“Stari gradovi Bosne i Hercegovine – Old Castles of Bosnia and Herzegovina”, ur: Ferhat Mulabegović (Nacionalni komitet ICOMOS u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012)

Enes Dedić rođen je 11. decembra 1988. godine u Postojni. Osnovnu i srednju školu pohađao je Ilirskoj Bistrici i Sanskom Mostu. Studij historije upisuje 2007. na Odsjeku za historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Zvanje bakalaureata historije stječe 2011. godine, a nakon toga upisuje Master studij koji okončava 2013. godine odbranom teme Konavoski rat. Trenutno je student I godine doktorskog studija. Član je Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije. U naučnoj periodici objavljivao je kraće prikaze i osvrte na najnovija izdanja iz struke. Učestvovao je u arhivskom istraživanju u Državnom arhivu u Dubrovniku u sklopu projekta Konj u srednjovjekovnoj Bosni.

U nastojanjima ka skretanju pažnje kompletne javnosti na značaj kulturno-historijske baštine, Internacionalni Savjet za spomenike i cjeline (ICOMOS) u Bosni i Hercegovini izdavanjem ove publikacije ističe značaj i vrijednost ovog zapostavljenog graditeljstva. Značaj ovakvog izdanja je mnogostruk, pogotovo ako uzmemo u obzir da živimo u državi u kojoj je još uvijek svijest građana i vlasti po pitanju naše kulturne zaostavštine na jako niskom nivou. Stari bosansko-hum-ski gradovi su pored monumentalnih nadgrobnih spomenika živi svjedoci jedne minule epohe du-boko urezane u genski supstrat bosanskohercegovačkog čovjeka. Međutim, danas je sam pristup većini ovih arhitektonskih dostignuća srednjovjekovlja onemogućen, a kamoli njihovo istraživa-nje, konzervacija i zaštita, pa i uvrštavanje u turističku ponudu. Sa velikim žaljenjem konstatiramo kako će već naredne generacije izvjestan broj naših davnih uspomena moći posmatrati samo preko slika, kao što i današnji stanovnici Bosne za pojedine spomenike znaju samo iz početnih naučnih koraka s kraja XIX stoljeća. Upravo u „odbranu“ bosanskohercegovačkog naslijeđa uperena su i na-stojanja ove publikacije. Solidan tiraž, kao i njegova besplatna distribucija učinili su da ovo izdanje nađe svoj put do mnogih bosanskohercegovačkih domova. Ovakva publikacija, sa pregršt lijepih fotografija, ilustrira modernom čovjeku, bilo da se radi o pripadniku struke ili ne, dah onovremenih uvjeta i stila življenja, jer su utvrde, odnosno gradovi bili, i danas jesu, najosnovnija etiketa kompletnog društvenog života. Značaj ove publikacije se i ne mora nužno manifestirati u sferi prezentacije detaljnog i novog istraživanja starih gradova bosanskih, nego kao jedne bibliografske jedinice koja za cilj ima predstaviti dosadašnja saznanja o ovim gradovima, uputiti na dosadašnja istraživanja, te skrenuti pažnju na zub vremena kojem su ovi neumorni svjedoci bosanske društve-ne i kulturne zaostavštine prepušteni. Po samom spisku autora koji su svojim tekstovima doprinijeli ovom izdanju uočavamo primarne zadatke koje je izdavač postavio kao ključne elemente uspjeha ovog projekta. Ozbiljan i temeljit, interdisciplinarni sistematski pristup eminentnih stručnjaka u samom početku čitanja ove monografije čitaocu ulijeva potrebnu dozu sigurnosti u kvalitet teksta na narednim stranicama. Tako je ugođaj čitaoca upotpunjen naučnom riječju iz pera klasičnih historičara od kojih saznajemo historijsku podlogu nastanka, razvoja i općenito društvenog ustrojstva odnosno života u gradovima. Arheolozi skreću pažnju na dosadašnja sprovedena istraživanja i naučna dostignuća, te mogućnosti za buduće poduhvate, konzervatori pak upozoravaju na način i uvjete očuvanja ovih građevina od daljnjeg propadanja. Sukladno sadržaju knjige koji govori o estetskim i profinjenim manirima srednjovjekovne kulture, uredništvo je ostvarilo zacrtani cilj i u nastojanjima da ovo izdanje i svojim fizičkim izgledom, kvalitetom uveza, papira, grafike i slika na adekvatan način promovira ovaj segment naše baštine. I korice ovog izdanja predstavljaju integralni dio projekta, na njihovim su stranama oslikane karte naselja srednjovjekovne Bosne od Marka Vega, te karta starih gradova za čiju izradu zasluge pripisujemo Ferhatu Mulabegoviću.

Radi lakše preglednosti i zaokruženih cjelina monografija je razdijeljena na pet tematskih okvira koji nude odgovore na pitanja historijskog konteksta gradskih naselja, njihove evidencije, te arheološko-konzervatorsko-restauratorske obrađenosti. Međutim, uprkos činjenici kako se knjiga sastoji od tekstova više autora matrica svake dionice je ostala ista, uočava se skladan i koherentan prelaz između poglavlja tvoreći jedan jedinstveni obrazac koji čitaoca drži na istim tračnicama kroz čitavu knjigu.

U početnom poglavlju pod nazivom Razvoj utvrđenih gradova i gradskih naselja srednjovjekovne Bosne – The Development of Fortified Towns and Urban Settlements of Medieval Bosnian State (9-21), sebi svojstvenim tečnim narativnim stilom izlaganja, Dubravko Lovrenović čitaoca sprovodi kroz evolucioni razvoj utvrđenih gradova i gradskih naselja pri čemu se uočava kako je ovaj aspekt života, iako u potpuno drugačijem ruhu, naslonjen na rimske fortifikacione elemente. Činjenica je kako će poslije X stoljeća i prvih pomena „naseljenih gradova“ utvrde i naselja pola-gahno napraviti ono što će se kasnije nazivati topografsko-urbanističkom strukturom srednjo-vjekovne Bosne. U XIII stoljeću kada u susjednim oblastima izrastaju slobodne kraljevske varoši u Bosni, iako su se formirali prvobitni oblici utvrđenja, nije došlo do nastanka gradova kao ekonom-sko-proizvodnih središta. Kako je s banom Stjepanom II Kotromanićem i kraljem Tvrtkom I Bosna profitirala u mnogim segmentima, tako je i po pitanju gradova razvojem rudarskih središta došlo do formiranja druge generacije ovih građevina. Učestalim trgovačkim transakcijama ruda na rela-ciji Bosna – Dubrovnik dolazi do potrebe stvaranja gradskih trgova, koji će preuzeti ulogu glavnih centara razmjene roba i informacija. Daljnji razvojni luk trgova odvija se u izvjesnoj simbiozi sa dubrovačkim kolonijama. Početak XV stoljeća označio je raslojavanje oblika i vrsta gradskih naselja, pa se stoga u izvorima bosanska naselja nazivaju raznolikim terminima kao što su trg, tvrđava, varoš, borgo (burgus), dok se za one gradove koji su se razvili u više etaža uočava prefiks sub ili sotto ispred samog imena grada. Nakon daljnjeg razvoja urbanih centara, raslojavanje gradskih naseobina je išlo u smjeru trgovačke specijalizacije, pa se u XV stoljeću jasno očituje koja je roba najdostupnija u pojedinom mjestu. Autor u poznom dobu bosanskog srednjovjekovlja uočava i elemente samouprave gradskih naselja koji se manifestiraju kroz prizmu gradskih vijeća sa razg-ranatim poslovnim aspektima na čijem čelu se nalazio knez. Međutim, kako se na ovom prostoru nije razvio tip grada, odnosno ustrojstvo koje bi bosanskoj gradskoj eliti etiketiralo poseban pravni položaj, njihov odlazak po titulu dubrovačkog građanina se ispostavlja kao kvalitetan poslovni potez.

Evidencija i arheološka istraživanja starih gradova Records and Archaeological Research of Old Castles (23-57) pokazuju kako je na bosanskohercegovačkim historijskim draguljima zasvjedočen arhitekturalni spoj različitih epohalnih provenijencija. Prikazujući kratak historijat arheoloških istraživanja obavljenih na srednjovjekovnim bosansko-humskim gradovima, Lidija Fekeža-Martinović prati razvojni luk ovih istraživanja koji, uz evidentne oscilacije, svoje korijene vuče iz kraja XIX stoljeća i osnivanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Proučavanje ostataka starih gradova svoje pionirske poduhvate dobilo je u Ćiri Truhelki koji se u nekoliko radova osvrnuo na ovu problematiku. Uslijedit će međuratni vakum po pitanju nauke, da bi istraživanja u ovom pravcu oživjela osnivanje Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulturne i prirodne baštine na čiju je inicijativu sproveden niz arheološko-restauratorskih zahvata. Najveći zahvat ove vrste obavljen je na kraljevskom gradu Bobovcu i trajao je 11 godina, a do 1990. godine u evidenciju istraženih gradova uvršteno ih je još 21. Smatra se da je u srednjovjekovnoj Bosni egzistiralo maksimalno 350 gradskih naselja svih oblika, a autorica ističe da je moguće prema sačuvanim elementima odrediti kulturne krugove kao što je Jajački koji je okrenut ka Primorju, kulturni krug Kosača sa utjecajima iz istočnih krajeva, te centralno- bosanski krug (Kraljeva zemlja) sa utjecajem iz Srednje Evrope. Bosanskohercegovački gradovi imaju i zajedničke karakteristike, to su prvenstveno visinski, odsječeni gradovi, većina ih pripada tipu burga sa nastanjenom glavnom kulom.

Zaštita i konzervacija starih gradova Protection and Conservation of the Old Castles (59-139) započinje jačim intenzitetom na inicijativu Zavoda i Zemaljskog muzeja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Autor priloga Ferhat Mulabegović ističe kako na nekim vrlo značajnim gradovima kao što je Bobovac, iako su arheološka istraživanja privedena kraju, nije došlo do adekvatne kon-zervatorske djelatnosti. Kriteriji za odabir pojedinih gradova su bili različiti od slučaja do slučaja, no svakako je veliku ulogu igrao značaj grada kao kulturno-historijske baštine, te stepen njegove ugroženosti. Međutim, nakon završetka rata u BiH ove aktivnosti nisu nastavljene predratnim intenzitetom zbog pomanjkanja sredstava, te su zabilježeni samo sporadični slučajevi zaštite naj-osnovnijih ili najugroženijih građevina. Alarmantno stanje većine ovih građevina zahtijeva skorije stručno i adekvatno zbrinjavanje, makar onih najmonumentalnijih građevina.

Vjekoslava Sanković-Simčić pažnju posvećuje jednom posebnom obliku gradskih naselja a to su Gradovi utvrđenih naseljaCastles with Fortified Settlements (141-167). Bosnu je do druge polovine XIV stoljeća zahvatio snažan proces urbanizacije koji se reflektirao na urbani i privredni život već formiranih srednjovjekovnih gradova, od kojih će izrazito mali broj evoluirati u navede-nu vrstu naselja. Najeklatantniji primjeri ove vrste evolucione grane bosanskog grada su: Jajce, Počitelj, Livno, Mostar, Trebinje, Vratnik i Bihać. Kao posljednji segment ove publikacije istaknuta je cjelina naslovljena Srednjovjekovni gradovi Bosne i Hercegovine – izvod iz arheološkog leksikona Bosne i Hercegovine Medieval Castles of Bosnia and Herzegovina – Extract From Archeological Lexicon of Bosnia and Herzegovina (170-218) u kojoj je donesena kratka deskripcija ukupno 266 gradova naslonjena u najvećoj mjeri na već objavlja saznanja u Leksikonu, ali također i dopunjena novim istraživanjima koja su uslijedila nakon objavljivanja spomenute publikacije.

Svi srednjovjekovni bosanski gradovi sa današnje tačke gledišta predstavljaju neophodne zdence izvornog materijala, oni su arhivi srednjovjekovne arheološke građe. Međutim, sa stajališta srednjovjekovnog značaja i njihove današnje naučne percepcije koja je najviše naslonjena na očuvanost pojedinog grada u monografiji se kao crvena nit kroz njene elemente provlači značaj kra-ljevskih prijestolnica Bobovca i Jajca, zatim gradova oblasnih gospodara Borač Pavlovića, Samobor i Blagaj Kosača, Jajce Hrvatinića, te Visoko kao kultno mjesto bosanskih kraljeva. Obrađujući najis-taknutije i najočuvanije srednjovjekovne gradove, pritom slijedeći ustaljeni obrazac autori priloga su pored historijskog konteksta, arheoloških i konzervatorskih aktivnosti u prilog donijeli i grafički prikaz odnosno tlocrt grada sa precizno naznačenim njegovim elementima.

Jedan od zacrtanih ciljeva ovog izdanja prema riječima predsjednice Nacionalnog komiteta ICOMOS u BiH, Vjekoslave Sanković-Simčić referira se u nastojanjima ka uključenju srednjovjekovnih bosanskih gradova u mrežu kulturnih ruta Evrope. Jedan prisniji zadatak ove publikacije bio bi i nastojanje da se stari gradovi, te narodne „Gradine“ uključe u život modernog čovjeka kao integralni dio njegove svakodnevnice, da konačno shvatimo kako to nisu strani i arhaični spomenici nekog nepoznatog i dalekog zaboravljenog naroda, nego naših predaka od kojih smo naslijedili ova prekrasna arhitektonska dostignuća, koja su još jedan svjedok kako se bosansko-humski prostor i fizički i kulturološki naslanjao na tekovine Zapada. Značaj i doprinos ovog izdanja utoliko je veći jer se paralelno sa bosanskim tekstom donosi i njegova engleska verzija, čime je blago bosanskohercegovačkih predjela postalo dostupno u punom obimu i zainteresiranim čitaocima izvan naše zemlje i regiona.

Izvor fotografije: Google 

Please follow and like us:

“Srednjovjekovna turobna svakodnevnica (od prostitutke, preko vještice, do vampira)”, Đuro Tošić (Istorijski institut, Beograd, 2012)

Benjamina Londrc je rođena u Sarajevu 8. 4. 1991. godine. Diplomirala na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu (2013. godine), iste godine upisala II ciklus studija na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu (Pravno-historijski smjer). Godine 2011. upisala Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu (Odsjek za historiju, smjer – Opća historija), trenutno student završne godine dodiplomskog studija. Autor više naučnih radova, članaka sa različitom tematikom, kako čisto pravničkom tako i pravnohistorijskom, te bibliografija i prikaza. Učestvovala na brojnim međunarodnim i domaćim naučnim konferencijama i okruglim stolovima.

“Srednjovjekovna turobna svakodnevnica (od prostitutke, preko vještice, do vampira)”, Đuro Tošić (Istorijski institut, Beograd, 2012)

Kako su nemoć i siromaštvo dovodili čovjeka do krajnjih margina života? Kako su bolest i guba doživljavani kao doživotna kazna? Kako je glad vodila do očaja, a očaj do posla prodaje vlastitog tijela? Koje su čarolije vodile do mračnog tunela torture i kazne? Jesu li baš vampiri predstavljali najveće zlo srednjeg vijeka? Je li srednji vijek, vijek ženomrzaca, ili je spol u odnosu na rod ipak manje važan? Kako je pojedinac u starosti, bolesti i nemogućnosti stjecanja sredstava za život odbačen od društvene zajednice, dospijevao na ivicu životne egzistencije, podnoseći tegobe životnog puta tog tragičnog historijskog trenutka? Šta se krije iza strašnih, nehumanih progona i kazni? Koji su to antagonizmi u ponašanju crkve? Odgovore na sva ova pitanja osvijetlit će nam studija Srednjovjekovna turobna svakodnevica, autora Đure Tošića, kroz autentično odabrane likove: prostitutke Bogne, vještice Mrne i njenih mentalno izopačenih i nerazumnih postupaka čarobnjaštva, te zloslutnih zlih vampira i vječitog ljudskog straha od smrti, nesreće i zla.

Prostitucija kao društvena pojava u ovoj je studiji više obrađena iz ugla seksualnosti, sa nizom tema: vanbračnih veza, senzualnosti i seksualnog ponašanja, pa do seksualnih zločina. Historija „najstarijeg zanata“ Dubrovnika govori o prostitutkama i konkubinama, o Castalletu (zajednici prostitutki), o slobodnim prostitutkama i njihovim makroima. Zakon im nije pridavao previše pažnje. Samo je u jednom članu Dubrovačkog statuta iz 1272. prostitucija ženskog člana porodice bila prepuštena na kažnjavanje ocu i braći, po njihovoj volji. Najčešće je po staroj dubrovačkoj tradiciji, moralnoj grešnici dato da popije otrov i tako okrutnom smrtnom presudom spere porodičnu ljagu. U Dubrovniku je postojao i bordel – javna kuća u kojoj prostitutke nisu živjele, nego samo obavljale svoj „zanat“. Te žene su bile na udaru i žena i muškaraca. Udarali su ih pesnicama, bacali i gazili po zemlji, tukli štapovima, nogama, tupom stranom noža po glavi i slično. Ponekad su i muš-karci stradavali u blizini bordela, mada mnogo manje od žena, ali zato redovito zbog žena. Za razliku od ovih ojađenih, mučenih žena, na drugoj strani, njihove kolegice konkubine su doživljavale drugačiji tretman na dvorskim feštama, plaćanim od strane gradske vlasti. Prostitucija je postojala i u krčmama, te u javnim kupatilima, gdje je bilo dopušteno zajedničko kupanje muškaraca i žena. Odnos društva i katoličke crkve prema prostituciji je prikazan kao krajnje dvoličan, jer nije zvanično odobravana, ali je u svakodnevnom životu tolerirana. S jedne strane kao najveća uvreda za poštenu ženu bilo je nazvati je „curva“ ili „putana“, a za muškarca „filius unius meretricis“, kurvin sin, a s druge strane je crkveni stav da je prodaja tijela manje zlo od napastvovanja žena. Svo licemjerstvo crkve izraženo je u tri osnovna svećenička pravila: „Uzimaj novac od živih, a neka te izdržavaju mrtvi; slušaj tuđe tajne a ne otkrivaj svoje; uzmi ženu koju hoćeš, jer niko ne može uzeti tvoju“. Do promjene dolazi tek pojavom epidemije sifilisa i što je još važnije, crkvenom reorganizacijom i protjerivanjem šest žena iz grada zbog nečasnog načina života. Dolaskom strogog pape Pija V, „bolest se smatrala Božjom kaznom za ta legla razvrata“. I na kraju, u XV vijeku, Dubrovnik se ubrzano razvija ekonomski i kulturno, dolazi do novih društvenih okolnosti u kojima se svjetovna i crkvena vlast pribojava da bi nešto moglo zaustaviti započeti progres njihovog grada. Iz izvora Dubrovačkog arhiva, kao svjedokinje u jednoj tuči, u dokumentu se spominju imena prostitutki, među kojima je najpoznatija Bogna – koja je bila najviše na udaru i muškaraca i žena. Autor je u izvorima prati od 1401. do 1409. godine. Spominje se i Bognin muž, pa autor analizira zašto je muž dozvoljavao Bognino prostituiranje? Da li zbog održavanja gole egzistencije? Kroz Bognine sukobe dobijamo uvid i u slike tadašnjih krčmi, i uvid u način kažnjavanja. Saznajemo koliko je krčmar bio i svodnik, a koliko su javna kupatila služila za održavanje higijene, sve do sredine XV vijeka kada se mijenja javno mišljenje u vezi sa seksualnošću. Prateći Bognu i njezinu zlu sudbinu, ispričana je i najopasnija situacija po nju, kada je bosanski kralj Ostoja napao Dubrovnik, a nesretnica optužena za davanje signala vatrom. No, ipak joj nije suđeno, vjerovatno jer je previše znala o ponašanju brojnih činovnika i patricija. Bogna je bila često izložena fizičkom nasilju, potkradanju, ali je i sama priređivala slične nevolje drugima. Posljednji put se spominje 1409. opet kao svjedok tuče, a ostaje nejasno da li je to i kraj njenog života ili kraj njene „poslovne karijere“ i je li to povezano sa odlukom vlade iz 1409. o određenoj zoni gdje su prostitutke mogle živjeti i raditi. Vještice su proganjane i mučene, svirepo ubijane i kažnjavane. U studiji je analiziran jedan inkvizitorski postupak vođen u Šibeniku 1443. godine. Naime, po svom učenju, katolički crkveni sud nije mogao nikoga osuditi na smrt, ali je ipak posredno odgovoran za smrt na lomačama velikog broja ljudi. Kao i u slučaju prostitucije, licemjernost, perfidnost, i prećutno zločinstvo katoličke crkve došli su do izražaja. Progon vještica je postao službena obaveza inkvizicije. Tako je Luka Polovinić, pripadnik dominikanaca u Zadru, po odluci Svete službe imenovan za generalnog inkvizitora. Proces koji se vodio protiv dvije žene, Dobre i njene majke Mrne, koja je prema glasinama bila čarobnica ili vještica i koja je začarala Dragana Draganića da se zaljubi u njezinu kćerku i radi samo ono što je njoj milo i ugodno. Mrnina djela su bila okarakterizirana „protiv katoličke vjere“ i na „štetu duše“ gospodina Dragana. Biskup daje ovlaštenja da se postupa po kanonskom pravu i savjetuje inkvizitoru da zatraži pomoć od kneza i kapetana Šibenika, jer ovaj raspolaže policijom, zatvorima i egzekutorima. Kada je knez obećao svoju pomoć, mogao je početi inkvizitorski postupak. Mrna je zatvorena i ispitivanje je moglo početi. Ako nije htjela odgovarati na neka pitanja, inkvizitor bi naredio torturu: vezivanje ruku na leđima, brijanje svake dlake da se u njoj ne sakrije đavo i na kraju mučenje na drvenoj kobili. Mrna je priznala bavljenje čarobnjaštvom, a uhapšena je i njena kćerka Dobra i data na ispitivanje. Također Mrna je priznala da se još mnogo ranije bavila čarobnjaštvom kako bi se dopala muškarcima, pa je prije više od devetnaest godina (što znači oko 1424. godine) dala Stjepanu Čikiniću, šibenskom plemiću „jednu razmrskanu glavu pjevca“ sa mirođijama na sebi, da bi „dobro pjevao“, počinivši time unaprijed navedeno „protiv našeg Vrhovnog Stvoritelja (…), svete crkve i na štetu katoličke vjere“. Mrna priznaje i da je Jurku, mužu svoje kćerke uz pomoć još dvije žene čarala, kako bi ostao uz Dobru. Dobra napušta Jurku i ostaje uz Dragana. Mrna spravlja čaroliju za Dragana, i Dobra je daje Draganu da pojede, „kako bi se zaljubio u nju“. U vradžbinama je koristila Draganovu kosu i nokte, te vračanje izgovaranjem riječi, ali nije tom prilikom spominjala đavola, te kosti mrtvaca. Bilo je tu i ljubavnih napitaka od trava i korijenja, na bazi afrodizijaka. Nakon tih priznanja, inkvizitor navodi za Mrnu „da je kao odvratna i mrska čarobnica i vračara djelovala, nemajući pred očima Boga nego neprijatelja ljudskog roda (đavola) i potaknuta đavolskim duhom, zaboravivši na božansku pravdu, činila sve protiv Vrhovnog stvoritelja, protiv svete crkve i na štetu katoličke vjere“. Proces se potom prenosi pred šibenskog biskupa Juraja Šišgorića. Bez svjedoka ili dokaza inkvizicije, Mrna je morala položiti zakletvu Bogu, da će na inkviziciji istinito odgovoriti. Tu je prikazana „duševna tortura“, gdje optuženi mora izabrati da li da se ogriješi o Boga ili govoreći istinu izabere strašnu kaznu. Nakon savjetovanja sa konzilijumom tri svećenika, odlučeno je da Mrnu opet „vrate na torturu da bi se saznala istina o načinu čaranja“. Mrna tada priznaje da je u riječima za čaranje prizivala đavola. Nakon toga, uz prisustvo mudrih ljudi i biskupa, Mrna je pod zakletvom obećala da se više neće baviti čaranjem i zlobom, ponizno klečeći molila za oproštaj i milost. Potom je suđeno i Dobri. Izricanju presude sudjelovali su: biskup, inkvizitor, svećenici i plemići, koji su prisustvovali isljeđivanju Dobre. Kazna je bila izvrgavanje javnom ruglu jašući naopako na magarcu, prekrivene izmetom i miševima, sa sramotnom kapom na sebi te je Mrna nosila magareći rep u rukama. Autor zapaža da je „izvrgavanje osuđe-nika ruglu, trebalo privući pažnju naroda, i odvratiti ga od prave suštine stvari“. Prava suština ove nehumane prakse je proces u kojem nije bilo ni iskaza svjedoka, ni dokaza, ni definicije šta je to čarobnjaštvo; proces u kojem je ishod zavisio od crkvenih presuditelja i njihove zainteresiranosti za konkretan slučaj; proces u kojem se nije brinulo o šteti ljudi, nego o mogućoj šteti službenim stanovištima katoličke crkve. Mrna i Dobra su pobjegle iz zatvora, a za njima je raspisan proglas da se jave u roku od pet dana. U slučaju da se ne jave, nastavit će se postupak protiv njih i njihove imovine na koju je pravo dobio inkvizitor, da bi iz nje namirio troškove postupka. Ne zna se da li su se osuđenice ikada vratile u Šibenik. Vampiri su u mnogim davnim vjerovanjima, pokojnici koji su lošim ponašanjem za vrijeme života ili zbog nekog drugog razloga, pretvarani u zle demone. Lutali su i plašili žive. Vukodlaci su ljudi, sposobni da se pretvore u vuka, i to su pokojnici nad kojima nije održan propisan obred. Autor na-vodi slučaj Pribe na malom zadarskom ostrvu Pašmanu. Priba je umrla, ali je bila viđana, pa je čak i napadala i udarala jednu drugu ženu. U drugom slučaju je navedeno da je ušla u kuću, pokupila mnoge stvari i na kraju napravila požar i pobjegla u svoj grob. Vampiri su se pojavljivali u gluho doba, u „noći punog mjeseca“ i obrnuto, „u noći bez mjesečine“. Priba je sijala strah, iako je jedan pravoslavni svećenik poručivao da vampira nema, već da je vampir „niko drugi nego drug onih lopova koji haraju“. Bura se stišala tek kada su, u prisustvu zadarskog upravnika, na zahtjev sinova čovjeka čija je kuća zapaljena, otvorili grob, i kocem probili Pribine grudi. Taj je kolac vjerovatno otjerao strah od smrti, zla i podzemnog svijeta na malom zadarskom ostrvu Pašman. Zanimljivim pristupom autor knjige piše o tri srednjovjekovne pojave, osvjetljavajući ih na specifičan način. Kroz svakodnevni život ljudi i navođenje autentičnih događaja, kroz sudbinu nekoliko žena približava nam mnogo jasnije i življe tragični historijski trenutak. Svi glavni likovi su žene, i u prostituciju i u vješticama, i u vampirima. To nije slučajno, jer autor i počinje svoju studiju iznošenjem stavova koji su vladali u tom vremenu, a odnose se na ženu. Naime, mnogi autori, filozofi, historičari, svećenici srednjeg vijeka pisali su o ženi kao o nižem biću. Vjekovne sporove, šta su žene i šta mogu biti, autor sumira mišljenjem o spolu kao biološkoj činjenici i rodu kao socijalnoj kategoriji koja je skup društvenih činjenica. Autorovo mišljenje je da je žena i u tim teškim vrem-nima mogla utjecati na način i „organizaciju života unutar roda kao društvene zajednice kojoj je pripadala“. Ipak, ostavlja mjesta i za marginaliziranje pojedinca, zbog starosti, bolesti, nemogućnosti za rad. Kao jedan od razloga propasti čovjeka autor navodi i raspad porodice. U epicentru autorove knjige, dakle, nalazi se žena: iako u srednjem vijeku prema općem mišljenu podcijenjena, ipak je neophodan stub porodice, čijim urušavanjem dolazi do niza nesretnih okolnosti i za samu ženu, i za porodicu, i za društvo u kojem živi. Iz drugog ugla gledano, društvo je vrlo lahko dovodilo žene do margina života. Otkrivajući nam sudbinu konkretnih likova, možemo pratiti kakav je bio njihov stvarni život, njihova bračna veza, seksualno ponašanje i na kraju, preživljavanje najtežih kazni za života, pa čak i poslije smrti, kao Priba. Važan je stav autora o licemjerstvu i dvoličnosti srednjevjekovnog društva, srednjovjekovne crkve, koji u sva tri spomenuta slučaja određuju sudbinu nesretnih žena. Prešutno odobravanje, toleriranje, ili nehtijenje da se tim ženama pomogne ili da se nešto promijeni, i zakonski nedopušteno ponašanje podvrgnuto najstrašnijem kažnjavanju, autor opisuje i kroz odnos njihovih muževa i kroz presudu inkvizicije koja raspolaže imovinom osuđenica da bi namirila svoje troškove. Sve ove pojave su u djelima drugih autora dosta opisivane. Slike sprava za mučenje, ulica Dubrovnika sa sumnjivim kvartovima, te vampira i vukodlaka, doživljavamo sasvim drugačije u studiji Đure Tošića, jer se ne radi o ženama u srednjem vijeku, već o Bogni, Mrni, Dobri i Pribi.

Mnoga su pitanja otvorena u studiji Đure Tošića, kao i u drugim djelima koja se bave tematikom srednjeg vijeka. Ipak, Tošić ne polazi od šireg društvenog konteksta, već od ličnih, uskih međuljudskih odnosa u braku, porodici i bližoj okolini. Zato autor uspijeva da nam prisnije približi doživljaj svoga pisanja. Dobili smo i mnoge odgovore o uzrocima marginaliziranja žena, o stavovima društva, sistemu suđenja, nehumanom stavu i u životu i u sudskim procesima; osvijetljen je i utjecaj i uloga crkve, vlasti i progonitelja. Zbog toga, smatram da je autor uspio odgovoriti na pitanja srednjovjekovnih pojava, od prostitucije, preko vještičarenja, do vampirizma, dajući lični pečat u svojoj studiji, opisujući autentične ličnosti, njihove sudbine, protkane životom ulica gradova Dubrovnika i Zadra.

Izvor fotografije: Google

Please follow and like us: