Gramatika kiše

Suad BEGANOVIĆ
Univerzitet Sarajevo
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za književnost naroda BiH I bibliotekarstvo
suad_beg@hotmail.com

 

Kiša, noću1

Dažd iskošeni, sličan kurzivu –

Šta li podvlači u svjetskom štivu?

Božju misao – da minulo

Samo slijepci smatraju nulom?

Jer u tom šumu nečeg ima

Što povezuje žive sa mrtvima:

Kad god liježeš, a kiša pada –

Pokojnicima u snu se nadaj!

Njihove duše slaze niz kišu

Da svijet ovaj omirišu.

I da živima bar u snu grane

Maličak zore onostrane.

Taj nježni doboš dušama kaže:

Stvari su za to – da prolaze.

I čega još nema, i to će proći,

I na istinsko mjesto će doći.

Samo stvar koje više nema –

Iskonski prostor svoj zaprema.

Sve što nestaje – na pravo mjesto staje

Gdje do srčike vidi se šta je.

Isto ko rentgen što put rasprši

Da osvijetli – to što je drži.

II

Dok šaporenje kiše sluša –

Propast svijeta sluti duša.

Temeljit rasap vaseljenje,

Ne izvan mene, već za mene.

Jer dušu sili slušanje kiše

Da zamišlja zemlju, kad više,

Tebe, ne bude ispod neba,

Tebe, potrebnog svemu, ko hljebac,

Duša već, s onog svijeta gleda

Ovaj, kom glavna manjka greda:

Na čem će odsad da se drži?

Praznina sve će, ko plam, da sprži!

Ipak, slušanje kiše smiruje

Jer zemno vrijeme proširuje:

Od bješe, bićeš i od jesi –

Tijesto, sklono rastu, mijesi:

Dalji je dobačaj tvojih očiju,

Uho goluždrav čuje cijuk

Tajni, ispalih iz gnijezda.

Nekud je prisniji svaki bezdan.

Osjetim, nepcem, koliko tijesan

Život, do sada vodio jesam,

Baš kao buba u čauri,

I staklenijem svijetu žurim.

 

O poeziji Marka Vešovića napisano je nekoliko radova, većinom esejističke prirode, bez da se pojavio veći broj studija, izuzimajući studiju Envera Kazaza Gorka vedrina, melanholija i nostalgija u poeziji Marka Vešovića, o velikom opusu ovog pjesnika. Razlog nedovoljnom broju studija možda se nalazi u činjenici da je pisac živ, a književna kritika vodeći se starim uzusima da se konačan sud o djelu treba dati nakon što pjesnik prestane pisati ili živjeti ne odlučuje se da razvija obimnije književnoteorijske zahvate u Vešovićevu poeziju. Drugi razlog može biti u društvenoj marginalizaciji pisca u ambijentu gdje jedna takva ličnost nije poželjna zbog političkih stavova i izrazitih antinacionalističkih polemičkih tekstova. Takav slučaj otežava pristup i dobar početak za istraživanje Vešovićeve poezije, prevashodno misleći na genezu pjesničkog stvaranja a potom na podjele prema vrsti poezije, metričkim sistemima, preovladavajućim motivima kao i eventualnu skolonost ka nekoj od književnih škola.

Poezija je specifično jezičko dostignuće koje svoje značenje ostvaruje u ispitivanju semantičkih granica jezika, gramatičkih pravila, asocijativnih polja riječi i ritmičkih struktura. Poezija bi tako bila splet navedenih elemenata, jer svaka riječ sama po sebi već nosi i set prvotnih asocijacija, tonalitet, skrivene asocijacije, a krajnji rezultat umjetničkog zanata svjedoči o kvalitetu poezije. Vešović je pjesnik onog talenta koji daje najbolje primjere za učenje o poeziji, pa će i ovaj interpretativni zahvat tek pokušati približiti poetska dostignuća i snagu poetske imaginacije obrađujući pjesmu Kiša, noću iz zbirke Kralj i olupina. Po zapisu samog autora, navedena zbirka nastala je kao plod neuspješnog pokušaja da ponovo napišem svoj pjesnički prvjenac „Nedjelja“.

Analizirajući pomenutu pjesmu uvidjet ćemo na jednom primjeru kako pjesnička riječ ostvaruje mnoga značenja. Upustit ćemo se u polje nizanja asocijacija, uz želju da izbjegnemo nasumične, tako da pokažemo kako jezik uobličava stvarnost i da poetski jezik najpreciznije predstavlja pojavnost.

Kao ostvaranje u jeziku, omeđena jezikom i impregnirana gramatikom, poezija je čin komunikacije. Ova opetovana teza iznova se pokazuje kao dobar način za njeno predstavljanje, jer slijedom te teze dovodi do sljedećih dvojbi koje dijeli sa jezikom; gdje su njene i njegove granice i otkriva li nam nove horizonte, one horizonte koje jezik krije i nudi u svojim naslagama do kojih se dolazi upravo proučavanjem poezije? Roman Jakobson je još davno ustvrdio da poezija ima neku shemu, versifikatorsku prije svega, potom i tonalitetnu, jer ponavljanje stiha u zadatoj formi daje ritam koji daje melodiju. U svojoj studiji Poezija gramatike i gramatika poezije Jakobson precizno nudi uvid da poezija već po formi ostvaruje semantički višak, bez da se uđe u materijalni sadržaj pjesme. Shodno tome, forma epskog deseterca sa cezurom iza 4 sloga u uskoj je vezi sa sadržajem i nudi ono što prepoznajemo kao epski svijet pjesme. Lirska uvjetovanost sadržajem, emocijom i ljubavi najčešće je tako oivičena kraćim stihovima poput osmerca, iako postoji lirski deseterac sa cezurom iza petog sloga. Bogatstvo i individualizacija jezika dat će i iznimke od ovih pravila iz narodne poezije, obično iz pera poznatih autora koji su pokušavali i eksperimentisali mnogim formama a neke su i razvili u zaseban svijet poput soneta. Ipak, versifikatorskih shema nema bezbroj a znanja iz narodne poezije omogućila su autorima da prepoznaju korelativ metrike, sadržaja i ritma – muzičkog i psihološkog – te su i sami koristili slične modele dodajući svoje. Jakobson će još ustvrditi da poezija istovremeno i širi i ograničava upotrebu jezika. Naime, u semantičkom smislu imamo višak koji ne dozvoljava zatvorenost, dok u formalnom poezija tendira ka modelima.

Uzimajući u obzir ta saznanja može se primijetiti i u poeziji Marka Vešovića sklonost da se iskoristi kulturološko naslijeđe i nesvjesni nagon pojedinih stihotvoračkih oblika da bi se stvarnost poezije adekvatno približila pojavnoj stvarnosti, a potom i ispitala sama ta stvarnost, ali sada na semantičkom nivou. Pjesma Kiša, noću pisana je bez striktnog metričkog ograničenja. Izometrički izričaj u pretežno devetercima i desetercima ima svoj uzrok; on je blizak kulturološkom naslijeđu narodnih pjesama, a zadušnica, kao ritual i praznik, je čin kolektiva, pa i ova pjesma naslonjena na takvo kulturološko naslijeđe zahtijeva dužu formu kao u narodnim pjesmama. Ova sličnost je tek uzgredna jer Vešović ne piše svoju poeziju epigonski na tragu narodne, nego bogato koristi glosarij svih simbola da bi oblikovao vlastitu riječ. Po istom osnovu, iako se ni tu ne drži strogo pravila, pjesma je u pretežito trohejskom stihu; ponovo bliže melosu epske pjesme. Trohej je učestaliji zbog same prirode ovdašnjeg jezika, ali i zbog toga što dobro prenosi stanje uzbuđenosti i zadihane zapitanosti.

Pisan u parnoj rimi (AABB) pjesma Kiša, noću preuzima i implicira ritam koji ostvaruje padanje kiše. To je jednostavan ritam, opetovan u obrascu koji priziva jednoličnost bez ikakvih naznaka za promjenom ritma. Parna rima kombinovana sa trohejskim stihom približava psihološko stanje napetosti. Vešović tako već na formalnoj razini daje obujam i značenje prije nego smo zakoračili u svijet pjesničkih slika. S obzirom da je čitanje pjesme i praćenje ritma sinhrono, ritam utiskuje značenje bez da smo svjesni toga otvarajući vrata neiskazivom, a ipak prisutnom u jeziku. Marko Vešović pjesnik je jezika, jezika koji nadilazi i naš pojam o njemu. Stoga je skoro sva njegova poezija u potrazi za stalnim i drugačijim jezičkim rješenjima, a pjesničke slike nastale u toj namjeri obiluju značenjskim bogatstvom.

Dažd iskošeni, sličan kurzivu –

Šta li podvlači u svjetskom štivu?

Jezik nije jedino sredstvo komunikacije. Uvidjevši mogućnost da se simbol ljudskog načina komuniciranja, pismo, iskoristi u drugom ambijentu, Vešović će kurziv kao stilizirani oblik fonta (napravljen da sliči ručnom zapisu) transponirati u prirodni svijet gdje se komunikacija ostvaruje i kišom. Tačnije, kiša je jezik prirode sa sakrivenim kodom. Stiliziranost kurziva u direktnoj je vezi sa rafiniranošću procesa padanja kiše. Retorsko pitanje aluzivno prigovara da ne poznajemo dovoljno taj jezik. Iako kiša oživljava prirodu, već samo imenovanje tog procesa upozorava nas na djelimični gubitak komunikacije za čovjeka, koji se nalazi izvan sfere njegovog poimanja i jezikom imenuje pojavu pri čemu se u opšteprihvaćenoj sintagmi „oživljavanje prirode“ gubi svijest da kiša može biti jezik prirode. Distih otvara mogućnost da kiša kodira i neku drugu komunikaciju za koju ne znamo i koja nam možda i nije spoznatljiva.

Božju misao – da minulo

Samo slijepci smatraju nulom?

Depersonalizirani lirski subjekt otkriva potencijal da je kiša obogotvoreni jezik. Božija riječ i misao ovdje je pozajmljena iz Biblije, o neumrlosti duše pa stoga minulo nije posve mrtvo. Izbjegavši da jasno naznači intertekst i istakne dušu u prvi plan, Vešović pokazuje da nije religiozni pjesnik, jer daje prostor da minulo može biti i nešto drugo osim duše. Tek tada moguće je nastaviti pjevati o duši, što razaznajemo u nastavku pjesme. Sinegdohalna nula upućuje na ljudski poriv da ono njima bezvrijedno, nerazumljivo i neshvatljivo poništavaju a sama riječ nula daje suvišak značenja. Naime, nula je ljudski izum – nasuprot kiši, duši ili apstraktnom minulom – i dodana vrijednost u matematici koja i sama ima historiju priznavanja kao broja. Nula je potrebna da bi se istaknuo i kontrast duše i tijela, ovostranosti i onostranosti, našeg poimanja stvarnosti i stvarnosti koja nam izmiče. Metafizička ravan naslućena u Božijoj misli suprotstavljena je ljudskoj recepciji ništavnosti vremena.

Jer u tom šumu nečeg ima

Što povezuje žive sa mrtvima:

Nemogućnost da se pronikne u suštinu te komunikacije i da ju se razumije ipak ne negira njeno postojanje. Ali s obzirom da se ona ne može imenovati i definirati tako da definicija obuhvati sva značenja, ovdje je ostavljena kao šum. Za razliku od lotmanovskog šuma koji prigušuje, ovo je šum u kojem nečeg ima. Na ovom mjestu moguće je ponovo povući paralelu jezika prirode sa jezikom poezije. Na isti način na koji forma, koja je shema i trebala bi biti besadržajna, ipak u poeziji ostvaruje značenje tako i šum kiše može biti cijeli jedan jezik koji čovjek ne razumije, ali ga naslućuje u asocijativnoj vezi, što otkriva naredni stih. Da šum ipak kodira poruku, neovisno o racionalnom razumijavanju njenog značenja, spoznatljivo je tek u oniričkom stanju kada se dešava prevod u, kako je to Frojd primijetio, simbolički sadržaj podsvijesti koji se prezentira u snu.

Kad god liježeš, a kiša pada –

Pokojnicima u snu se nadaj!

Njihove duše slaze niz kišu

Da svijet ovaj omirišu.

I da živima bar u snu grane

Maličak zore onostrane.

Vešović ima skenderovski osjećaj za jezik, a izbor riječi u ovoj pjesmi pokazuje koliko poezija može ponuditi značenja u sabijenoj jezičkoj konstrukciji. Nesumnjivo će se pokazati već pri prvom čitanju neobičnost riječi maličak kao i prisustvo metafizičke ravni u riječi onostrane, sve i da kontekst jasno ne nagovještava značenje cijele pjesme. Distih I da živima bar u snu grane / Maličak zore onostrane jedan je od najuspjelijih pokušaja da se na južnoslavenskom području pokaže i jezički i senzitivno dokuči iskustvo smrti u poeziji.

Maličak i onostranost su riječi bez fiksiranog značenja, dok zora nosi pečat eshatološkog, mitskog, kulturalnog, naslijeđenog pa kao takva funkcioniše u suvišku svog značenja i nije u isključivoj funkciji pojavljivanja svjetlosti nad horizontom. Drugim riječima, Vešović nije tražio riječ koja će samo objasniti prirodnu pojavu. Tada je mogao koristiti svitanje, jutro, pa čak ni svjetlost nije adekvatan termin, jer bi riječi, koje označavaju neki prirodni proces kao što je svitanje, nedovoljno akcentirale riječ onostranost a nije poznato da s one strane sviće. Zora je tako opis stanja, dok bi svitanje bilo opis procesa. Vešoviću je potrebno stanje da bi ostvario planirano značenje u semantičkom polju, a koje mora biti dovoljno jezički precizno. Zora, kao stanje, također može da zatiče (čovjeka), da se budi (u pjesmi se spominje san) i precizniji je opis od procesa koji se budi ili zatiče.

Onostranost je također apstraktan pojam koji opisuje stanje, a stanje je puko trajanje. Najpreciznije gdje se jezik približio metafizici, kao neimpirijskom modelu koji objašnjava apstraktnost vremena, postojanja (duše), pa i prostora, jeste da ona puko traje, jer metafizika nije procesualna. Međutim, onostrane kao izbor pokazuju svu istančanost Vešovićevog osjećaja za jezik. Strane kao dio složenice onostrane je geografska odrednica i topos sa jedne strane, dakle, mjerljiva je vizuelno i postoji u prostoru. S druge strane, različito mišljenje, odnosno priča, također imaju svoju stranu pa nam ovdje Vešović sugerira da već ta riječ ima polisemantički znak. Tu se ne zaustavlja moguće značenje jer sada možemo zaključiti da i onostranost ima svoje dvije strane, onu prostornu i onu značenjsku. Nama nijedna strana od te dvije u onostranosti nije spoznatljiva pa se u ovom slučaju i stapaju i negiraju i dopunjuju istovremeno.

Maličak je dio, i to rješenje bi moglo biti najjednostavnije. Međutim, riječ maličak je neobična, njeno značenje bježi od sinonimnosti dijela, jer maličak se isključivo koristi za opis kvantiteta koji ne može biti izmjeren. Dio može biti jasnih dimenzija, maličak nema jasne dimenzije. Nadalje, pojam nije vezan samo za opipljivo, podjednako je i vremenski i prostorni. Maličak je tako dio prostora u vremenu, što je jedna od rijetkih riječi u našem jeziku koja opisuje uopšte takvo stanje. Za komparaciju se premjestimo u polje hemije, elektron ne može istovremeno biti izmjeren u sva tri stanja, ali već postojanje ta tri stanja nudi i mogućnost da se izmisli pojam za takvu pojavu. Južnoslavenski jezici su siromašni za takve termine. Meša Selimović u knjizi „Za i protiv Vuka“ pokazuje da je jezik očišćen od filozofskih i previše apstraktnih pojmova. Maličak je upravo jedan takav pojam, uz emocionalnu obojenost u ovom slučaju, višeznačan i efektno opisuje jedinstveno stanje, kao da je Vešović uhvatio dio entropije (uzevši je strogo metaforički kao mjeru neodređenosti).

Vešović uviđa koliko semantičkog suviška ima u samo tri riječi koje efektno opisuju, ne iskustvo smrti, nego mogućnost da se uopšte živima jezički približi iskustvo smrti, poredeći ga sa snom. Izuzetno kvalitetna poezija već u izboru riječi ima toliki broj značenja da njena vrijednost neće zavisiti od dodavanja značenja, već od uspješnog zauzdavanja od „previše“ značenja. Vešović odlično zna da u jeziku južnoslavenskog područja takve riječi postoje, on ih pronalazi i usmjerava njihova značenja stvarajući nova semantička polja i otvarajući mogućnost za interpretiranje jezika kao kolijevke samog postojanja i bivanja.

Taj nježni doboš dušama kaže:

Stvari su za to – da prolaze.

Gore spomenuti metrički ritam pjesme po uzoru na kišu (parno rimovani distih tonalitetno istovjetan) ovdje je prizvao podesan simbol. Doboš, osim što upućuje na njegovu historijsku konotaciju (to je instrument kojim se nešto zajednici najavljuje) sada i vizuelno podražava ritam kiše koji je auditivno oživljen ritmom pjesme. I čega još nema, i to će proći,

I na istinsko mjesto će doći.

Samo stvar koje više nema –

Iskonski prostor svoj zaprema.

Sve što nestaje – na pravo mjesto staje

Gdje do srčike vidi se šta je.

Isto ko rentgen što put rasprši

Da osvijetli – to što je drži.

U stihu Stvari su za to – da prolaze najavljena je mogućnost paradigmatskog obrata od civilizacijskog shvatanja svrhe predmeta. Ono što čovjek pravi, pravi da traje i sam želi da potraje. Prihvatanje prolaznosti sugerisana je i intenzifikovana prvom anaforom u ovoj pjesmi. Anaforičnim ponavljanjem suglasnika pojačava se prethodno izrečena slika. I ovdje Vešović kao podlogu koristi biblijski tekst pa ponovo otvara prostor da istinski i iskonski prostor može biti i Platonov svijet ideja. Semantičko polje je prošireno izostavljanjem jasnog religijskog amblema, iako nam je on poznat iz konteksta naslova ciklusa. Stvar koja nestaje i do čije suštine se putuje putem rentgenske zrake pokazuje i poroznost tijela i ponovo vraća misao na dušu, ostvarenu u jeziku, ali nespoznatljivu kao ni jezik kiše koji samo nagovještava, baš kao i Vešovićeva poezija.

Nagovještena duša se pojavljuje tek u drugom dijelu pjesme. Već i sama podjela pjesme na dva dijela upućuje na blagu promjenu u smislu, pa se tako nejasni lirski subjekat pojavio u zamjenicama mene i tebe, a široko univerzalizirana pjesma u prvom dijelu dobija drugačiju konturu. San iščili i ustupi svoje mjesto refleksiji o tijelu, svijetu i prolaznosti okom budnog čovjeka.

Dok šaporenje kiše sluša –

Propast svijeta sluti duša.

Temeljit rasap vaseljenje,

Ne izvan mene, već za mene.

Jer dušu sili slušanje kiše

Da zamišlja zemlju, kad više,

Tebe, ne bude ispod neba,

Tebe, potrebnog svemu, ko hljebac,

Duša već, s onog svijeta gleda

Ovaj, kom glavna manjka greda:

Na čem će odsad da se drži?

Parataksa u prva tri stiha biva prekidana zarezima u narednim stihovima da bi kulminaciju imali u drugoj anafori ponavljanjem riječi tebe. Ubacivanje zareza i prekidanja ritma ima za cilj približiti ubrzan puls čovjeka koji postavlja sebi egzistencijalno pitanje i to je jedino mjesto gdje se ritam kiše substituira za ritam disanja. Skoro kao naknadna izgleda intervencija potrebnog svemu gdje Vešović, jednim jednostavnim osvrtom na egoističnu i narcisoidnu prirodu čovjeka ostvaruje suprotan efekat, pokazuje njegovu minornost pred propadanjem usprkos antropocentričnoj percepciji svijeta. Dodajući, ko hljebac, ostvaruje se i blago ironijska supstanca da bi se ta postponirana ironija ostvarila u potpunosti u slici propalog tijela koje se metonimijski zamjenjuje gredom.

Praznina sve će, ko plam, da sprži!

Ipak, slušanje kiše smiruje

Jer zemno vrijeme proširuje:

Od bješe, bićeš i od jesi –

Tijesto, sklono rastu, mijesi:

Dalji je dobačaj tvojih očiju,

Uho goluždrav čuje cijuk

Tajni, ispalih iz gnijezda.

Nekud je prisniji svaki bezdan.

Jedini odgovor koji čovjek sebi može dati na egzistencijalno pitanje jeste ono o praznini koja će sve da sprži, ali i takav odgovor ima katarzičan učinak jer zatvara krug pitanja, a odgovor, čak i takav, trenutno ponovo vraća fokus na kišu, maloprije zaboravljenu, kišu koja svojim ritmom smiruje. Tada se psihološka i egzistencijalna uznemirenost dodatno smiruje racionalnim prihvatanjem perfekta (imperfekta), futura i prezenta iz kojeg se pjeva. Vremena su tu da pojačaju sliku zemnosti, zemnog vremena koje jedino poznaje ta tri vremena za razliku od bezvremene onostranosti. Tijesto se koristi kao simbol oblikovnog predmeta, onog koje je sklono rastu i kao takvo opet prisutno samo na zemlji. Spoznaja tog procesa rasta umiruje, jer daje unutrašnju koherentnost smislu, smisleno je ono što nastaje, traje i ima svoju ljepotu, da bi naposlijetku nestalo. Praćenje tog procesa očima i ušima utjeha je i naznaka da dio tajni stoji pred čovjekom i pored apsurda postojanja.

Osjetim, nepcem, koliko tijesan

Život, do sada vodio jesam,

Baš kao buba u čauri,

I staklenijem svijetu žurim.

Čulu vida i sluha dodaje se i čulo opipa, kao posljednji dio mozaika spoznavanja neposredne stvarnosti. Od sna, sa početka pjesme, dolazak do čula opipa naznačuje krajnju instancu pojavnosti ovog svijeta. A taj svijet je tijesan jer je moguć samo prema osjetilima. Svijet je ono što osjetila donose do mozga. Vešović će metaforom tijesan život povezati našu percepciju stvarnosti sa mogućnostima našeg tijela. Život koji ostaje u takvom tijelu tijesan je i krhak kao staklo.

Pjesma Kiša, noću eklatantan je primjer koliko duboko poezija može ići u svom nastojanju da predstavi sliku, zvuk ili emociju. Vešović je onaj pjesnik čiji jezik pojavnost najpreciznije pokazuje u neizrečenom, koristeći se podlogom i idiomatskim slikama u govoru (narodnom) i jeziku. Želeći da ispita doseg jezika pred iskustvom smrti, stvarajući jezik za prenos takve slike, Vešović je posegnuo za najboljim jezičkim rješenjima koja su mu ponuđena ne iscrpiviši ih ni tada do kraja, ali ostavljajući trag, prepoznatljiv vešovićevski stil. Ipak, navedena pjesma nije najbolji primjer za prepoznavanje specifičnog Vešovićevog stila. Korištenje veznika na početku stiha u nekoliko navrata nije najbolje stilsko rješenje i popravljeno je u kasnijem poetskom radu. Ograničen metrom pjesnik je posezao za kratkim riječima od jednog sloga što će se u pjesmi osjetiti kao nepoetično jer ili dok. Ipak će kroz cijeli svoj poetski rad pretežno insistirati na klasičnom stihu i metru uz male varijacije. Zbirka pjesama Kalemar, objavljena pod pseudonimom Marko Udovičić, ogledni je primjer tog versifikatorskog ornamentizma. Pored metra, poetika Marka Vešovića obilježena je uvijek pitanjem egzistencije, čovjekove izgubljenosti i njegovog odnosa sa konceptima božanskog, onozemnog, etičkog i estetičkog. Iako je ta poetika sklona i ironijskom otklonu u maniru novije poezije, ona nikad nije postala suviše eksperimentalna i postmodernistički protkana relativizmom. Skoro kroz cijelu zbirku Kralj i olupina, kao i u obrađenoj pjesmi pojavljivat će se retorička pitanja o smislu, s ciljem da se čovjek približi zemlji, trajnom spomeniku ljudske krhkosti.

I bez sugestije u naslovu ciklusa Marko Vešović je pjesnik Smrti, pjesnik koji je Smrt jezički obgrlio ucjelovljujući čovjeka tek kao dio prirode a smrt kao istinsko mjesto gdje stvari prolaze. Tako je čovjek uvijek u gubitničkom odnosu spram sile prirode, bila ta sila spora kao vrijeme, snažna kao hrast ili bučna kao rijeka. Ničeanski čovjek, osuđen na zemlju, u poeziji ovdje se ne pojavljuje u želji da prevlada, nego je dao prednost neumitnosti prolaznog pa se kranjčevićevski grči kao Adam i postavlja pitanje o smislu, ali taj smisao ne vidi u Bogu bez skeptične refleksije, te tako umjesto konačnog smiraja se pojavljuje bezdan ponovo, ali prisniji u učahurenom svijetu iz kojeg se ne može pa je čovjek osuđen na gonetanje šumova koji možda povezuju sanjano onostrano i pojavno ovostrano bez povlačenja jasne granice između tog dvoje.

____________________________________________________________

1Kiša, noću je pjesma iz zbirke poezije Marka Vešovića Kralj i olupina, Svjetlost, 1996. Zbirku čine tri ciklusa: Obnova, Melanholija i Zadušnice. Pjesma se nalazi u posljednjem ciklusu Zadušnice, str. 82-83.

Izvor fotografije: Google 

Please follow and like us:

Re(standardizacija) crnogorskog jezika

Jelena TREBJEŠANIN
Univerzitet Crne Gore
Filološki fakultet Nikšić / magistrant na smjeru Nauka o jeziku jelenatreb@gmail.com

Sažetak: U ovom radu biće riječi o trenutnoj jezičkoj situaciji u Crnoj Gori koja je prilično osjetljiva, a što je posljedica osamostaljenja države i potrebe da se jezik preimenuje u crnogorski. To pitanje ne bi bilo toliko osjetljivo da nije iznjedrila potreba da se naprave izmjene u jeziku koje su naučno neprihvatljive, a sve u cilju da otklona od jezika koji su nekada nosili jedan naziv – srpskohrvatski. Te radikalne izmjene tiču se uvođenja dva slova ś i ź iz crnogorskih narodnih govora i priznavanja normativnog statusa oblicima sa drugim glasovima koji nastaju jekavskim jotovanjem, najčešće jotovane sekvence tj, dj i cj. Time su, osim naučnih principa, narušene i govorne navike predstavnika ovog govornog područja i standardizovana je norma čija primjena nije na snazi čak ni deset godina nakon imenovanja jezika.

Ključne riječi: standardizacija, norma, jezik

Crna Gora je 21. maja 2006. godine postala nezavisna država, pa je u skladu sa tom činjenicom bilo logično da će mudrom jezičkom politikom raditi na preimenovanju i restandardizaciji jezika u službenoj upotrebi. Ustavom iz 2007. godine crnogorski je proglašen službenim jezikom u Crnoj Gori. Sljedeće godine Vlada je osnovala Savjet za standardizaciju crnogorskog jezika čiji je zadatak bio da izradi pravopis i gramatiku crnogorskog jezika kojima će provesti kodifikaciju, tj. uspostaviti ortoepsku i gramatičku normu. Već na prvom zadatku izrade pravopisa, članovi Savjeta su se oštro podijelili oko osnovnih shvatanja standardnog jezika, njegove funkcije i toga šta treba da bude norma crnogorskog jezika. Jedna grupa je bila za to da se kao pravilni propišu isključivo oblici jekavskog jotovanja sa uvođenjem dva slova za obilježavanje jotovanih sj i zj, a druga da se ne uvode tako radikalne izmjene i da norma bude uglavnom ono što je bila i do tada, uz neke izmjene koje bi odgovarale aktuelnom trenutku razvoja jezika. Izlaz iz tih rasprava i sporenja bila je izrada dvije varijante pravopisa: jedna sa jotovanim oblicima i druga sa uglavnom nejotovanim, koje su predate Ministarstvu prosvjete i nauke u januaru 2009. godine.

Ministarstvo je formiralo Ekspertsku komisiju koja je usvojila pravopis kombinujući te dvije varijante, tako da je kao pravilne i normativne priznala obje. Tako danas u Pravopisu crnogorskoga jezika postoje dva sistema oblika: jotovanih i nejotovanih kao dubletnih i jednako ispravnih. Nosioci jezičke politike u Institutu za crnogorski jezik i književnost (Vlada ga osnovala 2010), sada već Fakultet na Cetinju, preferiraju jotovane oblike, smatrajući ih autohtonim i jedino pravim crnogorskim, a nejotovane tretiraju kao ostatke tuđe hegemonističke jezičke politike.

Bilo je očekivano da će se Crna Gora izdvojiti po tome što neće ponoviti greške koje su napravile ostale zemlje bivše Jugoslavije pri intervencijama u jeziku. Međutim, izdvojila se po tome što je otišla najdalje u pravljenju razlika prema drugima, tako da je u Crnoj Gori na snazi jezička politika koja teži da napravi što veći otklon od jezika koji je nekada nosio jedan naziv.

S obzirom na to da je kao varijanta zajedničkog jezika crnogorski već prošao kroz proces standardizacije, predmet ovog rada će biti način na koji se provela restandardizacija u Crnoj Gori. Ukoliko govorimo o restandardizaciji, onda svakako ne možemo zaobići pojašnjenje ovog procesa, kao ni termina standardizacije i standardnog jezika. Milorad Radovanović navodi deset faza jezičkog planiranja kroz koje jezik mora proći da bi dobio status standarnog, svaka od tih faza biće opisana. Samim tim, u radu će biti riječi o tome šta je standardni jezik, kako se razlikuje od narodnih govora te koje su njegove karakteristike i funkcije. Pojam standardnog jezika i njegovo shvatanje je danas u Crnoj Gori naročito problematično jer se često poistovjećuje sa narodnim govorima, sve češće i sa književnim jezikom. Međutim, standardni jezik je autonoman u odnosu na sve dijalekte i sociolekte, posjeduje osobine koje ga razlikuju od književnog jezika i u radu će biti ukazano na to. S obzirom na to da je u zemljama bivše Jugoslavije došlo do preimenovanja jezika, lingvisti ovih zemalja tvrdili su da je njihov jezik poseban i da nema sličnosti sa jezikom koji je nekada nosio naziv srpskohrvatski. Srpskohrvatski je policentrični jezik sa nekoliko standardnih varijanti, pa ćemo dati pojašnjenje termina policentrični standardni jezik.

Jezička situacija u Crnoj Gori danas je osjetljiva, s obzirom na to da nam je nametnuta norma do koje se nije došlo dogovorom, niti za nju postoje naučni argumenti. Izmijenjeno izdanje Pravopisa crnogorskog jezika izašlo je 2010. godine u izdanju Ministarstva prosvjete i nauke koje ga je proglasilo zvaničnim u Crnoj Gori. Predmet ovog rada neće biti uobičajena pravopisna problematika (znaci interpunkcije, skraćenice, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi, pisanje velikog slova i sl.), već samo ono što je novina u odnosu na normu koja je bila važeća do 2009. Ta norma propisana je Pravopisom srpskohrvatskoga književnog jezika koji je bio na snazi dok Pravopis crnogorskoga jezika nije proglašen službenim u Crnoj Gori.

Radikalan otklon od dotadašnje norme u novom crnogorskom pravopisu je uvođenje glasova ś i ź iz crnogorskih narodnih govora nastalih najčešće jekavskim jotovanjem sj – ś i zj – ź u fonetsko-fonološki sistem crnogorskog standarda i priznavanje normativnog statusa oblicima sa drugim glasovima koji nastaju jekavskim jotovanjem, najčešće jotovane sekvence tj, dj i cj. Na taj način normirani su oblici: predśednik, ośećaj, predośećaj, podśetiti, podśetnik, śever, śutra, śutradan, śetiti se, śeđeti, suśed, podśeći, naśeckati, śednica, pośed, pośedovati, ućeha, ućešiti, ćedilo, ćepkati, ćepalo, ućerivati, ćerati, prađed, prađedovski, koźi, Koźa glavica (toponim), źenica1 i slično. Prema Pravopisu srpskohrvatskoga književnog jezika koji je od 1960. do 2009. bio važeći u Crnoj Gori, ovi oblici bili su nenormirani. Ovim novinama narušene su pravopisne i govorne navike korisnika našeg jezika, što je rezultiralo da kasnije nisu prihvaćene i primijenjene u administraciji i medijima, niti u registrima koji su u obavezi da koriste standardni idiom.

Kao što smo naveli, do uvođenja ovih oblika nije došlo dogovorom, a jedan od važećih principa pri standardizaciji jeste da se do eksplicitne norme standardnog varijeteta dolazi dogovorom. Šta znači dogovarati se oko standarda? To znači da se oko njega dogovaraju istaknuti stručnjaci za jezik, prije svega, lingvisti, a onda književnici, naučnici, novinari i profesori. U našem slučaju do dogovora nije došlo, što je naravno rezultiralo da dođe do naučno neutemeljenih izmjena u normi koja je na snazi već pet godina. Poznata je činjenica da kada je u pitanju standardni jezik, presudnu ulogu imaju korisnici koji će prihvatiti ili odbaciti normu. Pored medija i administracije, norma mora biti primjenjivana i u obrazovnom sistemu.

Standardni jezik i njegova svojstva

Nije rijedak slučaj da se pojam standardni jezik neispravno tumači. Standardni jezik je nadregionalni jezik, prije svega, što znači da se razlikuje od dijalekata koji su karakteristični za regije. Napomenućemo da se standardni jezik razlikuje i od sociolekata jer su oni ograničeni na grupe. Dakle, standardni jezik ima mnogo šire prostiranje. U definicijama standardnog jezika navodi se stoga da on natkriljuje dijalekte i sociolekte.2

Standardni jezik se dobija procesom standardizacije u osnovi kojeg stoji kulturna, politička, ideološka i ekonomska unifikacija društva. Pod određenim društveno-ekonomskim i političkim uvjetima, nerijetko povezano s javljanjem svijesti o nacionalnom identitetu, u trenutku kad implicitna norma na širem području, najčešće državnom teritoriju, više ne može zadovoljiti komunikacijske potrebe, na osnovi te implicitne norme stvara se eksplicitna norma – to je jezični standard ili standarni jezik.3

Ono što svakako treba napomenuti jeste da se u procesu standardizacije do standardnog jezika dolazi konsenzusom društva. Dakle, standardni jezik je varijetet jezika koji se upotrebljava u medijima, administraciji, obrazovnom sistemu i službenoj komunikaciji, a koji se smatra najprikladnijim za tu vrstu upotrebe.

Velika je greška ukoliko se o književnom i standardnom jeziku govori kao o sinonimima. Jedno književno djelo ne mora biti napisano u potpunosti standardnim jezikom jer autor u književnim djelima ima slobodu izražavanja, pa samim tim neko djelo može biti napisano dijalektom ili žargonom koji nijesu u osnovi standarda. Osim toga, nije rijedak slučaj da se likovi u književnom tekstu modeluju uz pomoć frazeologije, pa autor dodjeljuje likovima različite frazeološke tačke gledišta, gdje opet može biti dijalekat ili neki drugi nestandardni idiom.

Standardni jezik je vještačka tvorevina sa eksplicitnom normom i po tome se najviše razlikuje od dijalekata ili narodnih govora koji imaju implicitnu normu. Stoga, standardni idiom nije identičan čak ni sa dijalektom koji mu je u osnovici.

Standardni jezik ima svoja obilježja i funkcije. To su, prije svega, lingvističke odlike u okviru kojih se govori o osobinama standardnog jezika, kao što su: jedinstvenost, autonomnost, elastična stabilnost, artificijelnost, kodifikacija, intelektualizacija, pismenost, funkcionalna raslojenost, modernizacija i internacionalizacija4.

Treba napomenuti da je tridesetih godina XX vijeka jedno od najvažnijih slavističkih naučnih istraživanja postao standardni jezik i upravo u tom periodu napravljeni su prvi koraci ka uspostavljanju nove naučne discipline odnosno standardologije. Prva teorija standardnog jezika oblikovala se u okviru Praške strukturalne škole i upravo Pražani govore o odlikama standardnog jezika među kojima je i elastična stabilnost standard koju uvodi češki germanista i osnivač Praškog lingvističkog serkla V. Matezius i objašnjava je kao dinamičku napetost između kodifikacije i realne norme, odnosno standardni jezik se stabilizuje određenom kodifikacijom, a norma utvrđena kodifikacijom mora biti elastična.5

Šta zapravo znači elastična stabilnost standarda? Elastična stabilnost standarda znači da se norma uspostavljena kodifikacijom može mijenjati jer je sasvim prirodno da se ta norma mora prilagođavati društvenim prilikama i promjenama u društvu. Jedinstvenost podrazumijeva to da standardni jezik funkcioniše kao cjelina, kao homogen sistem. Autonomnost znači da je standardni jezik poseban, razlikuje se od svih dijalekata i sociolekata, pa čak i od onog govornog idioma koji mu je u osnovi.

Kada je u pitanju pismenost, onda govorimo o tome da standard mora imati pismenost, ali ne znači da postojanje pismenosti znači i postojanje standardne norme jer standardnu normu tek treba graditi. Ranije smo naveli da je standardni jezik vještačka tvorevina, pa samim tim niko rođenjem ne poznaje standardni jezik. Standardni jezik se uči u školama. Ova njegova osobina naziva se artificijalnost.

Kodifikacija podrazumijeva da jezik mora imati pravopis, rječnik i gramatiku. Kodifikacija je zapravo uspostavljanje ortografske, ortoepske, pravopisne i leksičke norme. Naveli smo da standardni jezik podliježe promjenama i da posjeduje elastičnu stabilnost. Samim tim, on se prilagođava promjenama u društvu i kulturi. Ta njegova osobina naziva se modernizacija. Standardni jezik je za razliku od narodnog funkcionalno raslojen. Internacionalizacija podrazumijeva osobinu standarda da se širi i preko jezičkih i nacionalnih granica.

Iz navedenog svakako možemo zaključiti da je standardni jezik nešto što stvara društvo dogovorom, varijanta jezika koja je u službenoj upotrebi, a koja nikako nije jednaka ni sa jednim dijalektom i sociolektom, pa čak ni sa onim dijalektom koji mu je u osnovi.

Pored navedenih, standardni jezik ima sociološke odlike. Takve su istoričnost, vitalnost i ekspazivnost. Istoričnost kao odlika standardnog jezika jeste postojanje svijesti o istorijskom kontinuitetu jezičkog idioma koji je u osnovi kao i o kulturnim vrijednostima u njemu nataloženim6.Vitalnost je osobina standarda da odolijeva promjenama. Ekspanzivnost je težnja standarda da se širi na nacionalnoj teritoriji i da potisne dijalekte iz upotrebe.

Dakle, cilj standardnog jezika je da ukloni razlike u govorima i da se na jednoj teritoriji postigne što veća razumljivost. Tako je u XIX vijeku za standardni jezik uzet štokavski dijalekat, uprkos postojanjima čakavskog i kajkavskog koji su se govorili na područjima Hrvatske. Ova funkcija standardnog jezika naziva se ujedinjujuća i podrazumijeva to da je standard povezujući faktor govornika i da se njime uklanjaju dijalekatske razlike.

Pored ove, standardni se odlikuje i drugim funkcijama. Odvajajuća funkcija standardnog jezika podrazumijeva da se jedna zajednica odvaja od druge standardnim jezikom koji služi kao simbol identiteta. Prestižna funkcija podrazumijeva da oni govornici koji se služe standardnim jezikom imaju prestižan status. Funkcija učešća podrazumijeva da sa standardnim jezikom jedna zajednica pripada modernom svijetu. Funkcija normativne orijentacije podrazumijeva da standard služi kao orijentir u pitanjima jezičke korektnosti.

Pored ovih pet, postoje funkcije standardnog jezika koje su bitnije, a to su komunikacijska i kulturna koje podrazumijevaju verbalno opštenje unutar jedne jezičke zajednice. Pored ovih, svakako se mora pomenuti i simbolička funkcija koja podrazumijeva da se nacionalni identitet vezuje za standardni jezik. Mada, to nije uvijek slučaj i ne smije se praviti greška tako što će se jeziku pripisati nacionalna crta, a zanemariti komunikacijska. Ako pogledamo korisnike engleskog ili njemačkog jezika, shvatićemo da se jezik ne koristi da učvrsti identitet jedne nacije, već da je nekim nacijama potpuno nepotrebno da nazivaju jezik po svojoj naciji, upravo zbog toga što utemeljenje nacionalnog identiteta ne treba tražiti u jeziku.

  1. Jezičko planiranje i etape u razvoju standardnog jezika

Za svaki prirodni ljudski jezik mogu se propisati pravila kako bi se tim jezikom dobro govorilo i dobro pisalo. Onog momenta kada se za određeni jezik propišu pravila, on postaje normirani jezik, a sva ta pravila predstavljaju jezičku normu. Ona, po našim tradicionalnim shvatanjima, obuhvata ortografsku normu (normu pisanja), ortoepsku normu (normu izgovora), morfološku normu (normu građenja reči i gramatičkih oblika), sintaksičku normu (normu obrazovanja rečenica i eventualno jedinica višeg reda, na nivou teksta), leksičko-semantičku normu (normu upotrebe reči i njihovog međusobnog povezivanja).7

Normirani jezik se mijenja u skladu sa društvenim prilikama, ali mnogo sporije nego dijalekat. Taj normirani, odnosno standardni jezik je jezik koji biva u službenoj upotrebi i jezik koji učimo u školama, dakle, nije nam prirodno nametnut.

Naučna disciplina koja se bavi normiranjem i standardnim jezikom naziva se jezičko planiranje (mada se za ovu naučnu disciplinu mogu pronaći i drugi termini, kao što su glotopolitika, jezička politika, tretiranje jezika i slično). Put do jezičke norme nimalo nije lak niti kratak i postoje određene faze koje jezik mora proći da bi dobio status standardnog jezika.

Ajnar Haugen navodi četiri faze koje dovode do standarnog jezika, a to su: selekcija (odabir osnovice za standardni jezik), kodifikacija, prihvatanje i implementacija. Prema njegovom mišljenju, jezičko planiranje je širi pojam od standardizacije. Milorad Radovanović takođe navodi faze kroz koje jezik mora proći da bi dobio status standardnog. U njegovom slučaju tih faza je više i put koji jezik mora proći je dug. Faze koje Radovanović navodi su: selekcija (izbor norme), deskripcija (opis norme), kodifikacija (propisivanje), elaboracija (razrada norme), akceptuacija (prihvatanje norme), implementacija (provođenje, primjena norme), ekspanzija (širenje norme), kultivacija (njegovanje norme), evaluacija (vrednovanje norme), rekonstrukcija (prepravljanje norme).

Prva faza, odnosno faza selekcije podrazumijeva odabir dijalekta koji će biti u osnovi standardne norme. Tako je za osnovicu srpskohrvatskog jezika odabran narodni jezik, štokavski dijalekat i južno (ijekavsko) narječje. Dakle, kada se birala osnovica srpskohrvatskog jezika vodilo se računa o tome da se odabere govor koji ima najveći prestiž: najviše govornika i najbolju književnu produkciju (narodna i dubrovačka književnost). Kada se bira osnovica standardnog jezika, onda se bira onaj dijalekat koji je teritorijalno najrasprostranjeniji. Ono što treba naglasiti jeste da se osnovica za standardni jezik bira izričitim dogovorom. Kada je u pitanju restandardizacija nekog standardnog jezika, onda se uzima postojeća norma za osnovicu, a ne narodni govori kako je to urađeno u slučaju crnogorske restandardizacije. Mora se naglasiti da utvrđena osnovica jezičkog standardna ne podrazumijeva to da se ona ne smije mijenjati, naprotiv, prirodno je da se jezik mijenja, bogati. Sasvim su prirodni uplivi stranih riječi, izmjene u gramatičkom sistemu jezika i sintaksi.

Druga faza, to jeste faza deskripcije tiče se toga da se dijalekatska osnovica koja je odabrana za standardni jezik mora opisati. To se postiže opisnim rječnicima i gramatikama u kojima se konstatuje stanje u jednom jeziku i daju mogućnosti datog jezika (gramatičke i leksičke). U ovoj fazi mora postojati objektivnost i mora se naglasiti da je ova faza jedina faza jezičkog planiranja koja mora biti prepuštena isključivo lingvistima.

Faza kodifikacije predstavlja samo srce standardizacije i podrazumijeva izrađivanje normativnih pravopisa, rječnika i gramatika. Ova faza, dakle, podrazumijeva propisivanje norme i pravilne upotrebe jezika. Da bi se jezik propisao, on mora da se opiše, tako da faza deskripcije mora da prethodi fazi kodifikacije.

Faza elaboracije, odnosno razrade norme, jeste faza u kojoj se nakon pomenutih faza standard mora razraditi, odnosno osposobiti za prilagođavanje društvenim, kulturnim, komunikacijskim i stvaralačkim potrebama čiji je instrument. Ovaj proces je trajan. Ova faza podrazumijeva i raslojavanje jezika u skladu sa situacijom i time se stvaraju stilovi za svaku društvenu i kulturnu upotrebu. Dakle, jezik mora da opslužuje svakodnevne razgovorne potrebe, ali i umjetnost, nauku, novinarstvo, politiku i slično.

Faze pet i šest, odnosno faze prihvatanja i provođenja jesu faze u kojima se nakon prethodnih faza norma mora primijeniti i prihvatiti. Primjenjivanje i prihvatanje norme se, svakako, prepliću jer primjena podrazumijeva da je norma prihvaćena. Dakle, onog momenta kada se norma počne primjenjivati u medijima, administraciji, školama, može se govoriti o tome da je došlo do prihvatanja norme standardnog jezika i da su prethodne faze bile uspješne.

Faza ekspanzije, odnosno širenja norme podrazumijeva da se normirani jezik mora proširiti teritorijalno i socijalno i zahvatiti sve geografske prostore i društvene slojeve, potiskujući sve zatečene govorne varijante.

Faza kultivacije podrazumijeva učenje i propagiranje norme kroz škole i kroz izdavačke djelatnosti.

Faza evaluacije podrazumijeva da nakon svih ovih faza jezik podliježe stalnom vrednovanju.

Logično je da određena norma mora biti prilagođena potrebama društva i kulture i kroz fazu evaluacije se upravo provjerava koliko je jedan jezik prilagođen i prihvaćen od strane društva.

Deseta faza, odnosno faza rekonstrukcije podrazumijeva ponovno opisivanje novonastalih situacija u jeziku, odnosno novonastalih komunikacijskih potreba. Podrazumijeva opisivanje jezičkih sredstava potrebnih za njihovo zadovoljavanje, pa u tom slučaju može doći do njihovog kodifikovanja. Ovom fazom se zatvara krug jezičkog planiranja i na osnovu ovih faza možemo vidjeti da u fazama standardizacije ne učestvuju samo naučnici već i mnogi činioci, kao što su škole, sredstva za masovno informisanje, kulturne i naučne ustanove i sl.

  1. O aktuelnoj jezičkoj situaciji u Crnoj Gori

Crna Gora je postala nezavisna država 21. maja 2006. godine. Logično je bilo da će nakon toga uslijediti i potreba da Crna Gora nominuje jezik u skladu sa novonastalom i izmijenjenom istorijskom i sociolingvističkom situacijom, da će stati iza svog službenog jezika i mudrom jezičkom politikom raditi na njegovanju i afirmaciji svog jezika. Kada je u pitanju jezička politika mora se naglasiti da ne postoji precizna definicija ovog pojma, odnosno, definisana je na više načina.

  1. Brozović smatra da je jezička politika ukupnost raznih ideja, djelatnosti i postupaka kojima države i druge političke snage (stranke, oslobodilački pokreti itd.) nastoje postići određene svoje ciljeve na jezičnom polju.8

Milan Šipka obuhvatnije i preciznije definiše ovaj sociolingvistički fenomen, smatrajući da je jezička politika teorijski fundirana, smišljena i institucionalizovana djelatnost kojoj je svrha (1) da se, u skladu s ideološkim opredjeljenjima i usvojenom opštom politikom, proklamovanjem načela, utvrđivanjem konkretnih stavova i donošenjem mjerodavnih odluka, reguliše javna upotreba jezika (tačnije: jezikā ili jezičkih varijeteta) u određenoj društvenoj zajednici, odnosno pojedinim oblastima društvenog života: administraciji, medijima, sudstvu, školstvu, vojnim formacijama i drugdje, i (2) da se podstaknu, načelno usmjere i konkretnim mjerama podrže procesi jezičkog planiranja i jezičke standardizacije kako bi se jezik ljudskog kolektiva kome služi izgradio i razvio kao efikasan instrument javne komunikacije i stvaralaštva i tako uspješno riješili problemi njegovog funkcionisanja.9

Dakle, ono što možemo zaključiti iz ovih definicija jeste da je u većini slučajeva proces standardizacije i jezičkog planiranja pod uticajem jezičke politike koja je dio vladajuće politike u društvu. Ono što bi trebalo da bude čisto lingvistički posao odvija se pod uticajem politike, što je bio slučaj sa našom jezičkom situacijom. Mora se naglasiti da je uticaj politike na jezik mnogo veći u zemljama koje su identitetski ugrožene, što je opet slučaj sa Crnom Gorom, gdje je jezik poslužio da se učvrsti identitet Crnogoraca.

Dvije godine nakon osamostaljivanja države, osnovan je Savjet za standardizaciju crnogorskog jezika. U Savjetu su bili istaknuti književnici, naučnici, čiji je osnovni zadatak bio kodifikacija crnogorskog jezika. Kodifikacija je, kako smo ranije naveli, faza u jezičkom planiranju koja podrazumijeva izradu pravopisa, rječnika i gramatike. Dakle, logično je da se u ovoj fazi moraju poštovati naučno-utemeljeni principi. Pored ovog, zadatak Savjeta je bio da u okviru slavistike razvija i nauku o crnogorskom jeziku – montenegristiku. U okviru toga, akcenat bi se stavljao na crnogorsku kulturu, književnost i jezik, organizovali bi se naučni skupovi, formirale komisije za izradu projekata i slično. Međutim, već na početku Savjet za standardizaciju se podijelio i sukobio. Problem je prvenstveno nastao oko termina standardni jezik, jezik kao sistem i uopšte oko toga šta treba da čini normu crnogorskog standardnog jezika.

Naime, ranije smo naglasili da se do standarda dolazi, prije svega, dogovorom. Standard je varijanta jezika koja se smatra najprikladnijom za službenu upotrebu i obično je to onaj varijetet jezika koji u jednoj zajednici uživa najveći prestiž.

U Savjetu je postojao sukob i oko pojma i shvatanja narodnog jezika. Svaki jezik, pa i crnogorski, ima svoje govore i dijalekte, ali nikad nijedan standardni jezik nije isti kao neki narodni govor ili dijalekat. Standardni jezik nije isti čak ni sa onim dijalektom koji mu je u osnovici. U tom slučaju ne bi se moglo govoriti o prestižnoj funkciji standardnog jezika, koja podrazumijeva da oni govornici koji se služe standardim jezikom imaju prestižan status. Samim tim, nameće se logičan zaključak – standardni jezik je vještačka, dogovorena tvorevina i ono što ga prvenstveno razlikuje od narodnih govora jeste da se on uči, dok su narodni govori prirodni.

Međutim, pojedini članovi Savjeta su imali stavove koji se potpuno razlikuju od ovih naučno-utemeljenih. Taj stav glasi: Pravopis crnogorskog jezika nije stvar dogovora kao u drugim sredinama. Književni i narodni jezik kod Crnogoraca je identičan, što je jedinstven slučaj u svijetu. Zbog toga naš pravopis ne može biti sporan jer čuva prirodne osobine crnogorskog jezika.10 B. Banjević, predsjednik Savjeta, dakle, o standardnom, narodnom i književnom jeziku govori kao o sinonimima. Ukoliko znamo objašnjenja i definicije standardnog i književnog jezika, shvatićemo da nijesu sinonimi, dok u ovoj njegovoj izjavi možemo vidjeti da je izjednačio književni (pod kojim podrazumijeva standardni) i narodni jezik. Osim toga, osobina standardnog jezika je elastična stabilnost, kao i modernizacija i jezik je sistem, pa se samim tim mijenja. Nijedan jezik u svijetu ne stoji u mjestu, već se prilagođava promjenama društva i kulture čiji je instrument. Standard, u tom slučaju, ne čuva prirodne osobine jednog jezika i nigdje u svijetu se pri standardizaciji ne vraća dva vijeka unazad, već se u skladu sa trenutnim društvenim i kulturnim prilikama restandardizuje jezik. U radu smo naveli definicije standardnog jezika i svaka od njih kaže da standard nastaje dogovorom, čemu se B. Banjević odlučno suprotstavlja.

Savjet se podijelio i oko samog shvatanja pojma standardizacije. Naime, onog momenta kada su se zemlje Jugoslavije počele osamostaljivati, svaka je preimenovala svoj jezik i pri tome su lingvisti koji su radili na tome tvrdili da su to različiti jezici. Izuzetak nije bila ni Crna Gora niti ljudi koji su radili na prihvaćenoj verziji pravopisa i gramatike koji tvrde da je crnogorski sa svojim karakteristikama autohton.

Međutim, ne može se pobjeći od činjenice da crnogorski jezik baštini skoro stopedesetogodišnju tradiciju standardnog, različito nazivanog jezika. To je jezik na kojem su se opismenjavale generacije ljudi u Crnoj Gori. Logično je da bilo kakva radikalna promjena u jeziku teško može biti prihvaćena jer je pri normiranju crnogorskog jezika trebalo ići samo na posljednju fazu o kojoj smo govorili, to jeste na fazu rekonstrukcije, odnosno prepravljanja norme. U tom slučaju, svakako, mora se proći i faza kodifikacije, ali na naučno-utemeljenim principima. U normalnom slučaju je kodificiranje jezičnih normi zapisivanje zbroja onoga što je već prihvaćeno.11

Dakle, restandardizacija ne smije da zanemari pravopisne i govorne navike jedne zajednice i da ide u smjeru nagle i radikalne izmjene. Ona treba da se temelji na onome što je prihvatano godinama, što ima prestižnu funkciju i što se može naći u prestižnim funkcionalnim stilovima. Osim toga, ne smije se zanemarivati činjenica da je razumljivost između korisnika jezika koji su nekada nosili naziv srpskohrvatski veća od 90 odsto, da se radi zapravo o jednom jeziku koji sad ima različite standardne varijante. U lingvistici je to slučaj policentričnog jezika: jednog jezika sa više standardnih varijanti, za razliku od monocentričnog standardnog jezika.

Zato se u lingvistici standardni jezici i klasificiraju s obzirom na to imaju li jedan jedinstveni tj. ujednačeni standard bez varijanti, pa se radi o monocentričnom standardnom jeziku kakav je slovenski ili mađarski ili imaju standardizirane varijante vezane za nacije pa se radi o policentričnom standardnom jeziku kakav je engleski, njemački, srpskohrvatski. (Daneš 1988: 1507)12

To znači da iako postoje razlike između jezika u Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj i BiH, te razlike su neosjetne jer ne postoji prepreka u sporazumijevanju i komunikaciji. Baš zbog toga ne može se govoriti o više jezika, već o varijantama jednog standardnog, policentričnog jezika. Svakako, ne treba zanemariti činjenicu da je svaka od država imala pravo da taj jezik nazove kako hoće jer je u ovim zemljama jezik usko povezan sa nacionalnošću, ali se definitivno ne može govoriti o autohtonosti ovih jezika (jer autohtonost znači da određeni jezik nema sličnost ni sa jednim jezikom u svijetu). Ukoliko se vratimo na porijeklo jezika koji govorimo, shvatićemo da je apsurdno govoriti o tome da ne postoje njemu slični jezici.

Iz svega ovog proizilazi činjenica da je pri normiranju crnogorskog jezika trebalo ići samo na posljednju fazu, rekonstrukcije i u suštini to se ne može nazivati standardizacijom, već restandardizacijom jezika. Restandardizacija je obično izazvana promjenom statusa jezika do kojega je došlo osamostaljivanjem države.13 Termin restandardizacija jezika recentan je ali je adekvatniji i precizniji kad se odnosi na procese stvaranja odjelitih standardnih jezika bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog tokom posljednjih dvadesetak godina, i u južnoj slavistici manje je frekventan od termina standardizacija jezika. Restandardizacija (latinski prefiks re- u složenicama znači ponovo, opet, još jednom, protiv, natrag) kako samo ime kaže, označava ponovnu standardizaciju u ovom slučaju bosanskog, crnogorskog, hrvatskog i srpskog koji su već jednom prošli standardizacijski proces pod imenom srpskohrvatskog jezika.14

Razlika koju Bugarski pravi između standardizacije i restandardizacije jeste u tome što su to dva različita oblikovanja jezika. Standardizacija normira jezik od određenog dijalekta, dok restandardizacija normira jezik od već postojeće standardnojezičke osnove. Naravno, ovo je slučaj sa policentričnim standardnim jezikom, kakav je srpskohrvatski. Stoga za normiranje crnogorskog jezika nije bilo naučne osnove za uvođenje drugih dijalekatskih karakteristika, naročito onih koje nijesu prestižne. Restandardizacija se zbiva isključivo na simboličkom nivou i u prvom planu nije komunikativna funkcija jezika, već simbolička. Standardni jezik postaje simbol nacionalnog identiteta ili za naše prilike, preciznije – nacionalni identitet zavisi od jezika.15

Restandardizacija na našim prostorima izazvala je jezičke pojave koje su govornicima neobične, često neprihvatljive, a pravdane su čuvanjem nacionalnog identiteta. Svaka od nacija je tvrdila različitost i jedinstvenost u jeziku. Da su ova četiri jezika zapravo jedan jezik govori i činjenica su njihove standardizacije izgrađene na istoj dijalekatskoj osnovi, štokavskoj, i da to podrazumijeva razumljivost na duže staze.

U crnogorskom standardu najdalje se otišlo što se tiče otklona od ostalih jezika koji su ranije nosili jedan naziv. Najveći otklon predstavlja uvođenje novih glasova ś i ź iz crnogorskih narodnih govora nastalih najčešće jekavskim jotovanjem sj – ś i zj – ź u fonetsko-fonološki sistem crnogorskog standarda. Logično je da ovo uvođenje remeti normu na koju su govornici navikli i utiče na međusobnu razumljivost. Osim toga, uvođenjem u standard oblika koji su karakteristični za narodne govore, ruši se autonomnost standarda (ranije smo naveli da standardni jezik mora biti autonoman i u odnosu na dijalekat koji mu je u osnovici).

Svaki standardni jezik je vještačka tvorevina koja se izgrađuje i potom njeguje i razvija, što znači da se standard uči jer se niko ne rađa sa standardnim jezikom kao svojim prirodnim govorom. Ako nam je standard toliko blizak narodnom govoru, kao što je slučaj sa crnogorskim standardom, onda on gubi, takođe jednu od osnovnih odlika standarda, a to je artificijelnost. I druge odlike standarda podrazumijevaju distancu između standardnog varijeteta i drugih varijeteta jednog jezika, prije svega narodnih govora i dijalekata, tako su elastična stabilnost, funkcionalna polivalentnost, intelektualizacija, modernizacija, internacionalizacija dovedene u pitanje približavanjem crnogorskog standarda narodnim govorima.

Od sociolingvističkih funkcija standardnog idioma na kojima se radilo prilikom restandardizacije crnogorskog jezika ističu se odvajajuća ili demarkaciona, simbolička i sociopolitička. Promjenom fonetsko-fonološkog sistema i uvođenjem jezičkih crta iz narodnih govora pokušala se napraviti razlika kojom bi se crnogorski standard razlikovao od drugih i kao takav bio simbol nacionalnog identiteta. Sociopolitička funkcija manifestovala se u eksplicitnom smislu, tek štampani normativi: pravopis i gramatika rješenjem Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore proglašeni su službenim. One druge, važnije funkcije crnogorski standard ne ispunjava, prije svega ujedinjujuću i prestižnu16, a onda i funkciju normativne orijentacije, funkciju učešća i kulturnu.

Dakle, uvođenje ovih glasova bio je još jedan od razloga podjela u Savjetu. Jedan dio Savjeta je smatrao da pravopis treba da čuva sve prirodne osobine jednog jezika, dok je jedan dio Savjeta smatrao da tim glasovima nema mjesta u pravopisu, naročito drugom glasu, jer se pojavljuje tek u nekoliko riječi i učenje ovog slova bilo bi besmisleno i bespotrebno. Ovaj dio Savjeta se pozivao i na naučno-utemeljene principe i insistirao na razlici koja mora da postoji između standardnog i narodnih govora, ali, nažalost, njihov glas nije se daleko čuo. U prvoj verziji pravopisa standardizovani su i produkti jekavskog jotovanja, najčešće kao jedini ispravni oblici sa vrlo rijetkom upotrebom dubleta, pa tako imamo primjere: śever, śetiti se, śakćeti, śeđeti, śekira, śekiranje, śedoglav. Vidimo radikalno odstupanje od dotadašnje norme i nemar za pravopisne i govorne navike korisnika našeg jezika. Osim toga, za samo pojedine riječi postoji mogućnost dubleta. Slično je i sa leksemama koje u sebi sadrže jotovane sekvence tj, dj i zj, pa je normirano đetinjstvo, pośed, źenica, ali uz mogućnost dubleta. Izašlo je nekoliko verzija Pravopisa crnogorskog jezika, u posljednjoj se ipak odustalo od toliko jotovanih oblika, odnosno jotacije (glasovne promjene su u novom Pravopisu dobile izmijenjene nazive).

Moramo napomenuti da su na pravopisu radili ljudi koji nijesu govornici crnogorskog jezika, a nekima lingvistika nije ni struka. Ekspertska komisija je radila u sastavu: Milenko Perović, profesor filozofije na Univerzitetu u Novom Sadu, Josip Silić profesor u Zagrebu i Ljudmila Vasiljevna profesor na Univerzitetu u Lavovu u Ukrajini. Isti je slučaj sa Gramatikom crnogorskoga jezika, koja je zapravo plagijat Gramatike hrvatskog jezika, jer je dosljedno prepisan tekst pomenute Gramatike, čak se i predgovor ne razlikuje. Gramatiku crnogorskog jezika potpisuju Adnan Čirgić, Ivo Pranjković i Josip Silić, a 5. jula 2010. proglašena je službenom.

Literatura:

  1. Banjević, Branko, Nijesmo jezik prilagođavali tuđim pravopisima, Intervju u: Pobjedi, 30. avgusta 2008. Kultura, str. III.
  2. Bugarski, Ranko, Jezik u društvu, Biblioteka XX vek, Prosveta, Beograd 1986.
  3. Glušica, Rajka,”Jezička politika u Crnoj Gori”, Riječ, nova serija, br. 1, Institut za jezik i književnost Filozofskog fakulteta, Nikšić 2009. str. 15-31.
  4. Glušica, Rajka, O radu na Pravopisu crnogorskog jezika, Zbornik radova sa međunarodnog slavističkog skupa Njegoševi dani 1, Univerzitet Crne Gore, Nikšić 2009, str. 287-301.
  5. Glušica, Rajka, “Crnogorski jezik u čeljustima nacionalizma”, Riječ 4, nova serija, Institut za jezik i književnost Filozofskog fakulteta, Nikšić 2010, str. 25-45.
  6. Rajka Glušica, O prvom zvaničnom crnogorskom pravopisu, Zbornik radova sa međunarodnog slavističkog skupa Njegoševi dani 2 , Univerzitet Crne Gore, Nikšić 2010, str. 253-267.
  7. Glušica, Rajka, O novousvojenoj Gramatici crnogorskog jezika, Zbornik radova Njegoševi dani 3, Studijski program za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti, Filozofski fakultet, Nikšić 2011, str. 317-329.
  8. Rajka Glušica, “O restandardizaciji crnogorskog jezika”, Studi Slavistici VIII, Rivista dell’ Associazione italiana degli Slavisti, University press, Firence 2011, str. 271-279.
  9. Glušica, Rajka, “Restandardizacija standardnog jezika”, Riječ 6, nova serija, Institut za jezik i književnost Filozofskog fakulteta, Nikšić 2011, str. 7-23.
  10. Glušica, Rajka, O naučno-metodološkim osnovama standardizacije crnogorskog jezika, Zbornik radova sa međunarodnog slavističkog skupa Njegoševi dani 4, Univerzitet Crne Gore, Nikšić 2013, str. 347-360.
  11. Kordić, Snježana, Jezik i nacionalizam, Durieux, Zagreb 2010.
  12. Monitor, petak 3. oktobar 2014.
  13. Pravopis crnogorskoga jezika, Drugo, izmijenjeno izdanje, Ministarstvo prosvjete i nauke, Podgorica 2010.
  14. Pravopis srpskohvatskoga književnog jezika, Matica srpska – Matica hrvatska, Novi Sad – Zagreb 1960.
  15. Radovanović, Milorad, Sociolingvistika, Biblioteka XX vek, BIGZ, Beograd 1979.
  16. Šipka, Milan, Jezik i politika, Sociolingvističke analize, Beogradska knjiga, Beograd 2006.

Re(standardization) of the Montenegrin Language

Summary: Linquistic situation in Montenegro is quite sensitive,as a result of the independence of the state and needs to be renamed in the Montenegrian language. This would not be so much a sensitive issue that hasn’t produced a need to make changes to the language that are scientifically unacceptable, all with the aim to make the deflection of the languages that are used to wearing a native, actially Serbo-Croatian. These radical changes concerning the introduction of the new two characters ś i ź from Montenegrian national talks and lotation sequences tj, dj i cj. This is disturbed other than scientific principles, and speech habits of speak Montenegrian and they standarized the norm that doesn’t apply even ten years after the appointment of the language.

Key words: standardization, norm, language

_________________________________________________________

1Pravopis crnogorskoga jezika, str. 156, 217, 337, 338, 383.

2Snježana Kordić, Jezik i nacionalizam, str. 69.

3Dubravko Škiljan, citirano prema: Rajka Glušica, Crnogorski jezik u čeljustima nacionalizma, i tamo navedene literature.

4R. Bugarski, Jezik u društvu, str. 224–236.

5R. Glušica, Restandardizacija standardnog jezika, str. 7.

6Ranko Bugarski, Jezik u društvu, str. 224–236.

7M. Radovanović, Sociolingvistika, str. 83.

8R. Glušica, Jezička politika u Crnoj Gori i tamo navedena literatura.

9R. Glušica, Jezička politika u Crnoj Gori  i tamo navedena literatura.

10B. Banjević, Nijesmo jezik prilagođavali tuđim pravopisima, Intervju u Pobjedi od 30. avgusta 2008. Kultura, str. III.

11S. Kordić, Jezik i nacionalizam, str. 73.

12Citirano prema S. Kordić, Jezik i nacionalizam, str. 78.

13R. Glušica, O radu na Pravopisu ... str. 293 i tamo navedena literatura.

14R. Glušica, Restandardizacija standardnog jezika, str. 6.

15Poistovjećivanje jezika sa narodom, kulturom, nacijom, dobrim vladanjem, moralom, državom i porijeklom svojstva su jezičkog nacionalizma, a za takvim poistovjećivanjem ne postoje nikakve stvarne osnove. V. Snježana Kordić, Jezik i nacionalizam, str. 181.

16O socilingvističkim funkcijama crnogorskog standarda v. u:   Rajka Glušica, Crnogorski jezik u čeljustima nacionalizma, str. 25–47. i    O restandardizaciji crnogorskog jezika, Studi Slavistici, str. 271–278.

Izvor fotografije: shutterstock.com

Please follow and like us:

Case-assignment in expletive there-constructions in English and existential constructions in Serbian

Valentina ĐORIĆ
Univerzitet u Novom Sadu
Filozofski fakultet u Novom Sadu
valentinadjoric@yahoo.com

Summary: This paper focuses on the syntactic analysis of expletive there-constructions in English and existential constructions in Serbian. The main question which will be dealt with is the case-assignment and there are three approaches concerning this issue. The first one is Chomsky’s (1986) idea of case-transmission, following the theory about partitive case argued by Belletti (1988) and the last theory concerns Sabel’s (2000) DP analysis. Case-pattern in Serbian existential constructions will be presented as well as syntactic variations with verbs imati ‘have’ and biti ‘be’.

Key words: expletive, existential, case, verbs, genitive

  1. Introduction

Expletive constructions represent one of the most intriguing and interesting topics which captured attention of the most important linguists over the years. Sentential structure, case-assignment in these constructions and semantic restriction of NP following expletive still remain an unresolved issue. In this paper I will present different approaches to the problem of case-assignment in there-constructions, and the case pattern and structure of existential constructions in Serbian. Starting with the article by Chomsky (1986) which presents the idea of case-transmission, I will also present contributions of Lasnik (1992), Bošković (1997) and Kim (2004) trying to criticize and expand Chomsky’s theories of expletive replacement and there as LF affix. These approaches are followed by the theory of the partitive case by Belletti (1988) and Lasnik (1993), and finally, I will present Sabel’s (2000) theory about there and NP originating in the same DP. In the end, case-pattern in Serbian existential constructions will be presented, as well as proposition for syntactic structure of existential sentences with the verbs imati ‘have’ and biti ‘be’. I will also argue what are semantic restrictions of meanings of existence and location which in Serbian frequently overlap.

  1. Characteristics of there-constructions

There can occur either as an expletive element (1a) or as a locative pronoun (1b). In this paper I will focus on the expletive element there.

(1)    a. Thereexpl is nothing thereloc.

  1. *Thereloc, I bought a book thereloc.

In general, expletives are elements that do not contribute to the meaning of the clause and are considered to be semantically empty. Expletive there can only appear in the positions where no theta-role is assigned or non-argument positions (2a). As a result, expletive there can never appear in an object position (2b).

(2) a. There is a cat in the garden.

  1. *I saw there.

In addition, the distribution of expletives is constrained by the nature of the associate or the noun phrase following an expletive element, and the type of predicate that appears with there. The associate must be indefinite. This type of semantic restriction is characterized by the so-called definiteness effect. It captures the fact that there-sentences do not normally allow strong quantifiers and definite noun phrases.

(3) a. There is a/no/*the man in the garden.

  1. There are two/many/few men in the garden.
  2. *There are the/most/every men in the garden.
  3. *There is John in the garden.

Furthermore, there cannot appear with transitive verbs, but can appear with unaccusatives (4b), ECM verbs, raising verbs (4d) and the verb be (4a).

  • There is a man in the garden.
  1. There arrived three men from Venice.
  2. *There saw two children a pig.
  3. There seems to be a man in the room.

Another important fact about sentences involving expletive there is that the verb agrees not with the expletive itself, but with the associate.

(5) a. There is a man in the garden.

  1. There are two men in the garden.

Another aspect of expletive constructions is the Case of the expletive. In some approaches it is assumed that there has case (Belleti, 1988; Lasnik, 1999; Groat, 1999). Others present the view that the expletive is just a realization of a categorial or person feature (Chomsky, 1998, 1999, 2005). In this paper, I adopt with the idea that the expletive is not a pure EPP-checker and that it carries Case.

When the case of the expletive is concerned there are three possible options. The first one is that only one Case is available in the structure, namely, nominative case related to T (or accusative in ECM cases). It is assigned to there and somehow transmitted to the noun phrase. The second option is that two Cases are available: there checks nominative case with T head (or accusative in ECM structures), while the associate noun phrase receives partitive case. The third option is that the expletive and the NP constitute a single DP, which receives one case in the merged position.

3.1 Expletive replacement: Chomsky (1986)

The core of the analysis in (Chomsky, 1986) is the idea that at LF the associate moves to SpecTP to replace the expletive. As at LF only arguments and their traces are visible elements, and as the expletive is neither an argument nor a trace of an argument, it has to be deleted. For this deletion to be in accordance with recoverability, the associate noun phrase has to replace the expletive at LF. It moves to the position of the expletive. Nominative case is checked on the associate which replaces there. However, the following evidence indicates that this movement operation is problematic.

3.1.1 Binding

Bošković (1997) points to a problem with the expletive replacement analysis. If the associate indeed replaces the expletive at LF, we expect it to be able to bind an anaphor higher than the position of the noun phrase, and lower than the position of there. If someone moves to replace there it should be able to bind himself which would lead to the grammaticality of the sentence.

(6) *There seems to himself to be someone in the garden.

3.1.2 Case-transmission: Lasnik (1992)

Lasnik (1992) builds on Chomsky’s (1986) idea of CHAIN. According to Chomsky (1986:19): “A CHAIN is Case-marked if it contains exactly one Case-marked position; a position in a Case-marked CHAIN is visible for theta-marking.” In (7) there and a man constitute a CHAIN, indicated by co-superscripting.

(7) Therei is a mani here.

In (7) there transmits nominative Case to the otherwise caseless argument a man, which becomes visible for theta-marking. In the example (8), the CHAIN has three members, there, t, and someone. Case is transmitted from nominative there to someone, via t.

(8) There is likely [ t to be someone here]

(9) *There is likely [someone to be here]

In (9), there and someone constitute a CHAIN and transmission still fails. There is no obvious reason for that. Chomsky (1986) points out a further problem. Even though there in (10) is clearly in the subject position to which Case can be assigned, the example (10) is ill formed. The question is why this does not have the status of (11).

(10) *We consider [there a man in the room]

(11) We consider [there to be a man in the room]

All of these facts are mysterious under the transmission account. In every instance, Case ought to be transmitted via links of the CHAIN from the expletive to the argument. On the other hand, Lasnik considers that Case is assigned only under government by a Case assigner, in this case verb be or unaccusatives.

3.1.3 Linking: Kim (2004)

In Kim’s article (2004), he proposes that there has a Case feature to be checked, but this Case comes from the associate via linking. Once linked to there, the associate does not have a Case feature to be checked anymore, because the Case feature is delivered to there. It can be said that linking is a process of feature transfer.

  • [TP a mani [vP ti is ti in the room]]
  1. [TP therei [vP ti is a man in the room]]

In (11b) a man does not move and is only linked to there. If linking between there and the associate is possible after there moves to SpecTP, even though there is merged in vP, a man must have the specific reading. Since a man has only the non-specific reading, it must be concluded that linking between there and the associate must be done in the same vP, and that the associate is interpreted only in a linked position. Even though there moves from vP to SpecTP, this movement does not affect the interpretation of the associate. A moved element can be interpreted in each moved position, whereas a linked element is interpreted only in a linked position.

3.2 Partitive case: Belletti (1988), Lasnik (1995)

Belletti claims that a special case, partitive case, is responsible for the definiteness restriction in English there-sentences and passive structures in Italian. Partitive case seems to be incompatible with definite DPs and universal quantifiers, and this is why definiteness effect appears in existential constructions. It is an inherent case that can only be assigned to VP-internal positions that are thematically related to the verb. In Italian, passive verbs can assign partitive Case.

(12) E’ stato messo un libro sul tavolo.

has been put a book on the table

‘A book has been put on the table.’

(13) *E’ stato messo il libro sul tavolo.

has been put the book on the table

‘The book has been put on the table.’

(in Belletti, 1988:23)

Lasnik (1995) proposes that two different cases are available in there-BE structures. He claims that (14) shows that the there-BE structure requires two cases to be available, one assigned by T, the other, partitive case, assigned by the verb be.

  • *I wanted there someone here at 6:00.
  1. John wanted there to be someone here at 6:00.

The verb be and the passive verb in AgrOP license partitive Case in [Spec, AgrOp]. In the example

(15) the passive predicate raises to be, the complex raises to Agro, and a building raises to [Spec, AgrOp], where its partitive Case is licensed. A building then raises further to there, thus satisfying the LF affixal requirement of the latter. According to Groat (1995), there receives nominative case in AgrSP. (15) There is likely to be a building demolished.

Bošković (1997) modifies theory of there as an LF affix by suggesting that there lowers to the associate at LF. It is not the associate that moves, but the expletive. In terms of case, Bošković follows Belletti (1988) and Lasnik (1993, 1995), and suggests that the associate is assigned partitive case. In order to illustrate this, Bošković uses two ECM verbs alleged and wager which can assign accusative case to the expletive.

(17) a. He alleged there to be stolen documents in the drawer.

  1. He wagered there to have been a stranger in that haunted house.

If the associate had to move to the position of there in order to check case, the examples with there would be expected to be ungrammatical. There receives accusative case from ECM verb in AgrOp, and the associate receives partitive case, as suggested by Belletti (1988).

3.3 There originating in DP: Sabel (2000)  

 

Sabel (2000) states that expletive and associate form a single DP. There is the overt realization of
a D-feature which is moved from its base position inside the DP of its associate.
(18) [DP there [NP a man]] from which the D-part there is extracted and checks EPP feature
(19) [TP There [T’ is [t a man] in the garden]]
(20) D DP NP
there a man also shows up in other
The first evidence for this theory is that the th that shows up in there
D-elements like determiners (the, this, that). Secondly, the impossibility of there bearing a Θ-role
follows because the expletive is a sub-extracted feature-bundle that does not bear semantic features.
Thirdly only one there is possible in sentences with one associate.
(21) *There seems there to be a man in the garden.
Sabel’s (2000) approach does not explicitly state anything about the case. Single DP could receive
one case in the merged position, so there can share its case with the noun phrase. That two nominal items
can share their case is supported by data from Latin (and other languages), in which in a structure like
Caesar dux est ‘Caesar is a/the leader’ both noun phrases show morphological nominative. (Hartmann,
2008)

The final argument that the expletive can be case-assigned is found in Hazout (2004) where he claims that there receives accusative case from complementizer for.

  • [For there unexpectedly to be a unicorn in the garden] is unlikely. b. *[For unexpectedly there to be a unicorn in the garden] is unlikely.
  1. Existential sentences in Serbian

When we compare existential sentences in English and in Serbian, we can see that in Serbian there is no an overt existential element like there in English. Instead, there is an impersonal construction typically consisting of a verb, a noun phrase following that verb and an optional PP. In Serbian, existential constructions appear with the two types of verbs, biti ‘be’ and imati ‘have’. In present tense, existential sentences are formed with the verb imati (23a) and in all other tense forms, verb biti ‘be’ is used1 (23b) and (23c).

(23) a. Ima nekih kolača (na stolu).

there are some cookiesGEN.PL (on the table)

  1. Bilo je nekih kolača (na stolu).

there were some cookiesGEN.PL (on the table)

  1. Bio jednom jedan car…

there was1SG once a kingNOM.SG

In existential sentences there is no grammatical subject, but only the logical or semantic subject, which has the theta role of Theme. It is usually genitive case-marked (24a), but it can also appear in nominative (24b). The only exception is the sentence (24c) where we have grammatical subject in nominative and this sentence is not an impersonal construction.

(24) a. Ima nekih kolača.

there are some cookiesGEN.PL

  1. Ima jedna knjiga na stolu.

there is a bookNOM.SG on the table

  1. Bio jednom jedan car…

there was1SG once a kingNOM.SG

In existential constructions, the verb and the noun phrase following it do not agree in phi-features (25a) and the agreement is default. These constructions are impersonal and have the morphological form of the 3rd person singular Present Tense. The only exceptions are personal existential constructions in the Simple Past, where NP is nominative case-assigned (25c). Only in this case, the verb agrees in the phi-features with the noun phrase.

(25)   a. Ima/*Imaju dobrih razloga da se to uradi.

has/havePL good reasonsGEN to do it

‘There are good reasons to do it.’

  1. Ima nekih ljudi (ovde) koji hoće samo da razgledaju. has some peopleGEN (here) who want just to sightsee ‘There are some people (here) who just want to sightsee.’
  2. Bio jednom jedan car…

there was1SG once one kingNOM.SG

With existentials, the neutral word order is V-LOC-NP (26a) or it can be as well V-NP-LOC (26b). The marked word order is LOC-V-NP (26c) or V-NP-LOC (26d). The location is optional and can be dropped in all cases.

(26) a. Ima (ovde) nekih ljudi koji hoće samo da razgledaju. has (here) some peopleGEN who want just to sightsee ‘There are (here) some people who just want to sightsee.’

  1. Ima nekih ljudi koji hoće samo da razgledaju (ovde). has some peopleGEN who want just to sightsee (here)
  2. (Ovde) ima nekih ljudi koji hoće samo da razgledaju.

(here) has some peopleGEN who want just to sightsee

  1. Ima nekih ljudi (ovde) koji hoće samo da razgledaju. has some peopleGEN (here) who want just to sightsee

In Serbian, the strong quantifiers like većina ‘most’ and svi/-e/-a ‘all’ are not expected to occur in these constructions (27a). This is similar with the English sentences concerning definiteness restriction and inability for definite article and other strong quantifiers like most or every to appear in existential construction (27b).

(27)   a. *Ima većina/sve knjiga ovde.

has (mostGEN/ everyGEN) booksGEN

‘There are most/every of the books.’

  1. There is a/no/*the man in the garden.

Present Tense Present Tense Past Tense Past Tense negation
affirmation negation affirmation
nominative genitive nominative genitive nominative genitive nominative genitive
sg +  Q + + + finite + non-finite + finite + non-finite
pl + + + finite + non-finite + finite + non-finite
sg
pl + +

Table 1. The distribution of cases in existential constructions in Serbian

When we look at affirmative sentences in the Present Tense, we see that bare singular count nouns cannot occur on their own. They have to be preceded by quantifying expressions jed-na/-an/ -no ‘one’ or nek-a/-i/-o ‘some’ (28a). In this case, noun appears in nominative and the meaning of this construction is partitive and non-specific. This example supports the idea about existential quantification, which means that in every existential construction, there is always an implicit quantifying expression (Hartman, 2008).

Genitive case is not typically used in affirmative sentences in singular and this is because of the partitive character of this construction. This sentence is not acceptable due to semantic reasons (28b). When plural form is used, we can use genitive case without the need for quantificational element (28d). However, it is not possible to form an existential sentence by using nominative plural form.

(28)    a. Ima *(jedna) knjiga na stolu.

there is one bookNOM.SG on the table

b.? Ima knjige na stolu.

there is bookGEN.SG on the table

  1. Ima knjiga na stolu.

there are booksGEN.PL on the table

d.* Ima knjige na stolu.

there are booksNOM.PL on the table

Turning to negative clauses, we can see that both genitive and nominative are possible (29b) and (29c). Furthermore, bare count nouns can occur with or without determiner (29a). Just like in the previous example, nominative plural form is not possible in existential constructions (29d), only genitive (29c).

(29)    a. Nema (neke) zmije ovde.

there is not some snakeGEN.SG here

  1. U tom selu nema dečiji vrtić.

there is not kindergartenNOM.SG in that village

  1. U tom selu nema dečijih vrtića.

there are not kindergartensGEN.PL in that village

d.? U tom selu nema dečiji vrtići.

there are not kindergartensNOM.PL in that village

In the past tense, nominative is used when the form of existential construction is finite or when the verb agrees with the noun phrase in phi-features (30). The difference in position of the main verb and auxiliary verb influence the interpretation of the sentence. When the main verb precedes auxiliary verb, the meaning of the sentence is existential; however, when the auxiliary verb precedes the main verb, the meaning of the verb biti ‘be’ changes into locational.

(30) a. U tom mestu bio je dečiji vrtić.

there be      kindergarten             in that place

‘There was3.SG a kindergartenNOM.SGinthat place.

  1. U tom mestu bili su dečiji vrtići.

there be     kindergartens            in that place

‘There were3.PL kindergartensNOM.PLinthat place.’

In affirmative and negative sentences in the past, the construction is always not finite when N is genitive case-marked. It means that when genitive appears on a noun, there is no agreement between the verb and logical subject (31a and 31b).

(31) a. U tome mestu nije bilo dečijeg vrtića.

there be      no kindergarten            in that place

‘There was3.SG.no kindergarten inGEN.SGthat place.’

  1. U tome mestu nije bilo dečijih vrtića.

there be     no kindergarten            in that place.

‘There were3.SG no kindergartensGEN.PLinthat place.’

There is also one more type of existential sentences that has logical subject, but the only difference is that verb imati ‘have’ agrees with an impersonal agent and it is restricted to 1st person plural and 2nd person singular and plural (32).

(32) a. U Srbiji imamo šuma koje su stare i po hiljadu godina.

in Serbia there are1.PL woods which are old thousand years ago

  1. Vi imate u gramatikama takvih rečenica kakve niko ne izgovara. you have2,PL in grammars those sentences which nobody pronounces
  2. Ti imaš u gramatikama takvih rečenica kakve niko ne izgovara.

you have2.SG in grammars those sentences which nobody pronounces

When case pattern is concerned, only the genitive is used. However, the difference between these sentences and other existential non-finite sentences is that genitive singular cannot be used in negative sentences (33).

(33) ? Vi nemate u gramatici takve rečenice kakvu niko ne izgovara.

you do not have2.PL in grammars those sentences which nobody pronounces

Taking into consideration syntactic structure of existential constructions in Serbian, Hartmann (2008) proposed (34) that the core of these sentences is PredEXP, with a (locative) PP in its specifier position and a nominal phrase in the complement position. The noun phrase is embedded in an additional functional layer FP which is responsible for genitive case-marking. There is also head Q which has silent head, NUMBER or AMOUNT and is responsible for existential interpretations of the sentence. The presence of the silent noun blocks the agreement of the verb with the embedded noun phrase. Ima is the spell-out of the head of PredP moved into tense and agreement here is default.

Starting from the model proposed by Hartmann (2008), some modifications were made in order to capture the cases of finite existential constructions as well (35). First is the proposal that PP should not be in the subject or an argument position. Instead, PP should be placed in an adjunct position of PredexP where it represents an optional element, which can be moved into different positions in a sentence as in (26). Secondly, head K which is responsible for the genitive case-assignment is also an optional element, which disappears in cases where we have finite existential constructions in the past and affirmative and negative sentences in the singular. In these cases, when head K disappears, nominative case is assigned to the DP. Quantifying head Q drops in the cases of finite existential constructions, which leads to the agreement between the verb and DP. In all other cases agreement is default and is 3rd person singular. Verb imati ‘have’ which appears in the existential construction in the present, moves from Predex to T; however, due to the fact that in the past auxiliary verb is already in T, verb biti ‘be’ stays in Predex head position.

Sometimes, the existential meaning can be substituted with the meaning of location. The meaning of the verb imati ’have’ can be substituted with the verbs postojati ‘to exist’ and nalaziti se ‘there is’. These two meanings both derived from the meaning of possession and in certain cases the division between existence and location is not clear-cut and there is an overlapping. This will be illustrated with the following examples. When affirmative sentences in the plural are used, we can see that in both cases the meaning of the noun is [+generic] and the nouns can be [+animate] (36a) or [-animate] (36b). Sentences have both meanings of location and existence based on different readings of the sentence. For example, sentence (36a) can mean, in one reading, that people live in the street, or it can represent their location.

(36) a. Ima puno ljudi na ulici.

there are a lot of peopleGEN.PL in the street

  1. Ima knjiga na stolu.

there are booksGEN.PL on the table

In the following examples inanimate objects were used with affirmative sentences in the singular. We can conclude that in all the cases nouns are [+specific] and that they are combined with adjective jedan/-na/-no ‘one’. In these cases (37) they denote the meaning of location. However, when instead of jedna, adjective neki/-a/-o ‘some’ is used, than the locational meaning changes into existential (37c).

(37) a. Ima jedna pećina stroga.

there is a fierce caveNOM.SG

  1. Ima jedna knjiga na stolu.

there is a bookNOM.SG on the table

  1. Ima neka knjiga na stolu.

there is some bookNOM.SG on the table

There is also a third case with affirmative sentences in the singular when the noun is [+animate]. Here we can notice some irregularities. The sentence in (38a) cannot be translated into Serbian existential construction, as it can be seen from the example (38b) which is ill-formed. On the contrary, sentence (38c) is completely acceptable and grammatical. Both sentences are [+animate] and [+specific], however, (38b) is ungrammatical. Possible explanation of this case, is maybe due to the fact that in this combination [+animate], [+specific], meaning has to be existential. Sentence (38b) has locational meaning which represents semantic restriction.

(38) a. There is a snake in the drawer.

  1. *Ima jedna zmija u fioci.
  2. Ima jedna zmija u šumi koja je otrovna.

‘There is a snake in the woods which is poisonous.’

  1. Conclusion

In conclusion, for the issue of case assignment in expletive constructions in English, the best option is to incorporate Sabel’s (2000) DP analysis. However, when Serbian is concerned we can see that there is overlapping of the two verbs be and have in existential constructions. It seems as if they are the same verb which has two different syntactic representations. This question should be further explored. Also, syntactic tree which is given provides the possible solution to this question. The alterations which were made were that PP should be placed in an adjunct position of PredexP where it represents an optional element. Secondly, head K which is responsible for the genitive case-assignment is also an optional element, which disappears in cases where we have finite existential constructions in the past and affirmative and negative sentences in the singular. In these cases, when head K disappears, nominative case is assigned to the DP. Quantifying head Q drops in the cases of finite existential constructions, which leads to the agreement between the verb and DP. Verb imati ‘have’ which appears in the existential construction in the present, moves from Predex to T; however, due to the fact that in the past auxiliary verb is already in T, verb biti ‘be’ stays in Predex head position.

References

  1. Belletti, A. (1988). The case of unaccusatives. Linguistic Inquiry, 19, 134-150.
  2. Bošković, Ž. (1997). The Syntax of Nonfinite Complementation: An Economy Approach. Cambridge, MA: MIT Press.
  3. Chomsky, N. (1981). Lectures on Government and Binding: The Pisa Lectures. Studies in Generative Grammar. Berlin/ New York: Mouton de Gruyter.
  4. Chomsky, N. (1986). Knowledge of Language: Its Nature, Origin, and Use. New York: Praeger.
  5. Chomsky, N. (1993). A minimalist program for linguistic theory. The View from Building 20: Essays in Linguistics in Honor of Sylvain Bromberger, K. Hale and S. J. Keyser (Eds.). Cambridge, MA: MIT Press.
  6. Hartmann, J. (2008). Expletives in Existentials: English there and German da. Utrecht: LOT.
  7. Hazout, I. (2004). The syntax of existential constructions. Linguistic Inquiry, 35, 393-430.
  8. Lasnik, H. (1992). Case and expletives: Notes toward a parametric account. Linguistic Inquiry, 23, 381-405.
  9. Lasnik, H. (1995). Case and expletives revisited: On greed and other human failings. Linguistic Inquiry, 26, 615-633.
  10. Moro, A. (1997). The Raising of Predicates: Predicative Noun Phrases and the Theory of Clause Structure. Cambridge/ New York: Cambridge University Press.
  11. Sabel, J. (2000). Expletives as Features, R. Billerey and B. D. Lillehaugen (Eds.). Massachusetts: Somerville.
  12. Zovko-Dinković, I. (2011). Egzistencijalni glagoli hrvatskom jeziku. Izvorni znanstveni tisak, 6, 30-45.

Dodela  padeža  u  ekspletivnim  there  konstrukcijama  u  engleskom  i egzistencijalnim konstrukcijama u srpskom

Sažetak: Cilj ovog rada je sintaksička analiza ekspletivnih there konstrukcija u engleskom i egzistencijalnih konstrukcija u srpskom. Najvažnije pitanje je dodela padeža u ovim konstrukcijama i postoje tri teorije koje se bave ovim pitanjem. Prva je ideja Čomskog (1986) o dodeli padeža, potom teorija o padežu partitiva za koju se zalaže Beleti (1988) i poslednja teorija se tiče Sejbelove (2000) DP analize. Dodela padeža u srpskim egzistencijalnim konstrukcijama će biti predstavljena zajedno sa sintaksičkim varijacijama glaglola imati i biti.

Ključne reči: ekspletivne, egzistencijalne, padež, glagoli, genitiv.

_________________________________________________________

1Verb biti ‘be’ is used also with aorist, future I and potential for the past.

Izvor fotografije: shutterstock.com

Please follow and like us: