“Vladko Maček – tri razgovora (s knezom Pavlom, Miroslavom Krležom i Alojzijem Stepincem)”, Zvonimir Berković, EPH Liber, Zagreb, 2009.

Dino DUPANOVIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za historiju
dino_nk23@hotmail.com

Knjiga Zvonimira Berkovića Vladko Maček – tri razgovora predstavlja svojevrsnu historijsko-književnu sintezu. Naslov knjige otkriva čitateljskoj publici da se radi o djelu napisanom u formi dijaloga između glavnog lika, Vladka Mačeka, i ostalih sagovornika. Međutim, ovakav pristup pisanju historijske knjige ne čudi ako znamo da je njen autor Zvonimir Berković. Kao izvor pisanja autor koristi Memoare Vladka Mačeka koji sami po sebi nisu imali notu slobodne interpretacije, koju je tek naknadno dodao Berković. Autor, Zvonimir Berković javlja se u ulozi Mozarta naspram Allegrijeve Miserere, a u kontekstu Mačekovih Memoara. Takav Berkovićev pristup ne čudi, jer je i sam bio književnik, filmski scenarist i redatelj, koji je od Mačekovih Memoara napravio dramu dočaravajući nam sudbonosne dileme četvero sudionika u tim razgovorima. Radnja ovog djela obuhvata period od 27. marta 1941. godine (tog dana u Beogradu se desio puč u kojem se regent Petar Karađorđević uz pomoć Velike Britanije i Dušana Simovića proglasio za kralja) do 12. aprila 1945. godine.

Interesantan je razlog zašto Berković kao glavni lik svog djela uzima upravo Vladka Mačeka. Kao svestrana ličnost, a samim tim i osoba širokih vidika, autor je smatrao da svakoj osobi treba pružiti priliku i predstaviti ga publici, bez obzira ko on bio. Štaviše, Berković je Mačeka uzeo u razmatranje kao veliku ličnost koja je obilježila dobar dio hrvatske historije. Upravo se u djelu osjeti posebna nit sažaljenja koju autor sam pridodaje, smatrajući da je Maček bespotrebno marginaliziran nakon završetka Drugog svjetskog rata. Inače, Maček je nakon uspostave komunističke vlasti pobjegao u Francusku, a zatim u SAD. Nakon okončanja istog režima i uspostave tuđmanovske Hrvatske, već tada pokojni Maček, i dalje je smatran za personu non grata u hrvatskoj historiji. Primjera radi, tadašnji predsjednik Franjo Tuđman čak mu nije došao na ispraćaj, nakon što su njegovi posmrtni ostaci preneseni iz SAD-a na Mirogoj.

Mačekova suradnja sa Dragišom Cvetkovićem (čitaj Srbima) ni nakon punih 58 godina nije bila zaboravljena u Banskim dvorima, dok je poput prašine iz glava svih Hrvata nestala činjenica da se HSS (kasnije HRSS) na čelu sa Stjepanom Radićem, a kasnije Mačekom, borila protiv Pašićevih radikala i centralizacije. Međutim, kako se može primijetiti u dijalogu Mačeka sa svim likovima u djelu, sudbina kao da se poigrala sa ovim državnikom. U cilju očuvanja mira, Maček je prihvatio vlast Ustaša i Ante Pavelića bez mnogo pogovora, da bi kasnije jedan period rata proveo u logoru Jasenovac i kao kućni zatvorenik u stanu Maksa Luburića. Prethodno napisana tri odjeljka predstavljaju sintezu prikaza predgovora knjige – Kronologija jednog hrvatskog života (7–18 str.) i curriculum vitae Vladka Mačeka.

Prvi odlomak knjige pod nazivom Miserere (19–54 str.) predstavlja dio Mačekovih memoara nastalih u razgovoru sa knezom Pavlom. Radnja otpočinje 27. marta 1941. godine dolaskom regenta na zagrebački kolodvor. Razgovor se vodi pred Banskim dvorima i u crkvi koja je imala posebno ozračje iscrtano freskama Joze Kljakovića. Maček i knez Pavle pričaju poput dva stara dobra druga, u vrijeme kada se u Jugoslaviji dešava vojni puč i Jugoslavija odbacuje Hitlera kao ratnog saveznika. Maček prima kneza Pavla u Banske dvore kao velikog i uvaženog gosta jer mu je ovaj omogućio da osnuje Banovinu Hrvatsku. Međutim, knez ne samo da se osjeća neugodno u Zagrebu nego i sam sebe proziva kroatofobom zbog nelagode koju u njemu izazivaju dva grba na crkvi sv. Marka (jedan od grbova ukrašen je šahovnicom). Takav stav i unutrašnja tjeskoba kneza Pavla za vrijeme boravka u Zagrebu ni najmanje ne čudi jer kroz gotovo cijelo prvo poglavlje njegove se misli u konačnici svode na jedno. U toj faraonskoj dinastiji Karađorđevića, knez Pavle je prvi uvidio da Jugoslavija ne treba da bude krug, ili kružnica sa jednim centrom, nego elipsa sa dva središta. Takva misao se svodi na jednu konstantu svih slavenskih naroda, a to je sagledavanje vlastite nacije kroz prizmu rivalske nacionalne ideologije, odnosno hipotetički govoreći da mi postojimo zbog njih, da oni postoje zbog nas. Berković ovom razgovoru kneza Pavla i Vladka Mačeka daje jednu dramsku notu, ali opet smirujuću, gdje dvojica državnika razgovaraju u spokojnom miru crkve raspravljajući o freskama, dok se u državi dešava puč. Knez Pavle ni ne sluti da su to njegovi posljednji trenuci u Jugoslaviji te da zauvijek nestaje sa političke pozornice. S druge strane, za Mačeka je ovo prva stepenica ka političkom paklu koji će uslijediti.

U drugom poglavlju knjige koji nosi naziv Scherzo Krleziano (55–88 str.) autor predstavlja dio iz memoara u kojim Maček vodi razgovor sa piscem Miroslavom Krležom. Radnja započinje u prostorijama HSS, 3. aprila 1941. Godine. Dakle, nakon obaranja Vlade Cvetković – Maček. Maček u početku vodi razgovor sa Malletkeom, predstavnikom Von Ribbentropa, i odbijajući njegovu ponudu da se odvoji od Beograda, kreće na putovanje vozom gdje upoznaje sagovornika. Ovog puta, Maček nailazi na ličnost koja je sasvim sigurno obilježila značajan period hrvatske i jugoslovenske historije – Miroslava Krležu. Bez sumnje, najkontroverznija ličnost pomenuta u ovom historijsko-književnom djelu. Međutim, treba napomenuti da je razgovor između sagovornika dobrim djelom dorađen Berkovićevom maštom. Autor nastoji cijelo vrijeme govoriti kroz Krležu ostvarujući tako vlastiti dijalog sa Mačekom, ali u tuđem tijelu. Dijalog sa Krležom polako, ali sigurno nagovještava da se Maček od aktivnog sudionika pretvara u promatrača hrvatske i jugoslavenske historije. Da je razgovor između Krleže i Mačeka poseban u odnosu na ostalu dvojicu likova iz djela, potvrđuje i njegova politička orijentacija. Krleža je, inače, više naginjao lijevo, za razliku od Stepinca i kneza Pavla, mada sa velikim oprezom.

Treća i najkontroverznija ličnost koja se našla kao sagovornik Vladka Mačeka je nadbiskup Alojzije Stepinac. Dijalog dvojice budućih komunističkih osuđenika opisan je u poglavlju pod nazivom Ispovijed (89–128 str.) i sa pravom nosi taj naziv. Radnja se odvija 2. maja 1945. godine kada je već bilo jasno da totalitarni režimi odumiru u Evropi, kao i njihove vođe, a za Mačeka i Stepinca najbitniji – Ante Pavelić. Upravo će Pavelić predstavljati poveznicu između Mačeka i Stepinca, iako se njih trojica nikada zajedno nisu susreli, međutim, podržavali su isti režim. Tako se najžustrija rasprava njih dvojice vodi u kontekstu Stepinčevog podržavanja ustaškog režima i svih zločina koje su ovi počinili. Same nadbiskupove riječi da njega može prevariti svako ko vjeruje u Boga i Crkvu katoličku, upućuje na spokojnost i jednog i drugog govornika naspram dolazećeg režima. Obojici je bilo jasno da se bliži njihov politički i vjerski kraj te da imaju jednog zajedničkog neprijatelja, komunizam i Tita. Oni, zapravo, cijelo vrijeme izbjegavaju međusobnu ispovijed, tj. polaganje računa pred zamišljenom moralnom ili religijskom instancijom. Štaviše, Maček naslućuje sudbinu nadbiskupa Stepinca riječima: …. u tom slučaju bili biste tragični junak, a ako vas Tito likvidira – postat ćete svetac. Da li je ove riječi samoinicijativno dodao Berković ili je Maček zaista to izustio, ostaje nepoznato. Međutim, jedno je sigurno, Stepinac će u Jugoslaviji postati simbol mučeništva za katolike (čitaj Hrvate), a Vatikan će ga proglasiti svecem.

Knjiga Zvonimira Berkovića Vladko MačekTri razgovora sasvim sigurno predstavlja historijsko remek-djelo, gdje je autor istrgnuo znamenite ličnosti iz zaborava i za trenutak stavio pred čitateljsku publiku. Nema sumnje da je samo Berković mogao od šturih spisa napraviti ovakvo djelo, koje pored historijskog značaja nosi sa sobom i književni značaj, a Mačeka izvući iz hrvatske anamneze. Knjiga na jednostavan način prikazuje četiri ličnosti i njihovu sposobnost prilagođavanja postojećim i nadolazećim sistemima. Na kraju, čitateljska publika je dobila pravu sliku društvenog stanja u periodu od 1941. do 1945. godine. Slučajno ili ne, Berković je ukazao da nijedan pojedinac ne može pobjeći od nadolazećih društvenih promjena, bio on predstavnik vlasti, svećenstva ili književnosti. Nema sumnje da bi veći broj ovakvih djela skinuo sa historije epitet dosadne nauke o datumima i događajima te da nam je u okviru ove nauke potreban veći broj Berkovića.

Izvor fotografije: jutarnji.hr

Please follow and like us:

“Žene u srednjovjekovnoj Bosni”, Zbornik radova, (urednik: Emir O. Filipović), Društvo za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije Stanak, Sarajevo, 2015, 255 str.

Amar ĐULOVIĆ
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet Sarajevo
Odsjek za historiju, II ciklus
amardjulovic@hotmail.com

Knjiga pod naslovom Žene u srednjovjekovnoj Bosni predstavlja publikaciju objavljenu u okviru izdavačke djelatnosti Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije – Stanak. Riječ je o Zborniku radova sastavljenom od 17 izlaganja koja tretiraju različita mjesta historije srednjovjekovne Bosne, s posebnim naglaskom na ulogu i značaj žena u bosanskom društvu ovog perioda. Radovi unutar Zbornika prezentovani su na istoimenom Okruglom stolu (Žene u srednjovjekovnoj Bosni), koji se održao 29. novembra 2012. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Već prvi pogled na sadržaj Zbornika otkriva raznovrsnost tematika i aspekata s kojih su autori posmatrali predmetnu problematiku. Veliki broj izlaganja koja su se našla u ovom Zborniku omogućio je da se žene u srednjovjekovnoj Bosni sagledaju iz uglova političke, pravne, ekonomske i društvene historije, ali i historije umjetnosti, heraldike te brojnih drugih segmenata svakodnevnog života u srednjem vijeku.

Uvodni rad Krstjanice, bosanske redovnice, u očima savremenika (13–36) djelo je Peje Ćoškovića. Autor je posvetio pažnju posebnoj skupini žena u bosanskom srednjovjekovnom društvu – ženama u crkvi, odnosno bosanskim redovnicama. Položaj i uloga ovih žena, kako onih u katoličkoj Bosanskoj biskupiji tako i onih koje se javljaju kao krstjanice u okviru Crkve bosanske, rekonstruisani su na osnovu oskudnih vijesti iz savremenih historijskih izvora. Onovremeni uslovi života dovodili su ove žene i čitave redovničke zajednice u svakodnevna iskušenja, a njihov položaj, iako dosta cijenjen u društvu s obzirom na životni poziv koji su odabirale, ostajao je po pravilu u sjenci muških članova crkve.

Pored uvodnog rada, Zbornik nudi još nekoliko tekstova koji problematiziraju društvene odnose i pitanja iz svakodnevice srednjovjekovnih bosanskih žena. Rad Elmedine Duranović Žene iz Bosne na tržištu roblja u Dubrovniku 1279–1301 (37–52) posmatra instituciju ropstva koja je kao zaostavština antičkog perioda bila prisutna i kroz gotovo čitav srednji vijek. Kako su u srednjem vijeku robovi predstavljali uglavnom pomoćnu radnu snagu, korištenu ponajviše za obavljanje kućnih poslova, ne iznenađuje činjenica da je u trgovini robljem bilo mnogo više žena nego muškaraca. Na osnovu izvornih podataka poznat je izvjestan broj žena iz Bosne koje su se našle na tržištima robljem, te se na osnovu njih može iskonstruisati barem okvirna slika o ulozi i položaju ovih žena u ondašnjem društvu.

Istražujući pitanja vezana za imena žena u srednjovjekovnoj Bosni, Enes Dedić u radu Učestalost ženskih imena u srednjovjekovnoj Bosni (53–64), pravi komparaciju učestalosti ženskih imena u različitim geografskim regijama Bosne. Na osnovu analize ovih imena, autor je u zaključku istakao različitosti po pitanju fonda ženskih imena, na koje su utjecali društveni, ekonomski i konfesionalni položaj.

Predstave žena na stećcima kao samostalnih figura i kao dijela figuralnih kompozicija, obradila je Narcisa Semić u radu pod naslovom Predstava žena na stećcima u srednjovjekovnoj Bosni (53–64), dok je prikaz ekonomskog i društvenog statusa žena kroz prizmu očuvanih artefakata odjeće i nakita izložio Slaven Tadić u tekstu Nakit i nošnja žena u srednjovjekovnoj Bosni (75–82). U kontekstu društvene historije bosanskog srednjovjekovlja su i pitanja u vezi s dvorskom kulturom i dvorskim damama tog vremena, a ova tematika je sažeta u djelu Dvorske dame u srednjovjekovnoj Bosni (83–94) autora Irfana Teskeredžića.

Najveći dio Zbornika zauzeli su radovi koji istražuju ulogu pojedinačnih ženskih figura u Bosni srednjeg vijeka. Oskudni izvorni podaci daju veoma malo informacija o ženama iz nižih društvenih staleža, tako da se predstojeći radovi uglavnom odnose na kraljice, princeze i plemkinje bosanske države.

Nedim Rabić u radu Maria… von Bosnien: bosanska vojvotkinja – njemačka grofica (95–120) istakao je dostupne domaće, ugarske i njemačke izvorne podatke o veoma značajnoj ženskoj ličnosti bosanskog, ali i njemačkog srednjovjekovlja, koja se u izvornoj građi pojavljuje kao Maria Gräfin von Helfenstein Herzogin von Bosnien. Autor je nastojao da u radu riješi genaološki problem vezan za ovu ličnost, te je u tom smislu ispitao mogućnost srodstva s bosanskim banom Stjepanom II Kotromanićem, koji bi prema toj postavci bio Marijin otac.

Naredni naslov Anna de Bosna de Regno Dalmatie – Ana od Švidnice (1339–1362) (121–130) govori o još jednoj ženskoj ličnosti koju porijeklo dovodi u vezu s bosanskom srednjovjekovnom državom. Autor Amer Sulejmanagić je kroz analizu natpisa na reljef-bisti Ane od Švidnice, smještene u praškoj katedrali, razmotrio pitanje porijekla dviju zemalja iz titule Ane, treće žene cara Karla IV i majke Vaclava IV, češkog i rimskog kralja, i to iz tri gledišta: realnih rodbinskih veza, naslova ugarskih vladara i slavenske tradicije vezane za kuću Luksemburg.

Utjecaj ugarske kraljice Elizabete, kćerke bosanskog bana Stjepana II na prilike u Bosni i Ugarskoj, sumiran je kroz djelo Dženana Dautovića – Bosansko-ugarski odnosi kroz prizmu braka Ludovika I Velikog i Elizabete, kćerke Stjepana II Kotromanića (131–148). Elizabetino je učešće u stvaranju odnosa između dvije države sagledano kroz nekoliko događaja. Autor je u fokus prvenstveno stavio dešavanja u vezi s dolaskom Huma u okvir Ugarske, u svojstvu Elizabetinog miraza, te dešavanja koja su nastupila nakon smrti Ludovika I, a tiču se borbi za ugarsko prijestolje. Kroz prizmu ovih historijskih događaja autor je analizirao pitanja pravnog statusa miraza između dvije dinastije, Elizabetin odnos prema dinastiji Kotromanića te položaj žene-vladara u XIV vijeku.

Osim važnih ženskih figura koje su bile porijeklom iz Bosne, u ovom Zborniku je posvećena pažnja i onima koje porijeklom nisu bile s tog prostora, ali su za proučavanje bosanskog srednjeg vijeka važne postale udajom za bosanske vladare. U radu Amera Dardagana O bugarskim princezama na bosanskom dvoru sa posebnim osvrtom na kraljicu Doroteju (149–158) oslikan je životni put i identitet bugarskih princeza koje su se udale za bosanske vladare Stjepana II i Tvrtka I Kotromanića. Kroz prizmu ovih brakova ukazano je na veze između bosanskog i bugarskog dvora, te je napravljen pokušaj analize razloga i motiva za sklapanje brakova i diplomatske aktivnosti koja je do njih dovela. Poseban osvrt je napravljen na Tvrtkovu suprugu Doroteju koja je u historiji zabilježena i kao prva bosanska kraljica.

Pažnju na, domaćoj historiografiji gotovo nepoznatu, kneginju Jelenu, ženu češkog vojvode Přemeka Opavskog, skrenuo je Emir O. Filipović svojim radom Kćerka i unuk bosanskog vladara? Prilog prospografiji i heraldici Kotromanića (159–174). Naime, u oporuci vojvode Opavskog, Jelena je spomenuta kao “baštinica” bosanske krune. Na osnovu toga u historiografiji su nastale pretpostavke da se radi o kćerki jednog bosanskog vladara, a prema tome i njen sin Přemyslav II bio bi unuk bosanskog kralja koji je imao pravo na prijestolje. Autor propituje osnovanost ovih tvrdnji na osnovu dostupnih podataka i analize heraldičkih simbola u vezi s ličnošću Jeleninog sina Přemyslava.

Naredno izlaganje Kraljevske svadbene svečanosti u srednjovjekovnoj Bosni (175–188) djelo je Marjana Drmača. Na osnovu izvornih podataka predstavljena je slika o svadbenim dešavanjima, te je iznijet zaključak kako su svadbene svečanosti u srednjovjekovnoj Bosni imale svoj razvojni put i transformaciju.

O bosanskoj kraljici Katarini Kotromanić, iz ugla historičara umjetnosti, pisao je Husein Sejko Mekanović. Članak Portret i nadgrobna ploča bosanske kraljice Katarine Kotromanić (1425–1478) u Rimu (189–200) raspravlja o nadgrobnoj ploči kraljice Katarine u rimskoj bazilici Santa Maria in Aracoeli i kraljičinom portretu u vatikanskoj dvorani antičkog rimskog cara Konstantina Velikog. Autor pokušava odgovoriti na pitanja kada, kako i zašto je kraljica postala članica Konstantinove kuće, te zašto je bila pokopana u neposrednoj blizini posmrtnih ostataka Konstantinove majke svete Helene?

Senja Mahinić je kroz izlaganje pod naslovom Životni put posljednje bosanske kraljice Mare nakon propasti bosanskog kraljevstva (201–214) predstavio sumornu stvarnost koja je zadesila posljednju kraljicu Bosne nakon pada kraljevstva 1463. godine. Iznesene su vijesti koje ukazuju na životna dešavanja kraljice u izbjeglištvu, odnos sa Dubrovčanima, sudbinu u Osmanskom carstvu, te porodične intrige koje su je pratile sve do kraja života.

Jedan fragment poslovne aktivnosti žena srednjovjekovne Bosne u radu Samostalnost u poslovnoj inicijativi dvije bosanske vojvotkinje: Jelena Hranić i Jelena Nelipčić (215–224) predstavio je Semir Hambo. Kroz ovo se izlaganje na osnovu izvorne građe prati potpuno samostalno poslovno angažovanje dvije značajne ženske figure bosanskog srednjovjekovlja – Jelene Hranić, nakon smrti njenog supruga Sandalja Hranića, te Jelene Nelipčić, supruge bosanskog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Kroz izvorne podatke dubrovačkog porijekla, tačnije ugovore i tužbe, Esad Kurtović u članku Najmljeno dojenje i odgoj malodobne djece u Dubrovniku i dubrovačkom zaleđu u razvijenom srednjem vijeku (225–242) posmatra još jednu zanimljivu pojavu iz svakodnevnog života srednjovjekovnog čovjeka. Autor utvrđuje da su najmljeno dojenje, ishrana i odgoj djece u dubrovačkom području i neposrednom zaleđu predstavljali uhodanu i učestalu praksu. Predstavljeni su i podaci o novčanim naknadama za žene dojilje, te poticajima za davanje djece na dojenje i odgoj.

U završnom radu Zbornika autorski tim Dževad Drino i Benjamina Londrc predstavili su izlaganje o pravnom statusu žena pod naslovom Posebnost pravnog položaja žene u bosanskom srednjovjekovlju (243–249). Na osnovu izvornih podataka daju se naslutiti određene naznake drugačijeg odnosa žene u bosanskom srednjovjekovlju u odnosu na položaj u susjedstvu ili na evropsko srednjovjekovlje u cjelini. Fokus rada je upravo na ovim značajkama. One se javljaju prvenstveno u oblastima bračnih i nasljednih odnosa, ali i širih imovinskih prava.

Pojava jednog zbornika radova koji iz različitih uglova i naučnih aspekata tematizira problematiku žena u srednjovjekovnoj Bosni predstavlja novitet i osvježenje u historiografiji o bosanskom srednjovjekovlju. Pitanja uloge i položaja žena bila su samo djelomično obrađena, ili su se istraživači njima bavili u sklopu širih tema, te je stoga pojava ovakve publikacije nesumnjivo opravdana. Veliki značaj Zbornika leži i u tome što su pokrenute brojne teme o kojima ranije u naučnoj literaturi nije raspravljano te su izneseni novi pogledi o nekim postojećim stavovima. Treba istaći da i sa ovom knjigom slika o srednjovjekovnim bosanskim ženama nije ni izbliza zaokružena i da još uvijek postoje brojna pitanja na koja historičari tek trebaju da daju odgovore. S te strane, radovi i teme koje su sadržane u ovom Zborniku mogu predstavljati poticaj istraživačima za bavljenje ovom problematikom i u budućnosti. Posebno pozitivan segment ovog djela predstavlja veliki broj mladih istraživača i studenata historije koji su kao autori uzeli učešće u njegovom kreiranju. Gledano u cjelini, zbornik radova Žene u srednjovjekovnoj Bosni predstavlja izuzetno zanimljivo i kvalitetno izdanje, koje će zasigurno pronaći svoj put do stručne i šire čitalačke publike.

Izvor fotografije: bosnae.info

Please follow and like us: