5. poglavlje “Frankensteina”, “Mary Shelly”

Adriana KATAVIĆ
Univerzitet Sarajevo 

Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za anglistiku, II ciklus studija 
ak.fortuna91@gmail.com

5. poglavlje Frankensteina

Mary Shelly

(Prijevod s engleskog jezika)

 

Dogodilo se da sam jedne turobne studenačke noći ugledao vrhunac svojih patnji. S tjeskobnošću koja je gotovo prelazila u agoniju, sakupio sam instrumente kako bih mogao uliti iskru postojanja u beživotnu stvar što mi je ležala do nogu. Bilo je već jedan sat ujutro; kiša je zloguko škrapala po oknima, a svijeća mi je već bila skoro dogorjela, kada sam, pod treperenjem napola ugaslog svjetla, vidio kako se tupo žuto oko tog stvorenja otvara; teško je disalo, a jedan grčevit pokret protresao mu je udove.

Kako da opišem svoje osjećaje spram ove katastrofe, ili kako da prikažem nesretnika kojeg sam se s toliko beskrajnih muka i brižljivosti trudio da stvorim? Udovi mu bijahu skladni, i njegove crte smatrah prelijepim. Prelijepim! Dobri Bože! Žuta mu je koža jedva pokrivala rad mišića i arterija ispod; kosa mu bješe blistavo crna i glatka; zubi biserno bijeli; ali te veličanstvene osobine samo su stvarale užasniji kontrast s njegovim vodenastim očima, za koje se činilo da su skoro iste boje kao i zatamnjene bijele duplje u koje su bile usađene, s njegovim smežuranim tenom i ravnim crnim usnama.

Različite životne situacije nisu tako promjenjive kao osjećanja ljudske prirode. Marljivo sam radio skoro dvije godine, isključivo s ciljem da ulijem život u jedno beživotno tijelo. Zbog toga sam se lišio odmora i zdravlja. Želio sam to žestinom koja je daleko premašila svaku umjerenost; ali sada kada bijah završio, ljepota sna bješe iščezla, a napeti užas i odvratnost bijahu mi ispunili srce. Ne mogavši izdržati izgled bića što ga stvorih, izjurio sam iz sobe i nastavio dugo vremena prelaziti spavaću sobu, nesposoban da saberem misli i da spavam. Naposljetku, klonulost je prevladala uznemirenost što je bijah prije pretrpio, te sam se u odjeći bacio na krevet, trudeći se da nađem nekoliko trenutaka zaborava. Ali bješe uzalud; spavao sam, istina, ali su me uznemiravali najstrašniji snovi. Učinilo mi se da vidim Elizabeth, u cvatu zdravlja, kako šeta ulicama Ingolstadta. Ushićen i iznenađen, zagrlio sam je, ali kad sam joj utisnuo prvi poljubac na usne, one postadoše olovne boje s nijansom smrti; crte lica se počeše mijenjati i pomislih da držim leš mrtve majke u naručju; mrtvački pokrov ju je obmotao, i vidjeh grobne crve kako puze po naborima flanela. Trgnuh se iz sna užasnut; hladan znoj prekrio mi je čelo, zubi su mi cvokotali, a svaki mišić se zgrčio; tada na mutnom i žutom svjetlu mjesečine koja se probijala kroz prozorske kapke, ugledah tog nesretnika – jadno čudovište koje bijah stvorio. Podigao je baldahin; oči su mu, ako se mogu nazvati očima, bile uprte u mene. Vilice mu se otvoriše, pa promrmlja neke neartikulirane zvuke, dok mu je kez mreškao obraze. Možda je govorio, ali ja ga nisam čuo; jedna ruka mu se ispruži, naizgled da me zadrži, ali ja utekoh i strčah niz stepenice. Sklonio sam se u dvorište kuće u kojoj sam boravio, gdje sam proveo ostatak noći, hodajući gore-dolje u velikoj uzrujanosti, oprezno osluškujući i plašeći se svakog zvuka kao da će najaviti približavanje tog demonskog trupla kome tako bijedno dadoh život.

Oh! Nijedan smrtnik ne bi podnio užas pred takvim likom. Ni jedna oživljena mumija ne bi mogla biti toliko gnusna kao taj nesretnik. Promatrao sam ga dok još nije bio završen; bijaše ružan tada, ali kada su ti mišići i zglobovi zadobili mogućnost pokreta, postao je nešto što ni Dante ne bi mogao osmisliti.

Noć sam proveo mizerno. Povremeno mi je bilo udaralo tako brzo i jako da sam osjećao pulsiranje svake arterije; povremeno sam skoro tonuo u tlo kroz iznemoglost i iznimnu slabost. Drugujući s ovim užasom, osjetio sam gorčinu razočarenja; snovi koji su mi bili hrana i ugodan odmor tako dugo sada mi postadoše pakao; a promjena je bila tako brza, rušenje tako potpuno!

Jutro, sumorno i mokro, konačno je svanulo i otkrilo mojim nenaspavanim i bolnim očima ingolstadtsku crkvu, njezin bijeli zvonik i sat, koji pokazivaše šestu uru. Vratar je otvorio dveri dvorišta, što mi bješe utočiše te noći, ja izađoh na ulice, odmjeravajući ih hitrim koracima, kao da nastojim izbjeći nesretnika za kojeg sam se plašio da će mi se ukazati na svakom skretanju ulice. Nisam se usuđivao vratiti u stan u kojem sam živio, nego sam se osjećao nagnan da žurim, premda natopljen kišom što je lila iz crnog i bezutješnog neba.

Nastavio sam hodati tako neko vrijeme, trudeći se da tjelesnim naporom olakšam teret koji mi je pritiskao um. Prolazio sam ulice bez ikakve jasne ideje o tome gdje sam ili što radim. Srce mi je lupalo u bolesnom strahu, i ja sam hitao nepravilnim koracima, ne usuđujući se da se osvrćem:

Ko netko koji putem sam

Ide i ćuteć’ strah

Ne osvrće se više kad

Jednom se ozre plah,

Jer zna da zli ga prati duh

U stopu u taj mah.1 Continue reading “5. poglavlje “Frankensteina”, “Mary Shelly””

Please follow and like us:

“Traži se pisac” (Gabriel Garcia Márquez)

Ana LALIĆ

Univerzitet Sarajevo
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za romanistiku (Francuski jezik i književnosti i
Italijanski jezik i književnost), II ciklus
ana.lalic@gmail.com

Traži se pisac

Gabriel Garcia Márquez

(Prevod sa španskog jezika)

Gabrijel Garsija Markez u jednom od svojih članaka napisanih za El Pais 1982. pripovijeda o brigama koje su ga morile pred pisaćom mašinom.

Često me pitaju šta mi najviše nedostaje u životu, a ja uvijek priznam istinu: „Pisac“. Šala nije tako blesava kao što se može činiti. Ako bih se nekada našao u neodgodivoj obavezi da za to veče napišem priču od petnaest stranica, u letu se sjetim mnogobrojnih drugih noći kada sam probio rok za objavljivanje i siguran sam da će priča stići na vrijeme da bude odštampana. Ponekad će biti i veoma loša, ali obavezu ću ispuniti, što sam na kraju krajeva jedino i želio da kažem ovim košmarnim primjerom. S druge strane, ne bih bio u stanju napisati telegram čestitke ili nekome izraziti saučešće, a da ne sakupljam hrabrost sedmicu dana. Za ove nepoželjne zadatke, kao i za mnoge druge vezane za društveni život, većina pisaca koje poznajem bi se željela okoristiti poslom kojeg su već dobro uradili drugi pisci. Dobar dokaz skoro pa varvarskog osjećaja profesionalne časti je sigurno i ova kolumna koju pišem svake sedmice i koja će ovih dana u oktobru napuniti dvije godine. Samo je jednom omanula u ovom pogledu, i to ne mojom krivicom: bilo je to zbog neočekivanog kvara u prenosnim sistemima. Pišem je svakog petka, od devet ujutro do tri poslije podne, uz istu volju, istu svijest, istu sreću i veoma često sa istom inspiracijom sa kojom bih morao napisati remek-djelo. Kada nemam dobro definisanu temu, loše se osjećam četvrtkom naveče, ali me je iskustvo naučilo da će se drama riješiti sama od sebe samo za vrijeme sna i da će sutra početi da teče čim sjednem pred pisaću mašinu. Ipak, skoro pa uvijek imam nekoliko tema o kojima sam unaprijed razmišljao, i malo po malo počinjem spajati i sređivati podatke iz različitih izvora i veoma marljivo ih provjeravam, zato što imam utisak kako čitaoci ne gledaju tako blagonaklono na moje greške kao što bi možda gledali na greške tog drugog pisca koji mi nedostaje. Prvi cilj mojih kolumni je da nečemu podučim obične i stalne čitaoce, oni su ti koji me i zanimaju, iako to čemu ih podučavam može izgledati djetinjasto ili očigledno učenoj gospodi koja svakako sve zna. Drugi cilj mi je – i to je onaj najteži – da uvijek budu napisane onoliko dobro koliko sam ja u stanju da to uradim bez ičije tuđe pomoći, budući da sam oduvijek vjerovao da je lijepo pisanje jedina sama sebi dovoljna sreća.

Ovu službu sam sebi nametnuo zato što sam mislio da predugo ne pišem između dva romana, i da – kao i ruke igrača bejzbola – moje ruke gube snagu. Poslije se ova zanatska odluka pretvorila u kompromis sa čitaocima, a danas je labirint ogledalâ iz kojeg ne želim izaći. Osim, naravno, ako ne sretnem Bogom danog pisca koji bi izašao umjesto mene. Ali bojim se da je sada prekasno, zato što me je, jedina tri puta kada sam odlučio da više ne pišem ove kolumne, svojim neumoljivim autoritarizmom spriječio mali Argentinac, kojeg takođe nosim u sebi.

Prvi put sam odlučio prestati kada sam pokušao pisati prvu kolumnu, nakon više od dvadeset godina otkako nisam radio taj posao, i napatio sam se i naradio sam se sedmicu dana dok je nisam napisao. Drugi put je bilo prije više od godine, kada sam jedan slobodan dan proveo sa generalom Omarom Torihosom u vojnoj bazi u Faralonu. To je bio jedan tako prozračan dan, a more tako mirno da bi čovjek radije poželio da pliva nego da piše. „Poslaću telegram uredniku i reći ću mu da danas nemam kolumnu, i to je to“, pomislio sam, uzdišući od olakšanja. Međutim, nisam mogao ručati dok me je morila nečista savjest, tako da sam se u šest poslijepodne zatvorio u sobu na sat i po i napisao sam prvo što mi je palo na pamet, dao sam kolumnu slugi generala Torihosa da je faksom pošalje u Bogotu, uz zahtjev da je od tamo pošalju u Madrid i u Meksiko. Tek sam sljedećeg dana saznao da je general Torihos morao narediti da se vojni avion pošalje sve do panamskog aerodroma, a, odatle, helikopter do predsjedničke palače, gdje su bili toliko ljubazni da su moj tekst proslijedili nekim službenim kanalom.

Svaki dan pišem roman

Posljednji put sam htio prestati prije šest mjeseci kada sam se probudio i shvatio da mi je u srcu sazrio ljubavni roman za kojim sam čeznuo već toliko mnogo godina, i nisam imao drugog izbora – ili da ga nikada ne napišem, ili da, sad pa sad i u potpunosti, uronim u njega. Ipak, da budemo iskreni, nisam imao petlje da se odreknem svog sedmičnog ropstva, i sada prvi put radim nešto što mi se uvijek činilo nemoguće: svaki dan pišem roman, slovo po slovo, jednako strpljivo, i nadam se s jednakom srećom koja prati kokoške koje kljucaju u dvorištu i svaki dan čuju da im se sve više približavaju strašni koraci velike zvijeri koja dolazi sljedećeg petka. Ali, evo nas, kao i uvijek, opet ovdje i daj Bože da tako bude uvijek.

Već od popodneva kada sam počeo pisati ovu kolumnu u svojoj kući u Bogoti, a završio je sljedećeg dana pod diplomatskom zaštitom u ambasadi Meksika, sumnjao sam da nikada neću pobjeći iz ove ćelije; nastavio sam sumnjati u telegrafskom uredu na Kritu, jednog petka prošlog jula, kada sam se uspio razumjeti sa dežurnim radnikom da pošalje moj tekst napisan na španskom. Nastavio sam i dalje sumnjati u Montrealu, kada sam hitno morao kupiti pisaću mašinu zato što napon na mojoj nije odgovarao naponu u hotelu. Zauvijek sam prestao sumnjati prije jedva dva mjeseca, na Kubi, kada sam dva puta morao promijeniti pisaću mašinu zato što su odbijale da sarađuju sa mnom. Konačno su mi donijeli neku elektronsku koja je bila toliko savremena da sam na kraju rukom pisao u svesci na kvadratiće, kao u davnim i sretnim vremenima koja sam proveo u osnovnoj školi u Arakataki. Svaki put kada bi mi se desila slična nesreća, sve sam tjeskobnije molio da mi se ispuni želja i da dobijem nekoga ko bi se pobrinuo za moju sudbinu: pisca.

Uz sve ovo što je rečeno, nikada mi nije bio tako očajnički potreban kao jednog dana prije mnogo godina kada sam došao u kuću Luisa Alkorize, u Meksiku, da bih s njim radio na jednom filmskom scenariju.Kada sam ga sreo u deset ujutro, bio je zabrinut zato što ga je kuharica zamolila da joj napiše pismo za direktora socijalne zaštite. Alkoriza, koji je odličan pisac, koji svakodnevno radi kao bankovni službenik, koji je bio izuzetno dovitljiv autor scenarija za prve filmove Luisa Bunjuela, a kasnije i autor vlastitih filmskih scenarija, mislio je da će pismo napisati za pola sata. Ali sam ga zatekao, izluđenog od bijesa, usred gomile pocijepanog papira, na kojem nije napisao ništa više od svih mogućih varijacija uobičajenih formula: imam čast da vam se ovim putem obratim povodom… Pokušao sam mu pomoći i tri sata poslije smo još uvijek brisali i cijepali papire, već smo se napola napili od džina sa vermutom i prejeli smo se španskih kobasica, ali nismo nimalo napredovali od prvih konvencionalnih pisama. Nikada neću zaboraviti kako nas je milosrdno pogledala kuharica kada se u tri poslijepodne vratila po svoje pismo i kada smo joj, nimalo se ne stideći, rekli da ga nismo mogli napisati. „Ali to je veoma lako“, rekla nam je, skromna kakva je bila. „Pogledajte“. I tada je tako precizno i tako nadmoćno počela improvizovati pismo da se Luis Alkoriza morao pomučiti da ga napiše na mašini jednako tečno kako je ona diktirala. Nekim danima – kao danas – pomislim da je možda ta žena, koja je ostarila bez lovorika i u kuhinjskom limbu, tajni pisac koji mi nedostaje u životu da bih bio sretan čovjek.

Izvor fotografije: Google

Please follow and like us: