerovati, a tek u posjedu razuma možeš postati glup. Eto savršene podloge za ljude koji se klanjaju Tebi. Zašto ti je to uopšte potrebno? Da li te uzbuđuje kada se bespomoćni ljudi Tebi mole? Kad znaš da možeš sve, baš sve? Ne znam kako bih se osjećao kao Ti. Vjerovatno i ugodno i neugodno u jednom. Nije nikakva tajna da su živjeli ljudi tvoje prirode. Ljudi-bogovi, željni da se domognu zemaljskog trona. Takvi ljudi su bez milosti, jer njihov krajnji cilj ne dozvoljava dobročinstvo. Vladati sam znači smaknuti sve što ti stoji na putu. Ali da bi zavladao sam, ne možeš ostati kao Jedan, jer onda si samo sebi Jedini. Kad si postao svjestan da si sam nemoćan iako si svemoguć jer nemaš mogućnost da svoju svemogućnost pretvoriš u konkretnu silu koja će djelovati na nešto (stvarati i uništavati u prisustvu svjedoka), stvorio si čovjeka. Naravno, mogao si ostati sam u društvu prirode. Ali ona ne može da ti se divi. Ovako je koristiš kao svoje oružje, njenim pojavama objavljuješ svoju moć. Onda si životni put nazvao božijim i odmah postavio uslove njegove prohodnosti. Sve oko i mimo božijeg puta je ponor.

Fascinantno je koliko je bezglavoj masi potreban vođa. To je povijest bezbroj puta potvrdila. Kad se čovjek prestane služiti vlastitim razumom onda možemo samo ograničeno pričati o individui. Kolektiv ima samo jednu svijest, jedan karakter u kojem umire svaka neponovljivost ljudske jedinstvenosti. Vjernici su tvoj kolektiv, a ti si njihov diktator. Vrh svega. Vrh je visina, visina je biti iznad, biti iznad je biti nadmoćan – sve su to želje običnog čovjeka. Oni vjeruju u Tebe jer ih je strah, do smrti se plaše da ćeš postati moguć ako prestanu vjerovati. Jer ljudi ništa ne znaju. Moram priznati da si to mudro izveo. Sve nepoznato i tamno, neotkriveno nije samo tvoje skrovište već i izvor ljudskog straha od Tebe. Zato si sebi dozvolio da isti život koji poklanjaš čovjeku opet od njega oduzmeš. Naša smrtnost je temelj tvoga postojanja. Tek ono iza nje ti dozvoljava da budeš među nama. Drugačije nije ni moglo biti. Ti želiš doživjeti rođenje i smrt svakog čovjeka, zato si Ti vječan a mi smrtni. I onda, nakon svega, slijedi onaj drugi svijet, svijet zbog kojeg se živi na ovome svijetu. Čemu onda ovaj svijet – kao ispit na kojem će svako pasti, ali Ti, nekom ćeš progledati kroz prste; bit ćeš pravedno milostiv. Koji je tvoj konačni cilj? Da razdijeliš duše na grešne i nevine? Da oni iz raja upiru prstom na one iz pakla i bogu u kojeg ne vjerujem. Ipak je taj postupak, s druge strane, nužnost moga poduhvata, jer da bi isprva napao i poricao nečiji identitet, moram ga prvo stvoriti, moram na trenutke dozvoliti da se da Ruganje bude smisao svega. Zašto si uopšte bio toliko radikalan dok si konstruisao zagrobni svijet? Pakao ili raj – treće opcije nema. Zaslužujemo neko zajedničko mjesto koje će se nadovezati na ljudsku prirodu; suprotno od tvoga principa pretvaranja ljudi u anđele i đavole. Za prve sam nedovoljno dobar, za druge nedovoljno iskvaren. To vrijedi za gotovo svakog čovjeka. I još nešto – kako možeš biti dobar kada si stvorio pakao? Ti si rodio zlo. Dao si mogućnost čovjeku da učini najužasniji grijeh samo da bi vječno gorio i da bi drugi iz straha stremili ka raju, ka Tebi. Raj uopšte i ne mora biti raj, isto vrijedi i za pakao. Ali tvoj poziv na vjeru i vjerovanje su prijetnje i naređenja. Zašto si uzimaš za pravo da budeš zao samo zato što si Bog, što to možeš i u božijem obliku a da budeš lišen svake osude? Ko kaže da tvoja nepogrešivost nije sama po sebi pogrešivost. Ti možeš biti ohol i kad si milostiv, ti jednostavno možeš sve.

Ako pođemo od tvoje svemogućnosti, onda je sve moguće. Moguće je da postojiš nepostojanjem, da si ništavilo koje stvara svijet. Put do tvoje spoznaje je beskrajan, stoga ne mogu da te spoznam, tvoja realnost je za mene nedokučiva i iracionalna, od mene zahtijeva da slijepo vjerujem, da tvoju istinitost prihvatim kao nešto što me prevazilazi, ali moje vjerovanje je nepouzdano, ono može vjerovati u sve čega nema, kao što je sposobno da unese smisao u sve što se ne može preispitati. Želim reći da si previše spekulativno ‘’biće’’, suviše odsutno i mirno da bih bio uvjeren u tvoje Ja. Pripišem li svoj život tvojoj volji, za koju se kaže da u konačnici određuje sve, onda je za pretpostaviti da je i ovo omalovažavajuće obraćanje tebi, dijelom čin tvoje volje, makar kao potajna želja da te stavim pod znak pitanja, da te obasipam sumnjom koju mi dozvoljavaš, koju mi namećeš i koja se najzad vraća tebi, a ja nisam neko ko može da vjeruje dok sumnja. Želim jasno rješenje protivrječnosti, ne podnosim razdor između onoga što vidim i osjećam i onog što bih trebao osjećati iako to ne mogu da vidim. I baš tu, gdje mnogi vide smisao vjere, ja nalazim besmisao vjerovanja.

Potreban si zbog apsurda, ta potreba je već apsurd po sebi a ne njegovo rješenje. Nije li dio tvoje istine, da vječno živiš u njemu, tačnije, on je tvoja hrana koju čovjek sam ne može da svari. Možda zato što ti godi ta odvojenost od čovjeka, jer ako ti priđe preblizu, spoznat će da je ono što misli da jesi u suprotnosti s onim što zaista jesi, ili uopšte nisi i ne možeš biti, a u tom slučaju bi bilo besmisleno zahtijevati bliskost s obzirom na to da je udaljenost između onoga što postoji i onoga što ne postoji nepremostiva konstanta. Čekati smrt da bi spoznali? Gdje onda usidriti smisao života, negdje iza egzistencije, tamo gdje započinješ vidljivi ti a prestajem umni ja? Kako da uvidim smislenost smisla dok sam ispred crte koja me od njega razdvaja? Ako je ovaj život samo vrsta ispita, i trenutak smrti njegov kraj, a ono iza sabiranje bodova i konačni sud o mojoj čestitosti i općoj primjerenosti, onda želim znati čemu moja sačuvana čistoća, čemu služi moj blaženi vječni život koji slijedi kao nagrada? Meni nije dovoljan smisao koji se zaustavlja pred tim pitanjem. Nepotpuni smisao koji opravdava patnju i bol života, ali nemoćno staje ispred vječnosti što dolazi poslije. Vječni život koji je tada još manje moj, još više lišen moje volje. Šta ako ne pristajem na taj nepotpisani i tajni sporazum? Da li me tad odbacuješ jer sam se pitao zašto nisam pitan. Da li postajem upitan ako se pitam? Da, želim apsolutan smisao koji je tako udaljen i od tebe samog. Zapravo, želim spoznati smisao tvoje egzistencije, kako bi tvoja vlast nad mojim životom bila opravdana. Zašto si ti moj gospodar, a ja tvoj rob? Tko te je krunisao a mene ponizio, ako već nisi birao da budeš bog. Ako je to narod, onda si loš gospodar jer stavljaš svoju volju nad voljom onih koji su te prihvatili. Ako si pak oduvijek bog, pitam se zašto i čovjek nije oduvijek. Čime si se bavio u beskrajnom razmaku između sebe i čovjeka? Razmišljao si o njemu. Imao si koncept i lične interese. Tražio si svoj smisao u stvaranju, nadziranju i kažnjavanju. Mogao si ostati bog bez čovjeka, ali onda vjerovatno ne bi bio bog, bio bi bezimena sila bez potvrde svoje moći, sila koja bi izgubila tačku svoje referencije koju nalaziš u ljudima. Sve bi teklo u sebi i za sebe. Samo stvorenja s razumom mogu osjećati reflektovani strah od smrti, i ona, koja ga u jednom trenutku svojih osobnih poniranja izgube, mogu vjerovati u tebe, odnosno vjera je uslov gubitka tog straha. Ti im oduzimaš strah jer im ulijevaš nadu, pritom u čovjeku budiš veći strah, koji se odnosi isključivo na tvoju superiornost i time obavezuje na poslušnost i vjerovanje putem kojih smrt postaje bezbolni prolaz do konačnog blaženstva i mira. To je zabluda koja oduzima opipljivi život i ne daje ništa. Nada je suviše prazna da bi se u njoj krio smisao, ona može biti samo nadanje da taj smisao postoji.

Prije nego nastavim, moram opravdati svoju stalnu protivrječnost, koja postaje glavno obilježje moga pisma bogu. Paradoksalno se obraćam i pišem preda mnom prikaže kao realan, da bi najzad njegovu prividnu realnost uništio u dijalektičkom kretanju koje će stati onog časa kada objavim konačnu smrt Nepostojanog. Tako bože, obraćam ti se, iako znam da te ne čujem i ne vidim, iako znam da ne posmatraš i ne osluškuješ, iako znam da je moje pismo zapravo ispovijest sebi, da je svaka misao pisana da bi bila mišljena, i da je svaka riječ promišljena i čvrsta, od koje nikada neću odstupiti sakupivši dovoljno dokaza o nepouzdanom bivanju Svega. Trebam li te i dalje mrviti i rastvarati u svojoj moždanoj kaši? Misliš li me zaustaviti? Gledaš me s visine i smišljaš bolno upozorenje, a ja se pitam zašto te toliko pogađa moja misao? Ako je dobrota tvoje neprikosnoveno načelo ophođenja prema svijetu i ljudima, zašto bi na moj prkos odgovorio prkosito? Učini suprotno, prihvati me zato što sam drugačiji, što sam svoj, makar pogrešan za tvoje shvatanje mene. Je li bitno da li vjerujem u tebe ako radim od sebe sve po tvom. Čestit sam iz vlastitih etičkih uvjerenja koja se tek u nebitnim tačkama suprotstavljaju tvojoj moralnosti. Čuvam obraz zbog lica, zbog porodice, prijatelja, ljubavi, zbog čovječnosti koja je u meni bez da je prizivam u ime Vrhovnog suda jer bi iz nje mogla proisteći vječita korist ako je uspijem ostvariti. Ne trebaš mi da budem dobar, kao što ni ja ne trebam tebi da bi bio bog. Bit ćeš dovoljno bog i bez mene, a mene prihvati kao čovjeka bez atributa izvučenog iz tvoje imenice, nasilno me sebi prisvajajući, a ja ne želim biti u tuđem vlasništvu. Ipak sam svojeglav, nisam posjed obilježen i ograđen tuđim htjenjima koja se smatraju jedino ispravnim. Imam svoje kretanje, svoju promjenjivost, pogrešivost i odstupanja od sebe. Pusti me jednostavno da budem!

Istina je da ponekad osjećam strah od smrti i od našeg mogućeg susreta. Šta ako me dočekaš poslije, i ako posmrtni ostatak moga duha, i dalje u potpunom prisustvu svijesti, bude svjedočio tvojoj pojavi? Kako da se tada postavim, kojim argumentima da se pravdam? Vježbam retoriku, gutam knjige svakodnevno, analiziram prošli svijet, pokušavam se izdići iznad čulnog sebe u nepouzdana prostranstva koja ne posjeduju dimenzije vremena i prostora. Vraćam se sebi, svojoj nazočnosti, natrag u svoje tijelo, u ono što je izvjesno i nepokolebljivo istinito. Ne mogu poreći svoju riječ, svoj pokret ili osjet, to osjetim i stoga je stvarno. No krenem li u potragu za smislom života, dolazim u predio koji nije stvoren za čovjeka i njegov um. Um je kletva s kojom čovjek mora naučiti da živi. Osjećam njegovu potrebu prodiranja u nepoznato, tmina ga privlači, ali to je samo pomračenje misli, svjetlost koja ništa ne osvjetljava. Zbog toga mnogi odustaju od umnog, ono je ograničeno i ne poznaje nadu. Ako se um diže iznad sebe, onda se ništa ne nalazi ispod, a razdaljina između istine i njega ostaje uvijek nepromjenljiva. Iako ne razjašnjava fenomen života, um mi ipak daje priliku da upoznam dubinu svoga ponora, u kojem je apsurd jedino izvjesno vječno. Djeluje protivrječno da se tobom, bože, najviše bave oni koji u tebe sumnjaju. No upravo takvi ti, prilazeći tvojoj nedokučivosti s krajnjim nepovjerenjem, postaju najbliži. Oni te proučavaju, preispituju mogućnost tvoje istinitosti, analiziraju tvoju nepouzdanu datost, pretvaraju te u nešto drugo, rastavljaju i ponovno sastavljaju, pronalaze nedosljednosti u tvome bitku, pitaju se šta si, ako nisi bog, ili pak, ko je nalik bogu ako nisi ti. Jasno je da moj umni put do tebe prvenstveno znači naše razilaženje. Ipak si tada najprisutniji u meni, ne kao bog, već kao misao o njemu, koja nikada ne može postati ti, s obzirom na to da stalno iznova promišlja sebe, poništavajući tako tvoju jedinstvenost. Ona je autoreferencijalna i predstavlja neuništivu ljudsku težnju da apsolutom obuhvati smisao. Mislim o tebi jer te ne mogu ubiti. Ono što je iza smrti je već mrtvo, ili tačnije, nikada nije ni živjelo.

Tvoje bezgranično prostiranje među živima je šareni tepih koji neke čuva od neminovnog dna, od mogućeg besmisla svega. Ponavljam, ono što je daleko od mojih čula je podjednako daleko od moga srca i uma. Nada je samo budućnost koju crtam nevidljivim bojama, po platnu koje se ne da uramiti. Bacanje u tvoj prazni zagrljaj je smrt uma, time i čovjeka. Da bih povjerovao u nešto što ne vidim, moram napustiti imanentnost, moram zaustaviti vrelu krv koja je dio moje prirode koju nisam birao, i upravo zbog toga ne mogu da je gušim, da poričem neposrednost svoga spiralnog Ja, koje smisao svijeta pronalazi u vječnoj potrazi za njime, a to je put bez cilja, prijevremeno prodiranje u praznu transcendenciju u koju odvlačim svoju buduću besadržajnost. Smrt je moja trenutna granica, iza nje sam trenutno ništa. To je moj izbor, sloboda moga djelanja, zidovi moga uma po kojima mogu šarati misli koje mislim. Ne ubijam tebe bože, samo postepeno oduzimam sebe, do tačke kada neću moći ni da razmišljam o tebi. Moja smrt je naš vječni rastanak. Ti si samo u čovjeku koji živi, u nepouzdanom jezičkom sistemu kojim se služi, u beskorisnoj nadi koju s tobom ispunjava. Živ si dok ima života, dok je čovjek zarobljen u svome bitku bez odgovora, dok mu svijet bezobzirno okreće leđa ne osjećajući potrebu da bilo kome polaže račune. Ti zamjenjuješ smisao koji ne postoji, besmisao koji nadoknađuje nepostojani smisao, besmislen koliko i smisao koji postoji samo u ljudskoj opstojnosti. Takav smisao je konstituisan u ljudskoj svijesti i stoga je od nje ovisan. On se ne može odvojiti od misli iz koje nastaje, i predstavlja reflektirani smisao, odnosno ljudski pokušaj da sjedini čovjeka sa svijetom u kojem je dat. Jedino si u čovjeku zaista bog, ali tvoja prisutnost u njemu je ujedno i tvoja najveća slabost, jer pretpostavlja tvoju smrtnost, identičnu prolaznost tvoga i ljudskog života.

Iako te moje pismo u velikoj mjeri poriče, ipak odiše tvojom prisutnošću, i to je još jedan teško objašnjiv paradoks moga pisanja, koji i za mene dijelom ostaje nerazrješiv. Jedno je sigurno, ovim obraćanjem ne tražim spoznaju tebe, ne želim da se u meni stvoriš, ne prihvatam određenost svoje budućnosti, mislim da je to posve suluda nagodba sa životom, naprotiv, moje misli su pokušaj da shvatim poraznost svoje egzistencije i izvjesno su sredstvo za konačno pomirenje sa smrću. To je konačna vjera u konačnost. U moj kraj koji me čeka i koji nije pitanje nade i vjere, pa ni razuma. Smrt ne postavlja uslove. Ne zahtijeva nikakav izbor, nikakvo određeno djelanje. Ona je toliko slobodna da uzima sve, jedina koja je bezuslovno pristala na apsurd života, i možda je tako postala njegov jedini istinski smisao. Upravo me moje misaono lutanje dijeli od božijeg čovjeka, koji je od početka do kraja primoran da misli jedno te isto, bez obzira na neposrednost života, koji se odupire univerzalnom iskustvenom poimanju, koje, stoga što je opće, postaje nedosljedno individui, zadržavajući svoju neprikosnovenu konstantnost unatoč promjenljivosti iskustvenog obzora pojedinca. Hoću reći da je božiji čovjek najmanje čovjek od svih ljudi. Ne samo zbog svoga pravolinijskog puta, zbog jedine istine koju prihvata bez prigovora, koja je zapravo prigovor životu koji ne poštuje jedinu istinu, već, prije svega, zbog odustajanja od aktivne upotrebe osnovnog aparata duhovne egzistencije, usprotivljenost umu koji je u centru ljudskog postojanja. S tim ne želim reći da je centar svijeta um, ipak je jedini u mogućnosti da određuje i poništava centre, on je taj koji im daje i oduzima značenje, taj koji prvenstveno omogućava potragu za istinom. Naravno da je i svaki božiji čovjek razumsko biće, ali i biće uspavanog uma, uljuljkanog u višoj istini koja ga se ne tiče direktno, s obzirom na to da napušta područje njegovog pouzdanog djelanja, i ulazi u sfere ljudske neopstojnosti, ispunjene konačnim sadržajem samo za one što čvrsto vjeruju u božije vječno.

Možda bih te trebao ostaviti na miru, pustiti da budeš to što jesi, bio svekolika svijest ili prazna riječ, most do konačne spoznaje ili provalija u ljudskom duhu. Naša jedina tačka dodira je tačka u kojoj dodirujem svoj bitak, ali to nije tačka eksplozije što će evocirati tvoju nadnaravnost, i prikazat mi je u imanentnom obliku egzistencije. Ti zbilja ne egzistiraš u svojoj učahurenosti, koja je obilježila tvoj neživot prije ljudskog života. Obitavao si u Ničemu kao Ništa. U bezgraničnoj samoći nepostojanja spavalo je tvoje mrtvo Ja, čekajući bezumni poljubac patuljka da te oslobodi praznog sna. Tvoje buđenje je bespomoćno ljudsko dozivanje u pomoć, obraćanje Drugom koji progovara u nama. To je slijepi put koji završava u individui, u kojoj se najzad tvoja nespoznatljivost preobražava u transcendentnu konkretnost. Prvo se izgovori Bog, pa se na tebe pomisli, a to te čini robom jednog bijednog sistema u kojem plutaju isprazni znakovi što upućuju na druge znakove, ne dozvoljavajući time da se neki znak izdvoji za sebe, i postane samodovoljan, pun vlastitog značenja bez obzira na problem njegove referentnosti.

Prije svega si bog u riječi Bog, a ona predstavlja pustu neodređenost koja dobija svoj spekulativni sadržaj tek uspostavljanjem odnosa sa drugim riječima, kao što su čovjek, bitak, nada, vjerovanje, vječnost, nepostojanost itd. U protivnom si usamljena monada koja gubi tačke svoje referencije, a time i mogućnost da stupi u kontakt s ljudskom sviješću, i to samo onom koja beznadno odustaje od svoje moći varljivog saznanja, tražeći jedno dogmatično rješenje svih svjetovnih protivrječnosti u određenom apsolutnom nužnom biću. Tako je moje nepovjerenje u tvoje postojanje više jedno negiranje tvoje određenosti koja te čini konačnim i ograničenim stvorenjem. Preispitujem vjerovatnoću svake mogućnosti tvoga bitka, i nikada ne dolazim do čistih saznanja, već te vodim kroz svoje umsko-dijalektično kretanje, koje te razlaže na sve tvoje različitosti, i nudi ti obitavanje u svakom upitniku tvoje egzistencije. Trebao bih razjasniti zašto naizgled dolazi do jednog paradoksa kada ispitujemo prirodu moje svijesti i svijesti jednog vjernika, dakle roba jedne nadsvijesti koja ograničava slobodu njegovog djelovanja. Isprva bi se moglo pretpostaviti da je svijest vjernika transcendentalna pa time i nadiskustvena. U tom slučaju bi moja svijest trebala biti ona koja je ograničena empirijskim saznanjem i nesposobna da se prepusti metafizičkoj magiji mišljenja. Odnosno, moja svijest bi bila ona koja vjeruje samo u ono što opaža i doživljava unutar sebe. No upravo je suprotno istina, s obzirom na to da se svijest vjernika nikada ne uzdiže iznad empirijskog saznanja, već u njemu obitava i traži dokaze za jedno transcendentalno iskustvo boga. Svijest vjernika nužno ostaje u domenu iskustva, i jedina nit koja je spaja s bogom je tanka nit vjerovanja, koja nije plod sigurne spoznaje nego slijepog pokoravanja izmišljenom drugom što treba uliti smisao u sve što čovjeka čini nesigurnim i uplašenim.

Želim naglasiti kako je moj sveobuhvatni pristup tvojoj nespoznatljivosti bliži tvojoj istinskoj prirodi nego ijedan dogmatičarski marš u prazni prostor, gdje će se podići statua boga konstruisana ljudskim mjerilima. Uzmem li za primjer jednu od monoteističkih religija, i postavim li u centar njihovog vjerovanja jednog i jedinog boga, postaje odmah jasno da je vjerovatnoća istinitosti njihovog saznanja božije prirode jako mala, budući da izostavlja čitav niz drugih mogućnosti njenog ostvarenja. Za razliku od vjernika monoteističke religije, moj spekulativni um zahvata čitav potencijalitet božijeg prostiranja i njegovog identiteta, te razbija okove njegove pogrešno postavljene pozicioniranosti i zatočenosti u pogrešnoj formi s pogrešnim sadržajem. Otpuštam te od svakog irealnog određenja, bože, i dozvoljavam da ostaneš stvaran ali neostvaren, pa time ne apsolutno nužno biće nego nužnost apsolutnog bića, koja ne implicira nikakvu konkretnost u pogledu Tvoga bitka, već izlaže samo prostu hipotezu o postojanju višeg uzroka koji nadilazi ljudski um.

Još jedna značajka našeg odnosa mi nikako ne daje mira, a tiče se prirode naše ljubavi. Tvrdiš kako je tvoja ljubav bezuslovna i totalitarna, ali ne primjećuješ njeno patvoreno porijeklo, utemeljeno u strahu od tvoje nevidljive i svemoćne pojave. Čovjek postaje vjernik tek onda kada pristaje da te se boji, jer to je uslov koji ga povezuje sa tvojom naizgled besprijekornom ljubavlju. Vjernik te voli jer se plaši da u slučaju nedostatka ljubavi prema tebi ne probudi tvoj gnjev, koji tako otvoreno najavljuješ u svakom slučaju neposlušnosti. On diže pogled ka nebu jer mu je zemlja suviše okrutna, a ti se koristiš njegovim slabostima, kako bi dobio na snazi i uvjerljivosti egzistiranja. Moram li ti napominjati da ljubav nije čista ni s tvoje strane, budući da voliš samo u slučaju pokornosti, pa je strah despotsko sredstvo kojim kucaš na njihove grudi da ti otvore srce i da te puste unutra. No nije li jalov svaki odnos koji u svojoj srži sadrži obostranu korist, i specifični metod svoga ostvarenja. Šta je sa mnom, uvaženi bože, gdje me smještaš s obzirom na to da ti se ne klanjam i ne vjerujem da bih trebao? Nalazim li se negdje izvan svih kategorija, kao odbačeno siroče nebitno za ljudski i nebeski poredak? Nosim li tvoj žig negdje, na neosjetnom mjestu budućnosti moga prokletog duha? Postoji li za mene neki put, koji ne vodi kroz vjeru a ne završava u Paklu? Kako mi uopšte možeš zamjeriti ravnodušnost prema tvojoj dobroti i svemoći, kada jednostavno ne osjećam strah od nepoznatog, pa tako ne posjedujem predispozicije da u tebe vjerujem, ali to nije moja krivica, ako je možemo pripisati nekom, onda te čeka duga optužba koju ću ti iščitati pri našem prvom susretu, do kojeg nikada neće doći…

Izvor fotografije: Google

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Please follow and like us: