Zemaljski muzej – lamentacija nad izgubljenim simbolom

Suad Beganović, rođen je u Zenici 1992. godine sa trenutnim prebivalištem u Kaknju. Student je druge godine Književnosti naroda BiH i Bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Piše pretežno poeziju, ali do sada nije objavljivao svoje radove.

Kako se u Bosni starinske stvari: novac, kamenje, pečati nalaze i pohlepnim strancima uz malu cijenu prodaju…Ja sam od nekoliko godina počeo ovakve stvari sabirati, zato molim sve Bošnjake gdje štogod opaze da odkupe u moje ime. Ako Bog da ga mojom zbirkom želim metnuti početak „Bosanskom muzeju“.

Ovako je pisao Ivan Franjo Jukić sredinom devetnaestog stoljeća u prvom broju Bosanskog prijatelja shvatajući potrebu za otvaranjem kulturne institucije koja će zbrinuti narodno blago kojeg nije nedostajalo na prostoru sa dugom historijom i raznim kulturama koje su se tu preplitale stvarajući neviđen društveno-kulturološki pejzaž. Signifikantan je sljedeći poda-tak iz tog vremena koji u dobroj mjeri reflektira stadij svijesti kod običnog naroda koji za razliku od Jukića nije bio pismen. Uprkos činjenici da preko 95% ljudi nije bilo pismeno, ideja muzeja je prihvaćena rijetkim zanosom kakvo vlada u narodu kada prepozna nešto od važnosti za zajednicu. Ne treba sumnjati da je svijest ljudi probuđena i čestim svjedočenjem otuđivanja starina iz Bosne od raznih domaćih preprodavača do kvaziistraživača iz evropskih centara koji su tek u značajnijem broju stigli u vrijeme okupacije od strane Austro-Ugarske. Kako je ideja pripajanja Bosne u nadolazećem periodu bila sve izvjesnija vjerovatno je i činjenica da bi muzej sačuvao sjećanja na odlazeće carstvo po-mogla pozitivnom prijemu ideje o muzeju. Ali to nije bio nimalo brz i jednostavan proces. Od Jukićeve ideje do osnivanja Muzejskog društva prošlo je nekoliko decenija a društvo, ugnjeta-vano osmanskim zatiranjem kulture, nije imalo dovoljno veliki kadar za realizaciju svih planova. Društvo je trebalo spriječiti odnošenje artefaka-ta po koje su dolazili evropski pseudoistraživači iz Beča.

Uprkos problemima sa kojim su se suočavali, pet godina nakon osnivanja spomenutog društva, tj. 1. februara 1888. godine, osniva se Zemaljski muzej. Jedna od prvih odluka uprave muzeja je, osim historijske važnosti, veoma za-nimljiva i iz današnje perspektive proučavanja kulturološkog značaja muzeja. Naime, tom od-lukom je odbijen prijedlog Benjamina Kalaja da muzej ima i obrtničku funkciju, te da osim naučne bude i privredna institucija. Materijal se skupljao i trebalo je uskoro upoznati širu javnost sa radom muzeja. Vođena patriotskom idejom potrebe za diseminacijom istraživačkih saznanja, uprava muzeja se odlučila na publi-ciranje Glasnika Zemaljskog muzeja. Ta akcija je urodila plodom jer je muzej približen narodu i oni su ga osjećali svojim. Uskoro su prostorije muzeja bile prenatrpane ljudima i rodila se ideja o pravljenju zgrade, prve namjenske muzejske zgrade u Jugoslaviji. To se i desilo 1913. godi-ne. Izlišno je secirati porive za posvemašnjom identifikacijom sa muzejom od strane običnih ljudi. Da li je to bio eskapizam iz stvarnosti ili je muzej bio simbol nacionalnog jačanja kroz prikupljanje starina – nisu pitanja koja trebaju dobiti prioritet nad konstatacijom da je muzej očigledno afirmirao kulturne intencije. Doista, kasnije je muzej postao i nešto više i tome ćemo se u ovom radu posvetiti. U to vrijeme, muzej se nametnuo i kao stjecište intelektualne elite i kulturno-istraživački centar koji je neposredno muzejsko blago izlagao posjetiocima. Ta spona će jačati ponajviše zahvaljujući Glasniku.

Period koji dolazi obilježen je ratnim dejstvi-ma Prvog svjetskog rata ali Zemaljski muzej nije prestajao sa radom i opstao je. Iz epohe u epohu, sada se muzej nalazio u kraljevini koja nije posvećivala mnogo brige takvim institu-cijama ali nastavak rada nije dolazio pod pita-nje. Štaviše, glomazni Kerber je čuvao ono što je trebao sačuvati a nije nedostajalo ni naučnog angažmana. Poslije toga, muzej je, dosta teže i sa mnogo odricanja od strane ljudi koji su vo-dili brigu o njemu, preživio i Drugi svjetski rat, te prkosio i izmicao sudbini gašenja. Upravo su dešavanja u muzeju i oko njega u toku rata od muzeja načinile hram, muzej je dobio auru a jedan događaj se promovirao kao simbol zaštite blaga, simbol otpora, drskost pokazana moć-nom okupatoru, anegdota u ta teška vremena.

Priča je sljedeća: Njemački general imenom Hans Fortner došao je posjetiti Zemaljski muzej. Direktor Muzeja dr. Petrović pokazao mu je muzejske izložbe i botaničku baštu; popili su kafu ili možda schnapps u uredu direktora, a zatim je general re-kao: „Und jetzt übergeben Sie mir die Haggadah!“ (A sad, predajte mi Hagadu!)

Dr. Petrović odgovori:“Ali gospodine generale, to nije moguće. Pola sata prije vaše posjete, jedan ju je od vaših oficira odnio.“

Priča se nastavlja: U tom času Sarajevska Haga-da je bila u torbi dr. Petrovića na stolu ispred generala Fortnera. General je ljutito napustio muzej, govoreći nešto ljudima iz svoje pratnje. Čudnovato – nikakvo ispitivanje nije slijedilo.

Priču je prepričao dr. Bakaršić. Toliko ga se dojmila da je opsesivno istraživao istinitost i pojedinosti. Priča je neistinita, pomalo naivna. Vjerovatno je Hagadu spasio bibliotekar Korkut odnijevši je na neko sigurno mjesto ranije, što zaključuje i dr. Bakaršić. I svijeće su upaljene; u prostorijama muzeja, u arhivima, istražuješ priču. U krugu ogledala se odigrava historija Hagade u hramu sjećanja, u Zemaljskom muzeju. Zaokupljenost postaje opsesivna, ti si sada Ekov Vilim u prostorijama muzeja dok slažeš kockice. To su prve asocijacije. Vratimo se na priču. Ne-istinita je, a ovaj tekst nije historijski spis pa je neće ni rasvjetljavati jer otkrivanje pojedinosti neće donijeti ništa revolucionarno, otkrivanje nije imperativ. Najbolje što priča nudi jeste ono što je implicirano u njen smisao, priča reflektira dok se istovremeno stapa sa muzejom, jednu kolektivnu svijest i potrebu za mistificiranjem. Tu iskonsku potrebu, koju opet ne nude sva mjesta, tek treba zaslužiti poput negdašnje re-cepcije koju je muzej imao u svijesti ljudi. Baš tu dimenziju treba potencirati, nju treba preispitati, oslikati je novim bojama i dati oku. Tu stranu priče oko muzeja treba okrenuti svjetlu. Muzej je sposoban postati dobrodušnim divom, taj div je nadrastao i one ljude koji su mu po-mogli a i one koju su odmogli, taj div je kroz vrijeme štitio i u rukama držao blago od kolektivnog značaja. Izlišno je pisati još jedan članak o gašenju muzeja pored stotina takvih članaka. Muzej treba oživjeti kroz priče koje je ponudio, kao orkestraciju svih simbola koje je nudio kroz stoljeće rada.

Nema sumnje da je zatvaranjem muzeja izvršen kulturocid, niti treba bježati od saznanja da je uprava muzeja mogla uraditi više, još u vrijeme dok je ovaj div bio na infuziji, prije sramotnog zatvaranja. Moglo se uraditi više, trebalo se ura-diti više i svi akteri su morali uraditi mnogo više. Ako sutra proradi muzej, finansije se srede i dobijemo jedan sablasno prazan prostor, želimo li to? Zato se treba vratiti izvoru, samom muzeju, onoj progresivnoj ideji koju je tada muzej pružao i koju je puk prihvatio. Taj zajednički interes, to je izvor kojem se treba vratiti, potencirati ga ignorirajući sve utopističke elemente koji uvijek levitiraju oko svih ideja. Muzeju opet treba priča, muzej treba biti spašen baš kao i Hagada, tako da ta priča živi, da osnažuje muzej, priča koja će se pričati na ulici i koja će povezati muzej sa posjetiocima, saobraćati sa svima i biti opet div u novom ruhu, udahnuti novu drskost kakvu je imao dok je čuvao identitet pri svom otvaranju. A zaključak ne treba biti bolji ni trijumfalniji od onog koji je dr. Bakaršić dao na svom predavanju a čije riječi vrijede biti ponovljene.

Tako ću ja razumjeti – a vi ćete naučiti – da postoje veličanstveni predmeti koji predstavljaju našu historiju i našu kulturu, koji su rođeni u jednoj zemlji, odrasli u drugoj zemlji i vode veličanstven život u trećoj zemlji. Postoje umjetnička djela, knjige i do-kumenti, karte, vaze i nakit koji svima pripadaju a nisu ničiji posebno.

Literatura

  1. Bakaršić, Kemal (1998) Nezavršena priča o Sarajevskoj Hagadi, drugi dio: o čuvari-ma, tragačima i pronalazačima. Izdavač (Transkript predavanja).
  2. Rizvanbegović, Izet (1997) Muzeološko pedagoška i istorijska aktivnost zemalj-skog muzeja u Sarajevu: magistarski rad
  3. Trle, Lejla. Muzej za preobraženo druš-tvo. Dostupno na: http://www.pulsdemo-kratije.net/content/muzej-za-preobraze-no-drustvo (8.1.2014.)

Izvor fotografije: sarajevotravel.ba

Please follow and like us:

Korištenje web stranica u pisanju naučnih radova historijske tematike

Kemal Abdić, student druge godine Odsjeka za historiju, rođen MCMXCIII godine unutar granica rimske civitas Iapodum, u provinciji Pannonia.

U današnjem, modernom vremenu pisanje historijskog naučnog rada zahtijeva od historičara da se sve više oslanja na pronalaženje informacija na internetu, te da procijeni kolika je njihova vrijednost za historijsku spoznaju. Početkom novembra 2013. godine, na svijetu je postojalo oko 3,54 milijardi web stranica. Od tolikog broja stranica nemoguće je saznati koliko njih se bavi historijskom tematikom, ali se može pretpostaviti da je to sasvim pristojna brojka u odnosu na ukupan broj web stranica. Za ovaj primjer koristit će se engleska i bosanska inačica pretraživača Google: ako se upiše pojam history na engleskoj inačici, kao rezultat pojavit će se 11.300.000.000 stranica u kojima se spominje ta riječ, a iskoristimo li bosansku varijantu i upišemo pojam historija onda se dolazi do informacije da postoji 4.180.000 stranica u kojima se spominje ta riječ. Valja naglasiti da to nije broj stranica koje se bave historijom, već broj stranica na kojima se navedeni pojam spominje.

Tu valja naglasiti i da autor informacija na internetu može biti bilo ko, imajući bilo kakve namjere. Najbolji i vremenski najbliži primjer (septembar, 2013) je Wikipedija i to hrvatska inačica radi koje je osnovana Facebook stranica Razotkrivanje sramotne hr.wikipedije, a radi koje se u hrvatskim medijima (Jutarnji list, NOVI LIST i sl.) podigla bura, te je čak izazvala reakciju hrvatskog ministra znanosti, obrazovanja i sporta, Željka Jovanovića (koji je upozorio studente i đake da ne koriste ovu stranicu kao validan izvor infomacija), a historičarka s Filozof-skog fakulteta, Snježana Koren, u razgovoru za Hinu je procijenila da su sporni članci na Wikipediji pristrasni i zlonamjerni, a u jednom dijelu čak i nepismeni. Radilo se, što je vrlo korisno za primjer, o člancima historijske tematike i to poglavito o člancima koji se tiču Drugog svjetskog rata, npr. članci o NDH i Ustašama, antifašizmu, Jugoslaviji, te brojnim drugim, u kojima se otvoreno iskazala (i još uvijek iskazuje) desničarska usmjerenost saradnika i administra-tora Wikipedije koji su jednu stranu u člancima demonizirali, a drugu valorizirali i time narušili pravilo o nepristrasnosti.

Šta je važno prilikom procjene validnosti informacija s određene web stranice?

Vjerodostojnost bi trebala biti najvažnija prilikom procjene stranice. Npr. valja obratiti pažnju na adresu na kojoj se stranica nalazi. Ako je npr. adresa stranice proleksis.lzmk.hr/ tj. online izdanje Proleksis enciklopedije Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža ili britannica.com/ tj. En-cyclopædia Britannica Online, onda bi se moglo procijeniti da je tačnost informacija na stranicama tog domena vrlo visoka. Ukoliko se radi o nekoj neenciklopedijskoj stranici, pažnju treba usmjeriti na autora i njegovu vjerodostojnost. Ukoliko je autorovo ime jasno istaknuto to daje dodatnu vjerodostojnost. Zatim, da li je stranica ažurna, tj. da li su date informacije u skladu s trenutnim dostignućima u nauci, te kad je zadnji put izvršena promjena na stranici.

Vjerodostojnost sadržaja je najvažniji dio procjene stranice. Opet se valja vratiti na autora, ali ovaj put treba obratiti pažnju na nje-govu stručnost u vezi s temom koju obrađuje. To se vrlo lahko izvrši pomoću nekog od pretraživača. Također, treba obratiti pažnju i na izvore i literaturu koju je autor naveo, te provjeriti sve navode. Ukoliko su svi linkovi funkcionalni (ako su navedene informacije prikazane pomoću linkova), to bitno utječe na spoznaju tačnosti na-vedenih informacija. Pri provjeri linkova mora se paziti i na vrijeme kad je autor koristio te stranice, jer se zna desiti da određene stranice prestanu postojati, a pažnju vrijedi usmjeriti i na to da li je neki rad recenziran.

Stil pisanja je također vrlo važan i ocjena kakvoće rada zavisi od toga da li je autor koristio naučnu terminologiju i koliko je autor pismen. S većim brojem pravopisnih grešaka se povećava sumnja u vrijednost stranice. Zatim treba uočiti kakav je reklamni materijal na stranici, ko je ustvari sponzor i slično. Time se dodatno može provjeriti vjerodostojnost sadržaja, a usput se može provjeriti i kome je stranica namijenjena, nekoj određenoj dobnoj, spolnoj ili nacionalnoj skupini i slično.

Na kraju treba procijeniti koliko detaljno autor obrađuje temu, u čemu nam najviše može pomoći sadržaj rada, i to da li je autor nepristrasan u svom radu. Treba paziti da li je autor objektivan, te da li svoje ideje podmeće kao činjenice, i da li je pristalica određene ideologije.1

Iako su već navedene neke zamjerke hrvatskoj Wikipediji, engleska Wikipedija predstavlja jednu od boljih web stranica za pisanje naučnog rada. Ne tako što će se citirati sama Wikipedija, nego tako što ona skoro uvijek pruža popis relevantnih izvora i literature koje istraživač onda može pronaći i iskoristiti. Pri tom pronalaženju literature uveliko može pomoći web stranica pod nazivom Google books, u čijoj se arhivi može pronaći ogroman broj naslova i časopisa u kojima je određena tema obrađena, te se tu može koristiti pretraživanje unutar knjige, koje na uneseni pojam u pretraživaču prikaže broj svih stranica knjige ili časopisa koje taj pojam sadrže. Tako se nekad cijele knjige ne mogu vidjeti, nego samo njihovi isječci, ali to ipak ne predstavlja neku važnu prepreku jer je željenu informaciju ipak moguće pronaći. Postoje također i mnoge online biblioteke i arhivi, kao i specijalizirane stranice koje okupljaju naučne radnike i naučnike, gdje se mogu pronaći izvori i literatura za pisanje naučnog rada. Takve stranice su npr. Perseus Digital Library Project, koji sadrži ogroman broj grčkih i rimskih materijala, kao i arapskih i germanskih, i Academia.edu, stranica na kojoj se objavljuju stručni radovi iz svih naučnih oblasti, među kojima je i historija, i koja je korisna radi novih radova čiji se broj iz dana u dan povećava.

Iz navedenog se može zaključiti da je historičaru pored arhiva i biblioteka kao glavnih izvora informacija, neophodno korištenje informacija koje pronađe na web stranicama, ali je, također, prije tog korištenja neophodna i procjena vrijednosti stranice, stručnosti i objektivnosti autora, te stepen obrađenosti teme.

Izvor fotografije: Google 

Please follow and like us:

Gavrilo Princip i Sarajevski atentat – 100 godina poslije

Ajla Lasić je rođena 8. 9. 1988. godine u Sarajevu gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Godine 2007. upisuje dvopredmetni studij na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za historiju, studijska grupa Historija umjetnosti i Historija. Odbranom dodiplomskih radova iz oblasti umjetnosti: Revitalizacija i prenamjena postojećih objekata za potrebe muzejske arhitekture, i iz oblasti historije: Livija, 2011. godine stiče zvanje Bakalaureat historije umjetnosti i historije. Master studij na Odsjeku za historiju upisala je u septembru iste godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je 2013. godine odbranom završnog master rada pod naslovom Bosna i Hercegovina kao dio europskog Orijenta 1878-1918. stekla titulu Magistra historije, naučni smjer, oblast Novi vijek.

Povodom obilježavanja stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata, 2014. godina će biti ispunjena raznim kulturnim, naučnim i neštomanje naučnim manifestacijama koje će biti organizirane širom Evrope, pa tako i u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, Sarajevu, gradu u kome se odigrao Sarajevski atentat koji je po mišljenju mnogih bio uvertira za događanja koja će svijet gurnuti u rat svjetskih razmjera. I baš kao i stotinu godina ranije taj zloslutni Gavrilo, mladić koji je usmrtio prijestolonasljednika i njegovu suprugu, podijelio je javnost kako u Bosni i Hercegovini tako i u regionu, na one za koje je heroj i na one po kojima je terorista.

Koliko je zapravo važno utvrditi šta je Gavrilo Princip bio tog 28. juna 1914. godine? U sadašnjici koja je od svih pošasti svijeta najviše zastrašena terorizmom, odgovor na ovo pitanje je iznimno bitan. Sa druge strane, insistiranje na debatama ove vrste i njihovo plasiranje javnosti kroz medije, skreće pogled sa elementarnih problema svakodnevnice uz mogućnost kreiranja javnog mišljenja određenih grupa u željenim pravcima.

Paničan strah od „revizije historije“, medijski naslovi tipa Sarajevo sprema atentat na Principa, senzacionalističko objavljivanje „skrivenih“ dokumenata1 koji su naučnim krugovima „otkriveni“ i poznati već 25 godina, upućuje na razmišljanje i ponovno vraćanje ovoj tematici.

Leon Bilirski o Sarajevskom atentatu

Leon Bilirski je bio tadašnji zajednički ministar finansija, time i jedan od zvaničnika koji je kao savremenik ovih događaja ostavio svoje utiske i viđenja kao i ocjene odgovornosti pojedinaca, koje je po svome nahođenju smatrao odgovor-nim za ovaj, kako kaže „katastrofalni događaj“. On svoje izlaganje počinje tako što navodi da je prijestolonasljednički par bio smješten na Ilidži, kupališnom mjestu udaljenom oko dvanaest kilometara zapadno od Sarajeva. Toga dana otišli su sa Ilidže željeznicom, ali ne sasvim do sarajevskog kolodvora, već su izašli na zapadnom ulazu u grad kraj Fabrike duhana. Tada je očito, smatra Bilirski, nastao plan o svečanom ulasku automobilima, duž čitavog, 2-3 kilometra dugačkog Appel-Quaia, na lijevom brijegu rijeke Miljacke pa sve skoro do istočnog kraja grada, tj. Gradske vijećnice. Taj plan je iziskivao pripre-me, odgovarajući broj automobila i osiguranje duge linije, koja je iznosila pola milje. Ni jedno ni drugo nije učinjeno. Prijestolonasljednici i njihova svita, izašavši iz vlaka, odmah su zau-zeli mjesta u automobilima i krenuli; ali tajni policijski agenti u njihovoj pratnji – nepotrebno preopterećeni kutijama princezina nakita trebali su ići ispred i iza prijestolonasljednikova automobila radi nadzora, no tamo u tu svrhu uopće nije bilo priređenih automobila pa niti kočija.

Morali su stoga ostati kod fabrike i tek čuvši odjek eksplodiranih bombi, pojuriti pješice na mjesto atentata, koje je tada već bilo prazno. Još je gore bilo s osiguranjem dugog puta od Fabrike duhana do Gradske vijećnice. Grad Sarajevo imao je samo malu gradsku policiju, državne u to vrijeme uopće nije bilo, niko je u zemlji nije podupirao. Kada se približavao dolazak prijestolonasljednika i kada je najavljen njegov ulazak u Sarajevo preciznim programom u minutu (vjerojatno zato da bi se svim nitkovima olakšala priprema zločina), gospodinu Potioreku se obratio načelnik policijske uprave, vladin povjerenik Gerde (Mađar). Rekavši mu da sveukupno raspolaže samo s 30 ili 40 policajaca, priznajući da dugi put od Fabrike duhana do Gradske vijećnice ne može sasvim osigurati tim osobljem te je zatražio vojnu pomoć. Zemaljski poglavar je rekao da vojske nema u gradu zbog manevara i da ne može biti na vrijeme vraćena u Sarajevo. Bilirski navodi da ako je i bilo tako, nije moralo biti jer je bilo moguće bilo koja dva bataljuna odozgo ostaviti u gradu. Ali i za to se našao savjet. General Sujarić (Šnjarić), koji je zapovijedao žandarmerijom u ono vrijeme elita od ljudi i organizacije – predložio je zemaljskom poglavaru obustavljanje ulazne linije s obiju strana, kordonom žandara. I taj prijedlog je bio odbijen: da li zbog pogrešnog straha da se time ne izazove prijestolonasljednikovo „nezadovoljstvo” jer je on računao na entuzijazam masa ili zbog njegove urođene samouvjerenosti i fatalističke uvjerenosti u vlastitu „nepogrešivost” (ipak je stanovništvo stalno Potioreka nazivalo „umornim carem”! – njem. Der mude Kaiser), teško je danas prosuditi. No, sigurno je da su gosti takvom odlukom predani kao plijen ulici. Tokom vožnje na automobil prijestolonasljednika bačena je bomba, koja je ranila ađutanta. On je odmah odvezen u vojnu bolnicu i krenulo se dalje do Gradske vijećnice, gdje se usred neugodnog raspoloženja, odvijalo najavljeno predstavljanje vlasti, deputacija itd.

Ispred automobila u koji je sjeo prijestolonasljednički par zajedno s Potiorekom na mjestu vis-a-vis-a, išli su u automobilu gradonačelnik i povjerenik Gerde. Oni su očito namjeravali brzo voziti prema zapadu čitavom obalom jer bolnica leži odmah sjeverno od Fabrike duhana. Nemoguće je uopće pretpostaviti da je ta ruta bila drukčije napravljena, naime Ulicom Franje Josipa, kojom se u normalno vrijeme najzgodnije moglo doći do bolnice. O tome su barem morali znati gradonačelnik i šef policije, koji vjerovat-no u odgovarajućem trenutku ne bi smjeli zaboraviti o težini odgovornosti koja je na njima le-žala. Tada se, navodi Bilirski, dogodila neobična stvar, gotovo nevjerojatna. Odmah u trenutku kada je prvo vozilo s gradonačelnikom i šefom policije prošlo desni ulaz od obale, na sjever prema ulici Franje Josipa; zemaljski poglavar, opazivši „zabunu”, naredio je da se stane kako bi dozvao prvo vozilo natrag. Baš u tom trenut-ku do auta, koje je stajalo na uglu Ulice Franje Josipa, se približio mladi, osamnaestogodišnji Princip i dvama hicima iz Brauninga smrtno ranio prijestolonasljednički par. Potiorek, stojeći na desnoj strani svoga auta, nije vidio atentat, već je samo čuo hitac. Na papučicu auta stao je Rummerskirch, ali nažalost s lijeve strane i nije mogao učiniti ništa, vidjevši opasnost koja se približavala. Prijestolonasljednički par je ostao nepomičan na svojim mjestima; ništa se u tim kratkim trenucima o njima nije znalo. Potiorek nije znao za njihovu smrt. Je li znao Rummerskirch, nije sigurno. Dovoljno da je zemaljski poglavar odmah nakon hitaca naredio povratak i da se ide prema konaku, gdje je doznao o smrti prijestolonasljedničkog para tek kada im je uputio poziv da izađu iz automobila i krenu na doručak.2

Izuzetno je zanimljivo ovo izlaganje Bilirskog naročito iz razloga što on Principa pominje ovlaš, kao činjeničnog atentatora, osobu koja je „uspjela“ da izvrši taj kobni čin. On za njega nije ključ problema, naprotiv, on je posljedica nestručnosti i neorganiziranosti državnih službenika. Krivac za Bilirskog je prije svega Potiorek koji nije bio dorastao ozbiljnosti situacije, te je zbog njegovih propusta Gavrilo Princip uspio u svojoj namjeri. Ovakvo svjedočanstvo, pored toga što govori o izuzetnom smislu odgovornosti državnog službenika, također upućuje i na to kako je Princip prvobitno tretiran, a to je kao i svaki drugi oportunista, zanesenjak koji je u ovom slučaju isključivo zbog loše organizacije i Potiorekove nesposobnosti ostvario svoj cilj.

Gavrilo Princip – heroj ili zločinac

U sklopu cijele priče oko priprema obilježavanja stogodišnjice atentata i početka Prvog svjetskog rata najveća rasprava se vodi upravo o samom Principu, tj. da li je on heroj, atentator, zločinac ili čak terorista, što je čini se jako popularan termin današnjice. Nije baš sasvim jasno zašto se ovo pitanje nametnulo kao ključno, s obzirom da je za naučnu javnost ono gotovo posve marginalno.

Istina, mnoge okrunjene glave su padale i prije, a i nakon Sarajevskog atentata i kada se govorilo o samim izvršiocima, uglavnom se raspravljalo o njihovim motivima, pripadnosti i nepripadnosti određenim političkim frakcijama i idejama, ali nikada nije postojala potreba (barem ne 2Leon Bilirski, Atentat u Sarajevu u Uspomenama Leona Bilirskog, Ulomak iz izdanja Instituta za istoriju u Sa-rajevu, Sarajevo, 2004. http://behar.hr/atentat-u-saraje-vu-u-uspomenama-leona-bilirskog/#u ovom smislu) da se uz samo ime dotičnoga utvrdi i njegova atribucija heroja ili zločinca. Pokušaj stvaranja svojevrsnog političkog mita u liku i djelu Gavrila Principa vjerovatno objašnjava ovu pojavu. Ljubiša Despotović, u jednom svom eseju koji se bavi upravo ovom problematikom, pojašnjava upotrebu političkog mita i njegov zadatak;

Koliko god bio protuvrečan, nepotpun i pojednostavljen, politički mit poseduje zaokruženu sliku prošlosti, sadašnjosti pa često i budućnosti. I ma koliko bio zasnovan na plodovima maštanja, politički mit omogućava „razumevanje“ istorijskog toka i pronalaženje njegovog punog nacionalnog smisla. 3

Odmah nakon ubistva taj čin je vrednovan u kontekstu priprema i toka Prvog svjetskog rata; nakon rata presudno za vrednovanje toga ubistva bila je činjenica da je stvorena jugoslaven-ska država na ruševinama Austro-Ugarske monarhije, pa se i na taj čin gledalo kao na akt koji je prethodio stvaranju te države. Možda je politiziranje toga događaja najbolje iskazano tokom stvaranja socijalističke Jugoslavije. Pokazuje to odluka donesena na Prvom kongresu USA-OBiH-a 7. maja 1945. u Sarajevu da se „u znak vječite zahvalnosti Gavrilu Principu i njegovim drugovima, borcima protiv germanskih osvaja-ča” postavi spomen-ploča kod mosta, na istom mjestu gdje je stajala poslije Prvoga svjetskog rata, a koju su Nijemci, nakon okupacije Sara-jeva u aprilu 1941. godine, skinuli i odnijeli „na dar svome fireru”.4

Odmah nakon ubistva izvještaji i novinski natpisi su donosili informacije o raspoloženju stanovništva na „terenu”. Tu su uočljive podjele u pogledima kod različitih nacionalnih i vjer-skih skupina. Na jedan način su na to ubistvo reagirali Srbi, a na drugi Hrvati i Bošnjaci. Još prije Ferdinandovog dolaska u Bosnu iz Mostara je došla vijest koja kaže kako su „mostarski glavni rišćani održali sastanak, na kojem su jednoglasno zaključili, da se pismeno saopći okružnoj oblasti, da od njihova uha neće nitko da prisustvuje pri dočeku Njegove Visosti prijestolonasljednika”. Ovakav stav dijela mostarske srpske elite već je nagovještavao kakav je njihov odnos prema Ferdinandu i Monarhiji općenito. To se osobito jasno pokazalo nakon ubistva. Tako, naprimjer, jedan izvještaj od 30. juna opi-suje situaciju u Tarčinu kod Sarajeva. Tamo su Srbi, nakon što je došla vijest o ubistvu, „otišli u gostionu Koste Šarenca, te su počeli piti i pjevati srpske pjesme. (…) Svi su Srbi cijelu noć pili i veselili se, kao da im je krsna slava”. S druge strane, Hrvati i Bošnjaci su svoj odnos prema tom ubistvu iskazivali najprije organiziranjem demonstracija. Najmasovnije su bile u Sarajevu, koje su bile i nasilne, ali je i u drugim krajevima bilo demonstracija i nasilja. Bilo je, dakako, i dostojanstvenijeg iskazivanja žalosti, od mirnih prosvjeda do molitvi u džamijama i katoličkim crkvama.5

Novinski natpisi svjedoče o tome kako sve tri etničke zajednice u Bosni i Hercegovini svoj stav prema ubistvu iskazuju ne samo preko svoje političke elite, nego više masovnom mobilizacijom radi iskazivanja jedinstvenog stava zajednice. Novine su opširno izvještavale o nemirima koji su izbili u Sarajevu i drugim gradovima u Bosni i Hercegovini, te raznim informacijama i dezinformacijama koje su se nakon toga širile. Kroz ove natpise može se uočiti model masovne mobilizacije stanovništva radi ostvarenja političkih ciljeva elita. Općenito, većina tadašnjeg javnog mnijenja, ukoliko se kao mjerilo ponašanja toga mnijenja uzme pisanje tadašnje štampe, smatrala je da se radi o nepravednom ubistvu i terorističkom činu skupine okupljene oko Mlade Bosne. Svi mediji u Bosni, Hrvatskoj i Austriji bili su obasuti osudama toga čina. Ni srbijanski listovi ne hvale taj Principov čin, ali ističu da je za ubistvo kriva sama austrougarska uprava. Srpski prijestolonasljednik regent Aleksandar je odredio osmodnevnu korotu na dvoru zbog ubistva austrougarskoga prijestolonasljednika i njegove supruge.

Ono što povezuje iskaz Bilirskog i novinske članke ovog perioda svakako nije Gavrilo Princip niti bilo kakvo karakteriziranje njega samog. Poveznicu je moguće tražiti u činjenici da je sam zločin korišten kao povod za masovnu mobilizaciju etničkih zajednica početkom 20. stoljeća i zarad ostvarenja političkih ciljeva elita, kako ističe Kamberović.

***

Da li je nakon stotinu godina od ovog događaja jedino Gavrilo Princip ostao dovoljno snažan motiv za neku ne mobilizaciju, već još dublju segregaciju etničkih zajednica i da li ga je kao takvog moguće koristiti za ostvarenje ciljeva današnjih elita? Činjenica je da su percepcije na ovaj događaj danas različite ali glavna linija podjela ostaje i dalje nepromijenjena. Jedina promjena jeste da se fokus sa zločina prenio na prirodu izvršioca. Kako će Princip „preživjeti“ ovu stogodišnjicu, ostaje da se vidi.

Izvor fotografije: Google https://www.google.com/search?q=gavrilo+princip&client=opera&hs=n66&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwi0p–Fkb_iAhUxlIsKHeBsCJ8Q_AUIDigB&biw=1315&bih=604#imgrc=3cq8OmonNS4_-M:

Please follow and like us: