“Umjetnost pripovijedanja Branka Ćopića”, Edina Murtić

Ena Hasečić
Univerzitet u Sarajevu
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik, II ciklus
hasecicena@gmail.com

Knjiga Umjetnost pripovijedanja Branka Ćopića, autorice Edine Murtić, je objavljena u izdanju University Pressa kao univerzitetski udžbenik 2016. godine.  Promocija knjige održana je 15. februara 2017. godine u amfiteatru Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Na promociji su, uz autoricu, govorili i recenzentica prof. dr. Almedina Čengić i prof. dr. Almir Bašović.

Podijeljena u četiri dijela i na više od dvije stotine stranica, studija se bavi različitim aspektima Ćopićevog stvaralaštva počevši od književnoteorijskog pristupa Ćopićevom smijehu i njegovog književnog djela u književnohistorijskom kontekstu, pa do metodičkog pristupa romanima, pripovijetkama i dramama. Autorica je u radu koristila raznovrsnu literaturu: petnaest jedinica bibliografije, knjige koje se tiču same teorije književnosti i metodike, te članke i rječnike. 

U samom uvodu, autorica se najprije osvrće na Ćopićevu biografiju i poetičke osobenosti koje ga čine prepoznatljivim piscem: jednostavnost izraza, humor i angažiranost. U ovom kontekstu osvrće se na pojam pripovjedačke Bosne na koju se Ćopić u velikoj mjeri naslanja. Ono što je posebno važno je to što autorica daje popis djela koja su zastupljena u Nastavnom planu i programu Federacije Bosne i Hercegovine iz čega je jasno da su njegova djela daleko više zastupljena u osnovnoškolskom obrazovanju. Na samom kraju nalazi se pismo koje je Ćopić uputio prerano preminulom piscu i prijatelju Ziji Dizdareviću jer ono, kako autorica navodi, sadrži mnoge osobenosti Ćopićeve poetike, ali i životne mudrosti. U prvom dijelu studije, Književnoteorijski pristup Ćopićevom smijehu,akcent je na onome što Ćopića čini prepoznatljivim, a to je humor. Autorica ističe njegovu sličnost sa Cervantesovim Don Quijoteom od Manche koja se ogleda u likovima najprije najpoznatijeg Nikoletine Bursaća, a potom i djeda Rade, ali i svih drugih, naizgled malih likova iz pripovjedaka i romana. Pridružuje mu sintagmu magični smijeh koju koristi Veselin Čajkanović kada govori o smijehu kao najjačoj manifestaciji života. Unutar ovog dijela, autorica je poseban dio posvetila pojmu karnevalizacije i tipu karnevalesknog lika u Ćopićevoj prozi. Ovaj pojam ponajviše se vezuje uz lik nezaboravnog Nikoletine Bursaća koji širi parodijski smijeh. Samo ime dato je kao uvećanica, što sugerira nešto preuveličano. Na kraju autorica navodi niz primjera u vezi s ovom temom, te zaključuje da lik Nikoletine sublimira surovu ratnu realnost, a Ćopić pokazuje kako se i tragičnim junacima i uzvišenoj ozbiljnosti možemo nasmijati. Treći dio studije Ćopićevo književno djelo u književnohistorijskom kontekstu podijeljeno je u pet cjelina: Period predratni, Period ratni, Ćopićevo književno djelo u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici nakon rata unutar kojeg su dijelovi Slučaj Jeretička priča, Pripovijetka – poezija – roman – pripovijetka, te Književnost za djecu i omladinu u Ćopićevom književnom djelu i Rat i djetinjstvo u Ćopićevoj prozi za djecu i omladinu. Iako obimom nevelik, ovaj dio studije obuhvata manje od pedeset strana, ali iznosi ono najvažnije za svaku od cjelina. Autorica na samom početku donosi pregled autora koji stvaraju u predratnom periodu, ističući da je realizam umnogome više utjecao na književno formiranje Branka Ćopića negoli avangardni književni tokovi. Ušao je u književne tokove koji su tematski bili obilježeni slikom iscrpljenosti ljudi i naglašenim socijalnim i nacionalnim pitanjima. Autorica ovdje zaključuje da Ćopić nastavlja tradiciju realističke priče koju karakterizira jednostavnost fabule i psihološko profiliranje likova.

On u tadašnjim djelima kritizira društvenu stvarnost: s jedne strane pruža opis tegobne sudbine pojedinaca, a s druge strane sliku zavičaja i seoskog ambijenta. Ova težnja da se dokumentarno-reporterskim stilom preslika život iz realiteta u priču prepoznaje se kao zajednička za sve pisce s kraja tridesetih godina XX stoljeća. Cjelinu Period ratni (19411945) autorica također započinje pregledom autora pritom ističući poseban tok pisaca-komunista, pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta. U ovom periodu, djela veličaju partizansku borbu, ulogu djeteta u njoj – naglašavajući da je svaka pomoć u borbi s neprijateljem značajna, pa čak i ona od naizgled slabih. Odlikuje ih snažan ton i jasnost jezika. Nadovezujući se na prethodni dio u čijem je središtu bio ratni period, dio Ćopićevo književno djelo u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici nakon rata, bavi se – kako i sam naziv kazuje – Ćopićevim stvaranjem nakon rata jer je on, kako autorica u početku ističe, među prvim piscima u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici koji su nastavili stvarati u poslijeratnom periodu.

U ovom kontekstu spominje se i Prvi kongres književnika Jugoslavije održan 1946. godine kao svojevrsna prekretnica u južnoslavenskoj književnosti. Krleža se tom prilikom suprotstavio nasilnom usmjeravanju pisanja i sputavanju slobode misli. Od zacrtanih pravila Ćopić se udaljio Jeretičkom pričom koja je postala predmetom političkih i književnokritičkih osuda. Pripovijetka jednostavne fabule o grupi povlaštenih koji se odmaraju u vili pored mora shvaćena je kao udar jer je nasuprot njima postavljena radnička klasa odana socijalizmu. Posljednja dva poglavlja bave se Ćopićevim angažmanom u književnosti za djecu i omladinu. Ovdje je autorica posebnu pažnju posvetila Pionirskoj trilogiji (romani: Orlovi rano lete, Slavno vojevanje i Bitka u zlatnoj dolini) i romanu Magareće godine. Ova djela Ćopić je prvenstveno namijenio djeci i u njima se dotakao tema vezanih za prostor doma, odrastanja, igre, dječijih družina, prijateljstva i ljubavi. I u ovim djelima se u pozadini provlači ratno iskustvo koje naglo presijeca djetinjstvo, a škola se pojavljuje kao topos muke i sreće jer njeno fizičko rušenje dato u romanu Orlovi rano lete označava prekretnicu u bezbrižnom dječijem životu.                                                      

Posljednji dio Metodički pristup Ćopićevom književnom djelu obimom je najveći. Proteže se na nešto više od stotinu stranica i podijeljen je u četiri cjeline: Problemska interpretacija romana, Književni lik Nikoletine Bursaća u metodičkoj interpretaciji, Metodička interpretacija zbirke pripovjedaka i Metodička interpretacija drame (komedije). Prva cjelina posvećena je romanu Osma ofanziva i autorica u početku definira šta to podrazumijeva interpretacija romana, te pojmovi istraživački i pripremni zadaci. Na primjeru navedenog romana bavi se problemom definiranja pripovjedača, lokalizacije i kompozicije romana, zavičajne vezanosti, polarizacije likova, opozicijama rat-mir, selo-grad, prošlost-sadašnjost, te humorom i ljubavlju kao neizostavnim temama u Ćopićevim djelima. Naredna cjelina posvećena je liku Nikoletine Bursaća kojeg autorica s pravom naziva dominantnim likom u Ćopićevom književnom djelu. Nikoletina je simbol borca i miljenika i kao takav je iznimno zanimljiv za interpretaciju. Ovdje je od posebnog značaja dio Likovna umjetnost u funkciji motiviranja učenika za čitanje, doživljaj i interpretaciju književnog lika u kojem se nalaze ilustracije Zuke Džumhura i Mersada Berbera. Učenici će se na taj način upoznati sa radovima ovih autora i njihovim doprinosom umjetnosti, ali i razgovarati o najznačajnijim osobinama datih likova. Treća cjelina posvećena je zbirci pripovjedaka Bašta sljezove boje. Djetinjstvo kao neizbježna literarna tema provlači se i kroz ovo djelo. Za njegovu obradu autorica je predložila razgovor o djedu Radi kao ključnoj figuri djetinjstva, zatim o toposima bašte, kuće, mlina i tavana i na kraju o bojama koje se nalaze već u samom nazivu svakog od ciklusa iz zbirke. Posljednja cjelina posvećena je drami, konkretno komediji Odumiranje međeda. Dat je primjer istraživačkih zadataka u vezi sa književnohistorijskim okvirom spomenute drame, temom i likovima komedije.                                             

Iz svega navedenog, jasno je da ova studija predstavlja značajan doprinos u oblasti metodike nastave književnosti, ali i veoma detaljan pregled Ćopićevog stvaralaštva i konteksta u kojem nastaju djela.

Literatura:

Murtić, E. (2016). Umjetnost pripovijedanja Branka Ćopića. Sarajevo: IKD UNIVERSITY PRESS – Izdanja Magistrat.

Izvor fotografije: dnevnik.ba

Please follow and like us:

Patrick Collinson, “Reformacija: Kratka povijest”

Dina PAŠIĆ
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Odsjek za povijest: Modul za ranonovovjekovnu povijest, II ciklus
pasic_dina@hotmail.com

Pronaći heuristički smisao za sentencioznu amalgamaciju koja se tiče fenomena reformacije nije nimalo lako. Inspiraciju za takav pokušaj imali su brojni eminentni povjesničari, no mali broj njih uspio je to ostvariti na kvalitetan način. U tom kontekstu osobito je značajan Patrick Collinson, britanski povjesničar, koji je tijekom svog dugogodišnjeg rada predavao na mnogim respektabilnim sveučilištima, a najdulje se zadržao na Sveučilištu u Cambridgeu. Bibliografski opus autora Patricka Collinsona čini mnoštvo ostvarenja koja su vrijedna pažnje. Tako je kao produkt njegovog plodnog rada nastalo i djelo Reformacija: Kratka povijest. Prvi put je publicirano 2003. godine na engleskom jeziku, a prevedeno je na hrvatski jezik pet godina kasnije u okviru djelatnosti izdavačke kuće Alfa.

Knjiga Reformacija: Kratka povijest dobar je historiografski alat. Autor Collinson istražuje ljude, mjesta, događaje i trendove, ne bježeći i ne usmjeravajući se na samo jednu povijesnu potragu, već razvija različite oblike. Prezentira na nekim dijelovima vlastita polazišta i ideje, iako često izbjegava da se suoči s neminovnostima određenih činjenica koje su važne za kontekstualizaciju problematike. Ipak, zbog karaktera djela, to bi se moglo opravdati. Knjiga je napisana na 281 stranicu teksta i podijeljena na dvanaest poglavlja uz Predgovor, Kronologiju, Preporuke za daljnje čitanje i Pojmovnik Pruža dobar uvod u dio vjerske i političke povijesti i nudi šarolik dijapazon tema i perspektiva vezanih za pitanje reformacije koje je bazirano na uskim vidicima povjesničara ovog pitanja. Autorov stil pisanja je osoben, no jasan, ali nekad previše konfuzan s digresijama koje i nisu krucijalne za tematiku. S druge strane, ponekad preskače detaljnije objasniti neke fenomene koji su nužni za razumijevanje sadržaja. Tematske jedinice u djelu su dobro uklopljene i čine jasnu cjelinu.

Fluktuacije u vjerskoj povijesti preusmjeravale su zbivanja koja su bila od općenitog značaja i ne nužno uvijek vezana uz samu religiju. Razdoblje šesnaestog i sedamnaestog stoljeća je vrijeme brojnih promjena, gdje je pitanje reformacije definitivno jedno od značajnijih. Autor Collinson tako na početku nastoji ukazati na bitne temelje suštinskog razumijevanja refomacije, predstavljajući osobenost zapadnog kršćanstva, ličnost Luthera, te karakter i pojam reformacije. Nadalje, uz vrlo interesantan način obrazlaže redukcionistički stav Martina Luthera prema Crkvi uopće i definira reformu koja je prije reformacije bila ponešto istrošena, dok je reformacija bila drugačija i konkretnija, ali šesnaesto stoljeće joj nije pripisalo ono značenje koje je kasnije dobila. Dakle, na reformaciju gleda kao na partitativni element povijesnog kontinuiteta i razvitka.

Autor se bavi i riječima, jezikom i knjigama kao bitnim odrednicama tog razdoblja, budući da reformaciju markira kao period preplavljen riječima. Odnosno, on daje na važnosti pripovijedanoj riječi kao sredstvu spajanja. S tim u vezi, izum tiskarskog stroja je bila jedna od presudnijih promjena, a u tom kontekstu autor razmatra i važnost jezika pripovijedane i pisane riječi za proces reformacije i reformatora. Ipak, on na reformaciju gleda i kao na uzrok, a ne samo posljedicu. Dakle, ona je prema njegovom stajalištu preduvjet za drugo razvođe civilizacije, prosvjetiteljstvo i kao takva predstavljala je emancipaciju širenja znanja (iako to nisu zamislili Luther i Calvin). Za njega je reformacija također bila i preduvjet označen kao znanstvena revolucija, te je oblikovala prostor za rađanje moderne države. Međutim, autor pomalo ambiciozno povezuje neka povijesna zbivanja i pridaje im jednoznačnost iako su ona bila splet širih i brojnijih događanja.

Kada je riječ o reformaciji, nemoguće je pobjeći od ličnosti, učenja i djelatnosti Martina Luthera, pa tako i autor Collinson u svojoj knjizi, s obzirom na to, razrađuje što je Evanđelje prema Lutherovoj percepciji i što je zapravo bit protestantizma. Dakle, on Lutherovu djelatnost promatra kao produkt njegove prošlosti, a njegovo učenje analizira s pozicija izazovnih Crkvi, ali i razmatra druge neluteranske vjerske reformacije i reformatore koji su djelovali u tom periodu i pridonijeli oblikovanju reformacije. Uz navedeno, ne izostavlja slučaj Jeana Calvina i Geneve, bazirajući se najviše na Calvinovu biografiju i djelatnost. Autor se bavi i alternativnim pitanjima (što vrlo često radi kroz cijelu knjigu) o tome kako bi se tijek povijesti odvijao bez ličnosti Luthera. Često opterećen traženjem nekih rješenja (iako na kraju nije ponudio neko konačno), autor Collinson nudi dva načina na koja je moguće uspješno obuhvatiti i pojasniti još jedno pitanje usko vezano uz reformaciju, a to je pitanje protureformacije. Međutim, teško da bi se analizirane kategorije u svakom slučaju mogle primijeniti na sve prostore zahvaćene reformacijom. Pozitivno je što autor osvjetljava slučajeve poput reformacije na Britanskom otočju. Tu naglašava povijest religijske mijene u šesnaestom stoljeću koja se razlikovala u Engleskoj, Walesu, Škotskoj i Irskoj, a u sedamnaestom stoljeću su svi dijelovi tih otoka bili pod vlašću istog monarha i njihova religija i politika su imale povijest međudjelovanja. Međutim, iako je naglasio specifikume navedenih, on vlastite pozicije u ovom kontekstu bez objašnjenja predstavlja kao općeprihvaćene.

 Autor Collinson elaborira o interakciji politike i reformacije, odnosno o utjecaju politike na reformaciju i obratno. Tu se također bavi pitanjem naroda i hijerarhije u šesnaestom stoljeću. Međutim, on se nije dotakao pojmovnog definiranja naroda, već ga kroz tekst kasnije poistovjećuje s drugim pojmom, što se ne bi moglo smatrati ispravnim. Ipak, uspio je da prikaže pozicije žena, nepismenost, kao i činjenicu da ljudi nisu bili bez ideja i religijskih uvjerenja, nego samo odsječeni od zbivanja koja su se odvijala. On tu insistira na reformaciji kao narodnom pokretu koji je utjecao na društvo, ali i na umjetnost, na šta se detaljnije osvrnuo.

Na zadnjim stranicama knjige, autor je ponudio preporuke za daljnje čitanje, što uveliko olakšava dalje izučavanje ove tematike. Ovaj dio formiran je na osnovu obrađenih poglavlja s njima srodnim preporukama, ali i nekim ličnostima, pokretima i drugim pitanjima o kojima je bilo riječi u knjizi. Time svakako autor stavlja na znanje da je svjestan koliko ova tematika pruža. Na kraju se nalazi i Pojmovnik koji olakšava snalaženje čitateljstva i njihovo korištenje ovog djela.

Bez ikakve upućenosti u fenomene reformacije nemoguće je u potpunosti shvatiti ovo Collinsonovo bibliografsko dostignuće, a zatim i detektirati neke modele prihvaćenih tumačenja koja u svakom kontekstu i na svim mjestima ne mogu biti primjenjiva – prvenstveno jer je autor ponegdje vlastita tumačenja predstavljao kao egzaktna (recimo ono o alternativnim uzrocima reformacije i pitanja protureformacije).

Iako je naslov knjige ono što se prvo pročita, ovdje ga vrijedi prokomentirati na kraju. S obzirom na način kako je predstavljena tematika knjige, njen naslov je pomalo ambiciozan i možda bi bilo prikladnije nasloviti je Reformacija: Kratki pregled, a ne Reformacija: Kratka povijest, kao što je autor Collinson uradio. Bez obzira na to, djelo je vrijedno pažnje jer pruža letimičan uvid u pitanja vezana za reformaciju te može biti zanimljiv idejni vodič za sve one koji se detaljnije žele pozabaviti tom tematikom.

Please follow and like us: