“Traži se pisac” (Gabriel Garcia Márquez)

Ana LALIĆ

Univerzitet Sarajevo
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za romanistiku (Francuski jezik i književnosti i
Italijanski jezik i književnost), II ciklus
ana.lalic@gmail.com

Traži se pisac

Gabriel Garcia Márquez

(Prevod sa španskog jezika)

Gabrijel Garsija Markez u jednom od svojih članaka napisanih za El Pais 1982. pripovijeda o brigama koje su ga morile pred pisaćom mašinom.

Često me pitaju šta mi najviše nedostaje u životu, a ja uvijek priznam istinu: „Pisac“. Šala nije tako blesava kao što se može činiti. Ako bih se nekada našao u neodgodivoj obavezi da za to veče napišem priču od petnaest stranica, u letu se sjetim mnogobrojnih drugih noći kada sam probio rok za objavljivanje i siguran sam da će priča stići na vrijeme da bude odštampana. Ponekad će biti i veoma loša, ali obavezu ću ispuniti, što sam na kraju krajeva jedino i želio da kažem ovim košmarnim primjerom. S druge strane, ne bih bio u stanju napisati telegram čestitke ili nekome izraziti saučešće, a da ne sakupljam hrabrost sedmicu dana. Za ove nepoželjne zadatke, kao i za mnoge druge vezane za društveni život, većina pisaca koje poznajem bi se željela okoristiti poslom kojeg su već dobro uradili drugi pisci. Dobar dokaz skoro pa varvarskog osjećaja profesionalne časti je sigurno i ova kolumna koju pišem svake sedmice i koja će ovih dana u oktobru napuniti dvije godine. Samo je jednom omanula u ovom pogledu, i to ne mojom krivicom: bilo je to zbog neočekivanog kvara u prenosnim sistemima. Pišem je svakog petka, od devet ujutro do tri poslije podne, uz istu volju, istu svijest, istu sreću i veoma često sa istom inspiracijom sa kojom bih morao napisati remek-djelo. Kada nemam dobro definisanu temu, loše se osjećam četvrtkom naveče, ali me je iskustvo naučilo da će se drama riješiti sama od sebe samo za vrijeme sna i da će sutra početi da teče čim sjednem pred pisaću mašinu. Ipak, skoro pa uvijek imam nekoliko tema o kojima sam unaprijed razmišljao, i malo po malo počinjem spajati i sređivati podatke iz različitih izvora i veoma marljivo ih provjeravam, zato što imam utisak kako čitaoci ne gledaju tako blagonaklono na moje greške kao što bi možda gledali na greške tog drugog pisca koji mi nedostaje. Prvi cilj mojih kolumni je da nečemu podučim obične i stalne čitaoce, oni su ti koji me i zanimaju, iako to čemu ih podučavam može izgledati djetinjasto ili očigledno učenoj gospodi koja svakako sve zna. Drugi cilj mi je – i to je onaj najteži – da uvijek budu napisane onoliko dobro koliko sam ja u stanju da to uradim bez ičije tuđe pomoći, budući da sam oduvijek vjerovao da je lijepo pisanje jedina sama sebi dovoljna sreća.

Ovu službu sam sebi nametnuo zato što sam mislio da predugo ne pišem između dva romana, i da – kao i ruke igrača bejzbola – moje ruke gube snagu. Poslije se ova zanatska odluka pretvorila u kompromis sa čitaocima, a danas je labirint ogledalâ iz kojeg ne želim izaći. Osim, naravno, ako ne sretnem Bogom danog pisca koji bi izašao umjesto mene. Ali bojim se da je sada prekasno, zato što me je, jedina tri puta kada sam odlučio da više ne pišem ove kolumne, svojim neumoljivim autoritarizmom spriječio mali Argentinac, kojeg takođe nosim u sebi.

Prvi put sam odlučio prestati kada sam pokušao pisati prvu kolumnu, nakon više od dvadeset godina otkako nisam radio taj posao, i napatio sam se i naradio sam se sedmicu dana dok je nisam napisao. Drugi put je bilo prije više od godine, kada sam jedan slobodan dan proveo sa generalom Omarom Torihosom u vojnoj bazi u Faralonu. To je bio jedan tako prozračan dan, a more tako mirno da bi čovjek radije poželio da pliva nego da piše. „Poslaću telegram uredniku i reći ću mu da danas nemam kolumnu, i to je to“, pomislio sam, uzdišući od olakšanja. Međutim, nisam mogao ručati dok me je morila nečista savjest, tako da sam se u šest poslijepodne zatvorio u sobu na sat i po i napisao sam prvo što mi je palo na pamet, dao sam kolumnu slugi generala Torihosa da je faksom pošalje u Bogotu, uz zahtjev da je od tamo pošalju u Madrid i u Meksiko. Tek sam sljedećeg dana saznao da je general Torihos morao narediti da se vojni avion pošalje sve do panamskog aerodroma, a, odatle, helikopter do predsjedničke palače, gdje su bili toliko ljubazni da su moj tekst proslijedili nekim službenim kanalom.

Svaki dan pišem roman

Posljednji put sam htio prestati prije šest mjeseci kada sam se probudio i shvatio da mi je u srcu sazrio ljubavni roman za kojim sam čeznuo već toliko mnogo godina, i nisam imao drugog izbora – ili da ga nikada ne napišem, ili da, sad pa sad i u potpunosti, uronim u njega. Ipak, da budemo iskreni, nisam imao petlje da se odreknem svog sedmičnog ropstva, i sada prvi put radim nešto što mi se uvijek činilo nemoguće: svaki dan pišem roman, slovo po slovo, jednako strpljivo, i nadam se s jednakom srećom koja prati kokoške koje kljucaju u dvorištu i svaki dan čuju da im se sve više približavaju strašni koraci velike zvijeri koja dolazi sljedećeg petka. Ali, evo nas, kao i uvijek, opet ovdje i daj Bože da tako bude uvijek.

Već od popodneva kada sam počeo pisati ovu kolumnu u svojoj kući u Bogoti, a završio je sljedećeg dana pod diplomatskom zaštitom u ambasadi Meksika, sumnjao sam da nikada neću pobjeći iz ove ćelije; nastavio sam sumnjati u telegrafskom uredu na Kritu, jednog petka prošlog jula, kada sam se uspio razumjeti sa dežurnim radnikom da pošalje moj tekst napisan na španskom. Nastavio sam i dalje sumnjati u Montrealu, kada sam hitno morao kupiti pisaću mašinu zato što napon na mojoj nije odgovarao naponu u hotelu. Zauvijek sam prestao sumnjati prije jedva dva mjeseca, na Kubi, kada sam dva puta morao promijeniti pisaću mašinu zato što su odbijale da sarađuju sa mnom. Konačno su mi donijeli neku elektronsku koja je bila toliko savremena da sam na kraju rukom pisao u svesci na kvadratiće, kao u davnim i sretnim vremenima koja sam proveo u osnovnoj školi u Arakataki. Svaki put kada bi mi se desila slična nesreća, sve sam tjeskobnije molio da mi se ispuni želja i da dobijem nekoga ko bi se pobrinuo za moju sudbinu: pisca.

Uz sve ovo što je rečeno, nikada mi nije bio tako očajnički potreban kao jednog dana prije mnogo godina kada sam došao u kuću Luisa Alkorize, u Meksiku, da bih s njim radio na jednom filmskom scenariju.Kada sam ga sreo u deset ujutro, bio je zabrinut zato što ga je kuharica zamolila da joj napiše pismo za direktora socijalne zaštite. Alkoriza, koji je odličan pisac, koji svakodnevno radi kao bankovni službenik, koji je bio izuzetno dovitljiv autor scenarija za prve filmove Luisa Bunjuela, a kasnije i autor vlastitih filmskih scenarija, mislio je da će pismo napisati za pola sata. Ali sam ga zatekao, izluđenog od bijesa, usred gomile pocijepanog papira, na kojem nije napisao ništa više od svih mogućih varijacija uobičajenih formula: imam čast da vam se ovim putem obratim povodom… Pokušao sam mu pomoći i tri sata poslije smo još uvijek brisali i cijepali papire, već smo se napola napili od džina sa vermutom i prejeli smo se španskih kobasica, ali nismo nimalo napredovali od prvih konvencionalnih pisama. Nikada neću zaboraviti kako nas je milosrdno pogledala kuharica kada se u tri poslijepodne vratila po svoje pismo i kada smo joj, nimalo se ne stideći, rekli da ga nismo mogli napisati. „Ali to je veoma lako“, rekla nam je, skromna kakva je bila. „Pogledajte“. I tada je tako precizno i tako nadmoćno počela improvizovati pismo da se Luis Alkoriza morao pomučiti da ga napiše na mašini jednako tečno kako je ona diktirala. Nekim danima – kao danas – pomislim da je možda ta žena, koja je ostarila bez lovorika i u kuhinjskom limbu, tajni pisac koji mi nedostaje u životu da bih bio sretan čovjek.

Izvor fotografije: Google

Angažman u poeziji Tadeuša Ruževiča

Vedad JUSIĆ

Univerzitet Sarajevo
Filozofski fakultet u Sarajevu
Odsjek za književnost naroda BiH i komparativnu književnost, I ciklus studija vedad.jusic@gmail.com

Sažetak: Ovaj rad nastao je kao rezultat istraživanja i iščitavanja poezije poznatog poljskog pjesnika Tadeuša Ruževiča. Fokus rada usmjeren je ka analizi nekolicine Ruževičevih pjesama, kroz nekoliko različitih zbirki, a da bi se propitala ideja o antipoeziji i(li) ‘poetici stisnutog grla’, kao ključnih tačaka Ruževičeve poezije. Termini poput antipoezija i poetika stisnutog grla najčešći su kvalifikativi Ruževičeve poezije u književnoj kritici, a Čedo Kisić u svom tekstu o Ruževiču navodi da na ove kvalifikative Ruževičeve poezije napominje poljski kritičar Janusz Termer. Knjiga Moja poezija, objavljena u Sarajevu 2002. godine (u prevodu Marine Trumić i Slavka Šantića), prva je cjelovita zbirka poezije u Bosni i Hercegovini, kako stoji u Bilješkama prevodilaca. Upravo ta knjiga osnovni je izvor i oslonac u nastanku ovog rada. Izborom koji su prevodioci načinili u Moja poezija obuhvaćene su pjesme iz slijedećih Ruževičevih zbirki: Otvorena poema, Reljef, Crvena rukavica, Regio, Na površini poema i u središtu, Majka odlazi, Uvijek fragment, Nemir, kao i pjesme iz Ruževičeve zbirke Profesorov nožić. Zaključio sam kako je Ruževičeva vjera u poeziju praćena stalnom sumnjom, sumnjom u nagost vlastitih riječi, mišlju o nemogućnosti poezije i o smrti poezije. Upravo zato njegova poezija nije sredstvo preobražaja svijeta, niti je apsolutna ljepota, upravo su zato kvalifikativi poput antipoezija ili poetika stisnutog grla temeljne tačke njegovog literarnog angažmana.

Ključne riječi: angažman, antipoezija, poetika stisnutog grla, smrt poezije, anti-pjesma

“Pravi pokretač, uzrok mog stvaranja bila je mržnja prema poeziji.” (Tadeuš Ruževič) Ratni užas i dramatične životne okolnosti

Govoriti o Ruževiču, a ne imati na umu da je pripadao generaciji pjesnika koji su prve stihove napisali u najvećim ratnim strahotama i stradanjima, ne bi imalo smisla. Poljska je bila okupirana, svuda okolo je vladao tanatos, a Ruževič je bio mladi pjesnik koji vidjevši toliko smrti oko sebe, više nije želio ni živjeti. Ipak, odgovorio joj je poezijom, ‘osvetom smrtne ruke – pisanjem’, kako je to naglašavala njegova sunarodnjakinja i pjesnikinja Vislava Šimborska.

Dramatične životne okolnosti u njemu su izazvale specifičan autorski odgovor koji se konkretizirao kroz novi pjesnički jezik, stvaranje antipjesme i poezije koju književna kritika najčešće naziva antipoezijom.

U bilješkama o pjesniku u knjizi Moja poezija stoji da je Tadeuš Ruževič rođen 09.10.1921. godine u Radomsku (Poljska).

Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u partizanima AK (Armija Krajowa) (1943–1944). Studirao je povijest umjetnosti na Jagielonskom sveučilištu (1945–1949); pjesnik, dramaturg, prozaist, ubraja se među najistaknutije poljske pisce. Poslije objavljivanja pjesničke zbirke Nemir (1947) smatra se tvorcem novog pjesničkog jezika.

Novi pjesnički jezik

Budući da njegova težnja nije bila stvaranje ‘dopadljive poezije’, automatski i od samog početka bila je lišena rime i kompleksnih, sofisticiranih pjesničkih slika. Ruževič je, prije svega, želio izreći istinu, a tako nešto nikada nije bilo ni lagodno ni prijatno, kao ni bez posljedica. U Ruževičevom slučaju, posljedica je njegova poezija, koju vjerovatno ne izgovaraju zaljubljeni, na raznoraznim mostovima ljubavi.

Sigurno da se i Ruževič, kao i Osip Mandeljštam dok je umirao u Staljinovom logoru, pitao šta je to što će ostati poslije njih, kada se čitav neuspjeli eksperiment sa ljudskom rasom završi? Šta je ono što će braniti čast civilizacije koja se dičila razvijenošću, a gradila logore, koja je propovijedala humanost, a mučila čak djecu i životinje, koja je legitimirala nekažnjeno ubijanje, čim ga je preimenovala u ratovanje?

Moć svakog totalitarnog režima gradila se na vještoj jezičkoj manipulaciji, a možda najbolji primjer takvog izričaja jeste vlast Adolfa Hitlera pod propagandnom palicom Jozefa Gebelsa.

Govor kao čovjekova sposobnost koja ga razlikuje od svih drugih stvorenja prema Aristotelu priopćuje korisno i štetno, pa tako i pravedno i nepravedno, jer to je, nasuprot, ostalim životinjama, ljudima svojstveno, da jedino oni imaju sjetilnu zamjedbu dobra i zla, pravednog i nepravednog.

Džordž Orvel (1903–1950) bio je engleski pisac i novinar, uporan i odan ukazivanju na izopačenost tadašnjeg političkog jezika, bavio se političkim diskursom u vrijeme Drugog svjetskog rata i svim je silama pokušavao narodu predočiti načine i sredstva kojima su se tadašnji političari služili kako bi pridobili ljude i prenijeli im svoje ideologije i načine razmišljanja. Orvelov roman 1984 bio je značajna polazna tačka za razvoj cijelog polja proučavanja političkog diskursa, a sam Orvel u svom eseju Politika i engleski jezik govorio je o političkom jeziku stvorenom kako bi laži zvučale istinito i ubistva podnošljivo, te kako bi dao izgled čvrstoće samom vjetru, politički jezik pripada svijetu okolišanja i političkog dvostrukog govora. Jezička korupcija je u Orvelovim radovima označena kao glavna alatka totalitarnih režima, u vrijeme kada se ulagao veliki napor u raskrinkavanju fenomena koje je predstavljao nacizam, a kasnije i staljinizam. Orvel je u već spomenutom romanu izumio jezik Newspeak, koji je spriječio nesuglasice uništavanjem veze između riječi i značenja. U Orvelovom Newspeaku antonimi postaju sinonimi poput onih dobro poznatih rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć. Newspeak je Orvelova reakcija na tadašnji politički jezik koji je intenzivno pokušavao promijeniti i ljudima obznaniti da takav nije uvijek doslovan i istinit.

Nesumnjivo da je i Ruževič bio u istom problemu kao i Orvel, te da im je zajednički neprijatelj bio politički jezik ili jezik eufemizma tadašnjih političkih struktura.

Jezik eufemizma usko je vezan sa političkim diskursom i vrlo je česta jezična pojava koja nastaje kad se umjesto riječi za loše, neugodno itd. upotrijebi blaža riječi ili izraz.

U naprijed spomenutom eseju Politika i engleski jezik Orvel je eufemizme nazvao simptomom patološki sputanog društva, pogubnim utjecajem na jezičku čistoću, te alatom kontrole misli.

Srpski pisac Borislav Pekić u svojim Sabranim pismima iz tuđine upozoravo je na jezik eufemizma rekavši kako svaki eufemizam, ma koliko naivan i nevin, svako izbjegavanje da se činjenice stvarnosti nazovu pravim imenima, predstavlja opasnost da se one zaborave i iz ruku ispuste, jer ako oluju koja nailazi nazovemo ‘klimatskim poremećajem’, svakako ćemo lakše na nju misliti, ali kad dune, biće to prava oluja, nikakav eufemistički poremećaj klime, i mi ćemo je nespremni dočekati.

Rat je najčešća tema eufemizacije u političkom govoru, a najčešći eufemizmi za rat i stradanja su oni poput sigurnosti i slobode. Ruževič je, kao i Orvel, Mandeljštam, Šimborska, bio usamljeni vojnik protiv civilizacije koja se dičila napretkom a ubijala hiljade ljudi. On je, kao i Orvel, tragao za novim pjesničkim jezikom, novom formom izričaja koja će uspješno odgovoriti na krvoločnu jezičku propagandu režima u čije se ime sprovodila najmasovnija klanica savremenog čovjeka. Ruževičev odgovor upravo je anti-pjesma, gola pjesma lišena rime i kompleksnih pjesničkih slika čiji je cilj izreći istinu i raskrinkati jezik ubijanja, pronalazeći građu za pjesme u surovoj svakodnevnici od nožića prijatelja do Sajma knjiga u Frankfurtu, od pronađene fotografije do cunamija.

Svoja pjesnička ostvarenja gledao je sa velikim nepovjerenjem. Nije shvatao kako je poezija opstajala, ako je ubijen čovjek, onaj koji je dozvao poeziju u život.

U svom eseju nazvanom Pisac i društveni angažman crnogorski književnik Jovan Nikolaidis spominje svete emisare, genije koji time što odbijaju da se društveno angažiraju bivaju dosljedno angažirani, ali uvijek iznad banalnog, prosječnog, nevoljni da se svide svakome.

Na Ruževiča možemo gledati kao na glasnogovornika javnosti njegova vremena, njegove generacije, na osnovu čega dolazimo do pitanja angažmana i uloge pjesnika u datom historijskom trenutku.

Pojam angažmana: etički i estetski ciljevi

“Nikada mi na pamet nije palo da ću biti pisac. Sebe sam vidio kao naučnika. Došla je 1991. godina i opsada Sarajeva. To je trenutak koji je izmijenio moj život.”

Tako je govorio Zdenko Lešić u razgovoru za Danas, penzionisani profesor teorije književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Ova izjava profesora Lešića inspirativna je za razmišljanje o piscima koji su živjeli u vremenu ratnih strahota, baš kao što je i Tadeuš Ruževič. I Lešić i Ruževič su izabrani biti piscima, ostavljeni sa jedinim im oružjem – pisanjem. A boriti se pisanjem protiv granata i tenkova, zasigurno nije nimalo lahko.

Danilo Kiš u svojim Savetima mladom piscu stavlja u zadatak stalnu sumnju u vladajuću ideologiju i prinčeve, odbijanje uloge njihovih vratara i dvorskih luda, gnušanje nad jezikom njihovih ideologija. To bi trebalo intelektualca i umjetnika sačuvati od moralne izdaje i usmjeriti njegov angažman u slučaju kolektivnog ludila i povampirenja, svekolike ideološke čudovišnosti. Intelektualac i umjetnik, u ovom slučaju pjesnik Ruževič, nije odbjegao od zadatka raskrinkavanja ideološke i kulturne laži, nije ostao tvrdi branilac čiste književnosti i poezije, jer su stravična i stradalačka dešavanja tog vremena svakako bila važnija i dostojnija poštovanja od cjelokupne poezije. Enver Kazaz u Trijalogu sa Nedžadom Ibrahimovićem i Nedžadom Ibrišimovićem, obajvljenom u Sarajevskim sveskama, kaže kako angažman možemo definirati na bezbroj načina. Međutim, nastavlja Kazaz, kako god ga definirali taj pojam u osnovi podrazumijeva opredjeljivanje pisca za neki sistem vrijednosti kojeg brani ako osjeti da je ugrožen, ili ga na različite načine nastoji utemeljiti i afirmirati.

U Hrvatskom leksikonu stoji da je angažman zapravo: 1. Namještenje, zaposlenje, os. ugovorni rad (glumca, stručnjaka); 2. Prihvaćanje neke obaveze; 3. Djelatnost pisca, umjetnika, javnog djelatnika u određenom društvenom pokretu, angažiranost; svrstanost.

U tom kontekstu Ruževičevu djelatnost ili njegov angažman možemo posmatrati kao prihvatanje obaveze pisca kakvog Kiš profilira u svojim Savetima. Ruževič je svjedočanstvo jednog ljudskog udesa, utemeljeno na pročišćenom izrazu i jednostavnosti, bilo da piše o historiji XX vijeka kao o historiji patnje, o djetinjstvu ili neprekidnom razgovoru sa svojom majkom. Svojom golom pjesmom Ruževič se bori za goli život, ne prosvjeduje zbog povišice, regresa ili boljih uslova, on jedino brine za golim životom, čovjekom koji je izgubio moralni orijentir i čiji se hepiend ne nazire u bliskoj budućnosti.

Ruževič je angažiran na svoj, sasvim prirodan, implicitan, poeziji imanentan način, način na koji se spontano i osviješteno, bezuslovno a ne tek deklarativno, opredjeljuje za pravdu, istinu i slobodu, pa makar i po cijenu vlastitog života.

U svom tekstu, naslovljenom Moralni i etički stav – temelj angažmana, Slavko Šantić piše o primjerima dehumanizacije i dekultivizacije jezika i govora od strane pisaca, filozofa, historičara na prostoru bivše Jugoslavije.

Šantić smatra kako je do takve situacije doveo nedostatak morala i etike, odnosno etike odgovornosti. Za novi angažman intelektualca u vremenu i društvu, kaže Šantić, nije dovoljan samo intelektualni oreol oko njihovih glava, potrebna je (pa čak i neophodna) i znatna količina političke kulture, odnosno nužna je politika kao kultura. Bez kulture, u najširem smislu riječi, nikakva nova intelektualna akcija niti angažman nisu mogući. Pojam intelektualca u ovom kontekstu bio bi najbliži Klaićevoj definiciji pojma, koji kaže da je intelektualac umni radnik, osoba sa svršenim fakultetom, odnosno visokom ili višom školom, čovjek koji misli vlastitim mozgom.

S druge strane, Šantić spominje nekolike časno i hrabro angažovane pjesnike koji su boreći se za najviše humane ideale ostali bez svoje poezije ili barem najvećeg dijela. On navodi kako bi za Mandeljštama rijetko ko rekao angažirani pjesnik (u smislu koji je tom pojmu pridavao Sartr kao i cijela književna ljevica), ali kako to on zaista jeste bez imalo straha od pogrešnog etiketiranja. Sartr je pozivao na angažman a angažman poistovjećivao sa egzistencijom. Za Sartra je, kako navodi filozof Henrik Stangerup, čovjek osuđen da bude slobodan i stoga nema nikakav izgovor da ne bira, a ako bira to je teško, jer tako bira u ime svih, iz angažmana koji, naravno, može da se ostvari samo ako se formuliše.

Najjednostavnije kazano, Sartr i književna ljevica angažmanom su smatrali samo uspostavljanje nečeg novog, ponovno oblikovanje stvarnosti, projektovanje sebe bez uvida u ono što će od nas postati, već prema onome što ovog momenta i u ovom činu odgovornosti postajemo.

Ruževič je, u svom tekstu Priprema za autorsko veče, isticao kako je savršena poezija ona koja ispunjava zadanu joj oblast i vrijeme, kako je bilo lako pisati poeziju i opisivati poeziju dok je ona postojala. Neprekidno je žudio doprijeti do poezije i u isto vrijeme pobjeći od nje, uništiti poeziju i sagraditi poeziju.

Možda se Ruževičev angažman najjednostavnije može izraziti kroz razmišljanje jednog pasioniranog čitaoca njegove poezije koji je za varšavski list Žečpospolita izrekao svoje oduševljenje. Taj čitalac bira Ruževiča jer on ne poučava, niti se pravi da sve zna, i, najzad, zbog toga što mu njegova poezija iz sebe govori da sam misli, što mu postavlja pitanja na koja sam mora odgovoriti.

Vidimo da Ruževič i nije najbliži Sartrovom uvjerenju o angažmanu, ali kao što reče Šantić, bez imalo etiketiranja možemo ustvrditi da se radi o angažiranom pjesniku, umjetniku, djelatniku. On je taj koji afirmiše poeziju kojoj je književna kritika nadjenula kvalifikative poput antipoezija, anti-pjesma, poezija pokoljenja zaraženog smrću ili poetika stisnutog grla.

Njegova poezija istrajno je ostala privržena osnovnim riječima, osnovnim značenjima i osnovnim temama moderne ljudske egzistencije.

Angažman u poeziji Tadeuša Ruževiča

U svojim razmatranjima o Zbignjevu Herbertu, također velikom poljskom pjesniku, Petar Vujičić kaže kako je Herbert uspio uvidjeti da takozvana apsolutna angažovanost za neku apsolutnu vrijednost često daje mentalno nezrele rezultate i da apsolutno humanistički ideal, kao za kaznu, umjetnike često odvodi u svijet banalnosti.

Ruževič je kao i Herbert, kao i Šimborska, a možda ponajviše Česlav Miloš, bio analitičar jedne od najtežih bolesti ljudske svijesti – zarobljavanja uma od strane totalitarizma dvadesetog stoljeća. Oni su bili od onih koji su se usprotivili tom zarobljavanju, oni koji su uspjevali sačuvati unutarnju slobodu, da bi bili glas protiv šutnje.

Herbert, kako potcrtava Vujičić, smatra da sfera umjetnikove djelatnosti nije savremenost, pod kojom on vidi skup društveno-političkog znanja, nego stvarnost koja ga neposredno okružuje poput stola, stolice, njegovih bližnjih, svega što se nalazi oko njega.

U tom tonu Herbert je sam izrekao jednu veoma vrijednu misao rekavši kako historija ne zna ni za jedan primjer da su umjetnost ili umjetnik ikad ili igdje uspjeli da izvrše neposredan uticaj na sudbinu svijeta – i iz te tužne istine proizilazi zaključak da treba da budemo skromni, svjesni svoje ograničene uloge i moći.

Ruževič je to izrekao jednom od svojih najpoznatijih pjesama pod naslovom Moja poezija:

ništa ne tumači

ništa ne objašnjava

ničega se ne odriče

ne ogrće sobom cjelinu

ne ispunjava nade

ne stvara nova pravila igre

ne učestvuje u zabavi

ima određeno mjesto

koje mora ispuniti

ako nije ezoterični govor

ako ne govori originalno

ako ne izaziva divljenje

sigurno tako treba

poslušna je sopstvenoj nužnosti

sopstvenim mogućnostima

i ograničenjima

gubi sama sa sobom

ne dolazi na mjesto druge

i ne može biti zamijenjena drugom

otvorena za svakoga

lišena tajne

ima mnogo zadataka

kojima nikad neće odoljeti

(u prevodu Marine Trumić i Slavka Šantića, objavljena prvi put 1965. godine, Moja poezija)

Ruževič zna da njegova poezija ne vrijedi mnogo naspram užasa koji su zadesili čovječanstvo, zna da svojim riječima ne može i neće zaustaviti stradanja i patnje, on zna da poezija nije ta koja je nekada uspjela izvršiti neposredan utjecaj na sudbinu svijeta.

Poezija za Ruževiča ima određeno mjesto, ulogu koju ne može promijeniti, mjesto koje mora ispuniti. Ona ga ne može nadvisiti i prevazići čak i u slučaju stradanja onih koji su je uveli u život – stradanja ljudi. Njegova poezija je poslušna sopstvenoj nužnosti, sopstvenim mogućnostima i ograničenjima. Ruževič u ratnom haosu silno želi zaurlati, svojim glasom prekinuti rapsodiju, međutim svjestan je nemoći i zbog toga govori stisnutog grla. To je jedan od razloga zašto njegovu poeziju često nazivaju antipoezija.

Česte su definicije zadaće poezije poput zadatak poezije je govoriti o vremenu u kojem nastaje da bi odgovorila na izazove vremena ili one poznatog pjesnika iz Izraela, Amira Ora, kako je zadatak poezije da liječi, bilo da je politička, ljubavna ili egzistencijalna, kroz nju možete protestovati, učiti, pokazati se svijetu i ona vam pomaže da napredujete. Ruževič se svakako slaže da poezija ima mnogo zadataka ali je također svjestan ograničenja i zna da poezija ima zadatke kojima nikad neće odoljeti, odnosno poezija neće zaustaviti stradanje, niti uliti nadu u bolje, nikada neće objasniti zašto ljudi ubijaju jedni druge. Naravno, Ruževič ne odustaje od poezije, ne odbija ulogu koju i sam nije birao, on piše pa makar i stisnutog grla. O takvoj ulozi pjesnika pisao je i Zbignjev Herbert u poznatoj pjesmi Poruka Gospodina Kogita.

Ruževič, baš kao i Herbert, smatra da čovjek nosi u sebi urođenu potrebu za poezijom, iracionalnu česticu potrebe za poezijom, i potrebe za onim što su naši preci nazivali Bogom, a za šta mi, njihovi potomci, tražimo novo ime.

O tome je Ruževič pisao u pjesmi Saznanje:

Nikad ništa neće biti

objašnjeno

ništa izjednačeno

ništa nagrađeno

ništa nikad

vrijeme neće ništa izliječiti

rane neće zarasti

riječ neće doći

umjesto riječi

grobovi neće zarasti u travu

umrli će umrijeti

i neće uskrsnuti

svijet se neće završiti

poezija će se vući

dalje

prema Arkadiji

ili na drugu stranu

(u prevodu Marine Trumić i Slavka Šantića iz knjige zbirki pjesama pod imenom Moja poezija)

Pjesma Saznanje jedna je od reprezentativnih pjesama u korpusu poezije koju književna kritika naziva antipoezijom ili anti-pjesmom. Takve pjesme teže jednostavnosti i svedenosti u izrazu, stihovi nisu obilježeni metaforičkom prenapregnutošću, niti jarkim slikama. Sve je u ovim stihovima jednostavno i elementarno, napisano promišljenim tonom i osjećajem saživljenosti sa konkretnim.

Za Ruževiča svijet neće prestati postojati a da se negdje u prikrajku vuče i poezija, kako kaže od Arkadije ili na drugu stranu. Poezija neće doći umjesto poezije – Ruževič svjestan takve uloge poezije odgovara stisnutog grla, piše šta je spoznao, šta saznao o čovjeku, o poeziji. Nevoljko, ali, neminovno.

Čedo Kisić u Fragmenti o Ruževiču apostrofira kategoriju šutnje kao temeljnu kategoriju Ruževičevog stvaranja, a koja je po prirodi složena i višeznačna. U knjizi Voicing the Void: Muteness and Memory in Holocaust Fiction Sara R. Horowitz za Ruževičevog protagonistu iz pjesme navodi kako preživjeli preispituje vrijednost preživljavanja, on ne može odbaciti ono čemu je svjedočio, ali u isto vrijeme ne zna ni kako to upiti, prihvatiti. Ruževičev preživjeli postaje nijemi svjedok, lišen zvuka, vida i sluha. Osakaćena tijela dovode u pitanje sve što preživjeli želi vjerovati, ona signaliziraju umanjenje vrijednosti ljudskog života, i postavljanje ‘moralnih pojmova’ u ravan praznog i izlizanog govora. Preživjeli koji je svjedočio holokaustu može samo insistirati na beznačajnosti, ne samo teksta nego i cjelokupne historije. Proizvoljna priroda smrti u holokaustu uznemiruje više nego li ideja o smrti sama po sebi. Književnost inspirisana holokaustom, navodi se, podsjeća na ono što Northrop Frye definiše kao tragičnu ironiju. Svjedoci holokausta sumnjaju u jezik i obrasce, jezik pjesme i priče je oštećen, nepovjerenje je dominantna tačka preživjelih. Ruževič šuti o onome o čemu bi zaurlao: stradanju i smrti, odnosu prema civilizaciji, egzistenciji, umjetnosti, prema njegovom vlastitom životnom iskustvu i filozofsko-estetskim izvorima njegova stvaralaštva. A u svojoj besjedi istaći će da je problem šutnje problem o kome već mnogo godina razmišlja; dublji i važniji problem od raznih problema krize romana, lirike i drame, od tehničkih i umjetničkih teškoća; centralni problem savremenog pjesnika.

O tome je Ruževič pisao i u pjesmi Zakašnjeli odmor:

Pitao si me

da li pisati pjesme

i ne znaš

zašto šutim

idući seoskim putem

ulicom neznatnog mjesta

stazom grobljanskom

do majčinog groba

govorio sam sebi

dakle tako je to

tako se plaća

za sve

za šta

za ništa

dakle tako je to

pjesnik ostaje sam

u hotelskoj

sobi

s lovorovim vijencem

taj drugi

u ludačkoj košulji

u zatvorskoj ćeliji

posmatra konopac

nad velikom vodom

u kući ludaka

mislio je da pišući pjesmu

grli ženu

rodbinu domovinu

čitavu Zemlju

neko treći od nas smije se

tek na kraju

shvatićeš

šta je to poezija

(napisana oktobra 1980. godine, u prevodu Slavka Šantića, Moja poezija)

Moglo bi se reći kako se Ruževičevo pjesništvo razapinje između dvije pozicije, veoma bliske onom Remboovom raspeću između tamnosti još neizrečenog i tamnosti već neizrecivog, na samoj granici nijemosti, o čemu je pisao Hugo Fridrih u svojoj poznatoj studiji Struktura moderne lirike.

Pitanje je sljedeće: Zašto pjeva onaj ko više nikome ne govori? Remboov duh prema Fridrihu još jedino može prebivati i raditi u pjesništvu, to je njegov konačni pokušaj da se abnormalnim kazivanjem i diktaturom mašte spasi sloboda duha u jednoj povijesnoj situaciji u kojoj su znanstvena prosvijećenost i civilizatorni, tehnički i ekonomski aparati moći organizirali i kolektivizirali slobodu – lišili je dakle njene biti. Fridrih će reći da je veličina Remboa u tome što je posrnuvši pred ‘nepoznatim’, pozvao kaos da to ‘nepoznato’ zastupa, te ga je preveo i umjetnički savladao u jednom jeziku tajnovite savršenosti. On je, nastavlja Fridrih, kao i Bodler hrabro i sa znanjem o budućnosti preuzeo na sebe ‘brutalnu duhovnu borbu’ o kojoj je sam govorio, i koja bijaše sudbinom njegova stoljeća. Njegove nejasnoće i abnormalnosti plod su povijesnog položaja. Rembo je, došavši na granicu gdje je njegovo pjesništvo, izobličujući svijet i samoga sebe, imao još karaktera da zanijemi. Ta nijemost je čin same njegove pjesničke egzistencije. Ono što je prije bilo krajnjom slobodom u pjesništvu, sada je postalo slobodom od pjesništva.

Ruževičevo kazivanje nije abnormalno, on ne vrši diktaturu svoje mašte, ali konačni cilj je isti: preokoupacija Ruževičevog junaka s činjenicom da je ostao živ, da još nije poginuo; razmišljanja lirskog subjekta koja zahtijevaju asketsku tehniku, svjesno osiromašena sredstva iskaza, tehnika stisnutih usta, kako je to istakao Kisić.

Ruževiču nije potrebno izmaštavanje jer ga okolni svijet već dovoljno šokira fantastičnim užasima. Takav svijet nije moguće dalje izmaštavati, nije moguće stvoriti drugi haos koji će prekodirati postojeći, moguće ga je samo golo prikazivati. Jedina težnja je jednostavnost i svedenost u izrazu. U knjizi Bearing Witness: A Resource Guide to Literature, Poetry, Art, Music, and Videos by Holocaust Victims and Survivors navodi se da mnogi pjesnici holokausta ne spominju osobu, mjesto ili pojam povezan sa holokaustom, ali uvijek upućuju na njega. Pjesnikov govor je nekada plač, naricanje, glas ponekad piskav a nekad nježan, ponekad pomislimo kako se obraća čitavom svijetu govoreći mu ‘vi ste krivi što ste dopustili da se ovo desi’. Zasigurno da se i u njihovim srcima pojavi vjera da će njihova poezija poslati poruku i, na neki način, ublažiti čovjekovu nečovječnost prema čovjeku.

Ruževič je svakako pjesnik koji vjeruje u svoju poeziju, to je barem svima jasno. Ali ne u poeziju kao sredstvo preobražaja svijeta, ne u poeziju, kao apsolutnu ljepotu, već u poeziju kao zapis vlastite osobenosti.

Za Ruževiča je pjesnik onaj koji piše stihove i onaj koji stihove ne piše; koji kida okove i onaj koji okove sebi stavlja; onaj koji je pao i onaj koji se podiže; pjesnik je onaj koji odlazi i onaj koji otići ne može. Ruževič nije mogao otići. Rembo nije mogao otići. Nijedan veliki pjesnik nije mogao otići osim u društvo svojih predaka: Gilgameša Hektora Rolanda / branilaca kraljevine bez granice i grada pepela, rekao bi veliki Herbert.

Ruževičev sistem vrijednosti ogleda se u uzdizanju poezije, oslobađanjem tereta kao što je muzika, zvuk, slika ili metafora, običan, prosti govor koji treba da dovede do izvora. On, kako to naglašava Kisić, razgolićuje riječi, skidajući s njih naslage tuđe umjetnine, tuđeg vizionarstva, tuđe bajkovitosti. Pisanje je za njega fakta, a ne stihovi, pjesničko stvaranje djelovanje, a ne pisanje lijepih stihova. U pjesmi Za čim bih žalio Ruževič ne žali za poezijom, izrečenim riječima, žali za golim životom, za osmjehom Vislave i riječima koje nisu bile izrečene, čitavim životom iza riječi, iza tijela:

za osmijehom Vislave

kad govori dobar dan

i laku noć

i kad ništa ne govori

kad za mnom zatvara vrata

i otvara

nakon dugog putovanja

i nakon povratka

iz za nju daleke zemlje

gdje sam pisao pjesmu

za čim bih žalio

za tišinom među našim licima

i riječima koje nisu

bile izgovorene

jer to što je božansko

među ljudskim bićima

stalno traži

svoj izraz

za čim bih žalio

za “čitavim životom”

i za još nečim

ogromnim divnim

iza riječi

iza tijela

(u prevodu Slavka Šantića, Moja poezija)

Vidimo da je Ruževičev žal plod očišćene mašte, ili kako bi rekao Mičeslav Porebski, profesor na Univerzitetu u Krakovu: mramorni kip niz koji teče potok kristalne vode. Ova pjesma je primjer odlaženja od problematike pokoljenja i svojih ratnih doživljaja i usmjerenja pažnje univerzalnim pitanjima. Čak se Ruževič nerijetko zaogrće gorkom ironijom i groteskom, ostajući vjeran gradnji metaforičkih slika stvarnosti u posmatranju života.

U tom tonu govorio je i Česlav Miloš u svojim Zapisima o Ruževiču rekavši kako je on primjer pjesnika razapetog između utopije prošlosti i utopije budućnosti. Za Miloša Ruževičeva poezija umije predavati važnu sadržinu, uspješnije nego diskurs, ona presuđuje o mjestu tog pjesnika u poljskoj književnosti. Takva je i pjesma Ljubav 1944 koju je Ruževič napisao 1954. godine. Sjećajući se ratnih užasa on piše o ljubavi, ljubavi bez ružičastih mašnica, jarkih ruža i romantičnih posmatranja zalaska sunca. Da, ljubav je živjela i te 1944, ali Ruževič pokazuje kako niti ljubav nije uspjela svojim toplim velom zagrnuti smrt i krv:

goli bespomoćni

usta na ustima

široko

otvorenih očiju

osluškujući

plovili smo

kroz more

suza i krvi

(U prevodu Marine Trumić, Moja poezija)

Rat nije temeljna tačka Ruževičevog angažmana. Temeljna tačka je čovjek i vlastita osobenost u ratu, ne njegov stav o ratu. On rat ne želi, nema stranu za koju navija. Linije između civila i boraca su izblijedile u Ruževičevoj i Herbertovoj poeziji, o čemu se navodi u The Princeton Encyclopedia of Poetry and Poetics. Zbog toga njegova poezija nije samo svjedočanstvo vremena. To ponajbolje vidimo čitajući njegovu pjesmu Dezerteri u kojoj se Ruževič kao mali čovjek male vjere moli i za duše dezertera, duše koje ne mogu pronaći mjesto vječitog prebivališta, duše koje su zalutale između praznog neba i domovine:

ja čovjek

male vjere

molim se za mir

tih smrtnih duša

za sjene

koje ne mogu

naći mjesto

vječitog počivališta

zalutale između praznog neba

i domovine

Ruževič spomenik diže dezerterima a ne ratnim herojima kako je najčešće običaj kroz historiju. Takav spomenik označava razliku između vjernosti i lojalnosti unutrašnjoj slobodi i prava na otpor snagama zločinačke i genocidne diktature. Ruževič u njima vidi opredjeljenje za mir, a ne za rat. Sjećanja na one koji su ostali ljudi, pa makar i zbog straha, prepričavaju se samo u privatnim krugovima, tiho i sa osjećajem stida. On zna da taj spomenik valja dignuti krišom, pod zemljom, sa stidom, očajem i strahom:

spomenik podignut

krišom do neba

pod zemljom

spomenik podignut očima

majki žena sestara ljubavnica

spomenik podignut

sa stidom očajem strahom

ljubavlju i mržnjom

spomenik bez imena i prezimena

Sociološkinja Janja Beč navodi kako su istinski heroji svih ratova upravo dezerteri. Važno je govoriti da su i takvi postojali u vrijeme patnji, ratnih zločina i genocida. Spomenik dezerterima zasigurno nije produkt političke, ekonomske i druge moći, demobilisana je čestitost i pristojnost, dezertirala pamet, istinoljubivost i čovječnost.

Ljudi su upili kulturu ratnog viteštva, junaka i heroja, kultura je riješila dezerterstvo teško podnošljivim za ljude, onaj ko je pobjegao iz klanice neće naći oproštaj kod suvremenika i potomaka:

Odvažnost dezertera

teška je da se podnese

za bliske

tko je pobjegao s polja slave

tko je pobjegao s klanice

neće naći oproštaja

kod suvremenika

i potomaka

tko se izvukao od ubijanja

sam je sebe ubio

i živ se pokopao u zaboravu

Ruževič ne samo da ima dovoljno sluha i za kategoriju dezerterstva, naprotiv, posljednjim stihovima on gorkom ironijom pokazuje sav besmisao i apsurdnost ljudskih vrijednosti u kontekstu rata i ratovanja. Rat naprosto uživa ulogu prostora vječnosti i pamćenja. Poezija sve ove vijekove to nije uspjela spriječiti, šta više, često je podrivala takve vrijednosti, huškala raznorazne zlikovce oreolima slave i odličja. Ruževič je takvu mrzi. A upravo ga je takva mržnja prema poeziji nagnala na njegovo stvaralaštvo, ta mržnja je njegov osnovni pokretač, kako je to i sam rekao.

U svojoj pjesmi on govori kako ne razlikuje ove i one ratove, napadačke i odbrambene, ratove pravednih i nepravednih.

Molimo se za dezertere

ratova obrambenih i napadačkih

ratova pravednih i nepravednih

molimo se za one što su odbacili

znakovlje i odore

oružje i zastave

Ruževič često gorko ironizira stereotipe, patos davno potrošenih postromantičnih uzora. Uspijeva se suprotstaviti kolektivnim mitovima i emocijama historijskog trenutka. Baš kao što je slučaj u prethodnoj pjesmi ali i u pjesmi Došli su vidjeti pjesnika napisanoj 1982. godine:

došli su da vide pjesnika

i što su vidjeli?

vidjeli su čovjeka

koji sjedi na stolici

i zaklanja lice

i časak kasnije kaže

šteta sto mi niste

došli prije dvadeset godina

tada je jedan od mladića

odgovorio

nije nas još bilo na svijetu

osmotrio sam

četiri lica

odražena u zamagljenom zrcalu

moga života

i začuo sam

iz velike daljine

njihove glasove čiste i snažne

na čemu sada radite

što pišete

Odgovorio sam

ne radim ništa

pedeset godina sam sazrijevao

za tu tešku zadaću

da “ne radim ništa”

radim NIŠTA

začuo sam smijeh

kada ne radim ništa

ja sam u središtu

vidim jasno one

koji su izabrali djelanje

vidim bilo kakvo djelanje

prije bilo kakvog mišljenja

bilo kakav Gustav

preobraća se

u bilo kakvog Konrada

bilo kakav feljtonist

u bilo kakvog moralistu

čujem

kako bilo tko govori bilo što

bilo komu

bilokakvost obuhvaća mase i elite

a to je tek početak

(U prevodu Marine Trumić, Moja poezija)

Ugledni kritičar Tadeuš Drevnovski ovu pjesmu smatra najvažnijim događajem od pojave Gombrovičevih Dnevnika. Ova pjesma je oštra kritika zbivanja u kulturi Ruževičevog vremena, problema u Poljskoj ali i velikih civilizacijskih promjena u svijetu za vrijeme druge polovine XX stoljeća.

Ruževič svojom poezijom naslućuje probleme bez čijeg se osvjetljenja ne može nastaviti živjeti

– to je njegov angažman kroz literaturu. Njegov pjesnički sluh je do kraja izoštren u spoznavanju sličnosti prošlosti i sadašnjosti.

Ruževičev junak nije protagonista koji ima ovakav ili onakav politički stav, njegov junak je pobunjenik protiv stanja ljudskog bića kakvo mu se nameće. On misli život proturječnostima, on se zalaže za govor blizak šutnji, za umjetnost koja ne može sebe ostvariti, za povijest koja realizira moralni smisao lucidno spoznavajući uzaludnost i nemogućstvo.

Da je kojim slučajem sudbina naumila Ruževiča napraviti goropadnim vojnikom, ne sumnjam da bi ovaj to i bio u punom kapacitetu. Međutim, Ruževič je pisac, pjesnik, umjetnik. A pisac, pjesnik i umjetnik ne barataju oružjem, čekićem ili aparatom za varenje. Ruževičeva poezija izražava samo nijanse njegovog unutrašnjeg života i vizije posredstvom kojih on prima stvarnost.

On ne pokušava uvjeriti druge u svoju istinu, nije ‘čovjek s uvjerenjem’, politički ljudi vole sebe tako označavati. Čovjek sa uvjerenjem je, kako kaže Kundera, ograničen čovjek, to je zaustavljena misao, Ruževičeva misao želi nadahnuti a ne uvjeriti, nadahnuti drugu misao, navesti na razmišljanje.

Ruževič nije pjesnik suda i presude, on uspijeva umjetnički izraziti ono što u životu uznemirava, što se jedva naslućuje, a pri tome težeći ka jasnoći i ne zaboravljajući da ništa nije sasvim očigledno i sigurno. Ponovo ću se pozvati na citat jednog pasioniranog čitaoca iz varšavskog lista Žečpospolita: “On ne poučava, niti se pravi da sve zna, i najzad, zbog toga što mi njegova poezija iz sebe govori da sam mislim, što mi postavlja pitanja na koja sam moram odgovoriti, ako uspijem…”.

U antičko vrijeme, pa i kasnije, poezija je stajala visoko na skali ljudskih vrijednosti. Pridavana su joj božanska svojstva, kako poeziji tako i njenim stvaraocima. Ondašnji pjesnici su kao i heroji veličani i ovjenčavani lovorovim vijencima kao simbolima javne počasti.

Kroz vijekove poeziju su mnogi branili, urušavali i proglašavali mrtvom. Bilo je isto toliko onih koji su joj kalemili nova krila, vjerujući da je njihovo vrijeme – vrijeme poezije.

U životu savremenog čovjeka poezija je skoro pa prognana iz svakodnevnog života. U Francuskoj se danas, naprimjer, ona često smatra ludošću i nastranom rabotom, zamijenili su je šansonjeri i televizijski cirkusanti, kao i politički brbljivci.

Kroče definiše antipoeziju kao kultivisanu umjetnost koja naginje retorici, a gdje pjesnik daje prednost iskazanom u odnosu na iskaz. Međutim, Ruževičevu antipoeziju, kao osnovno načelo njegove pjesničke poetike, ne možemo posmatrati u odnosu na Kročeovu definiciju. Ruževič nije poput Vinjija koji vjeruje da se pjesnička novina sastoji u tome da se nove ideje unesu u poeziju, jer tražiti poruke i progresivne ideje znači očekivati da poezija postane ideologija.

Ruževičeva vjera u poeziju praćena je stalnom sumnjom, sumnjom u nagost vlastitih riječi, mišlju o nemogućnosti poezije i o smrti poezije. Upravo zato njegova poezija nije sredstvo preobražaja svijeta, niti je apsolutna ljepota, njegova vjera u poeziju manifestuje se kao zapis vlastite osobenosti. Takav zapis svakako bi podrazumijevao figuriranje vlastite poetike. A Pol Valeri u spisu Riječ o poeziji podsjeća na etimološko značenje riječi poetika, što dolazi od glagola poiein sa značenjem stvarati. Kada govori o poetici, Valeri to čini sagledavajući pojam u značenju svega što se tiče stvaranja, a ne samo u značenju skupa estetskih pravila.

Ruževičeva poezija, najčešće, jeste plod poticaja aktuelnih događaja, ali ne i poezija koja je odgovor na te događaje a koja u sebi nosi ideju kao parolu i instrument određene politike i ideologije. Njegova angažiranost u pjesničkom stvaranju ne znači sterilnost, kako Andre Žid tumači angažiranost. Ruževičeva angažiranost nije jednokratna i upotrebljiva samo u određenom trenutku, njegova poezija ne gubi značaj ni nakon pedeset i više godina. Takva poezija je kao Herbertov metak koji je sam odstrijelio za vrijeme velikog rata i koji je obišao kuglu zemaljsku da bi se vratio i pogodio ga u pleća. Njegove riječi su neumoriv teret preispitivanja i sumnje. Onog časa kada bi u takvoj poeziji pronašli jasne odgovore i jasne pjesničke stavove, zasigurno bi otvorili put ka zaboravu jednog Ruževiča, Miloša, Herberta, Šimborske etc.

Govoreći o Kafkinom osjećaju za ograničenja ljudskog i božanskog, Bruno Šulc je rekao kako se uzvišena priroda božanskog poretka jedino može dokučiti snagom ljudske negacije.

I Ruževič posjeduje isti osjećaj, piše antipjesme, antipsalme i antimolitve.

On svojom poezijom odbija da vidi smisao bitaka svojih savremenika, odbija da vidi tragičnu veličinu u masakrima, odbija da kao luda učestvuje u komediji historije.

Literatura:

Izvor:

Ruževič, T. (2002). Moja poezija. (Marina Trumić i Slavko Šantić, prev.). Sarajevo: Asocijacija nezavisnih intelektualaca Krug 99

Sekundarna literatura:

Knjige:

Horowitz, R., Sara. (1997). Voicing the Void: Muteness and Memory in Holocaust Fiction. NY: State University of New York Press, Albany

Apfelbaum, Nina – Rosen, Philip. (2002). Bearing Witness: A Resource Guide to Literature, Poetry, Art,

Music, and Videos by Holocaust Victims and Survivors. Westport: Greenwood Press

Greene, Roland – Cushman, Stephen – Cavanagh, Clare – Ramazani, Jahan – Rouzer, Paul. (2012). The Princeton Encyclopedia of Poetry and Poetics. Princeton: Princeton University Press

Fridrih, Hugo. (1969). Struktura moderne lirike. Zagreb: Stvarnost

Kundera, Milan. Iznevjerene oporuke (eseji). Zagreb: Biblioteka Busola

Herbert, Zbignjev. Poruka Gospodina Kogita. Sarajevo: Svjetlost Članci iz knjiga i časopisa

Kisić, Čedo. (2002). Fragmenti o Ruževiču. Moja poezija. Sarajevo: Krug 99

Ruževič, Tadeuš. (2002). Priprema za autorsko veče. Moja poezija. Sarajevo: Krug 99

Vujičić, Petar. Herbertovo poslaništvo. Tekst je objavljen uz zbirku Gospodin Kogito, Sarajevo:

Svjetlost

Časopis Izraz.(2006). Januar-mart. Sarajevo

Časopis Sarajevske sveske. (2012). Broj 13. Sarajevo

Linkovi elektronskih izvora

http://filozofskimagazin.net/henrik-stangerup-povratak-sartru

http://hrleksikon.info/definicija/angazman.html

http://politika.rs/rubrike/Kulturni-dodatak/t38678.It.html

http://borislavpekic.com/2011/09/spasonosni-eufemizmi.html

http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search

http://filozofskitekstovi.wordpress.com/2010/03/31

Preuzeto iz Ruževičevog teksta Priprema za autorsko veče, koji je objavljen uz zbirku Moja poezija Poljska pjesnikinja, dobitnica Nobelove nagrade (1923–2012)

Ruski pjesnik i esejist, poznat po svom djelu Staljinovi Epigrami (1891 –1938) http://filozofskitekstovi.wordpress.com/2010/03/31 http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=search http://borislavpekic.com/2011/09/spasonosni-eufemizmi.html http://politika.rs/rubrike/Kulturni-dodatak/t38678.It.html Tekst objavljen u časopisu Izraz, januar-mart, 2006. godina

Izjava preuzeta iz intervjua objavljenog u časopisu Danas; Zdenko Lešić – poznati povjesničar, teoretičar, književnik, prozaist i dugogodišnji profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu

Trijalog između teoretičara i profesora književnosti Envera Kazaza i Nedžada Ibrahimovića sa književnikom i piscem Nedžadom Ibrišimovićem, objavljen u časopisu Sarajevske sveske

http://hrleksikon.info/definicija/angazman.html

Tekst objavljen u časopisu Izraz, januar-mart, 2006. godina http://filozofskimagazin.net/henrik-stangerup-povratak-sartru

Priprema za autorsko veče, Tadeuš Ruževič, Moja poezija, Krug 99, Sarajevo, 2002.

Priprema za autorsko veče, Tadeuš Ruževič, Moja poezija, Krug 99, Sarajevo, 2002.

Izjava preuzeta iz teksta Fragmenti o Ruževiču, Čedo Kisić, Moja Poezija, Krug 99, Sarajevo, 2002. Veliki poljski pjesnik (1924–1998)

Herbertovo poslaništvo, Petar Vujičić, tekst je objavljen uz zbirku Gospodin Kogito, Svjetlost, Sarajevo

Poljski pjesnik i nobelovac (1911–2004)

Preuzeto iz teksta Herbertovo poslaništvo autora Petra Vujičića

Termin koji upotrebljava poljski kritičar Januž Termer, preuzet iz teksta Fragmenti o Ruževiču autora Čede Kisića

Termin koji upotrebljava poljski kritičar Januž Termer, preuzet iz teksta Fragmenti o Ruževiču autora Čede Kisića

Adnan Žetica, pjesnik iz Mostara, izjava za Dnevni list, 2013. godina Izraelski pjesnik Amir Or, Novosti, 2014. godina

Voicing the Void: Muteness and Memory in Holocaust Fiction, Sara R. Horowitz, State University of New York Press, Albany, NY, 1997.

Besjeda u Ohridu prilikom primanja Zlatnog vijenca Struških večeri poezije

Bearing Witness: A Resource Guide to Literature, Poetry, Art, Music, and Videos by Holocaust Vicitims and Survivors, Philip Rosen and Nina Apfelbaum, Greenwood Press, Westport, 2002.

Fragmenti o Ruževiču, Čedo Kisić, Moja poezija, Krug 99, Sarajevo, 2002.

Ruževičeva pjesma pod naslovom Ko je pjesnik, Moja poezija

Istaknuti poljski pisac, pjesnik, prevodilac i diplomata (1911–2004)

Zapisi o Ruževiču, Česlav Miloš, fragmenti ovog tekst objavljeni uz tekst Čede Kisića Fragmenti o Ruževič.

The Princeton Encyclopedia of Poetry and Poetics, Roland Greene – Stephen Cushman – Clare Cavanagh

– Jahan Ramazani – Paul Rouzer, Princeton University Press, Princeton, 2012.

Poljski pisac, kritičar i publicista (1922–1951)

http://npao.ni.ac.rs/andre_zid_i_poetika

http://npao.ni.ac.rs/andre_zid_i_poetika

Herbertova pjesma pod nazivom Malo srce

http://filozofskimagazin.net

Involvements in Tadeuš Ruževič’s Poetry

Summary: This work was created as result of exploring and extensive reading of poetry of famous Polish poet Tadeusz Rozewicz. Focus of the analysis which questions the idea of anti – poetry and/or poerty of “stiff throat” is centered on few Rozewiczs poems from several compilations. Terms such as anti – poetry and “stiff throat” poetry are main descriptives of Rozewics poetry used by literary critics and Cedo Kisic, in his text on Rozewicz writes that these descriptives are of his poetry are highlighted by polish literary critic Janusz Termer.

Book “My poetry” published in Sarajevo in 2002 (translated by Marina Trumic and Slavko Santic) is his first book of poetry translated in its entirety in Bosnia and Herzegovina. This book is a major source and foundation for development of this work. Choice of works in “My poetry” encompasses poems from following Rozewicz’s works: Open poem, Terrain, Red glove, Regio, On the surface poem and in the center, Mother is leaving, Always a fragment, Unrest as well as poems from Rozewics compilation Professor’s knife.

I have concluded that his belief in poetry is followed by a constant suspicion, suspicion in the bareness of his own words, thoughts in impossibility of poetry and of fear of poetry. This is why his poetry does not provide means for changing world and it does not aim to represent absolute beauty hence the descriptives such as anti – poetry and stiff throat poetry are main points of his literary engagement.

Key words: involvements, anti-poetry, stiff throat poetry, anti-poem

Izvor fotografije: hiperboreja.blogspot.com

 

Tanja Stupar-Trifunović: “Prostor smo pun zanimljivih, raznolikih i snažnih poetskih glasova”

Razgovarala: Dženeta Rovčanin

() i stalno se mijenjalo čas lice čas naličje
i moji su strahovi od toga rasli
i nisam mogla da budem dio nijedne slike
čak ni one haotične
u mojim snovima nikad ne prestaju ratovi
Ne želim da spavam
drži me budnu u rukama
u mojoj glavi nikad ne prestaju prolaziti
beskrajne buduće prošlosti
ako me čvrsto držiš u rukama
pupčana vrpca vremena će me manje boljeti oko vrata.

1. Koliko je Vaša poezija pregovaranje s ratom ili eventualnim traumama s kojim se nosite?

Često se govori kako čovjek najbolje, nauvjerljivije piše o onom što je iskustveno proživio. Mogu se djelimično složiti s tim. Nije mi rat omiljena tema, ali kako je dio mog iskustva, nisam bježala od tog da se osvrnem u nekim pjesmama – djelimično i u romanu – na iskustvo rata. Ono što je mene više zanimalo u vezi sa ratom su iskustva djece i žena u ratu koji nisu aktivni učesnici, ali su itekako bili žrtve.

2. Da li se prisustvo ratnog narativa može okarakterizirati kao impuls koji je odredio Vašu poeziju?

Ne bih se složila jer ipak dominiraju neki sasvim drugi impulsi. Iskreno, i ne volim rat kao temu. Previše ga je svugdje: u istoriji, u književnosti, filmovima… čak i u igricama koje igraju djeca – pucačina je omiljena. Muka mi je od toga. I to veličanje rata i ratnog herojstva mi se gadi. Dovoljno je vidjeti jedno jedino dijete dijete unesrećeno ratom, pa da omrznete svu tu ratnu ikonografiju. Rat je kulminacija svega najgoreg: zla, mržnje, mačoizma, podlosti, ekonomskog izrabljivanja i pokoravanja slabijih, najgora vrsta manipulacije ljudskim emocijama, obezljuđivanje drugog kako bi se mogli lakše ubijati (u korist nečijeg proširenja moći i uvećanja kapitala). Rat i ubijanje u ratu čini čovjeka mnogo nižim i svirepijim i od najkrvoločnije životinje. Rat je tamna sjenka čovječanstva sa kojom se čovjek ne umije, a i ne želi trajno obračunati. Rat se proizvodi i koristi u podle svrhe. Oni koji nemaju veze sa njim, koji ga ne žele, koje se i ne pita – stradaju. Najveća odvratnost savremenog ratovanja je što svi ti frajeri ne odu na neku njivu i tamo se pobiju nego se iživljavaju na civilima, na djeci, ženama, starcima, nemoćnima. Ako i napišem nešto o ratu, to bude najčešće iz perspektive ovih spomenutih pasivnih učesnika, a aktivnih stradalnika rata. Ima puno drugih stvari u ljudskom biću koje me više intrigiraju, zaokupljaju i inspirišu od rata. Rat je čista destrukcija i najveća nesreća u koju zapada čovječanstvo.

3. Domovina kakvu ste poznavali je nepovratno nestala, raspršila se. Da li se Vi kao pjesnikinja osjećate bezdomnom?

Da. Možda bih se tako osjećala i da se to nije dogodilo, ali jeste i to je sigurno pojačalo takvo osjećanje. Domovina je nestala. Postala su i ostala ova mala ostrva ludosti u kojima gledamo iste pajace (ili njihove nasljednike) kako nam jednako onako kako su nam uništili domovinu uništavaju i živote. Učimo djecu da im je domovina tamo gdje im je dobro. I da idu. Mislim da je nestalo ono i onakvo osjećanje domovine kakvo smo imali i da većina nas koji smo ipak ostali, živi u nekoj vrsti utvaranog sjećanja na nešto što je nemoguće zadobiti opet.

4. U Vašim pjesmama je primjetna redukcija poetskih figura. Da li Vi na taj način pjesmu oslobađate za komunikaciju s neposrednom stvarnošću?

Mogla bih se složiti. Volim poeziju koja razgovara i pregovara sa stvarnošću – ovom i ovakvom. Naravno, to ne podrazumijeva banalizovanje nego stalno preispitivanje i suodnos tradicionalnog sa današnjim: preispitivanje nekadašnjih mitova, istorije, književnosti i dovođenje u vezu sa savremenim. Kada tako postavimo stvari, neke istine postaju vidljivije, a i neke laži kojima smo kontinuirano izloženi.

5. Da li Vi, manje-više, ulazite neposredno u vlastitu poeziju?

O tome bi vjerovatno Vi ili bilo koji drugi čitalac sa strane imao bolji uvid nego ja. Neke se stvari čine lakim i neposrednim, a zapravo nisu i obratno. Meni jeste važan taj efekat da poezija lako uspostavlja komunikaciju sa čitaocem – da mu se obraća neposredno, što opet ne znači da je riječ o lakom sadržaju. Neposrednost je mamac kojim hvatate čitaoca.

6. Imate li poetske sugovornike u generaciji? Ako da, komunicirate li svjesno ili nesvjesno, odnosno, postoje li oni koji su Vam poetski i poetički bliski?

Sigurno je da ih ima i više nego što sam ih svjesna ili što sam ih stigla upoznati. Ima puno pisaca moje generacije koji su mi bliski i koji pišu odličnu poeziju poput: Ane Ristović, Faruka Šehića, Tatjane Gromače, Milene Marković, Tatjane Bijelić, Adise Bašić, Jasmine Topić, Marjana Čakarevića, Marka Pogačara, Marka Tomaša, Bojana Savića Ostojića i mnogih drugih. Ima čitav niz odličnih pjesnika i pjesnikinja koji im je prethodio i isto tako ima dosta autora/ki mlađe generacije koji/e su jako talentovani/e i vjerujem da će biti odlični pjesnici. Prostor smo pun zanimljivih, raznolikih i snažnih poetskih glasova.

7. Nedavno ste izjavili da Vaš roman Satovi u majčinoj sobi nije autobiografski, te da je to mišljenje zastupljeno po inerciji jer je pisan u prvom licu. Da li u svom književnom radu ponekad pretačete vlastito iskustvo?

To sa autobiografskim kod pisaca ne treba shvatiti ozbiljno – bilo da kažu da jeste ili da nije. Pogrešno je bilo koje književno djelo čitati iz perspektive biografije zato što ga ne čitamo da bismo saznali nešto intrigantno o piscu (onda je bolje da gledamo Farmu, Parove i ta slična mjesta ogoljavanja najgoreg u nama), nego knjige čitamo zbog onog što nam daju, što ima veze s nama i proširivanjem našeg iskustva, a ne sa piščevom intimom. Knjige govore o čovjeku. U njima možemo pronaći zapitanosti koje i sami imamo, moguće odgovore, stvari koje smo htjeli uraditi, a nismo, pa će junaci da odrade umjesto nas i pokažu nam lice i naličje iskustva koje sebi iz nekog razloga nismo smjeli dopustiti. Knjige nas uče da empatišemo, ne samo sa dobrima (sa njima je lako empatisati) nego i sa onima manje simpatičnim – što nas opet uči kako da se nosimo i sa manje prihvatljivim dijelovima svoje ličnosti na neki prihvatljiv način. Knjige nas guraju da o instinktivnim stvarima i reakcijama razmišljamo i glavom. Razvijaju našu svijest (ukoliko želimo da je razvijamo). Zvučim malo kao kakav marketing-agent za prodaju knjiga, ali vjerujem u to da književnost popravlja svijet. Ne bukvalno nego tjerajući nas da kroz sve te opisane priče, živote i situacije budemo svjesniji dešavanja oko sebe. Na primjer, ko je čitao Hajnriha Bela znaće prepoznati ratnu propagandu. Književnost nije neko apstraktno bježanje od stvarnosti; ona nas privodi stvarnosti i uči da je bolje da upoznamo i prepoznamo pojedine stvari jer imaju tendenciju ponavljanja.

8. Smatrate li se političnom ili apolitičnom pjesnikinjom?

Mislim da je prilično nemoguće biti apolitičan u književnosti jer ona itekako ima veze sa politikom, što opet ne znači da sam pristalica njenog trpanja u knjige po svaku cijenu i jeftinog političarenja koje je u književnosti bespotrebno i dosadno. Pisac nužno promišlja vrijeme u kojem živi, a na to što živimo i kako živimo itekako utiče politika, a što opet ne znači da joj književnost treba biti produžena ruka ili ispostava nego više kao korektivno ogledalo. Nušić je aktuelan i danas iako je kritikovao drugo vrijeme. Kočić, Ćopić, Selimović – niko od njih nije bježao od preispitivanja političkog konteksta u kojem su živjeli. Bilo bi interesantno, da su živi, vidjeti kako bi se osvrnuli na ovo danas.

9. Vaša pjesma Razmnožavanje domaćih životinja je žigosana kao pjesma koja se ne uklapa u tradicionalni Kočićev zbor. Da li je ovo vrijeme cenzure i marginalizacije književnika/ica koji su afirmirani?

 Ovo je više vrijeme gluposti i uskih interesa, a oni – nekad s namjerom a nekad i bez nje – marginalizuju vrijednost. I to je najstrašnije što se desilo ovom društvu. Ne govorim pri tome  samo o književnosti nego o svim segmentima društva: i u prosvjeti, i u zdravstvu, i u nauci. Najbolji su ovdje uvijek drugi na listi za posao i to je već postalo kao vic. Ignorisanje vrijednosti urušava (dobrim dijelom je već urušilo) ovo društvo. U tom okviru, gdje takve stvari gledamo svakodnevno, i sama priča o marginalizaciji književnika je smiješna. Ovdje se desila marginalizacija čovjeka. Ona još traje. A čovjek ćuti i trpi. Do kada će to tako – vidjećemo.

10. S obzirom na to da je kulturna politika zemlje i entiteta u kojem živite antipoetska, da li biste mogli nazvati taj prostor poetskim getom?

Mislim da je preromatično i problematično reći da je politika naše zemlje antipoetska. Odnosno, uopšte koristiti našu politiku i poetiku u istoj rečenici. Politika naše (i zemalja u okruženju) nema veze sa poetskim, ali ima veze sa strašnim. Strašno je da smo imali rat. Strašno je koliko pobijenih i raseljenih ima u ime tih politika. Strašnost se nastavila time da je više ljudi iselilo od rata naovamo nego u ratu. Mi od devedesetih kao da smo preokrenuli kazaljke i idemo unazad. Najprije smo u ime tih politika čistili jedni druge, a sada se isti prostor čisti i od onih koji su ostali. Nešto sa takvom politikom očigledno ne štima. Duboko je pogrešno i naopako, jer da je dobro – ljudi ne bi bježali odavde.

11. Vi ste autorica koja je dobila Evropsku nagradu za književnost, općenito ste jedna od najnagrađivanijih bh. autorica. Koliko nagrade utječu na Vas? Postoje li neke loše strane u njima, a s kojim se susreće nagrađena autorica?

Nagrade su u suštini neka vrsta reklame, ohrabrenja i preporuke za pisca. I to je dobro. Loše je ako svrhe pisanja postanu nagrade; loše je što vas mogu uljuljkati i umanjiti onaj prvobitni naboj, samokritičnost i trud sa kojim prilazite tekstu. Kao i sve – i one imaju svoju lijepu i tamnu stranu. Kod mene, pošto ste me pitali o tom, to izgleda ovako:  obradujem se, priznanje mi nakratko raznese sumnje i preispitivanja koje se jave oko svake knjige. I onda opet ide po starom; pišem i strepim nad tekstom i nešto nastaje i radujem mu se i ne znam kud će to sve da me odvede. Još uvijek je svaka knjiga za mene otkrivanje novog. Sve prethodno zaboravim, zabacim i počinje jedan novi svijet.

Izvor fotografije: oslobodjenje.ba