Riječ uredništva

Poštovane čitateljice i poštovani čitaoci,

predstavljamo vam peti broj Časopisa Slovo. Ovaj put, Časopis Slovo je objavljen nakon prvobitno predviđenog roka, a razlog tome je promjena članova/ica Redakcije koja se dogodila u proteklom vremenskom periodu. S obzirom na to da se se prvi put susrećemo sa redakcijskim angažmanom, nadamo se da smo ovim brojem Časopisa ispunili/e vaše kriterije i opravdali/e vaša očekivanja. U ovom broju, po prvi put kako je i nagoviješteno prethodnim izdanjem, preduvjet za objavljivanje radova nije samo status studenta/ice kako je bila dosadašnja praksa, nego dobna granica do 30 godina. Nadamo se da je promjena konkursnih uvjeta proširila našu čitalačku publiku, a samim time i ohrabrila ju na svojevrstan publicistički angažman. Također, uistinu smo ponosni što i ovaj put sadržinu Časopisa čine radovi iz regiona, te radovi autora sa drugih fakulteta. Nažalost, u ovom broju nema pristiglih radova u kategoriji prevoda, ali smo bogatiji za stručne radove iz raznih oblasti, književnoumjetničke radove i također prikaze knjiga. Zadovoljstvo nam je što su u ovom broju Časopisa objavljeni radovi do sada neafirmiranih autora i nadamo se da će se njihov talenat prepoznati.

U petom broju Slova čitat ćete intervju pjesnikinje Tanje Stupar-Trifunović čija su dosadašnja književna djela više puta nagrađivana, prevođena, ali i zastupljena u antologijskim izborima. Neizmjerno nam je drago što smo uspjeli u naumu kreiranja web-stranice Časopisa Slovo na kojoj će uskoro biti objavljena sva dosadašnja izdanja, a samim time i dostupna u elektronskoj formi.

Dužnost nam je da se zahvalimo svim prijateljima Časopisa i onima koji su na bilo koji način učestvovali u njegovom kreiranju. Također, hvala svim profesorima i profesoricama koji/e podržavaju naš rad, te u konačnici zahvaljujemo se Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na neskromnoj podršci, finansijskom doprinosu i saradnji pri realizaciji Časopisa. Nadamo se da će Časopis Slovo doživjeti još mnogo izdanja, te vas pozivamo da vlastitim radovima doprinesete stvaranju ovog Časopisa.

Srdačni pozdravi i do narednog čitanja!

Jasmina Mujezin

Please follow and like us:

Čarape

Đorđije RADULOVIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet
Odsjek za psihologiju, I ciklus
djordjije.r@yahoo.com

Čarape

Zapetljavao se u bezbroj riječi koje tragaju jedna za drugom, teže da spoje dva otrgnuta kraja, ali je taj proces zapetljan baš kao i njegova potreba da rečenice dobiju svoj smisao. Ni logika ne pomaže u prevođenju misli u riječi u rečenicu, jedan red koji u sebi nosi mnoštvo turbulencija, ali i ravnih znakova koji ne vode nikuda.

Ukrasi, bespotrebne tačke i zarezi ne znače ništa, a bez njih čitanje redova izgleda kao ronjenje na dah, a u samom ,,roniocu“ (koji žuri da izroni iz pokušaja kazivanja)  sukobljava se  potreba za vazduhom  sa željom da razumije poruku.

Često se gubio u hermetičnim stilovima i naraciji koja iziskuje fizički napor. Izraz u koji je utisnuto sve ono što nosi, čak i onda kada se riječi utrkuju, sustižu, ali i prestižu jedna drugu u nadi da će ih oblikovati, baš kao što vajar oblikuje kamen. Ruke su umorne, prašina prekriva obrve i trepavice, a svaki udarac je jači i duži od prethodnog, on pravi sopstveni teren za igru pronađi me, igru koju igramo cijelog svog života. Traganje za sobom i drugima.

Jutro je. Alarm opet nemilosrdno zvoni. Nije volio taj zvuk jer ga je podsjećao na bol. Cijelu noć je snijeg koristio priliku i pustoš da svoje čestice ostavi u što većem broju, a on nema čizme za noćno lutanje. Samo čarape koje odavno imaju rupe. Mogao je još da spava, ali se probudio kako bi napamet naučio fraze koje su imale za cilj da poprave njegovu poziciju na brojčanoj skali, iako je znao da sve zavisi od raspoloženja ,,popravljača“. Te nule, trojke i dvojke izgledaju sumorno, zato je i osjećao kako su sve te crtice na papiru beznačajne. Osjećao je promaju koja je šibala kroz njega, iako su svi prozori zatvoreni. Proveo je još jednu noć mučeći sebe i sada kada se konačno završila, iz nje izlazi izmoren od beskrajnog niza misli koje nijesu dozvolile da ga san obuzme. Mora biti uvijek pripravan jer u susjednoj sobi spavaju dvije žene. Jedna mu je poznata, a za drugu ne bi mogao sa sigurnošću reći ko je, jer za sve godine koje je provela sa njim pod istim krovom nije uspio da je upozna. Ipak, jedno je znao. Voli samoću i distancu zbog toga što ne želi da joj neko poremeti ravnotežu, harmoniju haosa i utopiju u kojoj živi dovoljno dugo da sada ne može ili ne želi da se mijenja.

Tu je sa njima bio još jedan čovjek koji je, u stalnoj potrazi za svojim domom, dolazio i odlazio, a svaki put sve više razočaran neuspjelim razrješavanjem misterije nestalih čarapa, stalno se pita – što im to fali pa ne mogu biti srećni? Što je to što im ne da da iskoriste vrijeme i godine u kojima su zarobljeni bez mogućnosti bijega? Samo je smrt bijeg, i to onaj na koji su primorani i koji ne biraju, jer ona dolazi na kraju kao spas za svaku bol koju trpe dok udišu vazduh – sve češće ispunjen očajem i nostalgijom.

Iz dana u dan ga opsjeda depresija i delirično stanje, pa se od njega ne može ni riječ čuti, samo pokoja psovka koju izgovori tiho i za sebe – ona je rezultat raskršća na kojem se nalazi, razapet između bolesti i borbe za egzistenciju koja je vremenom postala konstanta u njihovim životima. Svoj bijeg on ipak nalazi u nekim drugim prostorijama u kojima je disanje znatno olakšano, a misli rasterećene i slobodno cirkulišu, kuća nije pretrpana ljudima, već su tu prisutne one dvije žene kojima život prolazi u znaku bolesti i spavanja, uz prethodno dobro odigranu svađu oko nečega što najčešće nema smisla, ali dosada učini svoje. Pravo pozorište u kući! Svakog trenutka, pri svakom obraćanju, osjeća se amaterska improvizacija i izvođenje nekog novog komada. Jedna drugoj požele da se ne bude, a onda (konačno) sve utihne. Noć uzima maha i ispunjava svaki, pa i najmanji kutak sobe u kojoj se čuje gluva, vapijuća tišina. U njegovim porama i ćelijama mrak potapa svjetlost, a san je borba između fiziološke potrebe za odmorom i psihičke budnosti.

Ponovo je noć proveo u analiziranju već analizirane situacije u kojoj bi tražio svaki, pa čak i najmanji detalj koji bi mu mogao poslužiti kao opravdanje. Međutim, svaki put bi došao do istog zaključka i tako isfrustriran bi provodio sate u prepiranju sa svojom suštinom i glasom onog ja koje je često nadvladavalo racio, pa se javljao strah od gubitka kontrole nad sopstvenim životom i emocijama. Buđenje noću bilo je njegov ritual. Imao je običaj da, odmah nakon što se probudi, otvori knjigu i udahne njen karakterističan miris, puštajući da ga taj osjećaj ispuni od glave do pete, a onda bi, opijen, ponovo zaspao – kao da je uzeo najveću dozu morfijuma.

Kiša je već danima ispirala prljavštinu i tamu. U tijesnim uličicama voda je našla svoje utočište i formirala ogledala u kojim su se mogla vidjeti sva ona lica koja se vješto prikrivaju i koja su ranjiva.

Njegov unutrašnji mehanizam u kojem se nalaze nepodmazani zupčanici i ključevi koji ne otključavaju niti jednu prostoriju, u kojima vjerovatno nema ništa osim straha da će nešto ispuniti taj njegov prostor, tu unutrašnjost u unutrašnjosti.

Please follow and like us:

Bačeno, izgubljeno i pronađeno

Zerina KULOVIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet
Katedra za arheologiju
Odsjek za komparativnu književnost, II ciklus
zerinakulovicmj@gmail.com

Bačeno, izgubljeno i pronađeno

Sažetak: Ovaj rad predstavlja esejistički pristup temi portretiranja jednog grada, polazeći od njegovog mikrokosmosa, jednog konkretnog predmeta – stare knjige na čijoj prvoj stranici je ispisana kratka ispovijest, do njegovog makrokosmosa.

Ključne riječi: portret grada, Sarajevo, bačena knjiga, pronađena priča.

Bačena knjiga! Podigla sam je sa poda da je ne zgazim – početak je kratke ispovijesti napisane crnom tintom na požutjelom papiru prve stranice knjige Troja potraga za istinom: Ilijada, Odiseja koju sam pronašla tokom jedne od svojih svakodnevnih malih arheoloških ekspedicija po Sarajevu. Labirint sarajevske pijace Ciglane pored svježeg voća i povrća, mlijeka i mliječnih proizvoda, rascvjetanih krizantema uredno složenih po bojama i spremnih za upijanje suza na nekom od obližnjih grobalja, nudi i buvljak na kojem se mogu kupiti vlagom, vatrom ili zubom vremena nagrižene knjige. Ispod tezgi presvučenih plavim najlonom na kojem leže bolje očuvane knjige, nalaze se kartonske kutije što, poput nekih vremenskih kapsula, čuvaju sjećanja. U tim kutijama su poluraspadnute knjige čije stranice proždire plijesan. Jedno u nizu izgubljenih sjećanja utjelovljeno je u grčevito ispisanoj ispovijesti koja, umjesto potpisom, završava riječima: Rat, 14. 6. 1994, Grbavica Sarajevo.

Knjiga koju 2016. godine nalazim u dubini kartonske kutije nosi svjedočenje nastalo dvije godine prije mog rođenja, tjera me da zamislim ulice Sarajeva kakve danas poznajem, preplavljene zgaženim, krvlju isprskanim knjigama. To svjedočanstvo, knjiga o potrazi za istinom, predstavlja samo jedan od primjera i načina na koji grad ispoljava svoju sposobnost komunikacije. Naravno da se na sarajevskom buvljaku nalazi niz predmeta kojima mogu biti dodijeljeni epiteti bačeno, izgubljeno, nestalo, traženo. Kada tu ugledam dječija kolica, cipele ili cipelu, stare udžbenike, stolove i stolice rasklimanih nogara, fotografije i razglednice –pokušavam spoznati poruku koju sa sobom nose i pitam se da li grad na taj način pokazuje da je svjestan mene i svih onih koji žele zaviriti ispod kartonskih kutija, plavih najlona i betonskih zidova.

Prisustvo velikog broja izgubljenih predmeta ukazuje na odsustvo velikog broja ljudi. Brdo bačenih knjiga upućuje na nestanak i smrt onih koji su te knjige nekada čitali, dodirivali, s ljubavlju poklanjali. Na taj način grad kao urbano središte postaje sjecište prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svi elementi koji grad čine gradom učestvuju u stvaranju cjeline koja funkcioniše poput jednog džinovskog organizma, pa se moramo zapitati šta bi sve, kada bi imale sposobnost govora, rekle ulice i parkovi, zgrade i naselja Sarajeva, kakva bi bila njihova ispovijest. Kao što zgrade i ulice predstavljaju gradsku makrosferu – ono što se može vidjeti iz daljine i što čini krajolik jednog grada, tako su izgubljeni i bačeni predmeti sastavni dio njegove mikrosfere –  prostora komunikacije koji ukazuje na odnos grada i onih koji žive ili su živjeli u njemu. Za razgovor je potrebno dvoje, a knjiga koja je bačena, pronađena, pa ponovno izgubljena u vrtlogu sarajevskog mikrokosmosa traži i pronalazi sagovornika. Neimenovani svjedok iz prošlosti na svjetlost dana iznosi, oživljava i oneobičava svijest o životu i historiji jednog grada. 

Sarajevsko naselje u kojem živim, zgrade pokraj kojih prolazim, knjiga koja ulazi u malu kućnu biblioteku – individualnu poput otiska prsta, proživljava vlastitu Ilijadu i poput Odiseja kreće na neizvjesno putovanje, stvara mapu jednog grada, nosi sjećanje neimenovanog svjedoka, pamti mrtvilo i smrt. Njeno putovanje je potraga za sagovornikom, čitateljem koji će pored epiteta bačena moći dopisati i epitet pronađena, a koji označava kraj njenog odisejskog putovanja. Međutim, iako je prestala putovati, knjiga nastavlja svoju sarajevsku pustolovinu, uvijek i iznova ukazujući na sadašnjost koja se suočava sa prošlošću u formi jedne kratke ispovijesti. Zbog toga se moram pitati da li sam ja sagovornik kojeg je ova knjiga tražila, da li sam ja našla nju ili ona mene, gdje je bila prije 1994. godine i kome je sve pripadala, koliko je puta bila pronađena i koliko puta je iznova kretala na putovanje.

Thrown away, lost, and found

Summary: This paper represents an essayist approach to the theme of city portrait, beginning from it’s microcosm, one specific object, an old book with short confession written on it’s first page, to it’s macrocosm.

Keywords: city portrait, Sarajevo, thrown book, found story.

Izvor fotografije: Unsplash.com

Please follow and like us: