Jurij Bujda: “Samoća s pogledom na sobu s pogledom na samoću”

Hafiza ADEMOVIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za slavenske jezike i književnosti (Ruski jezik i
književnost), II ciklus
undspleen@gmail.com

Ponekad noću vrištim. Ponekad palim knjige iz svoje biblioteke, zabava koja ne pričinjava ni radost, ni barem nisko zadovoljstvo. Ali, za takve noći, kao što je ova, kada iza prozora kovitla ledena sitna kiša, koja se spušta mokrim pjegama na blatnjav asfalt, ne, za takve noći ja ne izlazim van, u hladni mrak bez mirisa. Iako bih, vjerovatno, trebao izaći. Još nikada nisam bio u prilici da vrištim na ulici za vrijeme takve nepogode. U mojoj kolekciji vrisaka nema takve noći. Vrištao sam u jastuk, vrištao u prljavom i zagađenom šumarku koji se pruža duž željezničke pruge, vrištao u rupu koju sam iskopao u vlažnoj šumi iza Varšavske ceste, vrištao u napuštenom hangaru u pustari, vrištao u ledenom vagonu zvečećeg prigradskog električnog voza, u vreloj kadi, u mraku, u kinosali, u metrou – ljudi su bježali od mene i trčali dalje, osvrćući se – neko s mržnjom, neko sa zavišću… Ali takve noći i takve ulice u mojoj kolekciji nema. Pa, neka i ostane mašta, tuga za izgubljenom prilikom, bez čega je nezamisliva bilo koja istinski vrijedna kolekcija…

Ostajem u sobi, pušim kraj prozora, čekam.

Ulica je pusta. Ni ljudi, ni pasa, ni Boga.

U dubini zgrade zaklokotao je lift. Čuje se da se zaustavio. Vrata su se otvorila. Koraci. Ali opet ne ka meni.

Na stolu, pored pisaće mašine, je narandža. Davno ju je trebalo pojesti, ali ja oklijevam.

Oblik moje sobe, koji se rodio u građevinskoj radionici Osvencima, je upravo to, jednostavan, neprirodan: to je pravougaonik. Četiri sa četiri i po metra. Skoro kvadrat-krug iz kojeg se ne možeš iščupati. Geometrija zla. Desno od prozora je maleni radni sto s pisaćom mašinom, pepeljarom i s vrlo debelim paketom čistog, poput užasa, papira. Duž zida je uski kauč bez dvije nogare, jedna je zamijenjena ciglama, u ulozi druge nastupa žuti komplet od pet tomova Cervantesa. Ponekad na polutruloj i masnoj površini kauča rasipaju svoje horizontalne čari moje malobrojne prijateljice. Jedna od njih je pojela moju zlatnu ribicu. Od tada ne držim akvarijum.

Dalje je dvokrilni ormar za odjeću, suviše prostran za moju bijednu garderobu. Naspram kauča, duž drugog zida, su police za knjige. S plafona visi bijedan, mesingan luster s vječito pregorjelim sijalicama, koje se non-stop moraju nabavljati u haustoru (razumije se, kradom od susjeda).

Pokušavam napisati bilješke o samoći. Zbog čega ruski čovjek tako čezne za samoćom. Nacionalnoj svijesti strana je kultura samoće, sazrela na hrišćanskom Zapadu. Samoća Zapada je rad, koji se može shvatiti i kao prokletstvo, ali se na prokletstvo ne svodi. Za kolektivnu rusku svijest, koja u individualizmu vidi samo zlo, samoća je duševno stanje, budući da je naša sloboda – sloboda mističkog uspinjanja duše ka Bogu, sloboda sjedinjavanja s Njim. Druga sloboda nam nije data. Vijekovima je ruski narod živio na svijetu, u tijesnim prebivalištima, nemajući priliku provesti neko vrijeme nasamo sa sobom i zavideći svetim isposnicima, koji su se povukli u samoću šumskih isposničkih ćelija i manastira…

Mi sanjamo o prokletstvu samoće.

A ja mrzim svoje prebivalište. I misli, koje je rodila ta geometrija zla, mrzim. I kakve se još misli mogu roditi u porodilištu, izgrađenom prema nacrtu krematorija.

Noću osluškujem zvukove koji se rađaju u dubini kuće. Škripa kreveta. Kap koja se s bolesnim zvukom razbija u umivaoniku. Nečiji jecaj. Poluprigušeni ženski vrisak. Plač djeteta. Lavež pasa. Koraci. Vrata. Lift. Ali opet ne ka meni. Kao duboka ponoć, boje i mirisi tuđih snova zgušnjavaju se i miješaju, uvlačeći se u sve kutove kuće, moje sobe, mog sluha. Ujutro biva veoma teško odvojiti svoje snove od slijepljene mase tuđih snova, odvojiti svoju moru o paucima i kljunorilim gmazovima od rajskog haosa koji se kovitla u svijesti mlade djevojke, koja se uz sretno uzdisanje vlažnih grudi predaje susretu s vrlo lijepim zmajem, koji joj dolijeće svaku noć…

Pušim kraj prozora.

Vrijeme je.

Treba se okrenuti odjedanput, iznenada. Naravno, sve u svemu, to je igra. Ali ponekad mi se čini da je, dok piljim u prozor, neko prebirao po mojim stvarima. Mistika. Naliv-pero na radnom stolu ne leži onako kako sam ga ja ostavio. Čini se da je otvorena fascikla sa starim rukopisima. A ako se zaviri u ormar, sigurno će se pokazati da sivo odijelo sa prišivenim džepovima ne visi na kraju, nego je pored crnog, koje je još davno trebalo baciti u smeće. I narandža već više nije narandžasta i kao da je stigla da malo istruli.

Jutrom se još jače ispoljavaju zadivljujuće promjene, poslije putovanja u plićaku staričinih snova i u tamnocrvenim dubinama pakla (pakao – to sam ja, nikako neko drugi). Po svoj prilici, neko će me napipati i pipati nasumice, naliječući na moje stvari u nadi da će prodrijeti u moje snove. Neko, kome sam ja potreban. Neko me traži, i sve do sada ne znam da li da se tome radujem ili da se toga užasavam. Pokušavam zamisliti čovjeka koji je, možda, mimo svoje volje, krenuo na put, prihvatio se posla, isto toliko ljudskog koliko i tragičnog, čovjeka koji traži drugoga, budući da bez drugoga ne može ostvariti svoje vlastito Ja.

Mučna je, prilično opasna, mada ponekad i plodotvorna pustolovina, koja isuviše već podsjeća na potragu za Bogom, kretanje ukrug, u najsavršenijem i najčudovišnijem lavirintu vječnosti… Oni koji traže Boga obavezno nabasaju na đavola.

Samoća, to je očekivanje. Ja sam smrtan, dakle, ja moram čekati. Uvijek biti spreman za susret.

Zato što ne postoji nikakva budućnost, osim ovoga što se zove sad.

Strašno je zato što strah ili neznanje mogu razdvojiti mene od tih ili tog, koga ja čekam, i taj strah izaziva bol – glavno blago moje kolekcije.

Na kraju, pružam se na kauč i tonem u san.

U zoru je naročito neprijatno klokotanje ponovo oživljenog lifta. To nije meni, ne meni. Ne meni. Pridigavši se na lakat, tupo zurim u pticu koja je iznenada sletjela na prozorsku dasku i skamenila se, zabivši kljun u ledeno staklo. U šta li se upiljila? A-ha, u narandžu. Čak i odavde vidim da plod već nije jestiv: istrulio je.

Uplašivši se mog kretanja, ptica je odletjela. Ja mogu produžavati njen let u svojim snovima, kao što ona može produžavati moj život u svojim snovima. Uostalom, nije isključeno da je njena mašta obuzeta narandžom, koja nastavlja da se raspada na stolu…

Izvor fotografije: humanite.fr

Please follow and like us:

Pjesme iz zbirke “Trpljenje mlade Hane” (izdao Center za slovensko književnost u Ljubljani 2012. godine)

Paula ĆAĆIĆ
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet u Zagrebu
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Odsjek za indologiju i dalekoistočne studije, I ciklus
paoolaccc@gmail.com

Autorica: Katja Gorečan

HANA

hana je pjesnikinja.

odnosno želi postati.

odnosno mora pričekati da ju ostali potvrde.

traži svoj glas.

naravno, pa tko ga ne traži.

hana traži svoj glas tako da

šalje svim (većinom) uobraženim pjesnicima svoje pjesme.

hana naravno šalje i na natječaje,

mada je svake godine

iznova i

iznova zaborave.

ona još uvijek voli pisati, iako nema

pojma, što će uopće sljedećih godina napraviti od sebe.

ali zna,

da ne želim

veliku obiteljsku kuću,

savršenoga muškarca niti stalan

posao, koji bi jednom možda trebala imati.

hana trenutno ima

dvadeset i jednu godinu, iako je u svakoj trgovini

još uvijek pitaju za osobni dokument,

kad si kupuje cigarete.

bez cigareta ne može preživjeti dan.

nokte si je izgrizla tako duboko

da se na njezinim rukama vide

krvave mrlje. uopće ne djeluje

živčano, ali je u stalnom čekanju,

iako ne zna točno, što ili koga čeka.

nastavimo dalje.

HANA I JUTRA

iskustva govore da hana nije baš savršena žena

pokraj koje bi se muškarac probudio.

ujutro nije ni svjesna da je na nogama

i to traje još sljedećih pet sati.

ujutro njezina kosa strši kao svračje gnijezdo

i izuzetno je dosadna.

po licu ima razmazanu šminku,

koju večer prije nije uspjela skinuti.

ujutro shvatim da je jučer bio kraj dana.

jedan sat joj treba da shvati da ima prljave gaće,

dva sata joj trebaju da ih promijeni

i kad stupi pred ogledalo skoro ništa ne vidi.

jutro je taj dio dana kad ju najviše tjera na plač – uz večer.

bio si sretan prije nego si postao usamljen.

hana ne voli rana jutra.

ako se zabunom probudi u sedam,

osjeća nevjerojatan pritisak u glavi,

koji ju muči cijeli dan.

hana se sjetila dvaju jutara koja je provela s njime.

morali su se rano ustati, jer je išao na posao.

znala je da ne izgleda lijepo.

prije toga cijelu noć nije spavala,

jer joj se nekako činilo

da spavanje s njim neće potrajati.

zato je bdjela i promatrala ga

i stiskala se uz njega, iako on to nije htio.

htjela je sačuvati trenutak,

iako svi znamo da je to naivno.

ništa nije postigla.

tada sam prvi put zamrzila sunce

i njega.

Hana i poezija (Hani se više ne da)

što se tiče poezije, hana bi najradije ostala tiho,

međutim ne mogu

svoje pjesme je počela skrivati i pokapati u zemlju

ne bi li ih jednom možda otkrili.

što se tiče naše poezije, hana bi najradije vrisnula.

ono što voliš, u našoj zemlji ti se ogadi.

hana nikad neće govoriti što misli,

jer onda je njezin pjesnički put okončan.

hana misli, ali neće priznati.

hana želi čitati svoje pjesme,

hana želi izdati knjigu,

ali hani to nikad neće uspjeti, jer

hana nije tipičan primjer pjesnikinje

(kakav je tipičan primjer, hana ne zna, ali zna da to nije ona), i najvažnije – hana nema veza.

hani je toga dosta.

ne da joj se više boriti s pjesnicima.

zašto bi se samo morala boriti za svoju poeziju?

hana voli promatrati samoprozvane pjesničke zvijezde, koje su napravljene po istom kalupu.

svake godine izdaju pjesničku zbirku,

svake godine imaju na tisuće nastupa,

na kojima mudruju i hine ljubav.

svake godine nagradu dobiju isti,

ili možda između toga prođe koja godina?

posvuda vidi ista lica koja daju do znanja

pa što ti žensko dijete radiš ovdje nisi dobrodošla

to smo samo mi vrh parnasa

koji traje i dokle ne umremo ti nemaš za burek

(ili kako je civilizacija izgubila vjeru)

zatim se napiju i postanu agresivni

i udari im muška snaga,

koju hana nikad neće imati,

zato može čak nestati, odakle je došla.

razmišljala je da bi kleknula pred njih

i molila ih

molim pročitajte moje pjesme nisu nizašto zaista nisu, ali danas je previše umorna i premalo jaka.

jednom ćeš imati dobre pjesme, ali nikada tako dobre kao što su moje.

hana neće prestati pisati,

ali će naprosto postati apatična za sve ispade i udarce.

upravo to želimo.

zato uvijek najradije udarim tamo gdje najviše boli.

i upravo tu hana dijeli pjesnike na dvije klase:

pjesnici koji ostanu ljudi

i pjesnici koji postanu zvijeri.

Izvor fotografije: youngpoets.eu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Please follow and like us:

“Veliki jaz: Nasilno naslijeđe podjele Indije”, William Dalrymple

Ana LALIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet
Odsjek za romanistiku (Francuski jezik i književnost i Italijanski jezik i književnost), II ciklus
ana.lalic@gmail.com

Kada su Britanci u avgustu 1947, nakon što su proveli tristo godina u Indiji, napokon otišli, potkontinent je podijeljen u dvije nezavisne nacionalne države: Indiju, u kojoj su hindusi bili većina, i Pakistan, koji je većinski muslimanski. Odmah je počela jedna od najvećih migracija u ljudskoj istoriji, milioni muslimana su pješačili u Zapadni i Istočni Pakistan (potonji se danas zove Bangladeš), a milioni hindusa i sikha su krenuli u suprotnom smjeru. Stotine hiljada ljudi nije preživjelo.

Na prostoru čitavog Indijskog potkontinenta zajednice koje su živjele jedna uz drugu skoro čitav milenijum su se međusobno napadale uz zastrašujuće izbijanje sektaškog nasilja, sa hindusima i sikhima na jednoj strani i muslimanima na drugoj – to je bio uzajamni genocid, jednako neočekivan koliko i jedinstven. U Pandžabu i Bengalu – provincijama u kojima se Indija susreće sa Zapadnim i Istočnim Pakistanom – krvoproliće je bilo pogotovo silovito, sa masakrima, podmetanjem požara, prinudnim preobraćivanjima, masovnim otmicama i zvjerskim seksualnim nasiljem. Silovano je otprilike sedamdeset i pet hiljada žena, a mnoge od njih su zatim unakažene ili raskomadane.

Nisid Hadžari u knjizi Ponoćni duhovi (objavila ju je izdavačka kuća Houghton Mifflin Harcourt), istoriji koja brzim tempom govori o podjeli i njenim posljedicama, piše: Bande ubica su palile cijela sela, klali su muškarce i djecu i starce, dok su mlade žene odvodili da ih siluju. Neki britanski vojnici i novinari koji su svjedočili nacističkim koncentracionim logorima su tvrdili da su brutalnosti koje su pratile podjelu gore: trudnicama su odsijecali grudi, a djecu rezali iz njihovih stomaka; novorođenčad su pronalažena doslovno ispečena na ražnju.

Do 1948, kako se polako završavala velika migracija, više od petnaest miliona ljudi je otjerano iz svojih domova, a umrlo je između jednog i dva miliona. Poređenje sa koncentracionim logorima nije toliko nategnuto kao što se može učiniti. Podjela je centralni dio identiteta na Indijskom potkontinentu, predstavlja za njihov identitet isto što i Holokaust za Jevreje, sjećanja na skoro pa i nezamislivo nasilje su je bolno urezale u regionalnu svijest. Priznata pakistanska istoričarka Ajša Džalal je podjelu nazvala centralnim istorijskim događajem dvadesetog vijeka u Južnoj Aziji. Ona piše: Kao odlučujući trenutak koji nije ni početak ni kraj, podjela još uvijek utiče na način na koji narodi i države postkolonijalne Južne Azije zamišljaju svoju prošlost, sadašnjost i budućnost.

Nakon Drugog svjetskog rata, Velika Britanija jednostavno više nije imala resurse kojima bi mogla kontrolisati svoju najveću kolonijalnu imovinu i njen odlazak iz Indije je bio neuredan, užurban i nespretno izveden. Ipak, sa tačke gledišta kolonizatora koji su se povlačili, na neki način je bio veoma uspješan. Dok je britanska vladavina u Indiji bila dugo vremena obilježena nasilnim ustancima i brutalnim suzbijanjima, britanska vojska je uspjela izmarširati iz države a da je jedva ispalila jedan jedini metak i sa samo sedam žrtava. Jednako je bila iznenađujuća žestina krvoprolića koje je uslijedilo. Pokušaji da se odgovori na pitanje kako se indijska, duboko prepletena i izrazito sinkretička kultura, tako brzo srušila proizveli su obimnu književnost. Polarizacija hindusa i muslimana izvršila se za samo nekoliko decenija dvadesetog vijeka, ali do njegove sredine bila je tako temeljita da su mnogi na obje strane vjerovali kako je nemoguće da pripadnici te dvije religije zajedno žive u miru. Bujica novih djela nedavno je dovela u pitanje sedamdeset godina nacionalističkog mitotvorstva. Takođe je dolazilo do rasprostranjenih pokušaja da se zapišu usmena sjećanja na podjelu prije nego što ih generacija na izmaku, a koja ju je proživjela, sa sobom odnese u grob.

Prva islamska osvajanja Indije desila su se u jedanaestom vijeku, kada je 1021. osvojen Lahore. Persijanizovani Turci koji su došli sa teritorija današnjeg centralnog Avganistana su 1192. preoteli Delhi od njegovih hinduskih vladara. Do 1323. uspostavili su sultanat koji se pružao na jug sve do Maduraja, pa do vrha poluostrva, a postojali su i drugi sultanati sve od Gudžarata na zapadu pa do Bengala na istoku.

Izvor fotografije: indiatoday.in 

Please follow and like us: